U središtu kružnice radijusa 15km
četvrtak, 29.04.2021.
Prle i Tihi
|
Nekada su Prle i Tihi u ilegali spremali otpor protiv okupatora. Danas rade manikuru i frizuru na crno.  I miksaju sami doma Huga, pazeći da Heinz od ispod ne počne brojati po dvorištu da li skupa sjede jedna osoba sa dvije ili dvije s jednom osobom iz drugog domaćinstva.  Ovih sam dana došla do zaključka da živim sa dva četveronožna dlakava antivaksera. I to ne samo da živim sa njima nego ih i uzdržavam.  Kad vide transporter ulovi ih panika jer znaju da ih čeka odlazak veterinaru kojem vjeruju manje nego ravnozemljaši NASA-i. A cijepljenju se toliko opiru da ih troje ljudi drži dok ih veterinar cijepi.  Odlazak veterinaru je stres za njih a bogami i za nas koji ih pola sata lovimo po stanu, pa ih nakon toga pustimo da dodju k sebi a mi zbrišemo van u neku od Pripizdina u okolici.  I tako smo danas završili u Neckarsteinachu, poznatom po četiri dvorca, koji iz daljine nešto i izgledaju, posebno kad se do Neckarsteinacha vozi nekim od brodova iz Heidelberga.  Iz blizine su ruševine a i nismo sigurni dali se uopće smije motati oko njih sada kad je sve zatvoreno i zabranjeno.  Nismo se ni trudili penjati uz brijeg nego smo se prošetali takozvanom "promenadom" uz Neckar. Samo mi fali da dušu ispustim do gore po suncu i onda naletim na tablu "Betreten verboten!" ili nešto tome slično.  Na obali se, daleko od ekipe, našao jedan savjesni labud koji se socijalno distancirao od ostalih,  koji su se grupirali nešto dalje.  Nadajmo se da su svi iz istog domaćinstva, inače bi ih ovo moglo skupo stajati.  Tu je i sidro koje je netko ovdje spustio, kao što ćemo ga i mi spustiti na jednim ipak ljepšem mjestu, izadjemo li ikada iz lockdowna.  Brodovi još nisu ruzinavi, no bit će budu li mirovali još koju sezonu.  Šećući okolo sreli smo uglavnom rizičnu skupinu debelo iznad 70 kako uživa na suncu, jedan Pantelija je sjedeći na klupi crtao usidrene brodove.  I baš me onako pravo ulovio popizditis. Mi smo osudjeni na kućni pritvor da bi zaštitili njih, koji se sada kad su dobili špricu u guzici ne misle solidalizirati s nama koji još nismo na redu jer nema razloga da im se ne vrati prava sada kada nisu više opasni za druge jer su (povlašteno) cijepljeni.  Što se pak mladjih tiče, cijelo vrijeme se čudim zašto svi šute i nitko se ne buni i da bi riječ reko na to da uskoro necijepljeni (ne svojom krivnjom, nego zato jer nema dovoljno cjepiva i generacijski nisu na redu) neće imati nikakvih prava dok će cijepljenima neka prava vratiti.  Sad mi je jasno da cijelo vrijeme traže vezu preko koje će se cijepiti. I onda, kad oni budu mogli ono što netko drugi ne može, neće više biti potrebe da budu solidarni i empatični do onih koji prava više nemaju, iako su im dok nisu dobili špricu puna usta bila solidarnosti i empatije.  A što očekivati od pički. Ljudi su davno izumrli, nlje trebalo virusa da ih pobije. Da je solidarnosti i empatije ikada bilo, ne bi ih svima bila puna usta ali samo dok oni ne postanu povlašteni, pa ih takve banalnosti više ne trebaju zanimati.  Nikad zdravo, žurim stalno gledati na uru nikad nemat' sitnog novca ni za brzu turu Samo kad ti treba jarana bi zovn'o kažu da je cool sada malko biti govno U trendu si onda kada skoro cijeli grad prijatelji, rodbina za tebe kažu da si smrad |
- 12:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 28.04.2021.
Regica
|
Već sam spomenula da je muž morao iskoristiti dio godišnjega do kraja travnja, takva je politika firme. Nisam planirala u isto vrijeme uuzimati slobodno jer me čeka neodgodiv termin sredinom maja i računala sam s gužvom na poslu. A ionako se nikamo ne može.  No ispalo je drugačije, pola potrebnih podloga fali, pa sam šefa pitala kako bi bilo da uzmem slobodno ovaj tjedan. I tako sam već jučer otišla ranije doma i iznenadila muža.  Nije da je baš bio jako oduševljen, taman se spremao gledati neki od prastarih filmova tipa Ben Hur, Spartak ili neko drugo stoput prožvakano holivudsko kvazipovijesno sranje. A to može gledati samo preko mene mrtve ili odsutne.  I tako smo se ovoga puta uputili prema vidikovcu Kreichgaublick (pogled na Kreichgau) do kojeg se dolazi (a kud drugud nego) preko nekih od već poznatih teletubbies xp wallpapera u okolici naše Pripizdine.  Zadnji put sam tamo zalutala sasvim slučajno, u jednoj od pustolovina po šumama i gorama lijepe njihove.  Kako se radi o vidikovcu, očekivao bi čovjek neki impozantniji vidik, no što je tu je.  U daljini se vide brežuljci regije Kreichgau koja se nalazi izmedju Schwarzwalda i Odenwalda.  Clint Eastwood je u onom davežu od filma o od dosade polumrtvoj domaćici slikavao mostove oko njene Pripizdine. Meni su klupice po putu zanimljivije.   Stojeći ovako tj gore i promatrajući te brežuljke mislim si kako sam baš uspjela u životu. Kod nas svaka poštena kontinentalka sanja o kući, vikendici ili barem jebaču s mora jer najvažnije je povremeno namočiti guzicu u moru i malo ga poslikati za fejsbuk, a ja sam jedina Primorka koja je svjesno odselila u švapsko Zagorje i sad tu pišem postove o bregima kao da sam Zvonko Spišić.  Ni mogla znati kaj zbirem vu duši I zakaj od včera nis rekel ni reč Preveč smo toga povedat si šteli A se smo pozabili već |
- 07:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 24.04.2021.
Hänsel & Gretel
Ivica i Marica danas su se nakon dužih konzultacija uputili u obližnju šumu. Izbor je inače jeben. Možeš birati otići u šetnju šumom, poljem ili uz smrdljivi Neckar.  Možeš i prošetati se gradom s maskom uz zatvorene lokale i trgovine i kavu to go.  Mislim, čuj ono, kava to go. Nema većeg zločina od ispijanja kave u prolazu.  Nisam sad baš neka profesionalna ispijačica kave koja se obožava naseravati po špici i uslikavati kapučino ili espresso za Instagram.  Ali... Ako ne možeš kavu popiti sjedeći bar par minuta u miru, onda bolje da je ni ne piješ. Popij govno ali ne skrnavi kavu.  Ivica i Marica tako sa sobom u termosici nose čaj a ne kavu.  Čaju termosicom ne skrnavimo dignitet kao kavi.  Barem tako mislimo. Engleze radije nismo pitali za mišljenje,  kao ni vješticu koja se možda skriva iza tobožnjeg pčelarstva.  Kamenčiće ne trebamo bacati dok je smjerokaza na svakom koraku,  a klupice i dalje ostaju najomiljeniji dio puta,  na čijem kraju sjedi medo i njegov izvor.  Cijelim putem, a trajala je šetnja nekih 2 sata, sreli smo sve skupa pet, šest ljudi i jednoga psa. Pa se baš malo mislimo što li rade svi ti roditelji i djeca u ovo vrijeme kad se nikamo drugamo ni ne može. Sjede doma i bleje u gadgete umjesto da ovdje barem na par sati odmore glavu od svog ovog sranja oko nas. Čuvajte nas, pazite nas jer su naša srca plaha i vaša nam sad pomoć treba da rastemo bez straha |
- 18:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 20.04.2021.
Teletabisi
|
I tako. Idemo dalje s novim, još strožim mjerama. Ponovno policijski sat. Zatvorene trgovine. Termin kod frizera samo uz negativan test, ne stariji od 24 sata. Testiranja na poslu. Zasada na dobrovoljnoj bazi. No neće to tako više dugo. Uskoro nećemo ni izvlačiti više štapiće iz nosa nego će biti obavezno nošenje. Pa kad dodješ kod frizera, zavrtiš štapić deset puta, namažeš po testu i ako se pokaže samo jedna crtica može šišanje. Na kasi u supermarketima uz aparat za kartice uvest će aparat za vadjenje šmrklja besplatno za najvjernije kupce. Skupi deset šmrkalja i uz kupnju kompleta od 5 brzih testova za samo 24,99 eura dobiješ šesti šmrkalj, pardon, test potpuno besplatno. Pun qrac kojeg nemam mi je sveg ovog cirkusa. Kad već mora biti apokalipsa onda barem nek hodaju pravi zombiji okolo. Ili s vremena na vrijeme nek opali meteorit ili tornado. A ne ovako pičkasto. Sve izgleda u redu ovako na prvi pogled. A sve je sjebano. Pravo sjebano. Pa čak i ovaj blog servis. Treći put pišem ovaj post ispočetka. Svaki put mi nešto zašteka i dio nestane.  Muž je morao uzeti dva tjedna godišnjeg u prva četiri mjeseca, pa je od danas doma iako se ne može nikamo. Pa ja nisam uzimala slobodno. A za koji kuki, što da radimo po cijele dane?  Šetamo po teletubbies livadama i ljubimo žabe iz "jezera", nadajući se da će postati prinčevi.  Ili pak proučavamo kokošinjce u njegovoj okolici.  Znaju nas sve klupice našeg i susjednog okruga. I mi njih.  A kako utjehe nema u vodi, tako smo ju danas potražili u koktelu smiksanom iz onoga što se našlo u frižideru. Sok od mogranja, malo mineralne i pjenušca, komadić naranče i eto ti novonormalnog Huga. Bez bazge. S narančom umjesto limete. I bez leda da ne sjebemo grlo. Jer onda nam štapić u nos ne gine.  Anđeli nek' se odmore A u nebeske ponore Mi ćemo skupa Padati znati Otvori širom prozore Ti si ta koju sanjam Ja sam taj kojeg oduvijek znaš Više nemamo želja Jer sad plovimo do beskraja |
- 22:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 17.04.2021.
Kad odem
Jutros sam rano ustala, pripremila salatu od krompira i bijelih šparoga, da imam gotov ručak kad se vratim,  skuhala čaj, spakirala ruksak i dok su dečki još spavali krenula novootkrivenim putem prema susjednom Bammentalu.  Začudilo me koliko je zapravo blizu kad se krene prijeko priječe naokolo bliže kroz polja i šumu. Cestom se vozim do tamo svaki tjedan i po nekoliko puta i dosad nisam došla na ideju jednostavno odpješačiti.  Po putu opet neki dejavu krajolici stoput vidjeni,  i table sa upozorenjima bez kojih ne prodje ni najkraća šetnja. Ajde, ova ima smisla, ipak je riječ o području pod zaštitom prirode  ali evo, nije lako ovdje biti niti četveronožac  a posebno ne kad ti se prisere po putu od svih tih zabrana.  Konji, za razliku od pasa mogu srati do mile volje, nitko ne dodje na ideju kupiti za njima. A trebalo bi. No, nećemo sada počinjati Kalimerovu priču o nepravdi po kojoj se od svih sportova jedino jahanjem i golfom u lockdownu smije baviti.  Malo pomalo i već sam na ovdašnjoj bari koju nazivaju jezerom  i u blizini koje je opet osim sjedenja na klupi  i šetnje u krug  sve zabranjeno.  Dozvoljeno je traženje djeteline s četiri lista. Barem se nadam, jer nije izričito zabranjeno ali nikad se ne zna. Kao mala nalazila sam djeteline sa 4 lista svaki dan. Pokojna baba ih je sve skupljala. Za sreću. Nije da nam je baš pomoglo. Sada ih više ne nalazim pa da tražim tjedan dana.  Ova "fontana" sjetila me na nekoga, pa nije valjda i u ovome remekdjelu imao prste.  Put me dalje vodi uz crkvu koja više sliči na vulkanizer ili stanicu za tehnički pregled nego na crkvu. Što mi se dopada za razliku od svog onog mramora i zlata kojima se na nekim drugim svetim mjestima nemilice razbacuju.  Stigoh tako i do bazena na kojemi bi u nekom normalnom životu provela ljetna i kasno proljetna popodneva nakon posla  i do klupice uz "Kneipanlage"  do koje se divnim čudom može, pa čak ju je dvoje starijih ljudi i koristilo. Ovdje upute, ako nekog zanima.  Ja se nisam usudila, probala sam par puta ali mi je prehladno. Malo dalje nalazi se vrt sa ljekovitim biljem (i ostalim raslinjem)  koji me podosta razočarao.   Jedini vjesnici proljeća za sada su tri starije gospodje koje su uredjivale jedan dio vrta (a koje nisam slikala da me ne opizde motikama) pa se nadam da će se raslinje poljepšati za koji tjedan.  Natrag se vraćam kraćim putem, kroz šumu iznad bazena koji je po njoj dobio ime "Waldschwimmbad".  Put je stvarno kraći, no cijena kratkoće plaća se u usponu kojem nikad kraja,  pa treba malo i stati, odmoriti noge  i srknuti čaja.  I tako se put i ovoga puta polako približio kraju.  **************** Za kraj ovog posta tihi spomen na našeg dragog Božu, knjiškog moljca, muža moje sestre i Leinog tatu kojem je jučer bila godišnjica smrti. Božidar Alajbegović (1972-2020)  uz stvar sa njegove kompilacije za kraj. Kad odem, Kad me đavo isprati glavnim sokakom I kad mesečina zaveje moj trag Nemoj tugovati jer jednom svakom Mali nemi slavuj doleti na prag. Kad odem, Kad zamumla vetar zimske očenaše I kad mrtvo lišće potera u kas Za kaznu prognaće i tamburaše Zbog pogrešne pesme u pogrešan čas. Hej, budi jaka ti, Najlakše je plakati. To nam samo Gospod svira Jesenju sonatu. |
- 17:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.04.2021.
XP
|
Bill Muray je jednom zapeo u beskrajnom danu koji se uvijek ponovno vrtio. A ja sam zapela u windowsima XP i reklami za Fructal sokove iz davnih sedamdesetih.  U njegovom filmu svakoga dana budio se svizac. U mojem filmu ja sam hrčak koji se vrti u krug. Zajedničko je jedno. Noćna mora počinje budjenjem umjesto da njime završava. Ali on je imao tu sreću da je sve to skupa bila holivudska komedija s hepiendom.  Kakve sam ja sreće, da se ubijem i skratim si muke, ispalo bi da ima raja i pakla. I da je gore policijski sat cijeli dan a ne samo od 21 do 5. I to odsada do vječnosti.  Danas sam konačno dobila termin kod zubara. Bojala sam se hoće li me uopće primiti ili će tražiti brzi test na coronu i instaliranje aplikacije za praćenje kao što traže u IKEA-i na primjer (dobro da kod tog Mc Donaldsa za namještaj godinama već ništa ne kupujem a sad me pogotovo više neće vidjeti), no nije trebalo niśta od navedenog. Pokušao mi je doduše uvaliti spiku kako se ne isplati dati 100 eura za plombu nego bi bilo bolje napraviti krunu za 1500. Kao da dodjem u vulkanizer kupiti ljetne gume a ovaj me krene uvjeravati kako mi se više ispati kupiti novi auto sa ljetnim gumama. Na kraju smo se dogovorili za krpanje. A mostove i krune napraviti ću ako jednoga dana dodjem u Hrvatsku kod malo stručnijih zubara od ovih ovdje koji ne bi ništa ispod 2 milje eura popravljali. Ionako se svuda nosi maska pa i da ostanem krezuba nitko neće primjetiti. Evo sladoledar me danas s maskom, ošišanu i bez muža u pratnji nije prepoznao kad sam svratila po sladoled to go. Pa ti radi krune i mostove u svijetu bez lica.  Danas sam u šetnju u krugu krenula nekim novim putevima kojima još nisam pješačila ali da je sad neka velika razlika u slici i tonu i nije.  Usput sam razmišljala kako bi možda, kad već drugačije nikada neću doći na red, mogla napravito termin za cijepljenje kod veterinara.  Jedno što je mačak kod njega VIP pacijent pa imam dobre preporuke a drugo što plaćam sama pa ću odmah dobiti termin.  Istina, cijepili bi me protiv bjesnoće, no i to bi pozitivno utjecalo na suzbijanje corone.  Jer na najboljem sam putu da uskoro počnem i fizički a ne samo verbalno gristi sve one koji mi stanu na žulj.  A ugrizom se, pretpostavljam, isto može prenijeti coronu. (Ili se pjena iz usta ne račun pod aerosol?)  Tako da, cjepivo protiv bjesnoće u mojem slučaju znalo bi biti učinkovitije od svih drugih cjepiva zajedno.  Pogotovo kad popravim gebis pa budem mogla opet onako pravo zagristi.  Osim toga s potrvdom o cijepljenju protiv bjesnoće mogao mi muž dokazati policiji da šeće kuju kad nas ulove u šetnji iza devet navečer.  Treba se znati snalaziti u ovim ludim vremenima. Sutra ujutro zovem veterinara. A prije toga još jedna s kompilacije za kraj. Baj baj baj! You went off the river Smoke stacks fade to blind This town's my own, ridin'free and alone And I'm looking back Maybe I know some people Maybe I break some rules But this is the street, I've got to compete Baby, I ain't no fool So I take a little bad with the good It ain't just black and white (It still ain't black and white) You've got to deal with the real Woo, living on the edge of the night |
- 20:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 13.04.2021.
Antena
|
Danas mi je video sastanak u firmi onako pravo digao živac. Nije dosta bilo one ludjakinje iz Berlina koja nas sad na proljeće, kad su dani dugi i moglo bi se malo rashladiti u večernjoj šetnji, misli moriti policijskim satom svaki put kad incidenca prijedje 100. Nego će nam od drugog tjedna gurati i štapove u nos dvaput tjedno na poslu (gurnite ih svojoj materi u guzicu tamo u domu u koji ste ju šutnuli). Mislim treba održati incidencu iznad sto tamo negdje do izbora na jesen. Tako da imamo razlog da ih ne bude. Izbora, jel. Jer je izvanredno stanje. A kako to bolje izvesti nego testirati sve i svakoga svaki dan. Pa si mislim jebite se svi skupa. I firma. I projekti. I šef. I njegov sin. I kreštava pizduljetina iz kadrovske koja nam se danas predstavila. A koja je jučer iz jaja ispala. I koja "vozi bicikl i obožava sport i zdravu hranu" (ma napuši se qrca, jebe se meni što ti radiš ni što ždereš u slobodno vrijeme, da imaš pojma o poslu ne bi takve nebuloze iz Priručnika za preko veze zaposlene "Personalere" srala), kao da piše pismo doktor Sommeru u Bravo a ne da se predstavlja tehničarima i inženjerima kao nekakva potpora. I sad će ona nas savjetovati. Buahahahahah. O čemu će me takvo nešto savjetovati? Kako promijeniti gumu na faking biciklu? Naručiti za marendu brokoli ili tofu? Ma mrš. I ti. I onaj koji te zaposlio. I Andjela. I corona. I njene mjere. Napušite se onako pravo. Da sad ne spominjem čega pa da svi budu zgroženi. I tako sam danas lijepo ranije no inače odjebala sve i zbrisala u pizdu materinu. Na brdo iznad starog šporkog grada.  Gdje su se već prije mene nasrali neki, kojima je pretpostavljam kao i meni bio pun kurac svega. Ili su, a što je vjerojatnije, tu samo da bi meni dodatno išli na qrac.  No možda ima i zabavnih pizduljetina iz kadrovske. Iliti hjuman resursa. A koje ne voze bicikl u slobodno vrijeme nago se strmopizdvaju sa brda. Pa ih čovjek može zamisliti u onoj epizodi Mućki kad se Del zmajem zabije u antenu. I tako čovjeku/ženi poprave dan.  A eto, ni tu se nije dalo bez gradjevinske mehanizacije i gradilišta. Koje je na ovom mjestu već godinama. Nikako da završe radove.  Od jeseni nisam bila na ovome mjestu i danas mi se šuma učinila puno šugavijom nego inače,  više neko rijetko govno od drveća nego prava šuma.  A i ova prazna igrališta na kojima klinci normalno "tamburaju" sad više sliče na kulise vještice iz Blaira, negoli na mjesto na kojem bi se čovjek opustio.  Pa se mislim, jebem ti dan kad sam došla na ideju doći u ovu prokletu državu  i mislim se malo kakav tek debil moraš biti da u ovo corona vrijeme doseliš ovamo. A i takvih ima.  Vjerojatno takav da si čitao nebuloze onakvih ko ona Gastarbajterica nove generacije, a koja je pisala hvalospjeve "Leiharbeit" firmama.  No ima corona i dobrih strana. Pa je tako zatvoren Märchenparadis. Iliti bajkovni raj. Tipično okupljalište heidelberških zelenih i njihovog podmlatka. A koji više sliči paklu nego raju.  No sve je to stvar pristupa. Dok se meni riga od svih tih tabli sa kojekakvim pravilima i upozorenjima, prosječni Nijemac gledajući i postavljajući ih doživljava orgazam. A prosječna gastarbajterica nove generacije pohvalit će gazdu jer se eto, tu zna što je red, Švabo je to, a on zna (kurca moga). Vau vau. Vuf, vuf, vuf.  I za kraj prosječnog imbecilnog posta ni o čemu najbolje paše malo isto takve maneštre skuhane na brzinu od ostataka svega i svačega.  Potraje li ovo još koju godinu izlizat će mi se polako kompilacija za kraj. And the world could die in pain And I wouldn't feel no shame And there's nothing holding me to blame Makes you want to feel, makes you want to try Makes you want to blow the stars from the sky And I'm taking myself to the dirty part of town Where all my troubles can't be found Makes you want to feel, makes you want to try Makes you want to blow the stars from the sky And I can't stand up, I can't cool down I can't get my head up off the ground |
- 22:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.04.2021.
Za neka dobra stara vremena
|
Sjećam se tako jedne subote prije Uskrsa davne sedamdeset i neke. Baba i ja smo u kuhinji farbale jaja. Mama je u dnevnome gledala neku francusku komediju i umirala od smijeha. Baba i ja nismo znale čeme se mama smije ali smo i nas dvije u kuhinji umirale od smijeha. Na to se tata vratio s posla i čudio čemu se to svi toliko smijemo da se kuća trese. Pa smo mu pokušale ispričati ali od smijeha nikome nije uspjevalo. Ali nije bilo ni bitno. Da sam tada znala koliko će mi taj trenutak sreće, (kad su sritni ljudi i njihova dica, rekli bi TBF-ovci) faliti jednoga dana, bila bi zapamtila svaku naljepnicu na crvenim i plavim pisanicama. Bila bi zapisala koji je to film mama gledala i mogla bi ga tradicionalno pogledati svakog Uskrsa. I kad njih svih više ne bude. Kad sam bila mala najveća noćna mora mi bila da će i moja baba jednoga dana umrijeti. Ona mi je bila i ostala najvažnija osoba u životu. Moji se pokojni roditelji na ovo ne bi uvrijedili, za mene su uvijek i sami govorili da sam "babina". Ona me je odgojila, bila tu uvijek za mene. Na nju sličim i fizički, što sam starija, to sve više. Naučila me puno toga, pa eto i držati do Uskrsa i Božića. Ona je bila vjernik i za nju je to imalo i neko više značenje. Meni su to dani koje slavim jer me ona tako naučila. Tako i ove ružne godine. Šunka je kuhana, jaja su pofarbana. Na van je sve šareno i igramo se normaliteta. Ali nekako nije to to. A opet... Za sve te neke sretne dane koji se više nikada neće vratiti... Sretan Uskrs!  Dobro jutro želim, dobro jutro svima sunce je visoko pjatu juve sliči. Vrše su u moru tovar grlo štima sve ča nas zaboli ovdi se izliči. Evo mene među moje puna srca, puni pluća svi se gušti ovdi spoje kad se svitom puni kuća. Tu je srce i kad krene jer su čvrste te kadene. Evo mene među moje tu ću spustit sidro svoje evo mene među moje. Divno teplo jutro pupa friškeg kruva jaslice ditinjstva, maslinovo lišće. Sve to lipo vonja, sve se tu zakuva pa je šćeta poći, ali srce išće. |
- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 03.04.2021.
Na pola puta
Jučer nakon doručka (lažem, dok smo došli na sebe bilo je već negdje oko podneva) stavili smo ruksake na ledja i štapove u ruke i krenuli na jednu od nekoliko klasičnih dugih tura koje propješačimo slobodnih dana. Ova je duga nekih 12 kilometara i vodi iz naše Pripizdine preko polja do susjednog mjesta. I dalje.  U biti bi se dalo hodati do u nedogled kad bi bilo vremena. Na kraju svakog puta počinje neki novi.  Drveće se polako rascvalo  pa sad ptičice više ne trebaju kućice i veselo cvrkuću cijelim putem. Toliko da im čovjek poželi naše dvije mačke za susjede da ih malo ušutkaju.  Od cijelog puta meni su najdraže klupice, kojih srećom po putu ima svako toliko  kao i Windows wallpapera.  I tako lagano stigosmo nekako na pola puta, do Schatthausena  i do guske kipara Jürgen Goertza na Dorfplatzu  nasuprot crkve. Kako ovdašnje stanovnišvo čine uglavnom katolici i protestanti, tako skoro svako selo obično ima po dvije crkve, ovo je protestantska.  Nastavljamo put prema Baiertalu, dijelu Wieslocha, koji je pak poznat po lokalnoj psihijatrijskoj klinici. Pravo mjesto za nas, već napol lude od lockdowna koji ulazi u šesti mjesec.  Danas sam zaboravila Cedevitu ali barem ima Bronhija kojeg sam slučajno pronašla u turskom dućanu.  U Baiertalu smo zapravo namjeravali osvježiti se sladoledom kod lokalnog Talijana, no komtemplirajući na klupici služila sam da sam doduše uzela novčanik ali nemam maske sa sobom. Tako se u samo mjesto nismo niti spuštali, nije da se tamo baš ima nešto posebno za vidjeti.  E sono qui, a mezza via Di quel che č la corsa mia E cerco un po' di veritŕ La veritŕ, dovunque sia Dunque, credi Sono qui con te Disorientato io Mostovi našeg okruga definitivno neće privući Clint Eastwooda,  da traži Meryl Streep dok nezadovoljna životom mijesi uskršnju pincu.  Prazna igrališta najtužniji su mogući prizor, no nije da je puno bolje bilo ni prije pandemije. Tko je vidio igrati se vani.  Zapravo je dobro da smo zaboravili maske i nismo mogli kupiti sladoled jer nije lako po ovim poljima naći kakav grm na osami ukoliko se po putu mora onamo kamo i carevi idu pješke.  Tako se boljoj polovici negdje na putu nazad pripišalo i ko za vraga baš su tada svi oni kojih oko podneva nigdje nije bilo čuti ni vidjeti, izmigloljili iz rupa po kojima se obično skrivaju.  I stanemo mi tako na kod jednog drva i čekamo da odjebu, kad neki stari šeta pse i isto tako stoji. Pa krene par koraka pa opet stane. Pa gleda u nas. Kaž muž : Jebem mu mater, gle ga šta bleji, najradje bi ga pitao šta mu ne paše.  I taj moment stari potrči prema susjednom drveću. Uzeo je vrag šalu. Nije da njemu nešto ne paše nego i mi njemu smetamo da se olakša.  Tako se Pišonja i Žuga ispišaše, pozdraviše se s razumijevanjem i svako krenu svojim putem kući pjevajući. Bilo je dobrih pola pet kad smo se vratili i trebalo je nešto riblje ubaciti pod zub. Ove godine nema bakalara, nije nam pasao pa se nismo ni mučili tražeći ga po butigama.  A za desert nije bilo druge nego staviti maskicu pa do našeg sladoledara, koji je polako već zatvarao za taj dan, pa je dodao svakome po jednu besplatnu kuglicu stracciatelle. Da se ne baci.  I tako prodje još jedan dan. Danas farbamo jaja. Radimo francusku. I odmaramo uz prigodnu s kompilacije za kraj: For life is quite absurd And death's the final word You must always face the curtain with a bow Forget about your sin Give the audience a grin Enjoy it, it's your last chance anyhow |
- 12:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.04.2021.
15 Million Merits
|
Kažu da su sitna zadovoljstva najvažnija u životu. Tako sam jutros prvo svratila do doktora po još jednu špricu, da me pokrpa preko Uskrsa  a onda se zaputila usput u obližnji supermarket zagorčati malo život njemačkim penzićima koji su tamo navalili u velikom broju.  Gdje se pokazalo da je strah od corone doduše gadna stvar ali strah od nedostatka šunke na Uskrs puno je g(l)adniji.  Dok su mene poslužili i narezali mi sve ono što sam imala na spisku, jebali su oni meni sve po spisku. U sebi naravno, fini su oni i dresirani po onoj njihovoj meni najmilijoj : Das darf man nicht sagen! Što znači otprilike da možeš nekoga nevoljeti koliko hoćeš, samo to ne smiješ glasno reći da netko ne pomisli da si stari hitlerjugendovac. Što jesi.  A ništa njima ovdje ne pada toliko teško kao stranac kojem slučajno ide jednako dobro kao i njima. Ili ne daj bože, radi nešto drugo osim da njeguje njihovu starudiju (imaju sreće da se ja ne brinem o njima nego neki kako tako ljubazni i dragi stranci) ili pak čisti za njihovim lijenim snahama. I ne kupuje jeftinu šunku u Aldiju.  No proljeće je, ljubav je u zraku, obostrana čak, pa ćemo dalje pozitivno. Kako je i dalje sve "zaključano", pa čak i autokino (ovo mi je vrhunac debilizma corona mjera; koga to možeš zaraziti sjedeći u autu i gledajući film?), ostaje nam bauljati po njihovim šumama i gorama, kao što su njihovi djedovi nekada bauljali po našima dok im nisu Ridjan i Dimnjačar dali po pički.  Ugodjaj domovine pokušavamo kompenzirati Cedevitom po putu. Muž umre od smijeha svaki put kad iz ruksaka počnem izvlačiti čaše i ostali "Zubehör", no treba se prilagoditi promjenama. Da nije pandemije nikad ne bi upoznali sve klupice našeg zatvora otvorenog tipa, pardon, kraja.  Ima jedna epizoda Black Mirrora, Fifteen Million Merits, a koja me neodoljivo podsjeća na akualni trenutak, pa kada god krenem u još jednu šetnju u glavi mi se vrti bicikl kojeg vrte junaci te epizode po cijeli dan. Zauzvrat dobivaju digitalne bodove koje mogu koristiti za isključivanje imbecilnih video spotova kojima ih inače maltretiraju po cijeli dan. I tako svaki dan. Izlaza nema, osim za pobjednike ispraznog talent show-a. Eto, tako i mi vrtimo bicikl u već lagano usahloj nadi da će nam vratiti nazad živote koje su nam oduzeli. I dok vrtim svoje krugove ne mogu isključiti soundtrack te epizode. I have a dream. Imala ga nekad, bolje rečeno. I Have a Dream, a fantasy To help me through, reality And my destination, makes it worth the while Pushin' through the darkness, still another mile  Jučer su mi dokurčila više polja pa sam potražila u blizini nekakvu vodu, bilo kakvu, glavno da teče.  Na povratku htjedoh uzeti sladoled za doma, no lokalni Talijan već je bio zatvorio. Jedino što je uvijek otvoreno, regal je sa knjigama koje možete besplatno uzeti kući a isto tako donijeti tu vlastite knjige ako ih nemate više kamo slagati ili vam se sa njih ne briše prašina.  Nadje se tu za svakoga ponešto. Kako mi je u životu dovoljno Mučnine Jean Paul Sartrea i filozofije o životu Meše Selimovića, izabrala sam krimić i neku limunadu Yoyo Moyes tipa one kad se jebeno bogati tip u kolicima zaljubi se asocijalku koju Zavod pošalje k njemu reda radi, pa tu oni nešto petljaju i onda se on svejedno eutanazira. Kad već siromašni nemaju puno od života, nek barem onda u knjizi prne u fenjer i Guzonjin sin. (serem, naravno, čak i meni padne nešto u oko kad ovaj odluči ne živjeti dalje, potpuno ga razumijem, ja ne bi čekala na njegovom mjestu ni tih godinu dana).  I tako. Dan za danom, prošla je cijela jedna Corona godina. Kaže mi sin neki dan : Mama, kad će se više pojaviti neki mutant u Bavarskoj pa da Bavaria pandemijom okončamo Coronu? Frend sa fejsa na to je odgovorio : Za Ožujsku pandemiju je sad prekasno, no ne treba gubiti nadu, pred nama je cijela 2022... 2023... 2024... Dok se vozimo okolo pustim mjestima pitajući se koliko mišjih rupa mora biti u zemlji od navodnih 80 milijuna stanovnika kad nijednog od njih nigdje ne vidiš (izvan supermarketa), imamo ekskluzivnu priliku još samo koju godinicu slagati goblene, češljati mačke, mijesiti uskršnje pince, farbati jaja, brojati hrčkove korake pjevušeći Ajhevadrimasongtosingtuhelpmikopvidevriting, slikajući drva, potoke i nebo dok nam kurac kojeg nemamo od muke ne ispadne, gledati drage ljude preko ekrana i nadati se da ćemo ih jednom još u životu možda i vidjeti i zagrliti. A obzirom da su zabranili AstraZeneku za mladje od 60 pa nećemo pandrknuti od tromboze, ima još nade za Heineken, Veltens, Budweiser, Leffe. Mogućnosti su gotovo pa neograničene. Uz malo sreće možda se razvije i Nikšićka pa se virus konačno uspori i malo prilegne a mi malo odahnemo. Do tada, idemo dalje s kompilacijom za kraj. Život je lep... ako si slep... (Vlada Divljan) Jutros su dve kapi krvi kanule sa srca tvoga jutros je potočić slani tekao od tvojih suza Jutros si došla rano mislio sam da je juče da li će iko da prodje da mi te iz sna vrati Život je lep, ako si slep žene su sve tad bezbojne Dodir je blag, mirisa trag melodije kažu ti sve kažu ti sve P.S. Malo me ovo jučer sa maskama u zagrebačkim kafićima podsjetilo na Ima li pilota u avionu 2.dio kad kaže stjuardesa da ima dvije loše vijesti. Prva je da nezaustavljivo lete prema Suncu u koje će se zabiti a druga da je nestalo kave. Na prvu nitko ne reagira a na drugu nastaje općenarodno histeriziranje. Tako i Purgeri, nosit će "maskice" do sudnjeg dana, ma riječ da bi rekli. Ali uzmi im ispijanje kave, e to je razlog za revoluciju. Skoro ko Švabe kad su se pobunili protiv slobodnog četvrtka prije Uskrsa pa danas radimo a mogli smo doma lijepo češljati mačke. P.P.S. Sad mi palo na pamet da je danas prvi april. Trebala sam kad je sve narezala ovoj na delikatesi reći da mi sve to ne treba. Izbeljiti joj se i reći: Aprilililili! Neka, čovjek se uči dok je živ. To ćemo ostaviti za dogodine. P.P.P.S Zaključavanje za Uskrs u praksi:  |
- 14:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
Prosinac 2024 (1) Studeni 2024 (4) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |