Microproblems in paradise... :) (čitaj: podulja tirada o beznačajnim stvarcama)
What's up? For the mood:
Da, znam, znam, opet to radim, opet ne pišem redovito (like it matters to anyone, to samo moj ego smatra da je potrebno istaknuti) i opet imam klimave isprike poput „učenja“, „zauzetosti“ i slične nebuloze. Ali tako je, believe it or not.
Mislim da ću uzeti malu pauzu od capoeire. Vjerujte, teško će mi pasti, ali zdravlje je u pitanju. Naime, već mjesecima me totalno prilikom malkice jačeg istezanja, rasturaju stražnji mišići bedra lijeve noge. Tamo negdje, početkom prosinca, ušao sam u rodu nezagrijan, napravio aú (zvijezda, laički rečeno, hehehe) i otad me dotični mišić(i) bole prilikom svakog takvog i sličnog pokreta. Osim što ne neopisivo nervira jer dok desnu nogu mogu iz mrtve točke podignuti ispred sebe toliko visoko da srušim dvometrašu šešir s glave, lijevom nisam u stanju ni midgeta u jaja pogoditi jer me mišić(i) bole. Sinoć sam, opet, malo jače istegnuo taj mišić i otišao sam šepajući u svlačionicu presvući se, dvadeset minuta prije kraja treninga.
Naravno, taj mišić ili skupina njih boli samo pri takvim pokretima, sve ostalo što ne potrebuje istezanje stražnjih mišića bedra mogu raditi bez ikakvih problema. No, capoeira nije takva. Udaraca rukom nema, sve se svodi na noge, udarci, izbjegavanja, akrobacije, sve… Ulfuzin dragi mi je sinoć predložio da uzmem koji tjedan pauze i ne idem na treninge, a trener mi je savjetovao jačanje dotičnog mišića ili skupine izoliranim vježbama s utegom… Poslušat ću obojicu dok ne bude prekasno. Zadnje što želim je puknuti mišić ili nemogućnost da ikad više u životu stanem na tu nogu bez bolova. Bolje mi je žrtvovati jedan mjesec nego čitav lifetime. DA, ZNAM, trebao sam to i ranije napraviti, ali iskreno, mislio sam da će proći samo i da nije neki veliki deal, jer recimo, od srijede do ponedjeljka (između dva treninga), skoro pa prestane boljeti, ali prvo jače istezanje vrati sve natrag. I lokalizirao sam mjesto gdje je problem: točno na kraju glave nekog od mišića stražnje strane, vrlo blizu mjesta gdje se hvata za kost, negdje na početku tetive… Mora da je neka mikrofrakura bila posrijedi.
Nadalje… Recite vi meni, kako se nosite sa stvarima koje vas izrazito čine nesretnima, a intregralni su dio vašeg života (privremeno ili trajno i nije baš tako lako pobjeći od njih jer biste trebali napraviti nešto što inače ne radite da biste ih se riješili)? Znam za ljude koji pošto poto ignoriraju SVE što ih čini nesretnima, blokiraju to iz svog života, iako se radi o stvarima koje MORAJU napraviti kad-tad, ali oni to neće napraviti sve dok sami „ne osjete“ da ih to više ne tlači. Znam ljude koji neće pogledati Dnevnik jer „ne vole čuti loše vijesti“. To što ti ignoriraš loše vijesti ne znači da one ne postoje. Dapače, svjestan si da se zlo i nevolja događaju oko tebe, samo ih ignoriraš i, što je još gore, živiš neinformiran.
Ima, opet, ljudi, koji su upravo suprotni i prva stvar koja im je na pameti jest riješiti se svih stvari koje ih čine nesretnima kako bi poslije mogli uživati u stvarima koje ih čine sretnima. Takvim ljudima se divim kako imaju snage natjerati se prvo obaviti mrske poslove, razgovore ili zaduženja i onda se tek „nagraditi“ uživanjem u životu bez obveza (na kratko vrijeme, doduše).
Sebe bih teško nagurao pod neki tako jednostavan opis. Ova dva slučaja poviše su samo krajevi Gaussove raspodjele. Sebe bih svrstao negdje više prema njenom početku, nego prema kraju. Dakle, mrzim raditi stvari koje me čine nesretnim i spreman sam ih odgađati neko kratko vrijeme i biti nesretan još više i više, ali veoma brzo ću ih riješiti. A kad ih riješim, raspoloženje će mi se naglo popraviti i postat ću apsolutno druga osoba, za razliku od čangrizavog, zlovoljnog mene prije toga. Nisam baš presretan što sam takav, ali sa zadovoljstvom mogu reći da sam puno bolji nego prije, kada sam bio u stanju i ja ignorirati nelijepe stvari dosta dugo, sve dok mi se to ignoriranje ne bi osvetilo.
Sve ovo pričam jer imam jedan problemčić koji od mene zahtijeva veoma atipične (za mene) poduhvate da ga riješim. Naime, radi se o francuskome.
Kao što znate, lud sam za tim jezikom (znam da to mnoge i dan danas šokira kada čuju da netko može biti lud za francuskim, ali jbga, it's my brain that likes it) i sve do nedavno, bio sam presretan što mi se u životu pružila mogućnost da ga učim for free na veoma inovativan i zabavan način. Sve dok taj način nije prestao biti zabavan i pretvorio se u tlaku i obvezu koja me izrazito unesrećuje.
Profesor je postao prezahtjevan. I razvodnio se. Ovo je treća godina da učim taj jezik. Kada smo počinjali, tamo 2008., na jesen, ograničenje je bilo na nekih 20ak ljudi i mnogi koji su htjeli nisu poslije više mogli doći na satove francuskog. Originalno, ti satovi su bili zamišljeni ISKLJUČIVO za ljude koji će ići na diplomski u Orléans, nakon završenog preddiplomskog ovdje. Od nas dvadesetak tamo, samo je nekoliko ljudi uopće izrazilo želju da će uopće i ići u Francusku, ostali smo se ušvercali jer smo htjeli učiti francuski. Da, govorili smo kako „ozbiljno razmišljamo“ o odlasku i sve, ali da „još nismo sto posto sigurni“ i slične stvarčice… I stvar je radila.
Onda je došla druga godina francuskog i stvari su se promijenile. Odjednom je puno i puno i puno ljudi htjelo ići na francuski jer se vijest proširila da je profesor genije i da od ljudi koji francuski nisu ni beknuti znali u godinu dana napravi ljude koji su sposobni na francuskom sporazumijevati se bez prevelikih ograničenja. Profesor je inicijalno bio šokiran kada je saznao da nas je 90% tamo samo jezika radi, da ne namjeravamo u Francusku ići i da uživamo i da želimo nastaviti. Pa je razgovarao s Francuskom alijansom i oni su se TAKOĐER šokirali tolikim odazivom na njegove satove i rekli mu da može nastaviti, ali da će biti plaćen samo xy sati tjedno, a ostalo je njegovo slobodno vrijeme… I on dobar dio slobodnog vremena troši na nas i mi na njega.
No… Jako puno novih ljudi je došlo. TO čak i ne bi bio problem da ljudi odjednom nisu počeli upadati i usred semestra, a on ih je primao… Uskoro se stvorila heterogena grupa ljudi gdje je bilo onih koji su francuski znali već sasvim osnovno pa sve do onih koji ga nisu znali ni prdnuti. Nastao je problem jer su onda svi satovi trebali biti prilagođeni početnicima (a svako malo su dolazili novi)… Profesor se dosjetio i podijelio nas u „Bazooke“ i „Hamstere“ (da bi izbjegao nazive poput „napredna“ i „početna“)… Ni to baš nije bilo najbolje rješenje jer su Bazooke (myself included) imali u prosjeku 1.5 sat dvotjedno za sebe, a ostalih 4.5 sati su visili s Hamsterima, radili osnove poput „C'est qui? C'est quoi?“ i praktički gubili vrijeme. Ispočetka je bilo ok jer smo ponavljali, ali ubrzo je postalo dosadno.
Nadalje, stvar se zakomplicirala kada je uveo dodatne satove poput konverzacija u kafićima, ateljea gdje radimo nekakve pjesmice koje sami smišljamo i slično, potom satove kulture gdje raspravljamo o temama raznoraznim te paralelne satove za Hamstere gdje uče malo više pisati (inače, da napomenem, njegova metoda se temelji na konverzaciji, nemamo bilježnice ni udžbenike)… Od Bazooka se očekivalo da sudjeluju na svemu tome…
A novi ljudi su i dalje dolazili… I sada nastaje problem. On od nas (od mene) očekuje da sam na francuskom skoro pa svaki dan. Ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i svaki drugi tjedan tome dodajte još i petak… Od toga je eventualno 1.5 sat posvećen Bazookama, a na tim satovima već tjednima radimo jedno te isto i nema napretka… Iskreno, to mi je previše… Ali, on od nas očekuje da sudjelujemo jer je „ipak sve besplatno, bla bla bla, dužni smo, bla bla bla“… A meni se ne da + nemam vremena + ne želim. Jer, učim. Zadnja dva tjedna dosta satova je bilo otkazano jer nije bilo dovoljno ljudi (ne radi ako nas nema barem 10)… Jbga, ljudi uče… Drugo, imam život… M.-a tako i tako viđam „u prolazu“ i taman kada bismo se mogli vidjeti, ja moram na glupi francuski (kao danas, npr.)… Satovi na kojima radimo svoje gluposti ili raspravljamo su se pretvorili u „brainwashing“ jer on ima totalno anarhističke ideje i nastupa sa stavom „vi ništa ne znate, u velikoj ste zabludi, ja sam ovdje da vas dovedem na pravi put“…
I sada ja želim van. Želim prestati. Naravno, što god mu kažem, popizdit će. Zadnja dva tjedna bio sam samo jednom, jer stvarno učim i ne da mi se prekidati nekakvu uhodanu rutinu odlaskom na francuski gdje neću naučiti ništa novo i gdje ću se dosađivati. Radije ću se naći s M.-om ili ostati doma i jačati sirote mišiće noge ili sl. To ga je iživciralo (što nisam dolazio) i bio je ljut. Ako mu danas kažem da želim prestati dolaziti općenito, bit ću nezahvalno đubre. Već smo imali situacije kada su mu ljudi prestali dolaziti zbog problema s nekompatibilnosti mišljenja i sl. pa je to jako neugodno završilo.
Iskreno, ne znam kako da se izvučem iz ovoga. Činjenica je da me čini nesretnim odlazak na te satove. Užasno nesretnim. I želim prestati. Problem je što nemam snage reći mu istinu jer, kao što rekoh, ispast ću najveći negativac. Iskreno, zaboli me što će on misliti o meni poslije, mene naviše brine taj dio dok mu budem objašnjavao, jer će me gledati i pizditi na mene, a nemam snage više za ljude koji odbijaju prihvatiti bilo kakav argument jer su uvjereni da su u pravu i ne interesira ih ništa drugo… No, pretrpjet ću nekako i biti sretan poslije, kad se toga riješim. Rekao je danas da ćemo raspravljati o novim pravilima za Bazooke. Možda budu takva da mi daju odskočnu dasku prema izvlačenju iz situacije. Možda bude tražio stvarno previše i možda bude opravdano ako ne pristanem pa me izbaci sa satova. :) Osim toga, sljedeći semestar će biti naporniji, trebat će mi više vremena za faks, a ako Univerzum da, možda počnem raditi i na diplomskom…U tom slučaju, DEFINITIVNO neću imati vremena za francuski svaku večer…
Eto… Ja se duboko ispričavam na ovolikoj žalopojki, ali jbga… :) Ako ste došli do kraja, svaka vam čast… Ja se idem nastaviti baviti receptorima na T i B stanicama (što me, za razliku od satova francuskog, VEOMA usrećuje!)… Da…