Pregled posta

Allo allo

Kažem ja jučer sestrama da mi je ovdje dosadno.
Predložile su mi da me premjeste u sobu broj 3.
Odmah mi je bilo bolje.

U sobi tri naime leži neka baba koja se cijelo vrijeme dere: Allo, hallo, halloooooouooo!
Kad su vrata zatvorena ne čujem je, ali čim su par minuta otvorena evo nje opet sa njenim allo-allo-anjem.
Kažu sestre da su ju jučer neko vrijeme s krevetom izvukli na hodnik da bi ih mogla vidjeti jer čim nikog ne vidi, dere se ko luda.
Ne znam koliko je stara i da li je dementna ili jednostavno neko ludo staro govno oko kojeg se sve mora vrtjeti.
Znam samo da sam po noći na kraju morala staviti čepove za uši da ju ne čujem.

Nije ni čudo da su sestre nekada nervozne.
Treba tako nešto trpjeti cijelo vrijeme.
Radiš a u pozadini se dere neka stara vještica.
Evo zašto podržavam onu ideju sa centrifugom iz Loganovog bijega.
Sve bi nas trebalo centrifugirati u njoj prije nego postanemo takvo nešto kao luda baba koja se dere po cijeli dan.



Maloprije se opet počela derati pa sam joj viknula: Halts Maul, du blöde Kuh! (Začepi, glupa kravo!).
Kako sestre ne smiju tako nešto reći, za razliku od mene, na moment je iznenadjena stvarno i začepila.
Dalje ćemo vidjeti.

Neki su ljudi jednostavno po defaultu bezobzirni i misle samo na sebe.
Ja sam ovakca i onakva, zajebana ili ne ali cijeli život pokušavam biti obzirna prema drugima i onda me jako smeta bezobzirnost drugih.



Ovdje se pokušavam držati nekih nepisanih pravila koja sam sama sebi postavila.
Ne derati se bez veze i ne tražiti svu pažnju samo za sebe.
Ne zvati pomoć za svaki kurac, tek ako stvarno ne ide drugačije.
Organizirati sve gadgete i pomagala tako da ih sama mogu dohvatiti, da ne zvonim kod sestara pet puta na sat.
Pokušati pomoći njegovateljima i sestrama onoliko koliko je u mojoj fizičkoj moći, ne ležati kao klada i pustiti se nositi na pladnju ko poglavica od Asterixa.
Zahvaliti se svaki put kad mi netko bilo kako pomogne, bilo to pranje, okretanje ili jednostavno dizanje sa poda nečega do čega ne mogu sama.
Ne vrištati i na najmanju bol pri okretanju, dizanju, vadjenju krvi i slično. Stisneš zube i misliš kako će brzo biti gotovo.
Pitati svakoga za ime i pokušati zapamtiti kako se zovu. Ide mi malo teže ovdje sa svim tim njemačkim imenima koja sliče ko jaje jajetu ali trudim se. Puno lakše bilo je na donjem katu zapamtiti Katarinu, Nenada, Joela, Luciju i Aleksandru, negoli ovdje Silvy, Sandru i Anniku.
Fali mi najviše mali Bosanac sa njegovim naglaskom, kad bi se god pojavio morala sam se smijati jer mi je prvo pala na pamet Hitna upomoć iz nadreality showa.
Alo hitna upomoć, Ferida trese struuiija, šta da radim?
- Odvoji ga od struije!
I tako ovaj mlatio Ferida po glavi, odvajajući ga od struije a ovaj je tresao nogom jer mu kamen ušao u cipelu :)
Pa onda na kraju skeča vidiš Ferida zanotanog po cijelom tijelu kako kaže: Onaj ludi čovjek me skoro odvojio od života! :)))
Eto kakve lude asocijacije meni idu po glavi.

Ah da, debela crna sestra se zove La Toya (bila bi fora da je Jackson ali nije) i sinoć me došla pitati da li su bolovi sada manji kad su mi skinuli drenažu iz noge (stvarno jesu). Baš ljubazno od nje, pomalo me iznenadilo, budući prvu noć baš i nismo bile najbolje prijateljice. No shvatila je izgleda da od bolova nisam baš bila pri sebi i da mi je sada krivo da sam bila malo gruba prema njoj. Nije baš opravdanje ali stvarno ne jako boljelo i to nisam bila ja nego moja Schauma. A i njoj ne bi škodilo da se jednom nasmije, jednostavno mi je preozbiljna.

Jutros mi je tlak jako nizak, valjda jer sam cijelu noć spavala.
Sanjala sam da smo Ištvan i ja u Americi (šteta da nismo tamo ostali), i da su njega oteli i ja ga cijelo vrijeme pokušavam naći.
Ajde koje gluposti.



Da se ovo nije desilo danas bi bila u Rijeci kod sestre i nećakinje a tjedan nakon toga u Sloveniji, u Podčetrtku.
Dugo smo planirali taj godišnji, tako da padne u vrijeme ferija, da možemo provesti malo vremena sa našom Leicom.
Onaj dan kad sam pala planirala sam kupiti joj dres od Bayern München, to si je željala za rodjendan.
Njih dvije trebale su pak doći do nas izmedju Božića i Nove godine da skupa proslavimo 30.godišnjicu braka. Sad ne planiramo ništa jer ne znamo hoću li u to vrijeme biti na rehabilizaciji ili kod kuće, da li će sveki još biti tu i kako će mi biti uopće.
Sve se okrene u jednoj sekundi.

Smiju se svi ovdje kad kažem kako mi je uspjelo u dnevnom boravku srediti koljeno ko Neymar na terenu.
I to toliko da me operirao timski liječnik TSG Hoffenheima u kojem igra Kramarić.
Sad sam dakle nešto kao nogometaš iz prve Bindeslige :)
To se samo meni moglo dogoditi.
Kaže muž, najbolje da te klub sad uzme za maskotu umjesto soba Hoffija koji je zasad još na toj poziciji :))))

I opet sam svašta nadrobila.
Teško mi je sve izsortirati po glavi pa pišem sve što mi padne na pamet.

Baba iz sobe 3 je zaspala.
Nadam se da su ju dobro nafilali ružičastim tableticama bijele boje i da ćemo svi imati sad malo mira od njenog allo-ukanja.
Do slijedećeg javljanja pusić, kisić, dodjite na moj blogić :))

P.S. ručak :)
Hrana je u redu.
U skoro tri tjedna koliko sam tu ručak se nije niti jednom ponovio. Ima 5 menija na izbor. Doručak i večera su malo dosadni. Za doručak uvijek dva peciva, putar i marmelada, nekad med ili nutella. Nije baš ono što inače doručkujem (uglavnom jaja ma sto načina, no što je tu je.
Za večeru idu dvije šnite kruha (punozrnati u mojem slučaju), sir i/ili salama i nešto od povrća. Najčešće kiseli krastavac od minimalno 15 cm, krepam od smijeha kad ga opet vidim :))
Slijedeći put ću ga uslikati da se i vi nasmijete. Takvu mrcinu se ne vidja svaki dan :)





Post je objavljen 22.10.2023. u 10:05 sati.