marchelina

29.04.2009., srijeda

U krivo vrijeme, na krivom mjestu

Ima turista koji dođu na more isključivo zbog sunčanja i kupanja. Ima ih koji vole razgledavati povijesne spomenike. Ti uglavnom dolaze u predsezoni i podsezoni.

Postoji i posebna vrsta turista, oni koji vole pješačiti. Za takve turiste agencija mora osigurati i posebne vodiče. Fizički izdržljive, sa znanjem jezika, te poznavanjem nekih općih a i manje općih geografsko-povijesnih činjenica o kraju kojim se kreću.
Takvi vodiči su bile Maja i Branka. Zajedničko im je bilo znanje jezika, dobra fizička kondicija, zaljubljenost u otok po kojem su vodile svoje grupe, i ljubav prema meračenju uz kavicu i cigaretu. Ta meračenja su upražnjavale u pauzama posla, obično kad bi, nakon iscrpljujuće ture od nekih 15-ak do 20km pješačenja po temperaturi od 30-35 stupnjeva celzijusovih, grupu dovele do neke mirne, usamljene vale gdje bi se umorni i preznojeni turisti-hodači oduševljeno pobacali u more.

Maja i Branka su voljele svoj posao. Poznavale su svaku stopu dragog otoka, i koliko god puta da su prošle istim stazama, uvijek bi ponovo uživale u ljepoti tako običnih stvari kao što su maslinici, loze, bunje, kameni zidići i stare, napuštene kamene crkvice i kapelice koje su bile razbacane po otoku kao male oaze hlada i kontemplacije.

Za pravo reći, taj posao čovjek nije ni mogao raditi ako nije bio zaljubljen u njega. Koji bi inače normalni stvor pješačio po vrletima dalmatinskog krša 20 km dnevno, usred najžešćeg ljetnog «zvizdana» tijekom cijelog šestog, sedmog i osmog mjeseca, kad su i cvrčci padali u nesvijest od vrućine.

Branka je bila starija, a posao turističkog vodiča je radila već dugi niz godina. Obožavala je taj posao, i bila sretna kako već jesu ljudi koji rade ono što vole. S obzirom da je bila kreativac poetske prirode, ona je predstavljanje svoje Dalmacije turistima, dovela do razine umjetničkog performansa, nakon kojeg bi turisti ostajali omamljeni, opijeni, i zaljubljeni u more, kamen i kadulju gotovo jednako strastveno kao što je to bila i Branka.

Maja je bila i član ekološke udruge, otokom je hodala pažljivo, brižno pazeći da netko od turista ne bi nečim ugrozio ravnotežu ljepote i, na pojedinim mjestima, djevičanske divljine tog raja na zemlji. Posebno se živcirala kada bi po tlu nailazila na odbačene opuške cigareta, skupljala ih u svoj ruksak da bi ih potom bacila u neki koš za smeće, ponavljajući: "Sram ih bilo, sigurno se doma ovako ne ponašaju...".

Branku je raznježivala ta Majina angažiranost i ljubomorna skrb za prirodu otoka, pa joj je pomagala skupljati opuške, papire, prazne pivske boce, zapanjena i sama tako drskom nebrigom ljudi za ljepotu kojom su prolazili.

Jednog od onih sunčanih, vrelih srpanjskih dana, prolazeći sa grupom turista kamenitim krajolikom prošaranim vinogradima i maslinicima, Branka u daljini ugleda crni, masni stup dima koji se prijeteći uzdizao prema nebu. Šokirana, uzviknula je Maji: "Majo, tamo nešto gori! Pobogu, sve će se zapaliti!"

Ne krzmajući niti sekunde, zgrabila je svoj mobitel, i, ne mogavši se sjetiti broja vatrogasaca, nazove policiju i panično ih obavijesti o onome što je vidjela. Nije prošlo niti pola sata, onaj stup dima se pretvorio u požar koji je proždirao sve pred sobom. Tada je, u tom požaru, izgorjelo pola otoka.

Dva dana kasnije, obje su bile pozvane na razgovor u policijsku postaju maloga otoka. Misleći da je pozvana kao svjedok koji pomaže u istrazi i potrazi za osobom koja je eventualno skrivila požar, Branka se odazvala pozivu i iskreno ispričala sve okolnosti koje su prethodile onom trenutku kada je nazvala policiju i prijavila požar. Između ostalog, ispričala je i kako su putem imale jednu čik-pauzu, naravno, strogo kontroliranu, upravo zato što su obje bile svjesne koliko malo je potrebno da se, nepažnjom, u suhoj makiji izazove katastrofa. Kao i uvijek, nakon popušene cigarete, pobrinule su se, svaka na svoj način, da opušci budu temeljito ugašeni, uništeni i pospremljeni. Nije bilo šanse da se Maji i Branki dogodi nepažnja kojom bi ugrozile ono u što su obje bile zaljubljene, i što im je, na kraju krajeva, bilo sveto.

Policajci su ih ispitivali zasebno, vodili ih na mjesto događaja, Branki je postajalo sumnjivo sve skupa. Naime, pitanja su bila postavljana na način da se nekoga jednostavno MORALO optužiti. U jednom trenutku, na pitanje "Da li je još netko prolazio tim područjem u to vrijeme, da li su ikoga srele?", Branka je odgovorila:

- Da, prošao je jedan čovjek na traktoru -

Onda joj je policajac postavio nevjerojatno pitanje:

- A što mislite, je li taj čovjek izgledao kao netko tko bi zapalio takav požar?

Branka se prvo zaprepastila, a onda se počela smijati:

- Haha, zezate me? To vi hoćete da ja osumnjičim čovjeka da je izazvao požar? A, kako inače izgledaju ljudi koji bi mogli izazvati požar? Imaju neke posebne fizičke karakteristike? Ne budite smiješni!

Policajac se nije nasmijao.

Sutradan, Branka i Maja su bile udarna vijest svih medija u zemlji. Osumnjičene da su izazvale požar ogromnih razmjera, što se tretira kao teško kazneno djelo. Upale su u noćnu moru apsurdniju od Kafkinog "Procesa".

One, koje su skupljale opuške za neodgovornim posjetiteljima otoka, one koje su štitile, opominjale, bdjele nad svakom maslinom i lozom, one koje ni u gradu, nasred asfalta ne bi mogle baciti ni papirić, a kamoli opušak, odjednom su bile optužene za nezamislivi zločin.

No, nije bitno. Bile su krive, jer su prolazile tuda, jer su pušači, i zato jer su prijavile požar. Isto tako je mogao, da je Branka bila mudrija, za požar biti osumnjičen i čovjek koji je prolazio na traktoru. Zašto? Pa, zato što je prolazio. I zato što je vozio traktor. A zna se da ti traktoristi imaju mračne porive i strasti prema gorućoj makiji. Čim ih ispustiš iz vida na pet minuta, oni nešto zapale.

Branka, u mjesecima koji su slijedili, u jezivoj priči kroz koju je morala proći, dokazujući nevinost, sjetila se bezbroj puta upozorenja svoga djeda koje je on često ponavljao svojim unucima:

"Dico moja, nemojte na sud ni ka svidoci!"

Sada je znala i shvaćala svu utemeljenost te djedove mudrosti.
Kao što je shvatila i to da od tada, pa nadalje, što se nje tiče, može izgorjeti pola planeta pred njenim očima. Nikada više, ali nikada, neće obavljati svoju građansku dužnost.....



<< Arhiva >>