- Halo..?- prozborila sam nesigurno kad se javio.
Glas mi je malo podrhtavao, bilo mi je neugodno, i bojala sam se. Osjetivši ohrabrujući ton u njegovom glasu, počeh objašnjavati. Što je bilo poprilično smiješno za čuti, pretpostavljam. Kako objasniti tko sam, nekome koga ne poznajem, i tko isto tako ne poznaje mene, a zovem ga u 3h ujutro sa nadom da će se pretvoriti u mog anđela čuvara? Međutim, čim sam počela opisivati okolnosti našeg susreta, odmah se sjetio, i spremno upitao gdje sam i kako mi može pomoći.
O Bože, pomislila sam. Kako je to samo jedan ljubazan manijak, diler, masovni ubojica i silovatelj. Sigurno će me sasvim..obzirno i ljubazno udaviti i raskomadati. No od toga mi neće biti lakše, predmnijevala sam.
Nisam mu stigla ni objasniti situaciju u kojoj se nalazim, prekinuo me i rekao:“Stižem.“
Samo tako. Stiže. Izbaviti djevu u nevolji. Tojest djevu u gipsu. Lijepo, ako me napadne, mogu ga odalamiti gipsom, na primjer. Nije svako zlo za zlo, rekli bi stari ljudi. A mogu ga i zbuniti. Tako što ću ga zamoliti da mi se potpiše na gips, u trenutku kad me krene daviti, ili što već rade takvi tipovi svojim žrtvama.
Baveći se tako smišljanjem najcrnjih mogućih scenarija, ugledam ga, nepunih 10 minuta od poziva, kako mi se približava kroz bolnički hodnik. To je to, dakle. Moja sudbina mi se približava, smiješeći se širokim osmijehom. Vjerojatno se raduje što sam u gipsu, to će oslabiti moj otpor, mozgala sam. Približio mi se.
- Boli li te jako? – upita zabrinutim glasom.
Kao da sam samo to čekala, rasplačem se suzama prestrašenog , napuštenog djeteta, suze su padale po gipsu a svaka kap veličine Ženevskog jezera. Jest, noga me je luđački boljela, istina. Ali plakala sam od olakšanja što je netko došao po mene, pa makar to bio i manijak, masovni ubojica i diler. Sreći se ne gleda u zube, kako se ono kaže, jel'.
- Ne plači, bit će sve u redu. I ne boj se, molim te.- reče, uhvati drške mojih kolica, odgura me vani do auta, pomogne mi smjestiti se, i krenusmo. Ja sam i dalje plakala, ne više od olakšanja, nego sažaljevajući moj mladi život koji će se garant ubrzo neslavno završiti, vjerojatno u nekom mračnom, opskurnom ženevskom podrumu.
Na vratima lijepe obiteljske kućice pred kojom je parkirao, dočekaše nas njegovi roditelji. Ovo je dobar znak, pomislih. Neće me valjda ubijati, daviti, komadati i čerečiti pred vlastitim roditeljima. A opet, nikad se ne zna, ti Švicarci su skloni tim obiteljskim biznisima i to sve.
Roditelji su bili u popriličnim godinama, i valjda se iznenađenje vidjelo na mom licu, pa mi on, Samy, mirnim glasom objavi:
- Ovo su moji roditelji, koji su me usvojili. One prave nisam nikad ni upoznao. Ostavili su me pred vratima neke crkve i nikada nisu došli po mene.- Nasmiješio se.- Hajde, uđi, i osjećaj se kao kod svoje kuće.-
Ušla sam u kuću, uz njihovu pomoć, dok je Samijeva mama, niska, punašna, blaga ženica, brbljala bez prestanka i trčkarala oko nas uzbuđeno i usplahireno. Odnekud je izvukla neku maramicu, i njom mi brisala neosušene suze sa lica, dok su iz njenih očiju tekle njene vlastite suze.
Njen muž je za to vrijeme, ispred kauča na koji su me posjeli, namjestio malu stolicu za moju ozlijeđenu nogu, a ja sam, ganuta do nevjerice, pomalo shvaćala da sam napokon na sigurnom....
Natjerali su me da pojedem toplu juhu, potom da popijem toplu čokoladu, pokrili me dekicom, posjedali oko mene i zamolili da im ispričam moju priču. Gledala sam blijedo u njih, umorna, iscrpljena od svih nevjerojatnih, turbulentnih događaja toga dana. Hm. Ovo su anđeli, nema sumnje. Dva postarija, dobroćudna anđela, i jedan usvojeni anđeo, sjede tu i gledaju u mene, tješe me i čuvaju, a da ih zamolim, vjerojatno bi usvojili i mene. Osim toga su još i, očito, solidno situirani anđeli. Ne bi uopće bilo loše dati se usvojiti od njih, razmišljala sam u svom mamurluku opuštenosti i zadovoljstva.
Prodisala sam, nisam se više bojala, dapače, osjećala sam se zaista kao drugo njihovo usvojeno dijete. Najednom su shvatili da sam izmoždena, pa skočiše, "nema veze, pričat ću im ujutro kad se naspavam i odmorim", dopratiše me do jedne lijepe male sobice, ušuškaju me u krevet i ja se zadovoljno onesvijestih u mekanim plahtama koje su mirisale na mlijeko i čokoladu...
Post je objavljen 11.04.2009. u 23:06 sati.