Kako sam odmah bila upisala školu za strance, zbog učenja francuskog jezika, gazdarica mi je posudila pare, do prve plaće. Stigao je Božić, kojeg oni nisu slavili, pa su otputovali u Izrael, cijela obitelj, osim mačaka.
Mene su ostavili sa naređenjem da spavam u kući a ne u svojoj garsonijeri, «da se mačke ne bi osjećale usamljeno». Mahala sam im sa vrata sretno, jer sam već imala pakleni plan evakuacije iz tog dvorca strave. Naime, u školi sam upoznala Doris, curu iz Njemačke, koja je radila kod jedne dobre obitelji, i dogovor je bio da preselim kod njih dok ne nađem drugi posao.
Obitelj kod koje je Doris radila bila je spremna ugostiti me dok se ne snađem. Ali sam morala pričekati do iza Božića. To je bio jedan od tužnijih Božića u mom životu. Ja, i dvije zločeste sijamske mačke sivog krzna, sivih očiju, opakog pogleda, koje su se samo oprezno šuljale po kući vrebajući me pogledom svoje gazdarice. Nevjerojatno kako ljubimci nalikuju svojim vlasnicima….
Naravno, nisam spavala u kući s njima, nego u svojoj izbi, u koju bi me nazvala moja mama, pa sam joj govorila kako mi je super u Švicarskoj. A onda bi glavu zabijala u jastuk i plakala dok ne bi zaspala, iscrpljena od suza i usamljenosti.
No, koliko god mi teško bilo, nije mi na pamet padalo vratiti se kući. Kad se sretna obitelj vratila iz Izraela, pričekala sam prvu plaću, a onda sa Doris dogovorila i organizirala moj bijeg. Jedne hladne noći, Doris i njen momak su me čekali u pokrajnjoj uličici u autu, ja sam pokupila svoje stvari, ubacila novce koje sam dugovala u poštanski sandučić, i na prstima, tiho, da me ne otkriju, išuljala se iz kruga njihove kuće.
Izašavši na snježni zrak, počela sam hodati, pa sve brže, a onda sam stala trčati najednom u strahu da će me otkriti i pokušati me zaustaviti….uletjela sam u auto, na radiju je svirala «Dust in the wind», i otada, kad god čujem tu pjesmu, sjetim se tog bijega, Ženeve, snijega, Doris, njenog momka, i ludog smijeha koji nas je uhvatio kad smo dali gas i krenuli put bolje budućnosti…..
Trebalo mi je nepunih tjedan dana da preko oglasa pronađem drugu obitelj. Ovi su živjeli van Ženeve, u nizu slatkih, urednih obiteljskih kućica tipičnih za švicarski malo imućniji srednji stalež. Bili su situirani, daleko manje od prethodne obitelji, ali još uvijek dovoljno da bi se ja osjećala, opet, kao Alisa u zemlji čudesa.
On je bio Englez, diplomata, a ona Francuskinja, nije radila, a nije joj ni bila potreba….Imali su dvije kćeri, stariju Emily, od 14 godina, i Juliette od 10 godina. Emily pamtim kao preozbiljnu, suzdržanu tinejđericu, koja se rijetko smijala. Juliette, eh, Juliette, djevojčica sa najzvonkijim glasom i smijehom na svijetu, sa pjegicama po cijelom licu, crna ovca obitelji jer se obitelj furala na intelektualnost, a Juliette, ona se furala na smijeh.
Gazda je radio u Ujedinjenim narodima, diplomata, slušao je Stinga, bio je neka vrsta velikog dječaka u odijelu, a sa djevojčicama je bio roditelj-prijatelj. I inače je u toj obitelji vladala «prijateljska» atmosfera, sa djecom se puno razgovaralo, i sa dadiljama, također.
Htjeli su da budem «član obitelji», dali su mi malu sobu u potkrovlju, trebala sam se brinuti za djevojčice i za kuću, sve prijateljski, sve moderno i demokratski.
Tako sam tada prvi put u životu oprala nečije zahode, bilo je to jedno prijateljsko čišćenje zahoda, nitko me nije prisiljavao, ali mi je bilo, od strane gazdarice, «prijateljski» naloženo. Gazdarica je, za razliku od prethodne, bila ljubazna, jako, bila je tako napadno ljubazna da sam odmah nekako znala da tu nešto ne štima. Promatrajući je diskretno i proučavajući, shvatila sam brzo što nju boli.
Bila je, kao prvo, 10 godina starija od svog muža, koji ju je zaista obožavao. Međutim, ona nije obožavala sebe, ni svoje staračke bore, vidjelo se da se utrkuje sa vremenom, pokušava zaustaviti godine, ostati privlačna svome naočitom, mladom mužu.
Sav novac koji nije trošila na kućanstvo, trošila je na sredstva za uljepšavanje i pomlađivanje. Raznorazne basnoslovno skupe kreme za tijelo, protiv bora, protiv celulita, protiv staračkih mrlja, panično sakrivanje od sunčevih zraka, fitnessi, pilatesi, joga, a meni se činilo da se od silnog truda da ostane mlada toliko iscrpljivala da je starila još brže nego što inače bi.
Bilo mi ju je žao, njeno lice je podsjećalo na «Vrisak», otimanje od starosti, nasilna borba za vječnu mladost, groteska nemirenja sa sobom, godinama, i životom…..
Post je objavljen 07.04.2009. u 08:41 sati.