U središtu kružnice radijusa 15km
utorak, 31.10.2023.
Odbor za doček
|
Danas idem kući. Nakon 4 tjedna bolnice. Dovoljno je bilo. Predovoljno. Sinoć nikako zaspati. Uzbudjena sam ko mala mića. Ko nekada u osnovnoj kad sam s razredom išla na izlet. Odbor za doček već nestrpljivo čeka. Zgodna neka stolica. Bit će veselo dogovoriti se čija je zapravo :)   |
- 05:44 - Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 28.10.2023.
Halo soba
|
Pričala sam već o babi iz sobe broj 3 koja cijeli dan viče allo allo. E pa otišla ona prekjučer. I svi na odjelu krenuli puštati balone, kad par sati kasnije stigla nova pošiljka. Dok je ona prva vikala allo-allo, allo-allo i povremeno helllooou, ova nova viče halooooooo. Slijedi duga pauza. I onda opet haloooooooo. I tako konstantno istim ritmom. Noć s četvrtka na petak nisam oka sklopila, čulo ju se kroz čepove za uši. Ona prva allo allo baba je bila lakša za podnesti jer je allo allo bilo konstantno. Ova vikne halloooooo pa napravi pauzu. Taman u tih pola minute da ćeš onako mrtav umoran zaspati, kad evo ti opet: halloooooooooo. Radnji vijek je definitivno provela mučećk osumnjičene nespavanjem. Pitanje je samo za koju tajnu službu. Sinoć mi je sestra dala neke njihove čepove za uši i uspjela sam odspavati. Doduše u turama po sat dva ali barem nisam.više mrtva umorna kao nakon neprospavane noći. Pričam to sinoć sestri, mislim mojoj sestri, ne ovima sa odjela i kaže ona: Izgleda da im je to soba za halo babe :) Nego halo baba je mene izliječila. Neki dan došla je do mene socijalna služba bolnice, koja se brine za organizaciju pacijenata nakon otpusta. U igri je bio privremeni smještaj u nekoj prelaznoj instituciji jer sam se bojala kako ću se doma organizirati. Činilo mi se prerano, računala sam da mu ipak još treba pomoć koji ne znam da li mi dečki mogu pružiti. Neprospavanu noć provela sam u razmišljanju kako što organizirati kod kuće. Razmišljala sam o tome kako u tom smještaju sve vrvi halo babama i kako mi to može samo odmoći. Ujutro sam odlučila da idem doma kada budem spremna izaći odavde. Točan dan još ne znam, ovisi o nalazima krvi i zarastanju šavova. Na dva mjesta su šavovi od prve operacije i srijedu još bilo problematični, čak je kratka operacija bila u igri da bi se to zatvorilo kako spada. Jučer je doktor bio zadovoljan, stanje se poboljšalo, operacija nije potrebna. Brinulo me hodanje po stubama, do kojega još nismo bili došli. Do stana imam naime 32 stepenice i prije no što sam u stanju popesti se gore (i vratiti nazad), ne smiju me otpustiti. Nisam si to mogla ni zamisliti, no fizioterapeutkinja me je uvjeravala da će ići, ima metoda i načina i nije teško koliko mislim. I stvarno. Jučer sam na kraju prošla 30 stepenica. 15 gore i 15 dolje. U tri ture po 5 svaka. Kod prvog koraka sam krivo skontala da se ne smijem osloniti na bolesnu nogu, pa ssm digla obje i skoro otišla u kurac. Taj moment nije bilo smiješno ali kasnije sam se sjetila onog vica o dalmatinskom odgoju djece kad je sin dobio jedinicu iz tjelesnog i otas se čudom čudi. Mali priča: Ćaća, ovako je bilo. Prvo nan je reka da dignemo livu ogu. Onda je reka da dignemo desnu.. Otac će na to: A na čemu ćeš stajat? Na kurcu? Mali: To san mu i ja reka! :)))) Sad još samo malo vježbe da budem sigurnija na nogama i mogu doma. Dosta je bilo bolnice. Skoro mjesec dana sam već tu. Predugo. Kakve sam sreće još sam fasala i ovaj sat duže kojeg dobivamo sutra u noći. Ali to je lagano bilo to. Drugi tjedan počinje nova priča. Bolnica u Pripizdini uz dlakavi personal. Bit će veselo. Ali sve je bolje od halo sobe i halo babe u njoj. Vjerujte mi na riječ. |
- 09:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
četvrtak, 26.10.2023.
Pipi mahen
|
Noćna posuda. Koji lijepi naziv za nešto valjda najdeprimirujuće na svijetu. Jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi ljudskom dostojanstvu je da ti guraju tu posudu ispod tebe i onda ti brišu dupe i intimno područje. Posebno kad si žena i moraš urinirati. Muškima je puno lakše. Patku na patka i stvar laufa, osim ako se patak ni1, je baš do kraja ispumpao. Ako nikako nema drugog načina onda se mora ali meni će od ta dva tri puta kad nije išlo drugačije ostaviti traume za ostatak života. Osjećaš se kao šaka dreka, kao beskorisna masa mesa i kostiju ovisna o tudjoj pomoći. I onda se još kasnije osjećaš posran ma da te ne znam kako pobrišu i smrdiš sam sebi. Strahota. Onog momenta kad se pokazalo 0,05 posto mogućnosti da se ma na sve četiri i uz dva pomagača dočepam zahodske školjke, skupila sam sve moći i nemoći da to i učinim. Ali ne i debelo krme koje je danas u mojoj sobi. Za razliku od mene koja imam odokativno 3 metra šavova, povez na nozi i preko toga ortezu, ovo ima jedan flaster uzduž lista. Došlo je sa kateterom i kad je sestra rekla da će ga skinuti nije joj baš bilo pravo (jer tako može pišati ležeći), još manje joj se svidjelo kad joj je pred nju stavila hodalicu da ode do školjke. Odvuklo je to biće nekako svoju debelu guzicu, koju valjda ni se pobriše, velik je to napor, pa smrdi kad digne deku i spavaćicu (ne jebe nju da ja moram.gledati u njeno golo dupe ni pet posto) ali imam ja na sreću osvježivač prostora pa svako malo pošpricam u njenom smjeru kad ne gleda. No, kad je moja fizioterapeutkinja danas bila u odlasku (danas sam hodala na štakama, bravo ja) pozvonilo krme sestri. Dodje brat umjesto sestre i kaže ona da mora pipi machen (bože koliko godina imaš, pa reci da moraš na toaletu ili wc..pipi mahen, omg). Krene on po stolicu koju se stavlja iznad školjke a ona ga zaustavi: njihc štul, topf! Jebate, pokretna (vidjela na svoje oči da može) krmača radije traži posudu u kojoj leži u pišalini nego da se digne. Tu mi je pukao film, a ionako sam već bila nabrušena na tu veliki njemačku državljanku njemačkog prezimena bez znanja njemačkog (Russlanddeutsche ih zovu tu, to su ovi koji su dobili papire jer im je šukunbaba bila Švabica) koja priča riski jer ne znam što takvo nešto uopće traži ovdje (u 30 godina nije bila u stanju naučito jezik na višem nivou od "njihc štul" a insržavllanstvo zahtijeva neki minimum poznabanja jezika)ą, pa sam zbrisala u kafeteriju i tu čekala muža da mi dodje u posjetu, ds ne bi još rekla nešto što bi izazvalo eklat (popularan naziv po medijima za sve vrste sukoba). Ne volim. Ne volim i prezirem komotnu krmad koja dobiva njegu koja je nekome nepokretnijem možda u ovom trenutku neophodnija (jer na posudi žene obično sve upišaju pa treba mijenjati cijelu posteljinu - kako to možeš tražiti ako ide i drugačije uz mrvicu truda?!). Srećom da sutra odlazi i više je neću vidjeti. I onda dodju reći joj da organiziraju pza sutra prijevoz do reha-centra a ona će na to: aber liegen bitte, njihc sicen (oće krme da leži u kombiju iako može sjediti). Ovi su joj na sreću odbili, nije takav slučaj ni njeno sranje ni njena ozljeda kažu. Malo je falilo da joj kažem: oćeš ko poglavicu od Asterixa da te nose na pladnju, mater ti jebem? Umjesto toga, dala sam gas i tri sata provela u kafeteriji dovoljno daleko od nje. Želudac mi se digao od pomisli, vratiti se u sobu u kojoj se to nalazi. Htjela ssm se kladiti sa mužem da je slijedeće pišamje u krevet direktno. Sad bi bila bogatija za plavu novčanicu. Krme se na kraju ospišalo u krevet. I kaže veselo: hihi, hehe, aes nas, mir pasirt. Ima sreće da sutra odlazi jer ne da bi otišla u reha-centar nego sa ovoga svijeta, noć bi ju progutala. Što se ovih šta ne znaju njemački, a tu su godinama tiče, preuzela sam slovensku taktiku sa tujcima. Ne govoriš jezik? - Ne razumijem što hoćeš! Pa ti njet-aj koliko hoćeš i ne upotrebljavaj priloge i veznikre koliko te volja. Ih kajne anung was du volen. Njihc fersten. Schwester klingeln. |
- 01:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 24.10.2023.
Skok
|
Bogami je u današnje vrijeme moguće sa svim inkluzijama i pozitivnom diskriminacijom malo i pretjerati. Gledam u nedjelju dokumentarni film o slijepoj pilotkinji. Pa dobro, ostvarenje snova je lijepa stvar, no treba malo misliti i na druge kad netko želi ostvarivati svoje snove. Po jednoj strani za produženje vozačke te mogu jebati zbog slabijeg vida ali slijepi piloti su kao nešto strašno napredno a oni kojima se to ne svidja su ograničeni primitivci. Barem takav je konačni zaključak emisije i same "pilotkinje". Pa gdje je nestao zdravi razum? Baš me zanima tko bi se od ovih koji za to imaju toliko razumijevanja vozio u tom avionu. Ja ne bi, pa nek me etiketiraju kako god hoće. Ajde da je gluha a želi biti pjevačica, tim snom nikoga ne dovodi u opasnost, uvijek si čovjek može staviti čepove u uši. Ali slijepi pilot? Ajde nemojte me jebat. Kaže mi sestra da me po toj logici s ovom nogom čeka svijetla budućnost u atletici. Neka me samo ne puste na Olimpijadu jer sam skočila u dalj tek 20 cm a ne 6,75m. Čim izadjem odavde, prvo ću se učlaniti u atletski klub. A onda mi je samo nebo granica :) P.S. malo muzike za opuštanje, učinkovito protiv bjesnoće i napada žuči |
- 12:04 - Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.10.2023.
Tko je zgazio gospodju Mjesec
|
Ne zna se, nikad se nije saznalo. Ali kamo je nestala gospodja Weber pitanje je sad. Jebem ti kamo sam ja došla, ovo da je štala a ne bolnica tog je vraga previše. Upadne mi malo prije neka cvikerašica u bijelom i kaže Weber. Ja si mislim, ona hoće meni reći da se ona tako zove. Reko baš lijepo da sinse predstavila kad me već budiš usred noći. Upalila sva svjetla i kaže: moram vam izvaditi krv. Kakvu krv u pola deset, jutros su mi krv vadili? Kaže ona, pa jedna vrijednost vam je bila loša, zato ste danas primali transfuziju. Koju transfuziju, pa meni su sve kanile izvadili još u subotu, svašta sam vidjela danas ali infuziju ni transfuziju sigurno nisam dobila. Gleda ona u mene: onda sam valjda u krivoj sobi?! Pitam ja nju: vi ste Frau Weber ili vi tražite Frau Weber? Kaže ona: Tražim! Kamo vam je zbrisala nemam pojma, ja sam Frau Odjebanović. O D J E B A N O V I Ć..Odjebanović. I ne trebam infuziju. (Ili trebam a nisu mi dali nego su napumpali jadnu Webericu). Ode ova sva izbezumljena iz sobe a ja razmišljam zakračunati se do ujutro u sobi, da nitko ne može unutra prije negoli me probudi guranje igle u venu ili čepa u guzicu. Ako se ovakvi ispadi nastave, bježat ću odavde koliko me ova zdrava noga nosi, dok još mogu izvući živu glavu. Sad opet neću oka sklopiti iako sam danas tražila ružičastu tableticu bijele boje da ponovno prespavam jednu noć. Baba iz allo allo je u punom elementu, vrišti već cijelo popodne, kad se otvore vrata od sobe imaš dojam da si na zatvorenom odjelu psihijatrije. Novu cimericu još operiraju i doći će ovamo usred noći, po mogućnosti sa cijelom svitom kao i ona prije nje. Nekakva psihodelična dječja žvrljotina je već zalijepljena na njena vrata od ormara, dakle sad me čeka još i dosadno crtajuće derište da mi skače po glavi. Večeras nema spavanja. Na repertoaru su planovi za bijeg. U kolicima bi išlo najbrže ali jučer se pokvario lift. Sa hodalicom ne mogu po stubama. A na štake još nisam stala. Jebeno. Večeras ću za svaki slučaj instalirati anti-lopov-aplikaciju. Pa nek tuli, dodje li itko još danas na bliže od tri metra (od mene). |
- 22:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Baba 2.0
|
Dodje sestra u muškom obliku i kaže da ima čepiće za mene jer nisam srala tri dana. Reko šta se tebe tiče moje sranje, mater ti jebem tebi i onome tko te poslao?! Ne zovem te i suzdržavam se jer zadnje što trebam u životu je pomoć od loših sestara s ovog odjela. Kaže on, mora se i nisam se ni snašla i već on meni gura to sranje. Kažem mu ja kad je završio: gubi mi se ispred očiju, da te ne lupim, pička ti materina (ovo zadnje po naški). Iza toga upada fizioterpeutkinja. Nova, naravno, na drugom sam odjelu. Šta sam ja njoj jadnoj sve rekla. Da ne mogu dobiti brzo termin za fizio kad izadjem jer nisam Becker ni Zimmermann nego ***ić. Da ću udarit onoga tko mi dodje opet sa čepovima, pa nemam 5 godina. I da šta ću sad radi Lauterbacha i njegove sjebane politike biti invalid jer koljeno se mora razgibavati a nema termina. Da imam ja svoje veze na F3 i da znam da je u moju sobu dolje došla kurba od Chefarzta radi koje sam ja sad u sobi na dječjem odjelu s kopiletom (koje se upravo vratilo s operacije i njezinim Zelenim hajdelberškim roditeljima) a koje kao što sam i pretpostavljala sad mijauče. I da su samo mene od svih pacijenata sa F3 premjestili tu jer mi je prezime na ić. I da mi je alternativa kopiletu luda baba koja urliče. I da nisam ja komad dreka nego osoba. I da me ne zanima koliko drugi pacijenti čekaju na terapije, ja ću otići tamo gdje terapiju dobijem makar je platila u potpunosti. I da nemam tu u blizini ni kolica ni hodalice, samo štake s kojima me nisu mogli naučiti hodati jer mi se u subotu vrtilo. I da su ovdje na odjelu sestre i njegovatelji debili. Da su noćne sestre lijena gamad koja jedva natuca njemački i iam pogled teleta. Onda sam morala na wc. Bolje rečeno na onu posudu. Fizioterapeutkinja je otišla i da će se vratiti za 20 minuta (nema je ni sad, još priča sa glavnim doktorom, neka, sad imaju problem). Pa je došao drugi muški, ne onaj kojeg sam potjerala. Pa sam i tog poslala ća i rekla da hoću žensko biće na pomoć. I konačno, hvala kurcu, vidjelu su da je uzeo vrag šalu, poslali mi Biljanu. Kažem ja njoj, jel govorite vi srpski, hrvatski, makedonski, svejedno, jer ove Švabe ću nokautirati, na vrh kurca su mi se ti debili popeli a onoga tko još jednom dodje sa čepovima zadavit ću golim rukama. I žena sve uredi u niti pola sata.Nakon tri dana mučenja sa ovom ludom švapčadi, ruščadi, lijenim crnčugama, Biljana iz Srbije izvadila je katerer, pomogla mi do WC-a, u kolica, donijela ručak, obukla mi konačno gaćice da ne idem po svijetu gologuza. Mater im hitlerovsku jebem, na meni se tu tri dana iživljavaju na ležećki jer su lijeni kao zemlja. I nesposobni. Kažem vam, bit će mrtvih, samo da restartam program od pokojne babe, koji nisam baš upotrebljavala otkako sam tu. Baba 2.0. Nova generacija. Nema nažalost ništa na fino. Čut će odsad sve što su i prije trebali. Toliko da će na kraju njima morati doći ona psihićka i da će puštatu balone kad me se budu rješavali. Mater im jebem. I oca. Djecu im dabogda alahuakbari izjebali. Guralo im čepove u guzicu cijeli dan. Halal po mogućnosti. Kurbu od chefarzta prepuštam onima s kolodvora u Kölnu na Silverster 2015. Nju posebno. Pa nek onda maše medvjedićima i čokoladicama dragim dečkičićma iz Sirije i Afganistana. A jesam ga opet svega nadrobila. Ali moram pustit iz sebe jer će biti mrtvih. A to ne bi dobro činilo ugledu Hrvatske u svijetu. Pa ćemo probati bez. A ako ne bude išlo i čujete o nekoj krizi na odjelu sportske kirurgije u jednom manjem njemačkom a za koju je kriva Njemica hrvatskim korijema. It iz aj Leklerk. |
- 13:23 - Komentari (16) - Isprintaj - #
S novim jutrom
|
došli su novi strahovi. Za vikend nije bilo fizioterapeuta, tako da nisam mogla baš puno vježbati nogu u koljenu, sve skupa treba nakon toliko ležanja razgibati. Zapravo, bio je u subotu kod mene, no baš mi se tada ko za vraga vrtilo i glavi i izgledalo je stalno kao da ću pasti u nesvijest. Napravila sam par koraka uz pomoć one štokrle, koji se vuče ispred sebe i to je bilo to. Do štaka nismo došli. Za domaću zadaću za nedjelju dobila sam dizanje i sjedenje na rubu kreveta, po mogućnosti dva puta, ujutro i popodne. To sam i obavila. No jutros sam se probudila u pola pet i ne mogu više zaspati. Danas u vizitu dolaze ljudi koii dalje odlučuju što će biti sa mnom. A njima je u interesu da što prije odjebem doma. Račun za operaciju su, pretpostavljam, već poslali zdravstvenom i sad više nisam isplativa i moram odjebati odavde. Prije operacije nije imalo smisla tražiti fizioterapeuta za kasnije, kad dodjem doma, jer se nije znalo koliko će brzo sve skupa ići. Sada to treba sve organizirati na brzinu, kao i sva pomagala za po kući. Hvata me panika. Ako bilo šta od toga ne uspije ili se razvuče, operacija nije imala nikakvog smisla. Kako će muž uspjeti sam sve to izorganizirati? Što ako ne nadjem fizioterapeuta, zadnji put sam za probleme s ledjima čekala 4 tjedna da krene terapija, da imaju slobodnih termina. I za to treba imati vezu, vitamin B kako ovdje kažu. Ili barem njemačko prezime. Za Frau Zimmermann brzo se nadje termin, Frau Odjebanovich je dobra sam dok radi, uplaćuje u kasu za druge i ne koristi usluge zdravstvenog osiguranja. K svemu skupa još je Ištvan obolio nakon one epizode ss požarnim alarmom na bazenu. Pa koji kreten moraš biti da nakon svog tog smrzavanja ideš dalje plivati, umjeston da se postaviš pola sata pod topli tuš? Nek mi on sad otpadne kao potpora najebala sam. Problem je i u tome da se nesreća dogodila usred bijela dana u stanu. Da sam skakala padobranom, ne bi to više radila ali hodati po stanu moram. A sada se od pomisli na to javlja panika. Što ako pokovno padnem, što ako opet nešto slomim i sve se ponovi? Ne znam da li ću ikada više moći bezbrižno koračati stanom a kamoli ulicom. I tako ležim tu u mraku s malim milijunom strahova o tome kako dalje. Predbacujem si ponovno kako sam mogla biti toliko glupa ili nespretna ili što već i ovako se sjebati. Mislim si jesmo li trebali rezervirati apartman u Podčetrtku još prije pola godine, ovo se sigurno dogadja jer sam ove godine prvi put u životu nešto planirala na duga staze a jedan tjedan odmora u mojem je slučaju prevelik plan. Minute se vuku ko godine. Vidim sve moguće crne scenarije pred sobom. A i sanjala sam sama sranja. Prvo smo se Ištvan i ja u snu družili sa Denny DeVitom, otkuda mi to nemam pojma, jučer sam slučajno neki članak o njemu pročitala. Da mi je on sad neki omiljeni glumac ili da pratim It's Always Sunny in Philadelphia pa ajde. U snu je bio vlasnik casina u Las Vegasu i dao nam je na raspolaganje penthouse iznad casina iz kojeg direktno možemo kockati. Inače smo baš strašni kockari, u Vegasu smo igrali sa 50 eura cijelu večer s evo u snu nas ugošćuje vlasnik osobno. Nismo ni krenuli igrati, kad odjednom neko nevrijeme se sprema, nebo se načemrdilo, nisam više u Vegasu nego u rodnom mjestu u koje baš ulazi neka okupatroska vojska. Uspjevam se sakriti da me ne vide i dovući do kuće, i taman smo svi na broju, čak i oni koji više nisu živi, kad preko terase u dnevni ulazi pet ili šest nekakvih kreatura, koje više izhledaju kao maškare za halloween negoli ti silni okupatori. Baljezgaju te maškare nešto o tome da moramo potpisati da smo suglasni sa njihovom vladavinom, sjedaju za stol i izvlače hrpu nekakvih papira na poljskom. I tu mi pukne film, mislim si Poljaci pa okupatori i to još maškare, sram vas bilo, nisu vas se dosta najebali Švabe i Rusi, pa bi vi sad jebali Hrvate iz dijaspore kad dodju na odmor. Najebat ćemo vam se mame, ipak je ovo moja kuća, ja sma tu svoj na svome. I taman krenemo svi mi skupa, ja sa nekom štakom a baba sa štapom i ostali onim čega su se prvo dohvatili zatući te poljske maškarane okupatore, kad sam se probudila sva mokra usred bolničkog kreveta. Blaženo ono dok sam slagala trokute, no kakva je ovo sad pizdarija i to bez ružičastih tabletica bijele boje. Od straha pred novom noćnom morom, više nisam zaspala, vrtim se u krevetu koliko se da i mislim, mislim, mislim a odgovora na pitanje što će dalje biti, kao ni rješenja, niotkuda. |
- 06:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.10.2023.
Allo allo
|
Kažem ja jučer sestrama da mi je ovdje dosadno. Predložile su mi da me premjeste u sobu broj 3. Odmah mi je bilo bolje. U sobi tri naime leži neka baba koja se cijelo vrijeme dere: Allo, hallo, halloooooouooo! Kad su vrata zatvorena ne čujem je, ali čim su par minuta otvorena evo nje opet sa njenim allo-allo-anjem. Kažu sestre da su ju jučer neko vrijeme s krevetom izvukli na hodnik da bi ih mogla vidjeti jer čim nikog ne vidi, dere se ko luda. Ne znam koliko je stara i da li je dementna ili jednostavno neko ludo staro govno oko kojeg se sve mora vrtjeti. Znam samo da sam po noći na kraju morala staviti čepove za uši da ju ne čujem. Nije ni čudo da su sestre nekada nervozne. Treba tako nešto trpjeti cijelo vrijeme. Radiš a u pozadini se dere neka stara vještica. Evo zašto podržavam onu ideju sa centrifugom iz Loganovog bijega. Sve bi nas trebalo centrifugirati u njoj prije nego postanemo takvo nešto kao luda baba koja se dere po cijeli dan.  Maloprije se opet počela derati pa sam joj viknula: Halts Maul, du blöde Kuh! (Začepi, glupa kravo!). Kako sestre ne smiju tako nešto reći, za razliku od mene, na moment je iznenadjena stvarno i začepila. Dalje ćemo vidjeti. Neki su ljudi jednostavno po defaultu bezobzirni i misle samo na sebe. Ja sam ovakca i onakva, zajebana ili ne ali cijeli život pokušavam biti obzirna prema drugima i onda me jako smeta bezobzirnost drugih.  Ovdje se pokušavam držati nekih nepisanih pravila koja sam sama sebi postavila. Ne derati se bez veze i ne tražiti svu pažnju samo za sebe. Ne zvati pomoć za svaki kurac, tek ako stvarno ne ide drugačije. Organizirati sve gadgete i pomagala tako da ih sama mogu dohvatiti, da ne zvonim kod sestara pet puta na sat. Pokušati pomoći njegovateljima i sestrama onoliko koliko je u mojoj fizičkoj moći, ne ležati kao klada i pustiti se nositi na pladnju ko poglavica od Asterixa. Zahvaliti se svaki put kad mi netko bilo kako pomogne, bilo to pranje, okretanje ili jednostavno dizanje sa poda nečega do čega ne mogu sama. Ne vrištati i na najmanju bol pri okretanju, dizanju, vadjenju krvi i slično. Stisneš zube i misliš kako će brzo biti gotovo. Pitati svakoga za ime i pokušati zapamtiti kako se zovu. Ide mi malo teže ovdje sa svim tim njemačkim imenima koja sliče ko jaje jajetu ali trudim se. Puno lakše bilo je na donjem katu zapamtiti Katarinu, Nenada, Joela, Luciju i Aleksandru, negoli ovdje Silvy, Sandru i Anniku. Fali mi najviše mali Bosanac sa njegovim naglaskom, kad bi se god pojavio morala sam se smijati jer mi je prvo pala na pamet Hitna upomoć iz nadreality showa. Alo hitna upomoć, Ferida trese struuiija, šta da radim? - Odvoji ga od struije! I tako ovaj mlatio Ferida po glavi, odvajajući ga od struije a ovaj je tresao nogom jer mu kamen ušao u cipelu :) Pa onda na kraju skeča vidiš Ferida zanotanog po cijelom tijelu kako kaže: Onaj ludi čovjek me skoro odvojio od života! :))) Eto kakve lude asocijacije meni idu po glavi. Ah da, debela crna sestra se zove La Toya (bila bi fora da je Jackson ali nije) i sinoć me došla pitati da li su bolovi sada manji kad su mi skinuli drenažu iz noge (stvarno jesu). Baš ljubazno od nje, pomalo me iznenadilo, budući prvu noć baš i nismo bile najbolje prijateljice. No shvatila je izgleda da od bolova nisam baš bila pri sebi i da mi je sada krivo da sam bila malo gruba prema njoj. Nije baš opravdanje ali stvarno ne jako boljelo i to nisam bila ja nego moja Schauma. A i njoj ne bi škodilo da se jednom nasmije, jednostavno mi je preozbiljna. Jutros mi je tlak jako nizak, valjda jer sam cijelu noć spavala. Sanjala sam da smo Ištvan i ja u Americi (šteta da nismo tamo ostali), i da su njega oteli i ja ga cijelo vrijeme pokušavam naći. Ajde koje gluposti.  Da se ovo nije desilo danas bi bila u Rijeci kod sestre i nećakinje a tjedan nakon toga u Sloveniji, u Podčetrtku. Dugo smo planirali taj godišnji, tako da padne u vrijeme ferija, da možemo provesti malo vremena sa našom Leicom. Onaj dan kad sam pala planirala sam kupiti joj dres od Bayern München, to si je željala za rodjendan. Njih dvije trebale su pak doći do nas izmedju Božića i Nove godine da skupa proslavimo 30.godišnjicu braka. Sad ne planiramo ništa jer ne znamo hoću li u to vrijeme biti na rehabilizaciji ili kod kuće, da li će sveki još biti tu i kako će mi biti uopće. Sve se okrene u jednoj sekundi. Smiju se svi ovdje kad kažem kako mi je uspjelo u dnevnom boravku srediti koljeno ko Neymar na terenu. I to toliko da me operirao timski liječnik TSG Hoffenheima u kojem igra Kramarić. Sad sam dakle nešto kao nogometaš iz prve Bindeslige :) To se samo meni moglo dogoditi. Kaže muž, najbolje da te klub sad uzme za maskotu umjesto soba Hoffija koji je zasad još na toj poziciji :)))) I opet sam svašta nadrobila. Teško mi je sve izsortirati po glavi pa pišem sve što mi padne na pamet. Baba iz sobe 3 je zaspala. Nadam se da su ju dobro nafilali ružičastim tableticama bijele boje i da ćemo svi imati sad malo mira od njenog allo-ukanja. Do slijedećeg javljanja pusić, kisić, dodjite na moj blogić :)) P.S. ručak :) Hrana je u redu. U skoro tri tjedna koliko sam tu ručak se nije niti jednom ponovio. Ima 5 menija na izbor. Doručak i večera su malo dosadni. Za doručak uvijek dva peciva, putar i marmelada, nekad med ili nutella. Nije baš ono što inače doručkujem (uglavnom jaja ma sto načina, no što je tu je. Za večeru idu dvije šnite kruha (punozrnati u mojem slučaju), sir i/ili salama i nešto od povrća. Najčešće kiseli krastavac od minimalno 15 cm, krepam od smijeha kad ga opet vidim :)) Slijedeći put ću ga uslikati da se i vi nasmijete. Takvu mrcinu se ne vidja svaki dan :)  |
- 10:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 21.10.2023.
Dan poslije
|
Stavilo me iza operacije na drugi odjel. Vjerojatno s dobrom namjerom jer ovdje je mirnije. Ali napravili su račun bez krčmara. Fali mi onaj šušur sa donjeg kata, fale mi ljudi na koje sam se već naučila. Dolje je bilo naših (vaših, njihovih), kažem naših jer se razumijemo, ista je to duša balkanska. Ovdje ću umrijeti od dosade. Noćna sestra ovdje izgleda kao debela sestra od Whoppie Goldberg, ozbiljna ko smrt a crna ko vrag, nekih 150 kila žive vage. Ma nije problem što je crna ko smrtni grijeh, nego što je osmijeh ostavila doma na kuki u garderobi, iako bi bilo bolje da je tamo ostavila debelo lijeno dupe. Vuče se ko crkotina, treba vuć na samoj guzici 100 kila. Jebem ti Lauterbacha šta napravi od zdravstva, da tu neko debelo lijeno krme moram molit za pomoć usred noći jer nema nikog drugog tko je spreman raditi taj posao. Deset minuta joj je trebalo da se pojavi, mislila sam da ću svisnuti od bolova. Cimerica mi je pak neka ruska plavuša, tuka samo takva, njemački natuca ko slijepa kokoš zrno. Umjesto da stavi slušalice, gledala je cijelo vrijeme neko rusko govno na iPadu na sav glas. Bilo bi i nje posvuda da nije malo prije odjebala sa svojim džiberom. Sve u svemu jebo im pas mater šta su me ovamo premjestili. I onda još jutros dodje sestra iz rane smjene i kaže mi da danas možda idem doma!? Doma a sve me boli, vrti mi se još od narkoze i ni minute još nisam provela na štakama jer prije operacije nisam smjela. Pa ne znam jel to neki loš vic ili koji qrac? Normalno da sam se zbog toga uzrujala, pa sad grizem, bit će dobro ako danas ne zatučem nekoga ovdje. Pri selidbi s odjela na odjel izgubili su mi i gel za tuširanje, tako da se u deset sati nisam još bila ni umila. Mater im jebem. U moju staru sobu se već uselila bivša sekretarica od glavnog liječnika. Dobro mu se valjda napušila kurca prije kad su mene radi nje doveli ovamo da krepam od dosade. Ogavna sam, znam, ali vjerojatno ni ne toliko daleko od istine. Koja se, jelte, ne smije reći. Sve u svemu bit će ovdje još cirkusa kako sada stvari stoje. Dobro je rekao kupus da će na kraju njima trebati psihološka pomoć. No dobro je, vraćam se polako na tvorničke postavke. Iako, nisam baš tako jaka kao na riječima. Sjebana sam podosta od narkoze i operacije, imam bolove i manje sam pokretna nego prekjučer. Ali fizioterapeut je optimističan. A tješi me i da sam ipak u boljem stanju nego 29-godišnjak sa istom ozljedom operiran prije dva dana. Ovo će dugo trajati, to me sada najviše muči. Kako i da li ćemo uspjeti sve organizirati kad dodjem doma? Što ako ne dobijem odmah termine za fizioterapiju? Stotinu pitanja mi se vrti po glavi. Za par dana dolazi mi svekrva u pomoć. 4 godine nismo pričale iz nekih starih razloga. A opet, ona je profesionalna medicinska sestra, godinama je radila na njegi starih i nepokretnih. I sada, umjesto da je obratno, ona će brinuti o meni. Ovo nam je prilika za novi početak. Jednom prilikom kad smo se zakačile rekla sam joj da je medju nama samo 18 godina razlike i da je dobro pitanje tko će koga na kraju gurati u kolicima. Jezik pregrizla. I da. Glavno sam zaboravila. Ištvan Ironman je u četvrtak otišao na plivanje da ne misli o mojoj operaciji cijelo vrijeme. I što se desi? Uključio se požarni alarm i svi su morali onako mokri izaći iz bazena van na ulicu. Smrzli se ko pičke dok nisu došli vatrogasci sa dekama. I sad kiše sve u 16 i kuha doma čaj. A ja ležim sama u sobi sa svim mislima i novim strahovima, koje sam prije operacije potiskivala i mislim se što mi je sve ovo skupa trebalo i kako mi se to uopće moglo dogoditi. I da li autorska prava na moj/naš sjebani život prodati braći Coen ili Tarantinu. Jer da je luda napušena vjeverica iz Ice Age-a pisala scenarij za moj život, pretjerala je brate mili s tim svojim drogama. |
- 15:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
petak, 20.10.2023.
No tunnel,
|
Flexy back :) Živa i (ne)zdrava, polako dolazim k sebi. Hvala svima na podrški, najbolji ste. P.S. Više čim budem mogla i kad se organiziram na novom odjelu i u novoj sobi. Pusić, kisić. P.P.S. @blogi, ne kontam ove tvoje slike uz blog tjedna, koji kuki je ovo? Boca sa nogama? Nekako mi ne paše na mene, ja sam realno biće, ovo meki meditativni šund :) (Izgleda da mi je bolje kad već prigovaram ali ne mogu si pomoć, wtf?) |
- 18:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.10.2023.
No risk no fun
|
Danas su me obavijestili o mogućim rizicima. Skoro da mi je malo i krivo da se nisam i prije slupala. Obojica glasnika naime, liječnik iz tima sportske kirurgije i anesteziolog su baš moj tip. Tamni, smedje kose, smedjih očiju, tu negdje metar i osamdeset, bradica od tri dana. Objasnili su njih dvojica meni tako što se sve može zakomplicirati. Koji su opći rizici a koji baš konkretni u mojem slučaju. Opći su zajebaniji, tipa infekcije, embolije, pizde materine, no kažu tako je kod svake operacije. Oni moji osobni tiču se uglavnom ozljede i funkcije koljena i noge nakon operacije. Kad su oni to lijepo izrecitirali kažem ja, svjesna sam je rizika ali evo, pogledajte me, ovo se desilo u dnevnom boravku uslijed bijela dana. Sat vremena prije plivala sam 2 i pol kilometra i nisam se utopila niti me herc prekinuo. A prije 3 mjeseca obišla sam tom nogom kojekakve kozje staze i puteve po Islandu, pentrala se ovamo i onamo i nikom ništa. Dakle, što bude bit će. Obojica su se složila sa mnom, ne vjerujući da se tu neka debela slomljena baba još i zajebava na njihov i svoj račun. Pitala sam ih i da li će biti na operaciji. Ne znaju još točno. Mislim, zgodno bi bilo jer glavni kirurg nije baš moj tip, previše je plav za moj ukus. No bitno je da zna što radi. Baš gledam na internetskoj stranici profil kirirga koji će me operirati a ispod profila stoji sa povezom na koljenu Malaika Mihambo, svjetska i olimpijska prvakinja u skoku u dalj a koju su ovdje sastavili nakon teške ozljede. Pa si mislim, ako me ovdje ne sastave, onda ni neće. I tako dragi moji. Kao i kad letim, ja ću vas sada pozdraviti, pa ako sve dobro prodje sutra se čujemo. Ako ne, jebiga. Ili kako bi rekao Luigi Bepini kad ova zaključi da su ubili Servantesa: Bepina, ti si potpuno luda. Luda. A ko more ubit Don Kišota? |
- 14:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 18.10.2023.
Osmero
|
Operacija je zakazana za petak. Sutra tijekom dana do mene će doći šef sportske kirurgije osobno, a koji će me operirati, objasniti što i kako misle spajati. Nadam se da imaju dobrog statičara u timu koji će sve to proračunati. Kakve sam sreće to je vjerojatno kojot iz crtića. No idemo dalje, na neke vedrije teme. Kako sam se slupala tako je trebao netko preuzeti moje moje poslove i zadatke, kako na poslu tako i doma. Na poslu trenutno 5 kolega radi ono što sam sama dosad pokrivala. Dobro, djelomično se poklopilo da sada baš svi projekti idu dalje i moraju biti gotovi do kraja godine i i inače bi bila dobila pojačanje. No svjedno. Nek se jednom za promjemu snalaze sami. Doma ista stvar. Sin je preuzeo kuhanje. Muž čisti i usisava. Za peglanje su našli neku ženu, a kako muž sada, citiram: ništa više ne stiže, izgleda da će angažirati i spremačicu. No dobro, ta će zamijeniti muža ili peglačicu pa ih je opet troje. Pričam ja mužu jučer o ovoj petorici mladih koji me zamijenjuju na poslu, a od koje je dvoje u medjuvremenu bilo na bolovanju jer se jadno preteglo od posla Kaže on, pa onda te premalo plaćaju. Tko zna, možda dobiješ povišicu kad se vratiš na posao jer će sada skužiti koliko im značiš. Kažem ja: da, ali oni me za razliku od tebe plaćaju. Sad plaćaš peglačice i spremačice a meni plaćaš kurac. Kad izadjem iz bolnice ispostavit ću račun za 30 godina, pa da vidimo kako ćeš ga platiti. Predložio je naravno plaćanje u naturi, ma što to značilo, no morat ću dobro razmisliti o tome. U svakom slučaju u budućnosti bi bilo dobro da s vremena na vrijeme povučem ručnu, umjesto da radim za osmero. Idem sad ubijati vrijeme i negativne misli dizanjem utega. Naručila sam dva puta po 1kg i sad nema druge nego vježbati sve one cepse ma gdje bili. A vama pusić, kisić, dodjite na moj blogić. |
- 15:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 17.10.2023.
Hvala
|
Ne volim patetiku, štoviše mrzim je. Ali nekada nam u životu treba jedna zdrava doza. Ovo su takvi trenuci. Ne volim biti slaba. Štoviše održavam imidž pitbulla već desetljećima. Kojotica se skupa sa svojom jezičinom ovih dana okreće u grobu izbrisanih blogova. Došlo je vrijeme za skidanje maske. Možda ovo nisam ja nego moja Schauma. Možda ovo što ću reći pišu mali geometrijski vragovi iz ružičastih tabletica bijele boje. Možda je u onoj azijskoj tjestenini koju mi je muž danas donio, da se odmorim od bolničke kuhinje, bilo ludih gljiva. Ali eto, volim vas sve. Čak i one koje ne volim :) Hvala. Hvala. I još jednom hvala za svaku riječ podrške, za svaki savjet, za svaki vritnjak u guzicu. Ovo zadnje mi je još i najmilije :)) No nećemo se sad predoziravati, još manje razvijati ovisnost. Idemo dalje. Danas sam bila na ultrazvuku. Bojala sam ko mala mića. Od nalaza je ovisilo kada će i da li biti operacija. Nalaz je uredan. Trombić se prestrašio i rastopio. I sada se samo čeka na termin kod glavnog sportskog kirurga. Nogometaši, padobranci, planinari i ja. Da nije bizarno, bilo bi smiješno. Pa nek netko kaže da domaćica nije zanimanje. Kako kod mene stvari stoje, biti domaćica opasnije je od nogometa i hokeja na ledu zajedno. Sigurno ste već zaboravili na onu odrezanu jagodicu malog prsta, kad je zamotan sličio na mali kurčić a na kojoj mi sada fale otisci. Tada sam trebala na kontrolu baš u ovu kliniku. No kako se u ambulanti dugo čeka, stvar sam obavila kod svojeg liječnika. I eto, došla mica na kolica. Od nekih se stvari izgleda ne može pobjeći. Sutra ću znati više. Malo se bojim operacije. Isti kuki kao i sa letenjem. Preživim li, ovo će biti najludja i najnevjerojatnija godina u mojem životu. Ako ne, jebiga, blogi će morati naći hitnu zamjenu na mjestu blogera tjedna :)) |
- 20:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Mijaukanje
|
I opet me blogi postavio za blog tjedna, no ovoga puta povod mi se nimalo ne svidja. Amerike i Islandi sigurno su ljepše i zabavnije teme negoli ležanje na ortopediji sa razjebanim koljenom i čekanje na operaciju. No što je, tu je. Već sam bila otišla spavati bez novog posta. Danas je bio buran dan i jednostavno nisam stigla. No onda me sestra probudila iz prvog sna, upavši u sobu na poziv cimerice, koja je danas operirana, a koja otkako je došla nazad tvrdi da ju boli, boli, užasno boli. Ja nekako teško pušim tu priču. Nakon što je sestra (večeras neko glupo i debelo krme od kojih 150 kila žive vage) došla do nje, upalila sva svjetla deset minuta dok nije donesla sredstvo protiv bolova, zaspala je u minuti. I sad još i hr e dok ja blejim u strop. Nema tog sredstva koje ti može tako brzo smanjiti bolove, da u pet minuta dramatiziraš kako su bolovi neizdrživi a onda HRČEŠ. Ma nemoj me klat. To je jedna od onih šta se deru ko lude kad radjaju. Jer svi moraju znati da njih boli. Možda je problem mog nerazumijevanja hrkačice u meni samoj i u visokom pragu bola koji mogu izdržati. Kad sestra ujutro udje u sobu i pita koliko nas boli na tablici od 1 do 10, ova do mene uvijek kaže 8-9 a ja 1-2. Pritom ja jelte ležim zbog glupog fiksatera, dok ova cijeli dan trči okolo u kolicima i telefonira i krevelji se na telefon (jer svi moraju znati da je ona u bolnici). Ali onda kad legne i kad se pojavi njezim klokan ili sestra bolovi odjednom 9. Rekli bi Švabe: wer glaubt, wird selig. No dobro. Oprala sam sestru jer je ostavila svjetlo u sobi i zo me razbudilo pa mi je donesla ružočastu tabletu bijele boje. Ako baš nikako drukčije ne bude išlo, popit ću je, pa makar zidala pregradne zidove svu noć. Bolje i to nego slušati ovu kako izmjenično mijauče i hrče. Nego malo o burnom danu. Ono što je nekad bilo tek popratna životna rutina, sad je uspjeh kojem se divim. Tipa vau, sama sam se oprala. Ili tipa vau, ne moram na noćnu posudu jer mogu ustati. Uz pomoć doduše ali ne krevetu, u strahu da ću sve oko sebe zasrati ili popišati. Blaženi muški, samo zavuku kukija u rupu na patki a kod nas cijela drama s pišanjem. Danas je na ove gore posransko-popišanske vaue došao i vau, sama sam u kolicima otišla do kafića i kupila vodu. I Bifi. Imam stvarno čudne želje po jelu nakon dva tjedna bolničke hrane. Bifi kobasica. Mislim stvarno. A za sutra (sad već danas) sam mužu naručila azijsku tjesteninu sa patkom i povrćem. Pun mi je qrac više vječito istog kruha i podgrijane preslane (zašto toliko sole, čudim se već cijelo vrijeme) bolničke hrane. Muža sam dočekala na ulazu, ponosna na samu sebe kako sam se do tamo uspjela dogurati. Ne znam da li se tome smijati ili plakati. Dobro je da sam toliko plivala, pa sam jaka kao bik u rukama i to me spašava u svom ovom užasu. Još sam naručila i utege od 1kg pa ih dižem u krevetu. Što iz dosade a što pripremajući se za slijedeće tjedne i mjesece. Njegova kolegica s posla poslala mi je danas kolač sa jabukama, koji smo onda muž i ja podijelili. Muž je otišao doma a na vratima sobe su se pojavili dvoje kolega, jedan sadašnji i jedan bivši sa poklonom (knjiga sa raznovrsnim enigmatskim zadacima za ubijanje vremena) i kartom sa najboljim željama. Jedna i druga mala pažnja baš me razveselila. Zanimljivo je kako u ovakvim situacijama kao podrška isplivaju ljudi od kojih se tome ne bi nadao, dok te neki drugi malo i razočaraju. Evo me čak i sveki zove pitati kako sam i čak se nudi doći pomoći kad izadjem odavde a nismo pričale 4 godine. Sve to skupa tek trebam posložiti u glavi. I tako sam opet svega i svačega nadrobila u ovom postu. Pizdulja od cimerice i dalje hrče da se zidovi tresu. No ne brinem se uopće, čim ja ovo završim i pokušam zaspati, počet će mijaukati. A onda sve od početka. Mijauk. Gestapo mučenje svijetlom u oči debele Berte iz noćne smjene. Donošenje tableta. Hrkanje na tri dva jedan kreni. Blejanje u strop. Dilema izmedju halucinogenog zidanja pregradnog zida (uz davljenje cimerice i debele Berte) ili duge, duge probdjevene noći. |
- 01:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.10.2023.
Halucinacije
|
Sinoć nisam oka sklopila. Ništa me posebno ne muči, nikakve posebne misli ni strahovi ili bolovi. Jednostavno se ne mogu naviknuti spavati na ledjima a zbog "fiksatera" u nozi drukčije ne ide. Noć prije tražila sam tablete za spavanje i uz njih sam odspavala puna 4 sata. Ostatak sam blejala okolo. Ali dobro je, barem nisam imala halucinacije. Kad sam prvi put uzela te tablete (dosad sve skupa 2x i mislim da neću više) došla sam k svijesti nakon čudnovate faze nekakvog slowmotiona u kojoj sam ni budna ni ne pokušavala spajati neke geometrijske forme koje su mi se doslovno topile pred očima. Kasnije čitam nuspojave i piše da su halucinacije moguća nuspojava. Jebate. Normalni ljudi vide demone i vukodlake kad haluciniraju, ovo moje su izgleda neki posebni inženjerski prividi. Malo me to uplašilo, nikad prije nisam doživjela nešto slično, pa sam slijedeću noć bez ičega zaspati. Rezultat je bio 2-3 sata sna u prvoj fazi a kasnije blejanje u strop do jutra. Treći dan sam ponovno tražila tablete, nadajući se da se halucinacije neće ponoviti. I nisu. Ali da sam se nešto ludo naspavala i nisam. Sinoć sam pokušala s baldrijanom. Kurac od ovce. Baldrijan maj es. Da bi ja prespavala noć ležeći na ledjima trebala bi me neka debela Helga pogoditi batom po glavi. A to nije dozvoljeno, pa ću se ponovno naspavati tek jednog lijepog dana kad budem mogla okrenuti se na bok. Ako prije ne pobenavim od nespavanja. Zapravo, sad me malo kopka to bauštelsko haluciniranje. A da ipak pokušam još jednom, možda popravim sve one sitne nedostatke po bolničkoj sobi koje sam dosad otkrila? Budete li sutra ujutro u zanimljivostima čitali o nekoj ludari koje je pod utjecajem opijata pokušavala zabetonirati pregradni zid izmedu sebe i cimerice, da dobije malo intime i mira od vječitih posjeta i hihotanja (a bogami i hrkanja po noći) -it iz aj, leklerk. Tog kobnog jutra u mojoj glavuši, stari, probudili su se podstanari. Grinte, Lude i Bena su preuzeli inicijativu na sredini terena. "Hey, good day!", prvi ce Lude, "mene zorom bude žute amplitude.". "Meni ništa ne valja!", nato ce Grinte, dok je Bena cilo vrime cuca peperminte. I promrlja samo: "Meni je baš genza, imat cu brdo para i vozit Mercedesa benza.". Nadoveza se Lude: "Ma, bice šta bude i doce vrime kad ce ententinesavarakatine.". (TBF: Psihijatrija) |
- 12:53 - Komentari (20) - Isprintaj - #
subota, 14.10.2023.
Psychofuzzi
|
Onoga dana kad su mi na kratko bile potonule sve ladje pa sam rekla da me bace u Neckar jer ovakva nisam ništa drugo do šaka dreka, doktorica mi je predložila psihološku pomoć. Kaže ona meni: mi imamo ovdje različite načine psihološke pomoći… na što odmah uskočim sa: onu dvojicu “seelensorgera”, katoličkog i protestantskog mi ne šaljite u sobu, osim ako ne žele da im sočno pozdravim vrhovnog gazdu tamo gore. Izgleda da nema baš puno nevjernika medju pacijentima jer je ostala paf i počela mucati, da, ovaj, imaju oni tu i obične psihologe specijalizirane za nošenje s novim okolnostima i razradjivanje strategija izlaska iz krize. Kažem ja: ne znam baš što mi netko tko je živ i zdrav može savjetovati kad o tome sam nema pojma, da imate kakvog slijepog ili bez noge, pa ajde, dalo bi se s njime popričati. Takvog, kaže, nažalost nemaju ali svejedno bi bilo dobro da barem jednom popričam s psihologom. E pa dobro onda nek dodje, bez štaka ne mogu više nego potjerati ga, samo nemojte mi slati nekog psychofuzzija koji bira stranku Zelenih, jede müsli i vozi bicikl, i jučer je izašao iz jaja, pa smo već na konju. Ovo sa Zelenima rekla sam i da nju mali podjebnem, taman mi cijelim bićem izgleda kao onih 15 posto koje bira te debile. Čekam ja tako koga li će mi poslati, kad neka starija žena, slična mojoj pokojnoj babi (ne pretjerujem, ima nešto njeno u pogledu) ulazi u sobu. Bit će da su je iz penzije (ili andertejkeru s stola) vratili nazad na posao, samo da popriča s zajebanim pacijentom (it iz aj leklerk) iz sobe 7. Dok je ona stigla više mi nije ni trebala jer sam u medjuvremenu šetala u kolicima skoro sat i pol i to micanje iz sobe me podiglo iz beda. Kako je život zapravo jednostavan i kako ne znamo cijeniti što imamo dok ne izgubimo. Popričala sam malo sa njom, a šta da radim, neugodno mi je poslati u kurac stariju ženu s pogledom pokojne babe. Dala mi je par savjeta kako se opustiti a koje se može naći na youtube-u. Neš ti razvijanja strategije. Udahnu duboko pa izdahni još duže. Ajde dobro, barem ne traži čakre ko u većini tih videa za opuštanje i meditaciju. Moji ljubimci i dobri duhovi su ipak fizioterapeuti Sylke i Rody. Već na prvom susretu smijali smo se ko ludi kad je Sylke počela pričati da nekada vozi biciklom uzbrdo do mjesta u kojem živim. Reko, ti si jedna od onih koja napravi kilometarsku kolonu, pa joj jebem mater na putu doma. Za divno čudo, ovo dvoje ima smisla za humor. Što je najbolje, zabunila sam se pa umjesto da kažem kako je bicikliste na toj cesti teško preteći (überholen), rekla sam kako ih je teško pregaziti (überfahren) :)))) Valjali su se od smijeha pet minuta. Dok su mi pomagali sjesti u kolica, muž im je ispričao priču o mojem pokojnim stricu koji je noć prije operacije pobjegao iz bolnice i došao pred vrata u pidžami. U bijegu mu je pomogao šogor, kojeg je nazvao s porte nakon što je podmitio čuvara na parkiralištu. Sjedim ja tako konačno u kolicima kad kaže Sylke: vratite se malo prije 3, da vas još stignemo vratiti u krevet a Rody nadoda: Nadam se da za sat vremena nećete biti već u Frankfurtu, kao vaš stric. Danas i sutra nažalost ne rade, no sestre su mi pomogle sjesti u kolica. Jutros sam se i sama oprala, konačno tekućom vodom a ne onom iz lavora. Kako sada mogu koristiti kupaonu, tako se malo raščistio nered u sobi u kojoj se sada još samo kojekakvi gedgeti, kojima je cilj da mi skrate vrijeme. U šetnji po dvorištu sreli smo i mojeg kolegu i njegovu ženu, koju sam sada konačno upoznala. Sestre su danas dobile brdo čokolade od Lindta. Doma sin kuha ručak za njih dvoje po mojim sms receptima. Malo je zahladilo i počinje sličiti na jesen. Život ide nekako dalje a kako i kada će sve ovo završiti znaju eventualno scenaristi serije Djekna još nije umrla a kad će ne zna se, koje se danas i Kupus prisjetio u svom postu. Opet sam nadrobila svega i svačega u ovaj post ali koga smeta ne mora čitati. Pusić, kisić, psihić :) Baj baj odoh ja (skačući na jednoj nozi) |
- 17:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 13.10.2023.
Ralje
|
Iz dana u dan sam sve pokretnija i tako mi je danas konačno uspjelo vidjeti šavove od prve operacije. Prva pomisao bila mi je da mi lijeva noga izgleda kao ogromna baseball lopta. Kako je frendica iz Zagreba dan prije mene bila na operaciji vratne kralježnice tako se sad igramo one igre tko ima više ožiljaka, koju su prije seksa upražnjavali Mel Gibson i Rene Russo. Bez obzira što njeni šavovi na vratu gadno izgledaju, iz te sam igre izašla kao pobjednik. Zovite me Scarleg. Pošalje ona meni tako svoju sliku, vrat koda ju je šivalo u istoj tvornici s likovima iz Nightmare before Christmas. Šokantno, fakat ali odgovorim joj na to: ma to je pičkin dim, vidi ovo. Najprije muk a onda krene slijedeća pjesma u prozi...citiram: Jebote šta je ovo? Koda te ajkula ujela. Strašno nešto. Gdje si bila, šra su radila? Obišla Ameriku I sjebala se u dnevnom boravku. Da nije tragedija bilo bi komično. Ovi punti su koda te jato ajkula napalo. Ma ne jato, KRDO. Isuse Bože pomozi I stvarno, ima žena potpuno pravo. Izgledam kao da sam onoj mrcini iz Ralja iz gubice pobjegla dok ju Roy Scheider proganja po plaži. I šta sad? Ništa. Idemo dalje. Prva šetnja u kolicima. Prvo pišanje bez katetera. Jebate još ću postat i pjesnik do kraja priče. U nedostatku vlastite poezije obrada jedne dobre stare, koje se uvijek sjetim nekako s jeseni, bez obzira što je zadnjih tridesetak godina trabunjao njen pravi autor: Ovih dana još ne miriše na jesen, Ja ću dalje biti strgan i rastresen Šavovi, svud samo šavovi A kuda dalje, tko li to zna, tko li to zna. |
- 21:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.10.2023.
Ovo bi mogao biti
|
početak jednog divnog prijateljstva. Tako bi to nekako rekao dobri stari Humphrey Bogart dok policija traži uobičajene sumnjivce. Nisam još napisala drugi bizarni podatak vezan uz boravak ovdje gdje jesam (prvi je naravno polomiti se usred dnevnog bovavka u po bijela dana). Točno tjedan dana prije mene, prije dva utorka, ovamo je nakon pada na kućnim stubama dovezen moj kolega s posla. Jedan meni inače vrlo drag i simpatičan kolega. Lagano sklon uzrujavanju zbog sitnica (na svoju štetu), no nitko nije savršen. Život mu već godinama piša po ledjima, što mene svaki put ponovno baš raspizdi jer nije fer. Uopće nije fer. Godinama se brinuo za bolesne roditelje a kada su umrli teško je oboljela žena a nedugo nakon toga i on. Nije bilo dosta rakova i MS-a pa je na sve skupa ženu još i šlagiralo i do danas se nije potpuno oporavila, vjerojatno ni neće. U ponedjeljak prije nezgode došao je kolegici i meni javiti da od listopada skraćuje radno vrijeme. Dan poslije dovezli su ga u bolnicu sa trostrukim prijelomom potkoljenice. Posjetio me je odmah drugog dana mog boravka ovdje, što me vrlo razveselilo i popravilo mi raspoloženje. Nakon 11 godina koliko radimo skupa, morali smo se slupati ko pičke da bi konačno prešli na ti. Podržavamo se i tješimo medjusobno, puno to znači na ovakvim mjestima. U ponedjeljak ujutro je operiran i oko podneva su ga vratili na odjel. Moja bolja polovica se isto skompala s njim i dok je pričao sa njim, ovome je žena došla u posjetu. Muž nije htio dalje smetati, ipak je to prvi ženin posjet nakon operacije. Na izlasku mu je kolega rekao: Svratiti ću kasnije do tvoje žene! Na to je njegova žena skočila: Ne ideš ti nikamo, doktor kaže da moraš mirovati nakon operacije! Par satu kasnije kucanje na vratima, naravno da nije poslušao ženu. Zablebetali se mi tako, posebno jer je i kod cimerice bila posjeta kad upada sestra smijući se i kaže mu: "Dobro da su se kolege sjetili da vas dvoje radite skupa i tako sam Vas našla. Pretražila sam dvorište i kantinu, nigdje Vas nema a žena je zvala već pet puta u panici da Vam se nešto nije desilo a mobitel ste ostavili u sobi. Obavezno joj se javite!" Cimerica i njezini umrli su od smijeha kad je kornijevim korakom počeo manevrirati kolica. Strah je vrag. Slijedećeg dana je naravno morao preležati bez ustajanja jer je nakok operacije pretjerao sa trčanjem okolo. Jučer mi je opet bio loš dan nakon što je operacija predvidjena za petak (a koji nego 13!) odgodjena do daljnjega dok se još ne smanji tromb u pregibu koljena i baš sam pala u bed. Javila sam kolegi SMS-om da nisam baš najzabavnije društvo i da želim biti sama. Jutros se nakon vizite ipak pojavio na vratima i to sa još jednim kolegom s posla. I baš su mi popravili dan. Par sati kasnije stiže fizioterapeutkinja i pita kad mi stiže muž u posjetu? Pitam je zašto, a ona meni: Obzirom da možete ustati, mislimo da bi mogli danas u kolicima malo prošetati okolo. Šta da kažem? Razveselila sam se toj šetnji kao da sam ponovno ugledala Grand Canyon. Ako ne i više. Prvo sam u kolicima posjetila kolegu i kaže on mužu kako mu je drago da smo se konačno sprijateljili. Trebalo nam je samo 11 godina, par polomljenih i potrganih ligamenata. A opet, bolje ikad nego nikad. Lako je biti frend za zafrkanciju, feštu i oblokavanje, pravog prijatelja se još uvijek najbolje prepozna u lošim vremenima. Nadam se da neka bolja vremena koja kad tad moraju doći neće po tom pitanju ništa promijeniti. |
- 19:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 10.10.2023.
Jučer
|
je bio dobar dan. No poučeni prokletstvom Al Bundyja i moje malenkosti nećemo ga hvaliti. Zapravo već sam zajebala stvar, hvalila dan i personal na sva usta i nije prošlo 3 sata nakon ponoći opet se sve rasprsnulo. Usred noći bilo mi je vruće i oznojila sam se pa sam kao i noć prije pozvonila sestrama. Umjesto sestre ili ljubaznog i poskočnog Joela pojavio se na vratima neki bradati švapski gnom, koji mi je dodao ručnik iz ormara uz napomenu da se moram, citiram: "organizirati preko dana, oni imaju važnijeg posla". Kažem ja bradatom majmunu kako bi se to trebala po njemu pripremiti kad ne smijem iz kreveta zbog konstrukcije koja drži koljeno na okupu, no govno je samo izašlo van, pustivši me da se sama namještam. Sreća moja da sam radila onu yogu pa se mogu okretati u svim smjerovima i oko svih osi, pa sam nekako sve to sama naštimala. Nije bilo baš najugodnije ali ajde. Kad izadjem odavde krenut ću na jiu jitsu, da naučim nokautirati ga onom slobodnom nogom. Udarcem usred bradate žvalje. Spavala sam loše jer sam uzrujana napisala pritužbu koju ću poslati nakon što me do kraja pokrpaju. Mislim se, kasnije dobro je, vraćam se na tvorničke postavke, dok izadjem odavde bit će mrtvih i ranjenih. A onda ću se prekvalificirati pa brinuti o ozlijedjenima. Pa da vidim hoćes li zvonit govno švapsko bradato. I da vidim kako ćeš se organizirati preko dana. Jutros su k tome ove dobre sestre s Katrin na čelu slobodne i probudilo nas je nekakvo kratko ošubano biće upitnog spola. I ne gleda to, tko je budan ili kako leži nego mjeri temperaturu već s vrata i vadi krv cimerici prije negoli je uopće stigla skontati što ova izvodi. Pritom ju je ozlijedila i ova je počela vrištati, tako da je krv morala vaditi doktorica kod vizite. Pola sata kasnije dolazi do mene ova druga šta je bila sa njom, mala Rumunjka, traži mi žilu po ruci i na kraju ne nadje ništa. I sad čekam tko će me slijedeći dalje masakiravati. Razlike u kvaliteti personala su sinusoida ko i moje raspoloženje. Jedan dan gore, drugi dolje u tri pizde materine na dnu krivulje. Od ženskice iz Srbije, koja je nažalost danas na drugom odjelu (ali su je pozvali da mi izvadi krv - ona eto nadje žilu bez problema) saznala sam kako se majmun zove i pri viziti sam bila tužibaba i sve sam ispričala doktorici. Rekla sam joj i to da ću se večeras posrati u krevet radije negoli pozvonim na pomoć kod tog govnjara. Pa nek skuplja govna. Mrzim tužibabe. Ali još više mrzim bezobrazne govnjare koji nedostatak dlaka na glavi nadoknadjuju bradom pa izgledaju koda im glava stoji naopako. Da je bio bilo tko od svih ovih stranaca, čije priče i brige oko traženja stana, škole za djecu i slično već znam zažmirila bi na oba oka. I na treće da ga imam. Švabi neću. Svuda se traže ljudi, ako nije za taj posao, uvijek će naći nešto gdje nema ležećih neorganiziranih baba. Sad čekam fizioterapeute, koji su jučer sa mnom vježbali ustajanje i stajanje uopće. Po prvi put u sedam dana izašla sam iz ležećeg položaja na par minuta. Moram ležati do operacije, a ta neće skoro jer se čeka sportskog kirurga koji je na nekom seminaru. Zato su mi nabavili novi madrac na kojem je lakše ležati. No to govno stalno pumpa zrak i rasporedjuje pritisak lijevo desno i sinoć sa jedva oko sklopila od silnog brujanja. Osjećam se kao da ležim na ogromnom vibratoru, zbog metalnog fiksatora cijela se noga trese skupa sa krevetom :) A jebem ti, kroz kakvu pizdariju ja opet u životu moram "durch". Kaže muž da je sad i svekrva rekla da bi bilo vrijeme da napišem knjigu da obilježimo njome 30-godišnjicu braka krajem ove godine. Kaže muž još da će se on pozanimati tko su točno ljudi koji su me prije tjedan dana hitno operirali, da bi im se zahvalili. A ja kažem: kad se već raspituješ, pitaj obavezno i broj od zgodnog anesteziologa :) Zezam se s kolegom jučer preko sms-a kako imam dva velika straha: od letenja i anestezije. I kako mi je najgore bilo putovati avionom službeno, jer bi u tom slučaju da se avion sruši, zadnje što bi u životu vidjela bila ružna kolegica, koju k tome baš i ne volim. Zaspati uz zgodnog anestezića za razliku od toga potpuno je prihvatljivo. A sad moram ići. Organizirati se preko dana. Skupiti snage. Pa da se bradatom švapskom gnomu, koji je večeras ponovno u smjeni najeben keve, kako bi to rekli naši susjedi. Jer takvo nešto sigurno nije mater rodila. |
- 12:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.10.2023.
Najgore
|
od svega, što se nekome osobno može dogoditi, mislim baš vezano na njega i njegovu osobu/tijelo u kojem je, je postati ovisan o tudjoj pomoći. Kad ne možeš sam na WC, kad ti drugi briše guzicu, drugi te pere, drugi ti kuha, sprema, bolje je da te nema. Ja bi danas iz ovih stopa potpisala da me direktno uspavaju onog momenta kad to postane stanje iz kojeg nema izlaska. Jučer je bio dobar dan. Danas je opet jedan od onih loših. Netko od personala nije došao na posao i lijepo su mi rekli da mi zbog manjka personala nema tko oprati kosu. A i to pranje, mislim, dok ne mogu nekako dovući glavu ispod škafa da su sama operem, izgleda zakurac. Nije to pranje nego šmiranje nekakvog vrićeg gela po kosi, nakon čega imaš osjećaj da na glavi imaš slamu. Ali evo ni to nema danas tko napraviti. Osjećam se ko zadnji šporkacon. Zadnja dva dana na odjelu su same sestre. Podsjećaju me na moju svekrvu, koja je radila u staračkom domu. I ona je na van slatka ko cukar i pacijenti su njome bili oduševljeni. Ja sam čudan tip. Meni bi draži bio neki nadrkanac koji bi mi rekao da odjebem i da je danas nadrkan jer radi za dvoje. A meni dodje ova šta dijeli hranu i tablete, pita šta mi se desilo (baš mi se priča o tome) pa kaže: Ah, Sie, arme Maus! Iliti: ajoj, jadni mišić! Ili je glupa ko koć ili je ćorava ali mene nazvati mišićem dojazuje da nije dugo bila u zoološkom i vidjela prikladnije beštije. Cimerica mi ide na kurac. Sva ta pozitiva i smijanje na silu, svi ti bezvezni trla baba lan razgovori o dnevnim temama. Blebeću o njenoj djukeli Bernardu svaki put kad udju u sobi. Jebale ih djukele, posebno Bernard. Sve te priče što radiš i koga imaš kad nisi tu gdje jesi. Ali sad sam tu i netko mi drugi briše dupe kad se poserem, koliko je ljudskog života i dostojanstva u tome? Nula. Čeka me operacija i rehabilitacija. Mene, koja bi danas kuhala večeru za tri dana da ovoga nije bilo. Koja bi plivala 2 kilometra, jer sam uz Ištvana povećala s 1500 na 2000 metara. Koja bi za dva tjedna posjetila sestru u novom stanu i nećakinji donesla majicu od Bayern München, pa na utakmicu. Već sad se bojim koliko će ovo trajati i šta ako ne budem više nikad ona stara. Pa ajde, da sam skakala padobranom i ovo mi se desilo, nego ko zadnja pička padnem usred stana. Mrzim one glupe motivirajuće filmove u kojima se netko slomi pa onda jelte, dugotrajno i uporno na kraju našto bude od njega. Bez obzira jel pobijedio raka (ako je, dok se ne vrati nova tura), neku rijetku bolest, prohodao bez nogu ili pobjedjuje gluh na Supertalentu. Pa svi pljeskaju, bravo, majstore, evo što ti je volja za životom, eto šta ti je snaga pozitive. Pozitiva i ja koja cijeli dan sama sebi govori: glupačo, kako ti se ovo moglo dogoditi i vrtim sve crne scenarije koji su mogući u nastavku? Šta ja sada sama sebi ni drugima mogu dokazati kad se osjećam ko nagluplje biće na planeti? Možda je jednostavno najbolje da ništa ni ne pokušavam dokazivati, nego jednostavno odustati? Što bi rekla Ipsi nedavno u jednom postu: raspasti se. Problem je doduše volumen raspadotine koju bi ovi s manjkom personala morali kracati sa zidova. Iako, malo me sad zabavlja pomisao da.se rasprsnem. I sam oberarzt bi morao zasukati rukave pa ribati, no koliko me ima, svejedno bi ostala fleka. Čitam kako ovdje u klinici pacijenti mogu naručiti svećenika, ima ih dvojica - katolički i protestant, da ih prati u teškim vremenima. Kažem ja tako mužu da ću ih naručiti obojicu pa im reći da pozdrave šefa i pošalju ga u krasni kurac u moje ime. Ne mogu više, stvarno ne mogu. Dobro mi ide samo kad se ničemu ne veselim. A kakvog smisla ima takav život? Za onih par lijepih tjedana u ovoj godini, za onih par nezaboravnih dana na Grand Canyonu i po Islandu, ja ću dobiti mjesece i mjesece mučenja s neizvjesnim ishodom. Uz vječito Pišonjino pitanje: kako neki mogu gore a ja i Žuga ni na more? Ma nek sve ide u krasni kurac. Posebno blogi koji nikako da makne onu imbecilnu anketu u kojoj spominje tamo neku fleksericu, koja danas ne jede da ne bi srala u posude jer tada hoće ili neće mora prihvatiti pomoć i nedaj blože moliti druge za nju, iako bi u tom trenutku najradje skočila kroz prozor. Nažalost, prenisko je. Aj blogi, nemoj da te moram pet puta moliti, makni to. Flekse više nema, ne one na kakvu ste naučeni. Zajebi to. P.S. hvala Blogi, počela sam pisati puno prije pa nisam vidjela da je maknuto. Thnx. |
- 17:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 06.10.2023.
Lutrija
|
I opet sam na životnoj lutriji dobila kurčinu. Iako nijedna kost nije slomljena, pri padu je puknula žila u nozi i protok krvi se zaustavio, tako da su me u noći od utorka na srijedu hitno operirali kako bi spasili nogu. Kako je sve skupa stajalo nakon što sam se poskliznula, već sam i sama shvatila da se radi o težoj stvari. I evo, danas mi je oberarzt ponovno rekao da je noga bila u pitanju a dalje ćemo vidjeti. Što točno misli reći time da ćemo vidjeti ne znam i sad si mislim, kakve sam sreće, još ću i ostati bez noge na kraju A to ne mislim preživjeti. Ako do toga dodje, onda bolje nek me nema. Ne mislim nikome ništa dokazivati, ne mislim se rehabilitaravati, ne mislim snimati motivacijske filmove o slučaju debele jednonožne Hrvatošvabice. Onom preostalom ću se odrinuti kroz prozor i adijo Mare. Šta je žena bez noge? Nikad više plivanja, nikad više dugih šetnji. Svi će biti ljubazni do mene i moći će reći: jadna! Onda sam radije mrtva. Sad su se svi sjetili da postojim. Evo, čak i svekrva s kojom 4 godine nisam riječi prozborila, sad zove svaki dan i pita kako sam. Vjerojatno se nada da ću pandrknuti. Kad su me doveli ovamo na hitnu i bilo je jasno da moram na operaciju, rekla sam sestri da se toga bojim ko vraga. Pita oka mene a čega točno. Kažem ja, da se ne probudim. Ili još gore. Probudim se bez noge, ko šepavi Zagorac. Ona meni na to nešto o tome kako je to u tom slučaju božja volja. Bez obzira na sve droge pod koje su me stavili, uspjela sam joj odgovoriti da u to sranje me vjerujem i da samo neka me onaj gore pusti na miru. Ali ne. Izgleda da je na meni odlučio isprobati sve svoje sadističke metode, koje ima na lageru. Još mu nije dosta. I tako. Spašavanje vojnika Fleksija se nastavlja. Jučer sam bila dobro nakon prvog šoka. Danas sam nikako. Sreća da je toliko dobrog osoblja oko mene. Katarina, Melanie, Sylvia, Joel, Reza, Alexsandra, Nenad, tek su neki od njih. Ne mogu im svima ni zapamtiti imena. Moje ime ovdje sada svi znaju. Nažalost. Težal slučaj od neki dan. Iz iz aj, leklerk. (Rekla bi moja mama: o jeben ti život i življenje. A ja kažem samo: pa do kada?) |
- 18:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #
utorak, 03.10.2023.
Nedjelja
|
ko nedjelja.. Dobro, utorak ali praznik. Dan za (ne)redovno hiperaktivno pretjerivanje u kuhinji. Koje ćemo danas preskočiti. Danas je njemački praznik, nešto ala dan državnosti. A kako sam nedavno postala Helga, red je da se barem da taj dan ponašam ko Švabica. Dakle, nema kuhanja. Sprtljat ću nešto na brzaka a za mačke se brinu Royal Canin i Purina. Samo bi mi još trebalo da i njima kuham. Iako nije da ne bi jeli, naši muceki svakodnevno moraju degustirati što to posluga jede. To im je neka vrsta rituala. Ne jesti, samo probati komadić mesa ili umaka, zelenjava je normalno bljak. Prošla tri tjedna protekla su mi u školovanjima i treninzima, koje sam nastavila i u home office-u . A i blog sam ograničila na sporadično sudjelovanje u kalodontu :) Inače kalodont je ispao čudesna riječ za blogere. Može i ortodont, dirigent ili maturant. Blogokviz je upotrijebio pravu taktiku: zaposliti blogere traženjem riječi za nastavak niza, da se ne bave drugim sranjima :) Inače ne pišem baš o poslu, mislim koga to zanima, osim naravno da baš zaskočim šefa u nekoj slijepoj ulici i istamburam kloferom. (Otkud mi je baš klofer pao na pamet, zadnji put sam ga vidjela davnih sedamdesetih kad je baba po mami klofala tepih?!) No otkako je Napoleon (bivši šef) otišao na drugu poziciju, mladi kolega s kojim sam u dobrim odnosima ga zamijenio a Junior je preuzeo firmu od Semiora i nemam baš silnih razloga isklofati ih. Iako sam bila skeptična kako proći sve te izmjene, zasada sad ugodno iznenadjena. Dok su stari šefovi kojekakva doškolovanja vidjeli kao nepotreban strošak, ovi mladi to ne vide tako. I tako sam konačno u ovoj godini krenula u novu, nadam se i zadnju veliku promjenu cjelokupnog načina rada u projektiranju iliti projektiranje u BIM-u (Building Information Modelling). Dugo se razvlačilo sa širom primjenom BIM-tehnologije, pa su godinama tek dvoje troje kolega iz IT-odjela pimplali nešto teoretski, diveći se sami sebi i hvaleći se na dva usta kad su uspjeli neki mostić ili tunelčić, kojega smo planirali klasično u Autocad-u, vizualizirati u BIM-u točnije u Revit-u (BIM softeare od Autodeska). No, došlo je onako kako sam predvidjala prije 7 godina kad je sve krenulo, da postaje teško dobiti ugovor za projektiranje bez BIM-a. I tako sada treba preko noći obučiti ljude koji će krenuti sa prvim projektima na području konstruktivnog inženjerstva. Drugim riječima: it iz aj, leklerk! U visokogradnji je lakše modelirati BIM tehnologijom. Ma kako lude ideje imali arhitekti, na kraju se sve svede na ploče i zidove uz puno ponavljanja. Može sad arhić izmisliti kojekakve nebuloze po fasadi, nakositi zidove i najebati na vrh hiperbolični hiperboloid, sve je to pičkin dim uz malo poznavanja nacrtne geometrije. U projektiranju mostova i tunela nema ravnih ploča, svi elementi prate promjene trase u tri različita smjera sa svim prijelaznim krivuljama čudnih formula, a to je puno teže modelirati tako da se dijelovi modela mogu ponovno koristiti kao zidovi, ploče i stupovi u visokogradnji. Posebno kad u sve skupa treba uklopiti još dvije dimenzije, vrijeme i troškove, pa pričamo o 5d projektiranju. Neću vas daviti dalje detaljima koji bi prešli u dosadno fahidiotsko prekenjavanje. Htjedoh samo objasniti gdje sam i što radim kad me nema na blogu duže vrijeme. Sjedim negdje u špilji kao Mirko S. Zlikowski u najboljim danima i isprobavam mogućnosti programa. I same sebe. Do novog bloka doškolovanja u prvom tjednu listopada dobili smo za domaću zadaću modelirati jedan mali most, odnosno koliko od toga stignemo u tri dana. Najprije sam mislila: majko mila, ništa mi nije ostalo u glavi, šta ako budem najgora i ništa ne napravim u ta tri dana. Muž me je uvjeravao da sam malo zajebano govno i da ću se već snaći. Na kraju sam došla i do najsitnijih detalja. Sutra počinje drugi dio seminara i sad ko mala mića čekam što će predavač reći na moj model. Nisam uspjela jedino još par grafita dodati na upornjak, što naravno nije bilo u zadaći ali je meni palo na pamet kao fora. U pauzama, kada se ne bavim problemima u 5 dimenzija, Ištvan Ironman i ja odlazimo na plivanje. Evo i sad već torbe stoje spremljene i čekaju da nam se malo slegne doručak pa krećemo u novo obaranje rekorda. Ali prije toga još jedan kalodont... Gle, nema više. I taj blogi zajebe ono malo dobrog na ovom servisu. Dabogda mu danas serviralo za ručak meso iz 3d printera. I to žilavo. Baj baj, odoh ja! |
- 11:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Svibanj 2024 (1) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |