U Ženevi sam provela dvije godine, i radila u tri različie obitelji, kao „Fille au-pair“. Taj naziv je značio da ste u Ženevu stigli više-manje legalno, da želite naučiti jezik i malo se provesti, a to ste si omogućili radeći u nekoj obitelji kao dadilja i kućna pomoćnica. Ženeva je bila puna takvih djevojaka sa raznih strana svijeta, švicarske vlasti su znale da većina njih tu boravi „na crno“, to je bila javna tajna na koju se Švicarci nisu previše osvrtali, dok god ste bili pristojni i niste upadali u, ili izazivali nevolje.
Ja ih nisam izazivala, ali sam bogami upala u svaku moguću i nemoguću nevolju i sam Bog ili tko već (svemirci?) me je čuvao tih godina. Zašto spominjem Boga? Pa, istina je da me svašta gadnoga sustiglo na mojim lutanjima, ali isto tako je činjenica da bi se uvijek dogodilo neko čudo ili neka osoba koja bi mi pomogla kad sam već mislila da mi nitko ne može pomoći.
Prvu obitelj u koju sam upala, našla sam preko novinskog oglasa. Živjeli su malo izvan centra Ženeve, oboje su bili Švicarci, Židovi, i ujedno su bili najbogatiji ljudi koje sam ikada upoznala u svom životu. Posjedovali su enormne količine novaca i nekretnina, uključujući i jednu ergelu konja nedaleko grada. Također su imali i troje djece, i dvije mačke. A onda su još dobili i mene.
Dogovor je bio ovakav: brinut ću se za djecu (gospođa nije imala vremena, brinula se za konje), plaća će mi biti 500 franaka, imat ću smještaj i hranu, te slobodne nedjelje.
Imali su posebno i kućnu pomoćnicu, jednu Portugalku, koja je dva puta tjedno dolazila generalno pospremiti kuću (gospođa nije mogla, brinula se za konjske štale).
Moj „smještaj“ je bila luksuzno opremljena garsonijera tik uz njihovu kućerinu, jedna od onih garsonijera kakvih kod nas valjda ima samo na Pantovčaku, Zna se. Porijeklom iz obitelji koja je pola života provela po otužnim, skromnim podstanarskim stanovima, nisam mogla vjerovati da ću moći stanovati u takvom luksuzu od izbe, i još za to i dobivati plaću.
U toj mojoj garsonijeri sve je bilo na dugme, čak i komplicirani sistem tuša, a da ne govorim da mi je trebalo nekoliko dobrih dana da bi otkrila kako se odvrću i zavrću pipe za vodu, ili kako se povlači voda u wc-u. Bila sam oduševljena, i puna strahopoštovanja, shvaćajući da sam upravo kročila, na mala vrata, u svijet basnoslovno bogatih ljudi.
Moje oduševljenje je potrajalo otprilike sedam dana, dakle točno onoliko koliko je trebalo da pobliže upoznam djecu, i narav moje „gazdarice“.
Djeca, dvije blizanke od 10, i dječak od 12 godina, pri prvom upoznavanju su mi sa dosadom i nezainteresiranošću pružili ruke, a potom nestali u svojim sobama, da ne kažem odajama, od kojih je svaka imala svoje kupatilo i garderobu veličine moje garsonijere. Bilo je očito da sam, kao u nekim američkim filomovima ili smiješnim serijama, bila samo još jedna u nizu mnogobrojnih dadilja koje su se, naknadno shvatih, jako brzo, i prebrzo izmjenjivale u tom zastrašujućem dvorcu.
„Gazda“ je bio poslovni čovjek, svraćao je rijetko u svoj bogati dom, nije imao pojma tko sam ja kad bi me susreo na hodniku, ali bi mi se uvijek ljubazno i pristojno nasmiješio, za svaki slučaj.
Brigu o ženama koje su brinule o njegovoj djeci je vodila njegova supruga, jer, kvragu, morala je i ona nešto raditi.
Što se tiče blizanki, moj zadatak je bio da ih budim za školu, te do iste i ispratim, zatim odem po njih, dovedem ih sigurno kući, i poslužim im ručak.
Dječak je, kao i njegov otac, bio ljubazan i pristojan, i potpuno ravnodušan na moju nazočnost u kući. O njemu se nisam imala zadatak brinuti.
Blizanke su mi već prvi dan odbile poslušnost, naime nisu mi htjele dati ruku pri prelasku jako prometnih ulica na putu do škole, iako je to bio izričiti zahtjev njihove mame. Kad sam ih zamolila da mi dadu ruke, podsjetivši ih na gospođu mamu, prezrivo su mi dobacile:“Nemaš ti nama što naređivati, ti si samo sluškinja.“ Pogledala sam ih zapanjeno, ne, nisu se šalile. Njihova ozbiljna lišca su to dokazivala. I da, one su tako stvarno mislile. Da, one su me smatrale nižim bićem.
Osjetih se poraženo, posramljeno, nestvarno. Bila sam premlada da bih se znala nositi sa takvim monstruoznim izdancima bogatstva i groteske, a one premale da bi mislile drugačije od...svoje mame. Slutila sam nevolju u hladnom, snježnom ženevskom zraku, najednom mi bilo ledeno oko srca, najednom se sa čežnjom sjetih mog balkanskog ognjišta i primitivne egzotike od koje sam pobjegla...
Na povratku kući ispričala sam uzrujano gospođi mami događaje, na što mi ona, onako s visoka, otpovrnu: „A što se čudiš? Imaš sreće što uopće razgovaraju s tobom. Recimo, moja mama nije uopće razgovarala sa dadiljama, znaš? Mislim, ipak si ti posluga u kući.“
Odvukoh se tužna i u nevjerici u svoju raskošnu garsonijeru, koja mi se sad činila ružna i hladna, kao zlatni kavez, iz kojeg ću, izgleda, morati uskoro tražiti najbrži, i najbezbolniji izlaz....
Našla sam ga, mjesec dana kasnije, ali nisam otišla prije nego što sam mami vještici i zlim malim princezama sasula u lice sve što su, po mom mišljenju, i zaslužile....
Post je objavljen 05.04.2009. u 20:28 sati.