Nisam voljela školu. Mrzila sam je u stvari. Školu sam doživljavala kao neki golemi žrvanj u koji te ubace pa te gnječe, gnječe, gnječe, dok u tebi ne ubiju svaki trun zdrave znatiželje a sve sa ciljem potpunog lobotomiranja i kontrole. Jedva sam čekala završiti je, da bi onda mogla krojiti svoj život onako kako ja to želim.
Mada su mi svi predviđali karijeru super-ultra-mega intelektualca, ja sam sve njihove nade ubila odlučivši odmah po odrađivanju mature zaposliti se e da bi mogla zarađenim novcima putovati dok drugi mukotrpno studiraju. Svoju glad za znanjem sam rješavala nabavljajući literaturu koja me zanimala, iz područja filozofije, psihologije, sociologije, gutala na tone knjiga, i provela uz njih garant duplo više vremena nego jedan prosječni, vrijedni student.
Te knjige sam čitala drndajući se u autobusima, jezdeći na trajektima, klapataklepajući se u vlakovima...vječno u pokretu, živeći neki svoj paralelni život, van svih uzusa i navika, bila sam sretna i ispunjavala svoje životne snove ne hajući niti malo za uobičajeni poredak stvari (škola, fakultet, udaja, posao, slom živaca, artritis, penzija).
Još u osnovnoj školi sam dobila nadimak „Divljakuša“, i tako su me zvali sve do kraja školovanja, mada sam bila jedno sasvim dobroćudno, blago stvorenje, bar dok me se ne bi pokušalo zauzdati i ukalupiti, natjerati me da budem „another brick in the wall“.
U trećem srednje sam završila čak i na popravni iz hrvatskog, ne zato što nisam imala znanja, nego zato što se profesoru nisam pojavila na satu skoro cijelo drugo polugodište. Bježala sam iz škole poput životinje kad bježi iz kaveza, nisam mogla ništa protiv toga, zaista nisam, to je bio nagon.
Na popravnom, profesor me mrgodno pogledao, i zatražio da mu ispričam sadržaj, te poantu i „što je pisac htio reći“ bar dvije školske lektire tog trećeg razreda, a ja sam mu rekla da bi ja rađe, ako može, prepričala lektiru iz četvrtog, jer sam tu za treći, pročitala cijelu još u osmom razredu osnovne. Nakon što sam svoju tvrdnju potkrijepila temeljitom analizom naslova i likova ko da sam te knjige sama napisala, profesor je nemoćno digao ruke smijući se, zaključio mi čistu peticu i rekao:“Hajde, bježi, bježi da te ne vidim...!“
Nije mi trebalo dvaput reć'.
Odmah nakon mature upisala sam se u Splitu na sveučilište, tj. centar za učenje stranih jezika, izabravši talijanski i francuski, a znanje engleskog sam već posjedovala. Isto onako kako sam bila totalni tudum za matematiku i brojke, tako sam s lakoćom učila jezike, trebalo mi je u prosjeku oko tri mjseca za savladati neki strani jezik dovoljno da bi me on sigurno vodio kroz moje putešestvije i olakšao mi snalaženje po bijelom svijetu.
Još u ranom djetinjstvu sam imala san: Naučiti francuski, i otići u Francusku. Što kad tamo stignem, i zašto, na to još nisam imala odgovor, ali to me nije omelo, neki odgovori dođu sami, u pravo vrijeme, i kad nam najviše trebaju.
Odmah po završenom tečaju od tri mjeseca, dobila sam posao u turizmu, na otoku Šolti. Sa tri jezika nisam ionako nikad imala problema zaposliti se gdje god sam htjela, doslovno sam birala, radila točno ono što, gdje, i kad sam htjela. Taj luksuz je bio posljedica moje čvrste odluke da ću si život krojiti sama, i dobro je što sam iskusila taj osjećaj moći nad vlastitom sudbinom, s obzirom u kakav žrvanj upadoh poslije....
Šolta je bila, iako to tada nisam znala, preokret, odskočna daska koja me prebacila preko granica bivše Juge, čudnim spletom događaja, onakvih kakvi ti promijene putanju doživotno...
Najgenijalniji, najfantastičniji dio mog života tada je bila činjenica da sam bila izvan uobičajenih životnih tokova i redoslijeda. Ljeti, dok su svi bili po godišnjima i kupali se, ja sam rintala po otocima radeći po 12 sati dnevno, a u jesen, kad su se svi turobno vraćali na posao i u škole i fakultete, ja bi sa zarađenim novcima prhnula kao ptičica preko „grane“ ostavljajući za sobom sivilo jesenske svakodnevice, jer za mene je tek tad počinjao šareni, veseli, uzbudljivi dio godine...
Putovala sam zahvaljujući prijateljstvima sa turistima koji bi me na odlasku naivno pozvali da ih posjetim „ako ikad dođem u njihovu zemlju“. Ja bi uzela papirić na kojem su mi nažvrljali svoju adresu i brojeve telefona, spremila ga nehajno u džep, a mjesec dana kasnije osvanula bi im na vratima sa rečenicom:“Evo, prolazim ja kroz vašu zemlju, pa reko', da se javim...“
Prvi ljudi koji su me sasvim ozbiljno pozvali, bio je jedan bračni par iz Švicarske. Rekli su mi da, ako hoću, oni mi mogu naći posao čuvanja djece u nekoj familiji, uz kojeg bi mogla učiti jezik a usput čak i nešto malo zaraditi.
Švicarska....pomislila sam. Ali ja želim u Francusku...na to mi oni, kao da su mi čitali misli, obznane da oni žive u Ženevi, tj. točno na granici Švicarske i Francuske, sa francuske strane granice, i da im do Ženeve treba dvadesetak minuta vožnje....Također mi rekoše da je u Ženevi službeni jezik francuski, i da tamo možeš naći posao bez ikakvih problema...nisu ni završili rečenicu, ja sam se već pakirala...
Švicarska...to je bio taj preokret, bila sam lansirana, a to još nisam ni znala....najluđe dvije godine mog života u Ženevi, među satovima i čokoladom, u najbogatijem gradu u koji sam ikada stupila nogom, mala „Jugoslovenka“ među diplomatama, Alisa u zemlji čudesa, i bezbroj ćaknutih zečeva.....
Post je objavljen 02.04.2009. u 11:23 sati.