Microproblems in paradise... :) (čitaj: podulja tirada o beznačajnim stvarcama)
What's up? For the mood:
Da, znam, znam, opet to radim, opet ne pišem redovito (like it matters to anyone, to samo moj ego smatra da je potrebno istaknuti) i opet imam klimave isprike poput „učenja“, „zauzetosti“ i slične nebuloze. Ali tako je, believe it or not.
Mislim da ću uzeti malu pauzu od capoeire. Vjerujte, teško će mi pasti, ali zdravlje je u pitanju. Naime, već mjesecima me totalno prilikom malkice jačeg istezanja, rasturaju stražnji mišići bedra lijeve noge. Tamo negdje, početkom prosinca, ušao sam u rodu nezagrijan, napravio aú (zvijezda, laički rečeno, hehehe) i otad me dotični mišić(i) bole prilikom svakog takvog i sličnog pokreta. Osim što ne neopisivo nervira jer dok desnu nogu mogu iz mrtve točke podignuti ispred sebe toliko visoko da srušim dvometrašu šešir s glave, lijevom nisam u stanju ni midgeta u jaja pogoditi jer me mišić(i) bole. Sinoć sam, opet, malo jače istegnuo taj mišić i otišao sam šepajući u svlačionicu presvući se, dvadeset minuta prije kraja treninga.
Naravno, taj mišić ili skupina njih boli samo pri takvim pokretima, sve ostalo što ne potrebuje istezanje stražnjih mišića bedra mogu raditi bez ikakvih problema. No, capoeira nije takva. Udaraca rukom nema, sve se svodi na noge, udarci, izbjegavanja, akrobacije, sve… Ulfuzin dragi mi je sinoć predložio da uzmem koji tjedan pauze i ne idem na treninge, a trener mi je savjetovao jačanje dotičnog mišića ili skupine izoliranim vježbama s utegom… Poslušat ću obojicu dok ne bude prekasno. Zadnje što želim je puknuti mišić ili nemogućnost da ikad više u životu stanem na tu nogu bez bolova. Bolje mi je žrtvovati jedan mjesec nego čitav lifetime. DA, ZNAM, trebao sam to i ranije napraviti, ali iskreno, mislio sam da će proći samo i da nije neki veliki deal, jer recimo, od srijede do ponedjeljka (između dva treninga), skoro pa prestane boljeti, ali prvo jače istezanje vrati sve natrag. I lokalizirao sam mjesto gdje je problem: točno na kraju glave nekog od mišića stražnje strane, vrlo blizu mjesta gdje se hvata za kost, negdje na početku tetive… Mora da je neka mikrofrakura bila posrijedi.
Nadalje… Recite vi meni, kako se nosite sa stvarima koje vas izrazito čine nesretnima, a intregralni su dio vašeg života (privremeno ili trajno i nije baš tako lako pobjeći od njih jer biste trebali napraviti nešto što inače ne radite da biste ih se riješili)? Znam za ljude koji pošto poto ignoriraju SVE što ih čini nesretnima, blokiraju to iz svog života, iako se radi o stvarima koje MORAJU napraviti kad-tad, ali oni to neće napraviti sve dok sami „ne osjete“ da ih to više ne tlači. Znam ljude koji neće pogledati Dnevnik jer „ne vole čuti loše vijesti“. To što ti ignoriraš loše vijesti ne znači da one ne postoje. Dapače, svjestan si da se zlo i nevolja događaju oko tebe, samo ih ignoriraš i, što je još gore, živiš neinformiran.
Ima, opet, ljudi, koji su upravo suprotni i prva stvar koja im je na pameti jest riješiti se svih stvari koje ih čine nesretnima kako bi poslije mogli uživati u stvarima koje ih čine sretnima. Takvim ljudima se divim kako imaju snage natjerati se prvo obaviti mrske poslove, razgovore ili zaduženja i onda se tek „nagraditi“ uživanjem u životu bez obveza (na kratko vrijeme, doduše).
Sebe bih teško nagurao pod neki tako jednostavan opis. Ova dva slučaja poviše su samo krajevi Gaussove raspodjele. Sebe bih svrstao negdje više prema njenom početku, nego prema kraju. Dakle, mrzim raditi stvari koje me čine nesretnim i spreman sam ih odgađati neko kratko vrijeme i biti nesretan još više i više, ali veoma brzo ću ih riješiti. A kad ih riješim, raspoloženje će mi se naglo popraviti i postat ću apsolutno druga osoba, za razliku od čangrizavog, zlovoljnog mene prije toga. Nisam baš presretan što sam takav, ali sa zadovoljstvom mogu reći da sam puno bolji nego prije, kada sam bio u stanju i ja ignorirati nelijepe stvari dosta dugo, sve dok mi se to ignoriranje ne bi osvetilo.
Sve ovo pričam jer imam jedan problemčić koji od mene zahtijeva veoma atipične (za mene) poduhvate da ga riješim. Naime, radi se o francuskome.
Kao što znate, lud sam za tim jezikom (znam da to mnoge i dan danas šokira kada čuju da netko može biti lud za francuskim, ali jbga, it's my brain that likes it) i sve do nedavno, bio sam presretan što mi se u životu pružila mogućnost da ga učim for free na veoma inovativan i zabavan način. Sve dok taj način nije prestao biti zabavan i pretvorio se u tlaku i obvezu koja me izrazito unesrećuje.
Profesor je postao prezahtjevan. I razvodnio se. Ovo je treća godina da učim taj jezik. Kada smo počinjali, tamo 2008., na jesen, ograničenje je bilo na nekih 20ak ljudi i mnogi koji su htjeli nisu poslije više mogli doći na satove francuskog. Originalno, ti satovi su bili zamišljeni ISKLJUČIVO za ljude koji će ići na diplomski u Orléans, nakon završenog preddiplomskog ovdje. Od nas dvadesetak tamo, samo je nekoliko ljudi uopće izrazilo želju da će uopće i ići u Francusku, ostali smo se ušvercali jer smo htjeli učiti francuski. Da, govorili smo kako „ozbiljno razmišljamo“ o odlasku i sve, ali da „još nismo sto posto sigurni“ i slične stvarčice… I stvar je radila.
Onda je došla druga godina francuskog i stvari su se promijenile. Odjednom je puno i puno i puno ljudi htjelo ići na francuski jer se vijest proširila da je profesor genije i da od ljudi koji francuski nisu ni beknuti znali u godinu dana napravi ljude koji su sposobni na francuskom sporazumijevati se bez prevelikih ograničenja. Profesor je inicijalno bio šokiran kada je saznao da nas je 90% tamo samo jezika radi, da ne namjeravamo u Francusku ići i da uživamo i da želimo nastaviti. Pa je razgovarao s Francuskom alijansom i oni su se TAKOĐER šokirali tolikim odazivom na njegove satove i rekli mu da može nastaviti, ali da će biti plaćen samo xy sati tjedno, a ostalo je njegovo slobodno vrijeme… I on dobar dio slobodnog vremena troši na nas i mi na njega.
No… Jako puno novih ljudi je došlo. TO čak i ne bi bio problem da ljudi odjednom nisu počeli upadati i usred semestra, a on ih je primao… Uskoro se stvorila heterogena grupa ljudi gdje je bilo onih koji su francuski znali već sasvim osnovno pa sve do onih koji ga nisu znali ni prdnuti. Nastao je problem jer su onda svi satovi trebali biti prilagođeni početnicima (a svako malo su dolazili novi)… Profesor se dosjetio i podijelio nas u „Bazooke“ i „Hamstere“ (da bi izbjegao nazive poput „napredna“ i „početna“)… Ni to baš nije bilo najbolje rješenje jer su Bazooke (myself included) imali u prosjeku 1.5 sat dvotjedno za sebe, a ostalih 4.5 sati su visili s Hamsterima, radili osnove poput „C'est qui? C'est quoi?“ i praktički gubili vrijeme. Ispočetka je bilo ok jer smo ponavljali, ali ubrzo je postalo dosadno.
Nadalje, stvar se zakomplicirala kada je uveo dodatne satove poput konverzacija u kafićima, ateljea gdje radimo nekakve pjesmice koje sami smišljamo i slično, potom satove kulture gdje raspravljamo o temama raznoraznim te paralelne satove za Hamstere gdje uče malo više pisati (inače, da napomenem, njegova metoda se temelji na konverzaciji, nemamo bilježnice ni udžbenike)… Od Bazooka se očekivalo da sudjeluju na svemu tome…
A novi ljudi su i dalje dolazili… I sada nastaje problem. On od nas (od mene) očekuje da sam na francuskom skoro pa svaki dan. Ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i svaki drugi tjedan tome dodajte još i petak… Od toga je eventualno 1.5 sat posvećen Bazookama, a na tim satovima već tjednima radimo jedno te isto i nema napretka… Iskreno, to mi je previše… Ali, on od nas očekuje da sudjelujemo jer je „ipak sve besplatno, bla bla bla, dužni smo, bla bla bla“… A meni se ne da + nemam vremena + ne želim. Jer, učim. Zadnja dva tjedna dosta satova je bilo otkazano jer nije bilo dovoljno ljudi (ne radi ako nas nema barem 10)… Jbga, ljudi uče… Drugo, imam život… M.-a tako i tako viđam „u prolazu“ i taman kada bismo se mogli vidjeti, ja moram na glupi francuski (kao danas, npr.)… Satovi na kojima radimo svoje gluposti ili raspravljamo su se pretvorili u „brainwashing“ jer on ima totalno anarhističke ideje i nastupa sa stavom „vi ništa ne znate, u velikoj ste zabludi, ja sam ovdje da vas dovedem na pravi put“…
I sada ja želim van. Želim prestati. Naravno, što god mu kažem, popizdit će. Zadnja dva tjedna bio sam samo jednom, jer stvarno učim i ne da mi se prekidati nekakvu uhodanu rutinu odlaskom na francuski gdje neću naučiti ništa novo i gdje ću se dosađivati. Radije ću se naći s M.-om ili ostati doma i jačati sirote mišiće noge ili sl. To ga je iživciralo (što nisam dolazio) i bio je ljut. Ako mu danas kažem da želim prestati dolaziti općenito, bit ću nezahvalno đubre. Već smo imali situacije kada su mu ljudi prestali dolaziti zbog problema s nekompatibilnosti mišljenja i sl. pa je to jako neugodno završilo.
Iskreno, ne znam kako da se izvučem iz ovoga. Činjenica je da me čini nesretnim odlazak na te satove. Užasno nesretnim. I želim prestati. Problem je što nemam snage reći mu istinu jer, kao što rekoh, ispast ću najveći negativac. Iskreno, zaboli me što će on misliti o meni poslije, mene naviše brine taj dio dok mu budem objašnjavao, jer će me gledati i pizditi na mene, a nemam snage više za ljude koji odbijaju prihvatiti bilo kakav argument jer su uvjereni da su u pravu i ne interesira ih ništa drugo… No, pretrpjet ću nekako i biti sretan poslije, kad se toga riješim. Rekao je danas da ćemo raspravljati o novim pravilima za Bazooke. Možda budu takva da mi daju odskočnu dasku prema izvlačenju iz situacije. Možda bude tražio stvarno previše i možda bude opravdano ako ne pristanem pa me izbaci sa satova. :) Osim toga, sljedeći semestar će biti naporniji, trebat će mi više vremena za faks, a ako Univerzum da, možda počnem raditi i na diplomskom…U tom slučaju, DEFINITIVNO neću imati vremena za francuski svaku večer…
Eto… Ja se duboko ispričavam na ovolikoj žalopojki, ali jbga… :) Ako ste došli do kraja, svaka vam čast… Ja se idem nastaviti baviti receptorima na T i B stanicama (što me, za razliku od satova francuskog, VEOMA usrećuje!)… Da…
Ah, nedjelje su idealan dan za započinjanje nečega čega se planirate držati! Zaboravite ponedjeljke, oni nose onaj „smrad počinjanja“ koji nikako nije dobar.
Jučer, krenuvši se naći s M. u grad nisam planirao ići pješke. Ipak jesam, jer mi je on javio da nije stigao na jedan bus i da će na drugi (koji je,u međuvremenu, kasnio, hehehe). Taman sam izašao bio iz zgrade kad mi je javio da će kasniti. Suočen s viškom vremena, odlučio sam krenuti pješke u grad. Ništa novo, pa išao sam milijun puta…
Da. Nisam ni do Lisinskog došao, a razvio sam neobičnu i tupu bol u trbušnim mišićima. Od hodanja! Ja, koji je prehodao pola Zagreba! I onda sam shvatio da se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put išao pješke do grada. Tijelo mi je zaboravilo takav vid rekreacije. Onda sam se sjetio da nisam ni trčao ima sto godina.
Došavši doma nakon izlaska s M., ustanovio sam da sam se previše ulijenio, opet, fizički, a ne samo mentalno. Počeo sam nekontrolirano krasti zalogaje i remetiti si ono što sam izrazito velikim trudom i s puno znoja postigao. Stoga sam sinoć odlučio da danas stvar kreće natrag na svoj prvotni kurs.
Shodno tome, probudio sam se iznimno danas u 8 jer sam tek oko 2 uspio zaspati (ubuduće ću se buditi puno ranije), izletio vani na ulicu, rastegnuo se i trčao. Sve do nekih 9.30… Posjetio Bundek. I nakon te kure rekreacije doručak mi je taman dobro sjeo :D Kažu da je dobro vježbati čim se izvučeš iz kreveta, tijelo nema što drugo trošiti doli zaliha (a njih, fala bogu, još uvijek imam koliko ti duša hoće).
Usput, dok sam trčkarao prema Bundeku shvatio sam da mi je zima jedino draga zbog niskih temperatura. Sve ostalo je bezveze. Vlažno je, mokro, sve se cijedi uokolo i magla se kovitla na sve strane… Baš sam izabrao dobro razdoblje za postati ovisan o rekreaciji: kasnu jesen i zimu! Ne mogu vani, ne mogu uživati u suhoj zemlji i travi, toplini, plavom nebu i dugim danima! :( I zato jedva čekam proljeće i ljeto. Da, umirat ću od vrućine, ovaj stan će se once more pretvoriti u aridne predjele lijepe nam Zemlje, udisat ću barut, a ne zrak, proklinjat ću Sunce i htjet ću zimu natrag, ali barem će dan biti dulji, bit će svjetla, tlo će biti suho i moći su iskoristiti više sati dnevno za lijepe aktivnosti na otvorenom :D Nadam se da će me ova euforija oko rekreacije držati sve do tad, dok to ne postane moguće…
Putem natrag, skoro pred zgradom, naprasno me zaustavila neka starija gospođa pitajući me smije li mi postaviti jedno pitanje, nimalo suptilno mi pod nos gurnuvši letak na kojem je pisalo: „Mislite li da ćete preživjet?“
Nisam joj htio reći da me je kroz „smijem li vas nešto pitati“ već nešto pitala i da stoga njeno pitanje nema smisla. Bacivši letimičan pogled na njezinu fizionomiju, primijetio sam da ne trpi zajebavanja; letak mi je govorio da je bolje da se ne uvlačim u rat argumentima jer ću ga vjerojatno izgubiti, budući da sam bio gladan ko vuk i jurio sam doma pojesti svoju Sensiju. Kratko „ne“ je sve što je dobila od mene. Nije se protivila, dapače, nastavila je vrebati sljedeće žrtve. Pitam se zašto je od toliko ljudi na ulici zaustavila mene. Možda je mislila da sam dovoljno mlad i neoblikovana uma… Ah, what a mistakea to makea!
No, potaknut tim događajem, a i natpisima u novinama, a bogme i vlastitim razmišljanjima, dođe mi sad da napišem pokoju i na tu temu vječnoga.
Iskreno, ne znam kada sam prestao biti religiozan. Negdje tamo malo prije Božića 2009., rekao bih. Tako mi se barem čini. Uglavnom, znate i sami koliko sam prije bio fanatičan… Davio sam vas religioznim postovima, pjevao Mu hvale, mrko gledao ljude koji to nisu radili… Sada sam slobodan od toga. Neki to ne bi nazvali slobodom. Ali trenutno mi ne treba u životu nikakav vid vjerovanja u vrhovno biće koje svime upravlja. Ne osjećam da mi nedostaje, osjećam se predivno, našao sam utjehu u drugim stvarima… Onda kada sam Ga molio da pomogne jer mi je bilo užasno u životu sve što sam dobivao bila je mrtva tišina i natpisi u svetim knjigama da ustrajem i da tišina znači da On sluša i da samo nastavim patiti i čekati spasenje jer će kad-tad doći, da nastavim biti pokoran i da trpim jer On je uvijek sa mnom, pa kad mi je najteže. Well, guess what, nisam osjetio da je itko bio uz mene. Oprosti mi, Ti gore, što sam fizičko biće i što moram osjetiti tog nekog pored sebe i vidjeti da mu je stalo do mene, oprosti što ne mogu živjeti od nekakve apstraktne ljubavi bića za kojeg nisam siguran ni da postoji.
Interesantno da mi je život procvao, da se sve izmijenjalo i da sam postao sretniji nego ikad upravo u onom trenutku kada sam Ga prestao spominjati, ići Mu se moliti i klanjati i patiti zbog Njega i onoga za što su mi drugi govorili da On hoće…
Jesam li Ga skroz isključio iz svog života? Ne znam. Radije bih se svrstao u agnostike, a ne u ateiste. Ne odbijam mogućnost da možda nekakvo biće i postoji. Moju religioznost zamijenio je čisti empirizam. „Pokaži, dokaži, objasni“. I stoga me, kao empirista, uznemirava institucija „čuda“ u religiji. Čitam da će papi bivšem priznati neko čudo (ozdravila časna sestra od Parkinsona, navodno papinom zaslugom) i ta će ga na temelju toga proglasiti blaženim. Smatram da je to pretjerano. Don't get me wrong, bivši papa mi je bio užasno draga osoba, bio je predivan, dobar, požrtvovan i savršen čovjek za takvu poziciju (za razliku od Yode koji je sad na čelu RKC). Ali „čuda“, bilo čija, pa i njegova, ne prihvaćam. Mislim da je za ozdravljenje te časne sestre ipak zaslužniji niz okolišnih i intrinsičkih faktora poput kombinacije hrane koju je unosila i njenih vlastitih obrambenih mehanizama ili nešto treće. Nemam pojma, ali lakše mi je povjerovati da je na djelu bila fiziologija nego božanski utjecaj.
Možda nekima to smeta, možda ne, možda će mi netko sada u uprijeti svoj čvornati prst u facu i reći „told you so“… Možda i neće. Baš me briga. Ako je ovo sve samo faza, proći će. Možda Mu se vratim. Možda se dogodi opet neki switch u mojoj glavi pa se promijenim. Možda se i dokaže da On (ne) postoji. Uglavnom, ono što sam si rekao davno, i toga se držim, je da nema više skrivanja iza nečega što me ne čini sretnim. Ako me odlazak na misu ne čini sretnim, neću to raditi. Ako me vjerovanje u vrhovno biće koje samo šuti i nema ga nigdje kada iz noći u noć reveš u krevetu i moliš ga da ti pomogne, ne čini sretnim, neću vjerovati… Jesam li se osudio na doživotnu muku nakon smrti? Oh, pa to je već čitava nova tema! :D
Life really is full of surprises. Srećom, većinom se događaju ona lijepa iznenađenja, a ne negativna i ona zbog kojih ti dođe da se rasplačeš iz čistog očaja što ništa ne možeš promijeniti. A ponekad i ova ugodna iznenađenja u sebi sadrže notu (a ponekad i čitavu skladbu) tuge, sjete, sputanosti ili pak suočavanja sa surovom stvarnošću i prihvaćanja situacije takva kakva je. Smatram li to slabošću ili odustajanjem? Ne, naravno! Nije svako "odustajanje" ili "pomirenje sa sudbinom" znak slabosti i odustanja. Treba biti i dovoljno hrabar za zapečatiti si život (ili njegove aspekte) na dulje vrijeme (zauvijek?)…
No dobro. Da, eto, još jednom se ovim putem duboko ispričavam mom vjernom čitatelju Lennonu koji teško da se može odlijepiti od mojih postova i vjerojatno ih u jednom dahu čita, samo se malo srami to priznati. Dakle, dear John, ispričavam se što nisam eksplicitno i bez previše misaonog preseravanja naprosto napisao da sam gay. Možda sam trebao napisati i poseban post koji bi sadržavao sam te tri riječi, "Ja sam gay". Ah, srećom pa je većina ipak prozrela tu nevjerojatno misaonu semikamuflažu.
Uglavnom, sviđa mi se kako ste reagirali, sviđa mi se "podrška" koju dobivam (iako je ne tražim ali sam zahvalan na njoj i na lijepim riječima koje mi uputiste, a prvenstveno me oduševljava činjenica da su među mojim čitateljima normalni, otvoreni i stabilni Homo sapiensi koji vide dalje od svog nosa i doktrina kojima je većina zadojena… Uzgred, teta Katalona, kava je dogovorena s vašom plemenitom kćeri ;)))
Umoran jesam, da… Jučer sam UŽIVAO... U danu... U činjenici da nakon deset dugih dana (tko bi rekao da će deset dana ikad djelovati kao vječnost) konačno vidim svoga M... Jer mi je nedostajao i dok sam bio doma samo sam dane brojao dok mu se ne vratim...So sue me, ponašam se kao zaluđena srednjoškolka (ovo NIJE predrasuda, op. a. :P), ali mislim da me baš briga zbog toga! The bottom line is, dan je bio predivan, uživao sam i nigdje sretnijeg manijaka od mene! :*
Uživao sam i u svakoj sekundi treninga… Sve se baziralo na mostovima. Kao da nam je Jure Radić trening vodio! Ulaženje u most ali iz čučnja, dizanje na jedan lakat i izlaženje iz mosta tako da to lijepo izgleda (čitaj: izvedi udarac kako spada i uspravi se!) ili dizanje natrag u čučanj s minimalnim pomaganjem rukama i sl… Uglavnom, bilo je izrazito naporno, bilo je fizički zahtijevno i uzrokovalo je blage do umjerene bolove u mišićima koji me danas baš lijepo peru, prvenstveno zato jer se petanestak dana nisam bavio takvom vrstom aktivnosti (ono malo doma što sam vježbao na plaži se ne konta, jer me nitko nije "tjerao" da radim sat i po njegovom tempu, a ne ja po svom)… Sutra je novi trening, nadam se da ću do tada biti opuštenijih mišića… Lately bolovi u njima prolaze jako brzo…
Nadalje, sva silna hrana koju sam dovukao sa sobom iz Đubrovnika (usput, otišao sam doma s kuferom, a vratio se s njim i s još jednom putnom torbom PUNOM samo jestivih stvari!) nestaje alarmantnom brzinom! Hehehehe, kada imam koloniju gladnih ljudi po stanu! Kuglof je već nestao, čupavcima prijeti izumiranje, pola pečenog mesa je planulo jučer u trenu, a i sarma se danas odleđivala! Suhomesnato također polako nestaje s polica u frižideru, kao i svi oni silni Merci i Ferrero i kompanija im… :D Majkemi, kao da smo svi iz Bijafre ispali… Neka ljudi papaju, malo za promjenu, inače je kod mene samo sibirski propuh po frižideru. :D
No, i tako, eto, malo sam umoran, spava mi se, čeka me puno posla sada oko faksa (monotonog, doduše, a svodi se na učenje, učenje, i ništa doli učenja jer jedino je prosvijećen student slobodan student, da malo parafraziram svog profesora iz antropologije koji je, pak, citirao nekog tamo komunista, ne sjećam se točno kojeg; Staljin, Lenjin, neki Rus uglavnom…)… Nemam baš neku inspiraciju, ali planiram opet raditi vlastite skripte, crtati si aktivacijske putove i molekulice i, ono što me najviše veseli, bojiti to sve i razvedriti si malo sivilo koje vlada imunološkim sustavom…
Nervira me moj DVB-T prijamnik i antena koju imam. Non stop gubi signal, a kada se netko samo i pomakne u stanu, sve crkne… Dakle, gledaj TV, ali ne mrdaj! Stvarno iritantno. Valjda zato što sam previsoko, ne znam. Prijamnik je jedan od kvalitetnijih u onoj ekipi najjeftinijih, antena bi, po svim preporukama, što prodavača što zadovoljnih korisnika (pa i onih koji se u to razumiju), trebala biti savršena… Ali prekida čim netko trepavicom u dnevnom boravku mrdne…
Ma ko ga jbe, meni je bitno da radi kako tako… Idem u krpe, oči mi se sasušiše, a kad su suhe, vidim određene stvari uduplo, a to nije dobro :) Recimo, kad pogledam u novčanik kad tamo sve puno fantomskih novčanica :P
Pa, eto i te kuje, 2011. Nekakav čudan broj. Ne sviđa mi se.
Pitate se zašto nisam pisao pregled prošle godine? Pa, eto, iskreno, nije mi se dalo, niti sam imao dovoljno vremena (svugdje su me potezali, kao da imamo rodbinu od milijun članova), a i pisao sam dosta često postove (sve do nedavno, hehehe) tako da nije bilo smisla da ponavljam sve rečeno. A pratili ste me redovito, vi koji me i pratite, tako da sve znate. ;) No eto, čisto podilaženju masovnoj konvenciji, evo…
Dakle, dvije i deseta. Počela kao i svaka druga, završila spektakularno (uz iznimku samog dočeka, moram dodati). Bila je to godina nevjerojatnih promjena, kako psihičkih, tako i fizičkih, promjena nivoa obrazovanja i aktivnosti, no najvažnije od svega, promjena u ljubavnom statusu. :*
A što reći osim da neću donositi nikakve konkretne i represivne novogodišnje odluke, tako i tako ih prekršim u nekoliko dana nove godine. Radije ću se posvetiti općim promjenama koje uvijek dobro dođu, a većinom se tiču karaktera (onog dijela karaktera koji je podložan promjenama), ophođenja prema drugima i prema sebi i slično. Definitivno sam odlučio da ću poraditi na govorenju „ne“ ljudima. Još uvijek nemam snage za to, ali nadam se da će sve ove promjene koje mi se događaju nekako skrenuti i u tom smjeru i pomoći mi da smognem snage reći „ne“ kada mi se nešto ne radi. Dosta mi je biti konformist, dosta mi je podilaženja drugima samo zbog nekakvih površnih njihovih osjećaja koji će tako i tako brzo proći (kao da se ništa nije ni dogodilo), a mene unesreće na dulje vrijeme. E, pa, nemojte se iznenaditi ako ubuduće budete od mene čuli „ne“. :D
Također, htio bih se u potpunosti riješiti ove tajne koju vučem sa sobom već duuugo, dugo vremena. Već sam je podijelio s mnogima, ali ne sa svima. Pogotovo ne ni s kim s juga. Sutra idem na jednu kavu i nadam se (želim, zapravo) ispraviti tu činjenicu. Želim. Osjetim da moram. Ne da moram, nego da želim. :) Uglavnom. Želim. Fer je i prema meni i prema M. :)
Obitelj. Želim i to. ŽELIM, ŽELIM, osjetim da je vrijeme, osjetim da bih „trebao“ jer želim biti slobodan, ali strah me je. Normalno da me je strah. I opet sada dolazim do onoga „ne“. Ok, nije da moram reći „ne“, ali opet moram biti konformist i opet moram staviti tuđe osjećaje i tuđu sreću ispred svojih. Hm. Možda je to i u redu i nesebično, ali ako me to čini nesretnim i ako se zbog toga osjećam zatvoreno i neslobodno, zar je to u redu? Kako da druge činim sretnima ako sam sam nesretan? Teško. I zato želim izbaciti to iz sebe, ali strah me je… Vidjet ću što ću s time. Ima još vremena, ne mora se dogoditi sutra, ali nadam se da uskoro hoće. Slobode mi treba, SLOBODE…
Dakle, imam ipak nekakvih novogodišnjih „odluka“. :)
No, pustimo mi to. Moram vam reći da se osjećam jako sretno. Kao nikad u životu, iako mi je ovaj doček bio najgori ikada (jer nisam bio tamo gdje sam trebao, nego doma, gdje i uvijek). Sretno, zadovoljno, ispunjeno… Kao što mi je Nessa lijepo zaželjela, vrijeme je da si počnem tražiti koji novi san kojem ću težiti jer svi moji su ispunjeni. Priznajem, lijepo je izaći iz zemlje snova, u stvarnost, i vidjeti da nema razlike. :D Da se nekim čudom sve što sam ikada sanjao transformiralo u stvarni svijet i dočekalo me, bilo strpljivo dok sam se budio, sjedilo na kadi pored mene dok sam prao krmeljave oči i pomoglo mi protegnuti atrofirale osjećaje… I sada smo sretni i osjetim da će potrajati :) Beskonačno. :D
Uostalom, volim rušiti predrasude jednako kao što volim i šokirati svijet. :) A i volim tu svoju osobinu da nisam dlakava jezika i da nemam zadrške kada mi ljudi dignu tlak. Nažalost, nitko me ništa nije podjebavao dok sam bio doma (tj. još uvijek sam doma, ali dobro, tako se to kaže), ali da jest, ne znam gdje bi mi bio kraj. Volim sam stvoriti nove tračeve o sebi, volim šokirati babe i dati im materijala da tračaju godinama nakon mog odlaska… Jedino mi je žao mojih roditelja. Da oni ne moraju ostati tu gdje jesu i gledati te iste babe svaki dan, Medo bi bio tristo puta gori. :D
Veselim se povratku u Zagreb. Nemam ništa protiv Dubrovnika i mjesta gdje živim. Tu su moji korijeni, oduvijek sam ovdje i ovo će mi uvijek biti dom. Ali ovdje nisam sretan, nisam slobodan i nemam prostora za protegnuti ni noge, a kamoli krila. U Zagrebu sam pronašao mir, koliko god to čudno ljudima zvučalo. Kako to da netko u tolikom gradu može pronaći mir? U tolikoj užurbanosti i buci pronaći tišinu i lagani tempo? Fino… A kolicni je Zagreb. Pitam se koliko bih se dobro osjećao u nekom gradu poput New Yorka ili Londona… :D No pustimo snove na tren (eto, san)… Zagreb je grad u kojem se osjećam kao doma. Snalazim se u tom mentalitetu bolje nego u ovome južnjačkom, sviđa mi se tempo, obožavam sve što sa Zagrebom ima veze. Pitaju me gdje ću raditi i veselim li se završetku faksa i dolasku doma. Da, veselim se završetku faksa i pronalaženju posla i osamostaljenu (ultimativnom), ali ne namjeravam se vratiti doma. Osim ako ne bude prijeko potrebno (čitaj: bolesni i slabo pokretni roditelji oko kojih bih se morao brinuti i skrbiti za njih)… Inače, ne. Ostajem gore. Nadam se da će biti posla za mene u Zagrebu. Ili okolici. Gore. Ne želim dolje. No, sir, no thank you…
Mislim da je to izvedivo. Potporu imam, čak i od vlastitih roditelja. Hell, što se roditelja tiče, imam potporu i ako odlučim živjeti i raditi na Novom Zelandu (primjer nije slučajno izabran, razgovarali smo čak o tome!)! Jedino na što ne mogu utjecati su dostupna radna mjesta i sranje, ovaj, stanje u državi…
No… Whatever. Dvije i jedanaesta. Trend lijepoga će se nastaviti, iako svi prognoziraju katastrofe, nestašice, opću neimaštinu i kaos… Pa, psihički se lako prilagodim neimaštini, malo mi lately treba za funkcioniranje. A kaosu se prilagođavam i fizički. :D Ulfuz i ja smo komentirali kako će nam vještine koje na capoeiri steknemo dobro pomoći ako izbije kakvo sranje i ako bude kakva apokalipsa. Ako preživimo prvi udar, trebat će preživjeti i preživjele Homo sapiense… Postapokalipsa donosi svoje probleme, no barem ćemo biti fit i znati se obraniti koliko toliko. Ili barem trčati! :D
Još sam danas i sutra doma, u ponedjeljak se vraćam „doma“. Drugome domu. I osobi koju sam nažalost zeznuo što se tiče Nove i dočeka… Oprostio mi je, objasnio sam mu i shvaća ali svejedno sam ljut sam na sebe jer nisam kalkulirao kako treba. :( No jbga, c'est la vie. Donosi i lijepo i ružno… I trenutke kristalno čistog razmišljanja kao i trenutke zatupljenog buljenja u problem i ne shvaćanja. :)
Svima nam želim malo više strpljenja u ovoj godini (i nadolazećim). Htio bih da svijet postane malo opuštenije mjesto za živjeti. Da čovjek prestane s uništavanjem i sebe i svega oko sebe. Da se svi skupa malo više volimo. Da naučimo praštati i ne zadržavati ljutnju ili bijes ili tugu i da budemo ISKRENI… To je jedan od najvećih atributa koje moj M. ima… Iskren je, rekao bih ja i „brutalno“ :) Nevjerojatno je predivno biti s takvom osobom koja će ti reći odmah i lijepo i manje lijepo i što je učinjeno dobro, a što nije. Istinu je najbolje odmah saznati, najmanje boli (ako uopće i boli tada). Ponekad je istinu teško u oči reći… Znam to… Uh, teško je… Možda kukavički zvuči, ali iskoristio sam čari i blagodati moderne tehnologije pa sam svoju „tajnu“ s nekima podijelio preko MSN-a, recimo… Nisu mi zamjerili… Ili preko G-Talka. :) Dapače, bilo im je lakše jer su imali vremena probaviti činjenicu. I postaviti neka zanimljiva i neočekivana pitanja, rekao bih. :D A neke sam usrećio i in vivo… Srce je htjelo iskočiti iz medijastinuma… Uh… No, bitno je da je istina prokuljala… Nova godina… Želim nam svima da bude iskrena do kraja…
A sad… Za kraj… Ako se ne varam, ovuda, preko ovih prostora, ponekad znaju preći i određeni članovi moje šire obitelji… Barem su prije prelazili. Osjećam se sretno, ali ne do kraja i obraćam se vama, ako ikad prođete ovuda i slučajno vidite ovaj post prije nego vam se i osobno obratim. Dakle… Ako ste pročitali ovaj post i ostali zbunjeni, evo vam pojašnjenja… Ta neopisiva tajna o kojoj drobim se tiče moje seksualne orijentacije. Znate i sami kakav je stav naše obitelji prema tome, što sve govorite i kako reagirate na dva muškarca zajedno. Jasno vam je zašto sam nesretan i zašto se ne osjećam dobro kada pomisli da ikome u obitelji kažem. Ali istovremeno i ŽELIM! Jer želim. Jer mi je DOSTA… Jer je neopisivo TEŠKO živjeti s time i držati to skriveno i usiljeno se smješkati na fore o gayjevima i slušati vrijeđanja i omalovažavanja pa čak i prijetnje koje izlaze iz usta vlastitih roditelja. Još je teže živjeti u „manjini“ koja je stigmatizirana predrasudama, a najteže ih je osporavati ih i dokazivati suprotno. Mislim, poznajete me. Pitam se koliko će se tuđa mišljenja o meni promijeniti nakon ovoga što ovdje napisah. Ako se promijene nagore, onda ću biti žalostan ali i nekako sretan, jer će mi biti lakše bez takvih osoba u životu. Smatrajte slabošću to što nikome od vas koji ne znate nisam u oči rekao sve ovo, ali baš me briga. Ako je i slabost, moja je, i nosim je kao i sve drugo.
Možda sve ovo izlazi iz mene jer imam najboljeg dečka na svijetu i jedva čekam da mu se vratim… Jer želim biti slobodan, s njim, u svakom pogledu… A ponajviše jer mu nanosim nepravdu što ga „skrivam“… Jer on to ne zaslužuje. Iako nam je obojici jasno da je situacija takva i da nas situacija tjera da se skrivamo kao prvi kršćani po katakombama od osuda i pogleda i predrasuda drugih… Da vi samo ZNATE koliko BOLI nemoć i nepravda kada ga ne smijem ni zagrliti pred tramvajem, kamoli poljubiti, kada se rastanemo u gradu i kada on krene prema doma… Mislim, naravno da smijem, nitko mi „ne brani“ ali pitanje je hoćemo li on ili ja doma stići u jednom komadu poslije toga. Koliko je JADNO što moramo tražiti mrak i zaključanu prostoriju da bismo se za ruke primili, kao da smo kriminalci ili nečisti i gubavi… Ne da se osjećam kao građanin drugog, nego kao građanin desetog reda. No dobro… Ne pada mi to toliko teško uvijek, samo u posebnim situacijama. I onda zavidim Ulfuz i njenom dragom što se smiju tako otvoreno i bez srama pošlatati i u autobusu, ako to žele, i nikome to nije neobično ili „zabranjeno“ ili gadno, tek će rijetki pogledati s izrazom „joj, deca, nađite si sobu“ ali svejedno sa smiješkom na usnama, ne s usnama iskrivljenim od gađenja. Samo zato jer ih je priroda, eto, „blagoslovila“ činjenicom da su heteroseksualni. Iako ovo NIJE moj izbor, jednostavno sam takav kakav sam, ne bih mijenjao ni za kakvu žensku svoga M., da mi netko sutra ponudi „preusmjeravanje“. Čemu? Mislim da ljubav nadilazi takve zastarjele podjele kao što je spol. Joj, da, nikad nećemo moći „normalnim“ putem dobiti dijete ali zar je to obilježje ljubavi? Sposobnost razmnožavanja? Pa mogu se ja razmnožiti ako treba, nisam nesposoban po tom pitanju, zažmirit ću i oploditi neku ako treba ali čemu? Po tome se mjeri nešto? Ma da…
Anyway. Uh… Tko bi rekao u što će se pretvoriti nedužan post o novog i staroj godini… Očito mi je prekipjelo. Neke stvari ne mogu dugo ostati u osobi, a ovo je jedna od njih. A sad, jedva čekam vidjeti pokoji sočni komentar, baš mi se smije… Uh… A vi, familijo, ako vas ikad bude, eto… Jbga… Oprostite što sam krajnja kukavica i što vam u oči neke stvari ne mogu reći. No, zapitajte se, na tren, ZAŠTO je to tako. ;))))