Kažu neki ljudi da treba otići kad je najbolje. Ne znam baš na što se precizno to odnosi, ali ja sam iz Ženeve otišla baš kao vođena tom izrekom. Otišla sam kad je bilo najbolje.
Dany se vratio iz bolnice slab, ali bez posljedica po svoje zdravlje. Život se mogao nastaviti svojim uobičajenim tokom, mislila sam. A onda su me strefile te...noći. Po danu više nisam previše dozivala u sjećanje nemilu epizodu sa konvulzijama, ali po noći, u trenu kad bih ugasila svjetlo i zaklopila oči, moj um bi mazohistički počeo producirati, u fleshevima, one prizore koji su valjda najdublje zarezali moju dušu. Flesh za fleshom, Dany se, modar, trza i grči na podu, flesh, iz Danyjevih usta kipti bijela pjena, flesh, Dany ukočen i ne diše, flesh, flesh, flesh....
Neprospavane noći su na moje lice utisnule duboke podočnjake, počela sam po danu biti odsutna duhom, sapletena u svoju traumu, prestravljena od one pomisli „moglo se i drugačije završit'“...Suzy i George su shvatili da je vrag odnio šalu, pa su me počeli nagovarati da si olakšam bar pijući neke tablete za smirenje. Iako sam imala urođeni otpor prema svim, kako sam ih ja zvala, „zamagljivačima mozga“, pristala sam, iscrpljena i na rubu živaca.
Mjesec dana sam pila te tablete, a onda sam ih odbacila. Ja sam od onih koji vole pošteno odraditi svoje boli. Pa što košta, da košta...Tablete su ipak pomogle da ponovo počnem spavati, a nakon nekog vremena nosila sam se sa sjećanjem na sve to poprilično dobro. Ipak, znala sam, taj dan, dan kad sam sa obamrlim Danyjevim tijelom na rukama vriskom pozvala Boga da urgira, kad sam mu se obratila onako bijesno, nimalo smjerno, ali istovremeno očajnički, nešto se u meni zauvijek promijenilo. Ne mogu ići tako daleko pa reći da sam doživila prosvijetljenje, ali nešto se u meni...pomaklo.
Zakoračila sam u neku dimenziju života koja mi je do tada bila nepoznata. Otvorila su se jedna vrata. Ne znam im ime, ne znam što točno iza njih ima, ali znam da me je taj ožiljak, taj vrisak, obogatio i učinio senzibilnijom na stvari koje, kao, ne postoje.
Da, rezimirano, mislim da sam nakon tog događaja jednostavno počela vjerovati u čuda. Svi oni događaji prije, sa čovjekom koji mi iz čista mira ostavi svoj broj telefona, pa me onda spasi iz totalne nevolje, njegovi roditelji koji samo što nisu i mene usvojili, policajac koji me je prvo uhapsio, a potom pustio iako me je mogao prijaviti da sam u Ženevi „na crno“, razmažene blizanke iz prve obitelji koje su mi na kraju pružale ruke i očima me molile „nemoj otići“, Juliette i Emily koje su me voljele usprkos svojoj mami....sve su to bile staze koje su me vodile prema onom danu kad sam, tri sekunde nakon što je Dany u bolnici proplakao, pogledala prema nebu, i rekla:“Ima nešto“.
Ništa me od ružnih događaja tada nije okrnjilo, moja prirodna vjera u ljude samo je narasla, i ta vjera je bila puno, puno jača od osjećaja razočarenja nakon što bi me neki od tih ljudi izigrali i povrijedili. Čovjek cijeli svoj život raste, a najviše raste kada se svjesno odriče prestrogih kriterija u ocjenjivanju drugih ljudi. Vjernik, nevjernik, Židov ili katolik, budista ili musliman, svugdje se Bog pobrinuo ostaviti one komadićke Dobrote koji dokazuju da smo svi jedno Čudo, prilično nesavršeno, ali ipak Čudo....
Tisuću puta u životu su mi ljudi znali reći:“Nastradat ćeš zbog svoje naivnosti, ne možeš hodati svijetom kao dijete, noseći srce na dlanu...“
Istina, bezbroj puta se dogodilo da je netko to moje srce zgrabio, bacio ga na pod i potom gazio po njemu. Ali, umjesto da to moje srce usahne i zatvori se, ono je, kao kad gazimo grožđe da bi iz njega iscijedili nektar, iz sebe pustilo sok kojim se moja duša poslije opijala slaveći Dobrotu...to žešće, i to upornije, što je više puta bilo zgaženo...što žešće gaženje, to gušći, jači, slađi nektar...
Iako sam nekoliko puta bila bijesna na Suzy zbog njenih povremenih bešćutnosti u slijeđenju vjerskih ograničenja, i iako često nisam razumjela kako netko može baš toliko robovati nekakvim pravilima utvrđenim prije tisuće i tisuće godina, ona, i njen muž George, prema meni su pokazali nevjerojatan stupanj tolerancije, i, često su se više oni prilagođavali mojoj ateističkoj, anarhičnoj prirodi negoli ja njihovom ortodoksnom načinu života.
O, da, poštivala sam sve to, ali poštivali su i oni sve ono moje. Voljeli su me, a i ja njih. I prvi put otkad sam u Ženevi, bila sam doslovno član familije u kojoj sam radila. Toliko, da mi je Suzy jednog dana rekla:“Nemoj se vraćati još u Jugoslaviju. Ostani, upiši se u školu za prevoditelje pri UN-u, ja ću ti pomoći i financijski i na svaki način ...“
Poslušala sam je i otišla se raspitati o uvjetima upisa. Prvo sam se razveselila, jer sam čula da je osnovni uvjet bio da moraš govoriti tečno bar dva svjetska jezika. Ja sam ih govorila tri, dakle, već sam se vidjela upisanom. Međutim, poslije sam saznala da ti, za upis, jedan od ta 4 svjetska jezika mora biti materinji...koji apsurd!
Tada sam se razočarala i rastužila. A opet, ne previše. Naime, u meni je počela bujati nostalgija. Jaka, prava, patetična nostalgija za domom. Bilo mi je dosta uredne, savršeno uređene Švicarske. Poželjela sam se naći na jednoj balkanski i mediteranski neurednoj rivi, gdje ću, ispod šašavih, šarenih suncobrana ispijati svoju kavu, a pogledom bludjeti, onako, dalmatinski lijeno, po obrisima Šolte i Brača, poželjela sam se svoje nirvane usred svoga najdražeg nereda na svijetu...ispod najplavijeg neba u Svemiru, poželjela sam se probuditi u Splitu...
Post je objavljen 22.04.2009. u 13:07 sati.