marchelina
15.04.2009., srijeda
Putovanja-KRAJ-THE END-FIN-
|
Moj život, nekih šest mjeseci, sa ljudima koji su bili najotodoksniji vjernici koje sam ikad upoznala, bio je jednostavno pjesma. To je bio život onakav kakvog ga je valjda Bog bio prvotno zamislio, zajednica po kojoj bih i sama mogla napisati knjigu naslova „Svi su ljudi braća“. Da li je to bilo tako zato što sam i sama dolazila iz zemlje gdje su različite vjere živjele u miru, (sve dok se nisu zakrvile), ili zato što sam odgajana tako da su mi svi ljudi isti, ili sam se sa takvim uverenjima rodila? Mislim da je od svega pomalo, ali da ipak najveći dio otpada na moje urođeno uvjerenje o vrijednosti svakog živog bića, ne samo ljudi, nego i životinja i biljaka. Ma, čak i „neživa“ stvorenja sam uvijek nježno i obzirno dodirivala da ih ne povrijedim..oblutke na plaži, na primjer. Imala sam, sasvim sigurno, neko svoje instiktivno poštovanje prema religijama drugih ljudi. Sama za sebe, nisam se nikad osjećala pripadnikom ijedne vjere, pa ni one koja mi je unijeta u papire, za svaki slučaj. Moj otac je pripadnik vjere koja prevladava u prijateljskoj nam i susjednoj državi sa kojom smo bratski ratovali skoro do istrebljenja, pa kad je bilo prvo izjašnjavanje na tu temu u Hrvatskoj, mama mi je onako, kao usput, savjetovala da se izjasnim kao katolik. Jer sam, eto, bila i krštena u katoličkoj crkvi. Nije da me netko pitao želim li se krstiti, jel'te. Rekla sam, it's ok. Bilo mi je, naime, tako svejedno, da sam se mogla izjasniti i kao musliman, ili židov. Ne zazirem od nijedne od tih vjera, niti ijednoj od njih pripadam. Također, svaka me od tih vjera zanimala. Pa kad su mi moji novi domaćini rekli da su „ortodoksni Židovi“, ja sam znatiželjno živnula, i očima sjajnim od uzbuđenja zamolila da mi pričaju o toj svojoj ortodoksnosti. Tako su mi ispričali da je, kao prvo, njihov brak bio dogovoren. Eh, to je bilo za mene tako nevjerojatno, da sam se glasno zaprepastila i pogledala ih zgroženo, što je, znam, bilo nepristojno, ali, kvragu, mislim, u dvadesetom stoljeću čuti nešto takvo.... ************************************************************************ Da, rekli su mi. To je bio klasični, dogovoreni brak. Poslije, kad sam se malko više udomaćila, i kad mi je Suzy postala prijateljica, pitala sam je..kako je mogla? Imala je 25 godina, bila je zgodna, pametna, govorila je 5 jezika, a udala se za čovjeka kojeg su joj izabrali roditelji?! Eh, Suzy, Suzy, zamalo si mi srušila sve stečene ideale o ljubavi i strasti..Suzy je bila najhladnokrvniji ženski stvor na svijetu. Odgovorila mi je pragmatično: - Pa što. Koliko vidim, svi ti brakovi sklopljeni iz ljubavi, uglavnom propadaju, ne? Kad sam prvi put vidjela svog budućeg muža, Georga, pomislila sam, ok, možda nije Brad Pitt, ali nije ni ružan. Pristojan je, drag, pažljiv. Također, vrijedan je, sigurno će se znati brinuti za obitelj. Tako i jest. S vremenom sam ga zavoljela, vjeruj mi, nije teško zavoljeti čovjeka koji te nakon nekoliko godina braka poštuje kao i na njegovom početku. Obožavala sam Suzy. Sve što je u životu radila, bilo je organizirano tako da se ona što manje gnjavi i muči. Mislim da je čak i njeno pristajanje na dogovoreni brak, i prihvaćanje svih uzusa vjere, bilo više stvar njenog komoda, nego iskrene religioznosti. Počevši od posla, kojeg je nekako našla tako da joj firma bude doslovno preko puta zgrade u kojoj je živjela, pa do dobrog, vjeri posvećenog muža, i dogovorenog braka, sve je išlo u korist njene lakoće postojanja i života bez većih drama. Jednom, kad joj je bio rođendan, nazvala je Georga na posao: - Ljubavi, danas mi je rođendan, pa molim te, kad budeš išao sa posla, kupi mi negdje jedan lijepi buket cvijeća. Dobro? Je t'aime! Ja, mlada i naučena da se muškarci trebaju sami sjetiti naših rođendana, a ako se ne sjete da mi moramo biti ljute i razočarane i tužne i mrziti ih sljedećih...ma, bar do idućeg rođendana ili takve neke slične prigode gdje će oni svojom nepažnjom i zaboravnošću opet potvrditi našu sumnju da nas ne vole dovoljno, pogledam je šokirano. - A što se čudiš, draga? Gledaj, ja znam da je George smušenjak, mislim, pa muškarac je, ne? Postoji dakle 90% šansi da će on zaboraviti moj rođendan. Pa bi onda ja bila kao povrijeđena, pa bi mu zamjerala, i eto ti nemira i loše vibre u kući! Ovako, ja ga podsjetim, on će sad naći najljepši buket u gradu, uz to će još biti i kreativan pa će kupiti i neki prstenčić ili ogrlicu, ja ću biti sretna i zadovoljna, on ponosan, i ..život je lijep! Ne pada mi na pamet kvariti svoj rođendan ljutnjom! Pa to je moj dan! Zato, sve što taj dan od njega očekujem, ja mu i kažem! Bila je i jedan od duhovitijih ženskih stvorova koje sam upoznala u životu. Sva sreća što je imala smisla za humor, jer ljudi koji toga nemaju, teško mogu živjeti samnom u svojoj blizini... ************************************************************************************ U danima koji su slijedili, morala sam naučiti komplicirana pravila vezana uz održavanje domaćinstva. Ionako ne baš rođena kućanica, bila sam suočena sa nevjerojatnim, za mene skoro pa enigmatskim načinima funkcioniranja u jednom pravom židovskom kućanstvu. Prvo, oni su imali posebno posuđe iz kojega se jede meso, a posebno ono iz kojega se jedu mliječni proizvodi. Ali ne samo to. Za pranje tog istog posuđa, postojale su zasebne spužve, npr. zelena za pranje posuđa iz kojeg se jedu mliječni proizvodi, a žuta za „mesno“ posuđe. Zgranuto sam slušala Suzy dok me vodila kroz male tajne njihove kuhinje, znajući da ću sve pobrkati još prije nego i dotaknem bilo što u tom prostoru. Već pri prvom pranju posuđa, oprala sam svako suđe sa krivom spužvom, više nisam znala koji tanjuri su „mesni“, koje šalice „mliječne“, koja spužva kojem posuđu pripada, uzdrmala sam im temelje vjere u tri poteza, nastao je opći kaos. Kad bi došlo do pogreške, pa se na primjer tanjur za mliječne proizvode oprao spužvom za mesne proizvode, onda bi Suzy taj tanjur morala nositi u sinagogu, „očistiti“ ga u Svetoj vodi. Ubrzo je tako moja Suzy u Sinagogu nosila sve više i više posuđa, koje sam ja uporno prala sa krivim spužvama. Nevjerojatno je bilo strpljenje i stoicizam kojim je ona to obavljala. Valjda se bila pomirila sa sudbinom...s vemenom su u svojim dnevnim obredima imali stalnu stavku odnošenja posuđa u Sinagogu. Sigurna sam da je njihov rabin bar jednom pomislio kako sam ja to namjerno radila, kako sam ubačena u tu obitelj da opstruiram njihovu vjeru, jer nitko, mislio je valjda, ne može slučajno toliko puta pogriješti i sve pobrkati. E pa, nije računao samnom.... |