Sve ti je u životu stvar tajminga. Napraviti pravu stvar, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, može nekad spasiti cijelu priču, kao u nogometu gol u zadnjoj minuti. Iako ste možda pomislili suprotno, ja u biti nikad nisam bila neka plačljivica.
Suze sam u životu puštala rjeđe nego što bi se to od nekog kao što sam ja možda očekivalo, ali zato kad bi me krenulo, slamala sam i najtvrđa srca, zidove i granice. Švicarci, kakvi jesu da jesu, ipak su ljudi, a i muškarci, pa kad sam se ja rasplakala onako stojeći kao ratno siroče sa svojim koferčetom u 4h ujutro na pustom peronu, vratiše me u vagon prethodno izvukavši iz mene čvrsto obećanje da ću samo malko turistički prošetati po Švicarskoj i potom se smjerno vratiti tamo odakle sam i došla.
Obećah im spomenuto trepčući vlažnim trepavičicama, a čim su napustili moj kupe, počeh skakati po istome ispuštajući indijanske vriskove i čestitajući samoj sebi na mudrosti i snalažljivosti, iako bi moja mama, znam, taj moj pothvat rezimirala rečenicom koju je često koristila pričajući o meni:“ A šta'š, sritnija neg' pametnija...“.
Moji domaćini su me uredno dočekali na stanici u Ženevi, i, kroz snijegom zatrpani krajolik, doveli do svog doma u kojem sam provela udobnih i ugodnih 15-ak dana, ako zanemarimo poneke sitne komplikacije zbog kojih sam ipak, sa uzdahom olakšanja, napustila njihovo gostoprimstvo.
Moji domaćini su, naime, pripadali sekti „Extraterrestras“. (o, da, i ja sam pomislila, koji li im je sad pa to vrag?!? Neka udruga za proizvodnju čokolade? Sira? Satova? Franaka?) Bili su sasvim simpatičan, mladi bračni par, ona je čekala bebu, nije bila zaposlena, a on je naravno, radio, a gdje, nego u jednoj švicarskoj banci. Dolazio je kući predvečer, pa bi nas troje zajedno večerali, onda bi još malo čavrljali, pa bi se ja obzirno povukla u svoju sobu za goste, dajući im tako priliku da se neometano posvete jedno drugom prije spavanja.
Jednu večer su mi tako, uz jelo, objasnili da je „Extraterrestras“ sekta koja vjeruje u postojanje vanzemaljaca, u druge dimenzije i u prijateljske navade nepoznatih svemirskih civilizacija. Meni je to zvučalo kao sasvim simpa sektašenje, nisam nikad imala predrasuda prema onome što mi je nepoznato ili neshvatljivo. Kao netko tko nije bio pripadnik nijedne svjetske religije, s poštovanjem i znatiželjom sam gledala na sve religije koje sam upoznavala, pa ako je netko umjesto u Boga odlučio vjerovati u vanzemaljce, u tome nisam vidjela zaista ništa ekstremno niti šokantno.
Šokantno, za mene, u tim godinama, je bilo nešto drugo. Jednu večer, izlazeći iz svoje sobe u namjeri da im poželim laku noć i odem na spavanje, a prolazeći pokraj kupatila, začujem njjihove glasove i smijeh. Zaključivši da vjerojatno zajedno peru zube i izvode nekakve gluparije i kerefeke ispred zrcala, krenuh natrag, kadli me oni stanu dozivati.
Vjerujući da me ne bi dozivali da su bili u nekoj nepriličnoj akciji, banuh na vrata i ostadoh otvorenih usta buljeći u njih dvoje, kako se, goli ko od vanzemaljaca oteti, brčkaju u kadi, zajedno, veselo mi domahujući i pozivajući me da im se pridružim!
Tu sam se ja, sasvim kršćanski zgroženo, pozvala na meni bliskijeg vanzemaljca, tojest Uimeocaisinaiduvasvetoga, prekrižila se zgranuto i, okrenuvši se na peti, jurnula u svoju sobu zaključavši vrata dva puta; nije da sam mislila da će baš juriti zamnom, al', štono bi narod rek'o, dvaput je dvaput.
Sutradan sam se išuljala plašljivo na doručak, on je bio na poslu, a ona me, ljubazno kao i uvijek, ponudila svježom kavom i pecivima, smijući se i čavrljajući kao da se sinoć ništa vanredno nije dogodilo. Opazivši moje oprezno šunjanje i zbunjenu šutljivost, sjetila se valjda, pa mi stane objašnjavati.
Kao, nema ništa prirodnije od ljudskog tijela. Kao, svi su ljudi braća. Ne treba se sramiti golotinje. Ja joj na to odgovorih da se ni ja baš ne kupam obučena, ako je do toga, jel'. Ali da u kadi, osim mene, može još samo biti moja patkica (ok, infantilno, znam, ne cerekajte se), i, eventualno, ako baš mora, neki zanosni muški primjerak koji će mi pomoći pri pranju leđa.
Ona, smijući se, zaključi kako smo mi iz te, njima daleke i egzotične zemljice Jugoslavije baš „slatko konzervativni“, a ja, smijući se kao jer eto baš je simpatično kako sam ja to konzervativna, odlučih u sebi da je vrijeme da promijenim adresu, po mogućnosti tako što ću se zaposliti u nekoj zadrtoj, katolički nastrojenoj obitelji, čiji članovi, ako se već i kupaju svi zajedno u kadi, to barem čine potpuno odjeveni.....
U sljedećem nastavku: „Jesu li svi Jugosloveni, i svi Židovi, isti?“
Post je objavljen 04.04.2009. u 17:41 sati.