Pa, eto i te kuje, 2011. Nekakav čudan broj. Ne sviđa mi se.
Pitate se zašto nisam pisao pregled prošle godine? Pa, eto, iskreno, nije mi se dalo, niti sam imao dovoljno vremena (svugdje su me potezali, kao da imamo rodbinu od milijun članova), a i pisao sam dosta često postove (sve do nedavno, hehehe) tako da nije bilo smisla da ponavljam sve rečeno. A pratili ste me redovito, vi koji me i pratite, tako da sve znate. ;) No eto, čisto podilaženju masovnoj konvenciji, evo…
Dakle, dvije i deseta. Počela kao i svaka druga, završila spektakularno (uz iznimku samog dočeka, moram dodati). Bila je to godina nevjerojatnih promjena, kako psihičkih, tako i fizičkih, promjena nivoa obrazovanja i aktivnosti, no najvažnije od svega, promjena u ljubavnom statusu. :*
A što reći osim da neću donositi nikakve konkretne i represivne novogodišnje odluke, tako i tako ih prekršim u nekoliko dana nove godine. Radije ću se posvetiti općim promjenama koje uvijek dobro dođu, a većinom se tiču karaktera (onog dijela karaktera koji je podložan promjenama), ophođenja prema drugima i prema sebi i slično. Definitivno sam odlučio da ću poraditi na govorenju „ne“ ljudima. Još uvijek nemam snage za to, ali nadam se da će sve ove promjene koje mi se događaju nekako skrenuti i u tom smjeru i pomoći mi da smognem snage reći „ne“ kada mi se nešto ne radi. Dosta mi je biti konformist, dosta mi je podilaženja drugima samo zbog nekakvih površnih njihovih osjećaja koji će tako i tako brzo proći (kao da se ništa nije ni dogodilo), a mene unesreće na dulje vrijeme. E, pa, nemojte se iznenaditi ako ubuduće budete od mene čuli „ne“. :D
Također, htio bih se u potpunosti riješiti ove tajne koju vučem sa sobom već duuugo, dugo vremena. Već sam je podijelio s mnogima, ali ne sa svima. Pogotovo ne ni s kim s juga. Sutra idem na jednu kavu i nadam se (želim, zapravo) ispraviti tu činjenicu. Želim. Osjetim da moram. Ne da moram, nego da želim. :) Uglavnom. Želim. Fer je i prema meni i prema M. :)
Obitelj. Želim i to. ŽELIM, ŽELIM, osjetim da je vrijeme, osjetim da bih „trebao“ jer želim biti slobodan, ali strah me je. Normalno da me je strah. I opet sada dolazim do onoga „ne“. Ok, nije da moram reći „ne“, ali opet moram biti konformist i opet moram staviti tuđe osjećaje i tuđu sreću ispred svojih. Hm. Možda je to i u redu i nesebično, ali ako me to čini nesretnim i ako se zbog toga osjećam zatvoreno i neslobodno, zar je to u redu? Kako da druge činim sretnima ako sam sam nesretan? Teško. I zato želim izbaciti to iz sebe, ali strah me je… Vidjet ću što ću s time. Ima još vremena, ne mora se dogoditi sutra, ali nadam se da uskoro hoće. Slobode mi treba, SLOBODE…
Dakle, imam ipak nekakvih novogodišnjih „odluka“. :)
No, pustimo mi to. Moram vam reći da se osjećam jako sretno. Kao nikad u životu, iako mi je ovaj doček bio najgori ikada (jer nisam bio tamo gdje sam trebao, nego doma, gdje i uvijek). Sretno, zadovoljno, ispunjeno… Kao što mi je Nessa lijepo zaželjela, vrijeme je da si počnem tražiti koji novi san kojem ću težiti jer svi moji su ispunjeni. Priznajem, lijepo je izaći iz zemlje snova, u stvarnost, i vidjeti da nema razlike. :D Da se nekim čudom sve što sam ikada sanjao transformiralo u stvarni svijet i dočekalo me, bilo strpljivo dok sam se budio, sjedilo na kadi pored mene dok sam prao krmeljave oči i pomoglo mi protegnuti atrofirale osjećaje… I sada smo sretni i osjetim da će potrajati :) Beskonačno. :D
Uostalom, volim rušiti predrasude jednako kao što volim i šokirati svijet. :) A i volim tu svoju osobinu da nisam dlakava jezika i da nemam zadrške kada mi ljudi dignu tlak. Nažalost, nitko me ništa nije podjebavao dok sam bio doma (tj. još uvijek sam doma, ali dobro, tako se to kaže), ali da jest, ne znam gdje bi mi bio kraj. Volim sam stvoriti nove tračeve o sebi, volim šokirati babe i dati im materijala da tračaju godinama nakon mog odlaska… Jedino mi je žao mojih roditelja. Da oni ne moraju ostati tu gdje jesu i gledati te iste babe svaki dan, Medo bi bio tristo puta gori. :D
Veselim se povratku u Zagreb. Nemam ništa protiv Dubrovnika i mjesta gdje živim. Tu su moji korijeni, oduvijek sam ovdje i ovo će mi uvijek biti dom. Ali ovdje nisam sretan, nisam slobodan i nemam prostora za protegnuti ni noge, a kamoli krila. U Zagrebu sam pronašao mir, koliko god to čudno ljudima zvučalo. Kako to da netko u tolikom gradu može pronaći mir? U tolikoj užurbanosti i buci pronaći tišinu i lagani tempo? Fino… A kolicni je Zagreb. Pitam se koliko bih se dobro osjećao u nekom gradu poput New Yorka ili Londona… :D No pustimo snove na tren (eto, san)… Zagreb je grad u kojem se osjećam kao doma. Snalazim se u tom mentalitetu bolje nego u ovome južnjačkom, sviđa mi se tempo, obožavam sve što sa Zagrebom ima veze. Pitaju me gdje ću raditi i veselim li se završetku faksa i dolasku doma. Da, veselim se završetku faksa i pronalaženju posla i osamostaljenu (ultimativnom), ali ne namjeravam se vratiti doma. Osim ako ne bude prijeko potrebno (čitaj: bolesni i slabo pokretni roditelji oko kojih bih se morao brinuti i skrbiti za njih)… Inače, ne. Ostajem gore. Nadam se da će biti posla za mene u Zagrebu. Ili okolici. Gore. Ne želim dolje. No, sir, no thank you…
Mislim da je to izvedivo. Potporu imam, čak i od vlastitih roditelja. Hell, što se roditelja tiče, imam potporu i ako odlučim živjeti i raditi na Novom Zelandu (primjer nije slučajno izabran, razgovarali smo čak o tome!)! Jedino na što ne mogu utjecati su dostupna radna mjesta i sranje, ovaj, stanje u državi…
No… Whatever. Dvije i jedanaesta. Trend lijepoga će se nastaviti, iako svi prognoziraju katastrofe, nestašice, opću neimaštinu i kaos… Pa, psihički se lako prilagodim neimaštini, malo mi lately treba za funkcioniranje. A kaosu se prilagođavam i fizički. :D Ulfuz i ja smo komentirali kako će nam vještine koje na capoeiri steknemo dobro pomoći ako izbije kakvo sranje i ako bude kakva apokalipsa. Ako preživimo prvi udar, trebat će preživjeti i preživjele Homo sapiense… Postapokalipsa donosi svoje probleme, no barem ćemo biti fit i znati se obraniti koliko toliko. Ili barem trčati! :D
Još sam danas i sutra doma, u ponedjeljak se vraćam „doma“. Drugome domu. I osobi koju sam nažalost zeznuo što se tiče Nove i dočeka… Oprostio mi je, objasnio sam mu i shvaća ali svejedno sam ljut sam na sebe jer nisam kalkulirao kako treba. :( No jbga, c'est la vie. Donosi i lijepo i ružno… I trenutke kristalno čistog razmišljanja kao i trenutke zatupljenog buljenja u problem i ne shvaćanja. :)
Svima nam želim malo više strpljenja u ovoj godini (i nadolazećim). Htio bih da svijet postane malo opuštenije mjesto za živjeti. Da čovjek prestane s uništavanjem i sebe i svega oko sebe. Da se svi skupa malo više volimo. Da naučimo praštati i ne zadržavati ljutnju ili bijes ili tugu i da budemo ISKRENI… To je jedan od najvećih atributa koje moj M. ima… Iskren je, rekao bih ja i „brutalno“ :) Nevjerojatno je predivno biti s takvom osobom koja će ti reći odmah i lijepo i manje lijepo i što je učinjeno dobro, a što nije. Istinu je najbolje odmah saznati, najmanje boli (ako uopće i boli tada). Ponekad je istinu teško u oči reći… Znam to… Uh, teško je… Možda kukavički zvuči, ali iskoristio sam čari i blagodati moderne tehnologije pa sam svoju „tajnu“ s nekima podijelio preko MSN-a, recimo… Nisu mi zamjerili… Ili preko G-Talka. :) Dapače, bilo im je lakše jer su imali vremena probaviti činjenicu. I postaviti neka zanimljiva i neočekivana pitanja, rekao bih. :D A neke sam usrećio i in vivo… Srce je htjelo iskočiti iz medijastinuma… Uh… No, bitno je da je istina prokuljala… Nova godina… Želim nam svima da bude iskrena do kraja…
A sad… Za kraj… Ako se ne varam, ovuda, preko ovih prostora, ponekad znaju preći i određeni članovi moje šire obitelji… Barem su prije prelazili. Osjećam se sretno, ali ne do kraja i obraćam se vama, ako ikad prođete ovuda i slučajno vidite ovaj post prije nego vam se i osobno obratim. Dakle… Ako ste pročitali ovaj post i ostali zbunjeni, evo vam pojašnjenja… Ta neopisiva tajna o kojoj drobim se tiče moje seksualne orijentacije. Znate i sami kakav je stav naše obitelji prema tome, što sve govorite i kako reagirate na dva muškarca zajedno. Jasno vam je zašto sam nesretan i zašto se ne osjećam dobro kada pomisli da ikome u obitelji kažem. Ali istovremeno i ŽELIM! Jer želim. Jer mi je DOSTA… Jer je neopisivo TEŠKO živjeti s time i držati to skriveno i usiljeno se smješkati na fore o gayjevima i slušati vrijeđanja i omalovažavanja pa čak i prijetnje koje izlaze iz usta vlastitih roditelja. Još je teže živjeti u „manjini“ koja je stigmatizirana predrasudama, a najteže ih je osporavati ih i dokazivati suprotno. Mislim, poznajete me. Pitam se koliko će se tuđa mišljenja o meni promijeniti nakon ovoga što ovdje napisah. Ako se promijene nagore, onda ću biti žalostan ali i nekako sretan, jer će mi biti lakše bez takvih osoba u životu. Smatrajte slabošću to što nikome od vas koji ne znate nisam u oči rekao sve ovo, ali baš me briga. Ako je i slabost, moja je, i nosim je kao i sve drugo.
Možda sve ovo izlazi iz mene jer imam najboljeg dečka na svijetu i jedva čekam da mu se vratim… Jer želim biti slobodan, s njim, u svakom pogledu… A ponajviše jer mu nanosim nepravdu što ga „skrivam“… Jer on to ne zaslužuje. Iako nam je obojici jasno da je situacija takva i da nas situacija tjera da se skrivamo kao prvi kršćani po katakombama od osuda i pogleda i predrasuda drugih… Da vi samo ZNATE koliko BOLI nemoć i nepravda kada ga ne smijem ni zagrliti pred tramvajem, kamoli poljubiti, kada se rastanemo u gradu i kada on krene prema doma… Mislim, naravno da smijem, nitko mi „ne brani“ ali pitanje je hoćemo li on ili ja doma stići u jednom komadu poslije toga. Koliko je JADNO što moramo tražiti mrak i zaključanu prostoriju da bismo se za ruke primili, kao da smo kriminalci ili nečisti i gubavi… Ne da se osjećam kao građanin drugog, nego kao građanin desetog reda. No dobro… Ne pada mi to toliko teško uvijek, samo u posebnim situacijama. I onda zavidim Ulfuz i njenom dragom što se smiju tako otvoreno i bez srama pošlatati i u autobusu, ako to žele, i nikome to nije neobično ili „zabranjeno“ ili gadno, tek će rijetki pogledati s izrazom „joj, deca, nađite si sobu“ ali svejedno sa smiješkom na usnama, ne s usnama iskrivljenim od gađenja. Samo zato jer ih je priroda, eto, „blagoslovila“ činjenicom da su heteroseksualni. Iako ovo NIJE moj izbor, jednostavno sam takav kakav sam, ne bih mijenjao ni za kakvu žensku svoga M., da mi netko sutra ponudi „preusmjeravanje“. Čemu? Mislim da ljubav nadilazi takve zastarjele podjele kao što je spol. Joj, da, nikad nećemo moći „normalnim“ putem dobiti dijete ali zar je to obilježje ljubavi? Sposobnost razmnožavanja? Pa mogu se ja razmnožiti ako treba, nisam nesposoban po tom pitanju, zažmirit ću i oploditi neku ako treba ali čemu? Po tome se mjeri nešto? Ma da…
Anyway. Uh… Tko bi rekao u što će se pretvoriti nedužan post o novog i staroj godini… Očito mi je prekipjelo. Neke stvari ne mogu dugo ostati u osobi, a ovo je jedna od njih. A sad, jedva čekam vidjeti pokoji sočni komentar, baš mi se smije… Uh… A vi, familijo, ako vas ikad bude, eto… Jbga… Oprostite što sam krajnja kukavica i što vam u oči neke stvari ne mogu reći. No, zapitajte se, na tren, ZAŠTO je to tako. ;))))
|