U središtu kružnice radijusa 15km
petak, 30.12.2022.
Sarma 2011
|
Tradicionalna prejebavanja pokojnih staraca koja fale ovih dana... Stara : moran još napravit sarmu... Stari : ča se mene tiče ne moraš, znaš da ne moren sarmu ni čut ni vidit! Stara : pa ne moren pustit dicu da se vrate, a da nisan skuhala sarmu za Božić... Stari : pa ne dela se sarma za Bozic, nego za novo leto! Stara : a kad nete bit ovdi za novo leto, preksutra gredu doma! Stari : pa napravi onda tu sarmu, koga boga treba toliko pripovidat o tome. Ista si ko i tvoja mat! Stara : a ča to fali mojoj materi? Stari : a ča joj ne fali? Stara (demonstrativno naziva svoju mamu, a moju babu, koja umire vec zadnjih 40 godina, samo što ja znam, a zovemo je "muka isusova" jer joj svaka rečenica počinje sa "za muku isusovu") : mama, kako ti ono delaš sarmu? (čuje se neprekidno blebetanje iz telefonske slušalice, iako se ne može čuti što točno baba drobi) Stara (vraća se) : kako da napravin sarmu kad nisi kupil fant? Stari (igra pasijans na kompu) : ja sad ne gren još jedanput va butigu, pa da me ubiješ! Stara : ma ti i ne znaš više niš drugo nego sidit tu i blejat va tu škatulu! Kadar naša nona je umrla, nonotu res ni blo lahko. Ma nankar tist bot on lamentat se ni tou. Ne, zakounu je rajš: “Uh, naj me strela u mhko”, klobuk vzel an palco an pohajat šou. Je pršu nazaj, ni pol ure pasalo. An siten ku zmerom kafe je tou met. Ha, smo skuhali mu ga, mmm, lepo je dišalo, blo črno je an močno, kukr mora bet. Ga spil je an reku: “Ah, Bog vas ne mara, ma sej fino kafe je, an lepo diši. Ma boljšga je skuhala r’nca tastara. A, tazga kafeta na svetu več ni.” |
- 23:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 25.12.2022.
Bakalar
|
Dok sam išla u osnovnu, tamo nedje davnih sedamdesetih, za marendu smo obično dobivali neku splačinu koju su nazivali kavom/čajem i komad kruha namazan pekmezom (bez putra), paštetom ili pak komadić zdenka sira. Nekada smo umjesto toga znali dobiti jogurt. Obični bijeli (ima Kolinda donekle i pravo, voćnog u školi stvarno nije bilo, doma kad su ga starci ulovili u butigi) i to bez žlice, pa smo se snalazili na sve načine i od pokrova modelirali nešto čime se to moglo istrugati iz čaše. Ali na Badnjak smo uvijek dobivali sendvič od šunke. Moja baba sprdala se nad tom praksom. Podsjećalo ju je na ono kad su Nikoletini Bursaću naredili da nema Boga. Baba se inače rugala i tadašnjim političarima, od kojih se jedan (da mu sad ne spominjem ime da me nasljednici koji su u medjuvremenu pretpostavljam veliki vjernici ne bi tužili) znao u razgovorima s djecom hvaliti kako je bježao sa vjeronauka. Baba bi samo rekla : Budalo da budalo, sad ti oćeš reć da si već ko dite bil komunist a bil si drugoredaš, samo drugoredaši su bižali z škole!". Tako je baba i tu praksu serviranja šunke na Badnjak držala budalaštinom bivših drugoredaša a tadašnjih direktora i predsjednika komiteta. Mene kao malu uvijek je bilo malo strah da babu ne proguta ta famozna noć, kojom je sama uvijek strašila tatu, strica i bratića kada bi preglasno kritizirali vlast. No od one zgodbe kada je baba na Badnjak onako u travezu (pregača), brišući ruke pune brašna naprašila milicajca koji ju je došao uhapsiti zbog neplaćene kazne za parkiranje strah se malo rasplinuo. Dan danas se smijem toj sceni. Milicajac na verandi a baba onako podbočena : "Ti šmrkljavac ćeš mene uhapsit, a ča san to napravila?". Jadnik nije znao što da uradi sa subjektom koji se nije dao uhapsiti, pa je zvao centralu, gdje su mu rekli da pusti babu na miru, platit će stari tu kaznu drugi dan. Nego da se vratim onoj šunki na Badnjak. Dok su nam u školi servirali se šunku kao neku odgojnu mjeru protiv slavljenja Božića, cijelo je mjesto već danima mirisalo, bolje reći smrdilo na bakalar. Službeno ga nitko nije kuhao, a svi su ga jeli. Stari je uvijek pizdio jer bi njegov šef uvijek izmislio službeni put na Badnjak samo zato jer njegova žena bakalar nije kuhala. Ne zato što bi bila komunistica, nego zato da ne usmrdi kuhinju, pa je direktor tražio način da se taj dan ipak naždere bakalara po restoranima po putu. Kad bi Stari tako na Badnjak konačno stigao kući, bakalar mu je već izlazio na nos a doma je čekala još jedna porcija. Sestra mi je danas poslala link iz Maloga mista koji me danas sjetio na te neke stare Badnjake i Božiće sa svim ondašnjih foklorom. Dobro smo se nasmijali, posebno malome koji bi radije bio nazadan i dobio dva poklona nego napredan samo s jednim :) I eto, ovako nekako je to moralo izgledati za stolom kod onih zadrtih, pardon, naprednih, a koji (tada) nisu slavili Božić: Jedno je svist a drugo je bakalar, to nima veze. Oli bi ja bija manje napredan da san večeras izija koji pjat bakalara i koji fritulu? (Roko Prč) |
- 19:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 24.12.2022.
Krila
|
Polako prolazi još jedan naš klasičan Badnjak. Uz bakalar na primorski i bijelo vino. Na bianco ćemo za Novu godinu. Čupavci, obični i oni s bijelom čokoladom se hlade. Francuske ima za tjedan dana. Poklone smo otvorili po njemačkom sistemu. Nakon večere na Badnjak a ne sutra ujutro.  Fale keksići koje mi je uz onaj qrac od prsta teško napraviti i orihnjača. Ovo drugo fali već godinama. Babinu orihnjaču nažalost nikad nisam naučila raditi a po tudjim receptima to ne bi bilo to, pa nikada nisam ni pokušavala ispeći je. Mama je znala. Nikad je nisam pitala recept, mislila sam da će biti vremena. Nije ga bilo.  Ali nećemo sada upadati u depresiju, radije se sjećamo svih onih lijepih Božića sa svima skupa koji su se tako jebeno podrazumijevali. Sestra me je zvala pitati recept za mamine čupavce pa smo ih sinkronizirano radili ja ovdje a ona u Rijeci. Njeni su na kraju ispali bolji jer sam ja od silne pameti fulala veličinu kaštrole pa su malo predebeli. Ali zato smo ih muž i ja umočili u kokos prije nego si rekao keks. Da, pomagao mi je danas oko svega, pa ga moram jednom i pohvaliti :))  I tako mačke su se umorile. Stari od degustacije bakalara.  Mali od neuspjelog pokušaja da umjesto čupavaca na kraju imamo dlakavce.  A naša curica od uloge dlakavog andjela čuvara s uzglavlja.  I sad, maramice su spremne. Idemo gledati po stoti put smotanog andjela Clarenca dok konačno ne zasluži svoja nova krila. Bez red bulla, spašavajući dobrog čovjeka George Baileya, koji misleći uvijek na druge, a nikada na sebe, skoro najebe. S naglaskom na skoro. Jer kakav bi to, jedan od najpoznatijih tog žanra ikada, božićni film bio kada na kraju ne bi bilo happy enda. Za Georga i Clarenca.  "Each Man's Life Touches So Many Other Lives." Clarence "You Want The Moon? Just Say The Word, And I’ll Throw A Lasso Around It And Pull It Down." George Bailey "Remember, No Man Is A Failure Who Has Friends." Clarence "Every Time A Bell Rings, An Angel Gets His Wings." Zuzu Bailey |
- 22:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 23.12.2022.
Gušterica
|
Svaki puta kad udjem u kuhinju dočekaju me scene kao nakon tsunamija. Danas sam konačno zločinca ulovila na mjestu zločina.  Koja je to mala zločestoća. Ima ga po cijelom stanu, stalno radi neke vratolomije. Najjače u svemu je da je malo nagluh. Zapravo, gluh je ko top. Znali smo to od početka. Bijeli maine coon-ovi često imaju taj problem i šansa da neće dobro čuti bila je velika ali bilo nam je svejedno. Previše je sladak da bi odustali uzeti ga.  Ovo dvoje starijih mačaka je na početku bilo vrlo zbunjeno. Kad je onomad mala Maška došla za društvo starome Mačku, pokazao joj je tko je gazda par puta režeći na nju. Stvarno ga se prvih par dana bojala ko vrag, no onda su se brzo sprijateljili. Sa malim su oboje krenuli istom tehnikom. No uzalud vam puhanje ni režanje svirači.  Mali bijeli jednostavno je produžio dalje, posebno kad su na njega puhali s ledja. Nakon par puta su skontali da s njim nešto nije u redu i malo pomalo prihvatili ga. Mala Maška je još znala pizdidi koji put, posebno kad joj petlja oko zdjelice s hranom ali stari Mačak ga je čak uzeo pod svoju zaštitu i od tada je mir. I sad imaju neki odnos tipa majstor i šegrt, pa kad mali napravi neku pizdariju staroga samo ružno pogledam, tipa, kako to odgajaš tu mačju mladež.  Nego, božićno drvce. Mačkama to dodje nešto kao lunapark kad dolazi u vaš grad. Ove godine postavili smo ga dan ranije da se ne suši bezveze do sutra u podrumu. A i malo sam sporija nego inače jer sve radim lijevom rukom, pa mi treba dva dana da do sutra sve završim. Zanima me samo koliko će dugo drvce izdržati. Moja prognoza mu daje najdalje do Silvestra. A to da će Gandalf glumiti vrh uopće ne sumnjam. Sumljam. Tako nekako.  Drvce zasada nije izazvalo pretjerano zanimanje, to to bi mogao biti i neki "ablenknungsmanövar" iliti zavaravanje protivnika. No nismo ni mi bezveze u mladosti provodili akcije NNNI. Kako neprijatelj nikada ne spava, tako i mi za slučaj slučaja, ako sutra ujuto drvca više ne bude imamo igrača na klupi. Mali ali tehničar.  P.S. počelo je, počelo.  Zanimljiva stvar taj Božić.  P.P.S. Ne bi čovjek vjerovao, no odsječeni dio jagodice se pod folijom, koju su mi stavili na hitnoj, skoro potpuno narasao ponovno. Povez ostaje još par dana. Sestra me zeza da sad imam dokaz da sam zmija. Ili još bolje žena gušter. I onda neki traže ljude guštere medju političarima, kad ono, djenje djenje. It iz aj, Leklerk.  It was Christmas Eve babe In the drunk tank An old man said to me, won't see another one And then he sang a song The Rare Old Mountain Dew I turned my face away And dreamed about you Got on a lucky one Came in eighteen to one I've got a feeling This year's for me and you So happy Christmas I love you baby I can see a better time When all our dreams come true |
- 22:27 - Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 20.12.2022.
Paketić
|
Pisala sam nedavno o visokom tlaku koji me strafio ničim izazvan, potiho, na prepad. Onda sam poslušala savjete, stavljala celer u sve u što ide i ne ide, od juhe preko umaka do smoothie-ja i u kombinaciji sa novim tabletama vratio se na normalu. Čak toliko da sam već namjeravala otići kod doktora da mi smanji dozu. Ali malo morgen.  Bolje rečeno malo jučer. Vratila se ja na posao, popeo se tlak za 20. Znači, posao mi dokazano diže tlak. Bolje da ne provjeravam jetru, iako ovako stara i nemoćna pijem samo "alkoholfrei" verzije piva i "glühweina", je otkad znam za sebe kažem da mi netko ili nešto ide na jetra. A džigerice su mi se nasisali u zadnjih 10 godina. Ali to nije sve. Ako nazovete u slijedećih pet minuta, dobit ćete sasvim besplatno ovaj predivni ribež za mrkvu, pardon, prst. Ali ni to nije sve. Isti moment kad sam ušla u biro počela sam kašljati, iako zadnjih dana doma nisam nijednom niti kihnula. Kaže mi muž da sam alergična na firmu i nije baš niti u krivu. Po cijeloj firmi, u svim kancelarijama na podu je tepison a čistačicu još nijednom nisam vidjela sa usisavačem u ruci. Pa nas tako svakog dana u firmi ždere tko zna koliko milijardi onih zubatih grinja, koje prodavači tepiha vole povećati pod elektronskih mikroskopom i tom slikom plašiti kućanice. A što je najgore od svega, već su dvaput preuredjivali cijeli odjel i svaki put se ponadam da će maknut taj usrani tepison. I maknu ga. Pa postave novi.  No nije sve tako sivo. Stigao je danas od firme poklon za Božić. Dekica, rakija i medenjaci. Izgleda nam žele poručiti da će smanjiti grijanje, pa ćemo po firmi hodati ko gubavci iz Ben Hura. I pijani ko Rade Šerbedžija kad je onomad ubijao variola veru brljom.  (Inače, kroz ovu rupicu na glavi mi mijenjaju baterije.  )Ili je možda mišljeno da se za maškare obučemo u Messija kako prima pehar u Kataru. Ili Katru?  I tako. Crna deka i beli mačak. Aman taman.  Tko će moje pjesme pjevati Kad u njima živiš samo ti I za druge mjesta ima tu Za sve one što se raduju Nosi mi se bijela boja Te je boje radost moja Tvoje lice, duša, tijelo Sve je bijelo, bijelo |
- 21:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.12.2022.
Čudo
|
Dragi kolege blogeri, pa jel vidite vi koja zloća je ovaj Blogi? Stavi čovjeka/ženu bez pitanja na naslovnicu i sad ti izmišljaj postove tjedan dana :) Ajde, da na tu ideju dodje dok sam na bolovanju. Ali ne. Nije mi dosta ovih mojih na poslu koji su jedva dočekali sa me pilaju nakon tjedan dana bolovanja. Nije mi dosta ni onih mojih doma kojima sve nešto ne trebaju ni čupavci ni šubare, da su samo tako maznuli jedan pleh čupavaca prije nego sam ih se sjetila ni uslikati. Mačke i njihove potrebe da ne spominjem. Pa ti piši. Što je najgore, prošlo je i nogometno prvenstvo, o čemu sada pisati, protiv koga navijati? Sinoć taman ona pantagana od Messija osvoji prvenstvo (a nije da su mi Francuzi nešto miliji ali sam navijala za njih) i neuspješno nagovaram muža da ne gleda dodjelu pehara, kad sin doleti s gornjeg kata: "Na Youtube ima uživo prijenos dočeka naših u Zagrebu!".  I tako ne vidjeh Messijevu maškaradu, jajoglavog Infantina, zamotane debile koji se ne rukuju s ženama ni Makarona kako MBP-u mjeri temperaturu.  Iako maškara ni u Zagrebu nismo ostali poštedjeni. Balzamirani Houra, Bodalec i Jura dokazali su onu staru izjavu moje pokojne babe kako muški od šezdesete na dalje slobodno mogu obući suknju. Ako sam nekada sumnjala da je Jura tetkica, sada više nema sumnje u to, ista zombi tetka koje nemam.  Nemam ja ništa protiv Francuske i Argentine (dobro, imam, priznajem, ali nebitno), samo ne volim.kad veliki (uvijek) pobjedjuju. U tome nema nikakve draži i čarolije. Još jedna medalja, još jedan pokal. Ni sami ne znaju koliko su ih osvojili. Čudo je kad jedna mala Hrvatska i Maroko zaigraju za treće mjesto.  Čarolija bi bila da su igrali jučer umjesto onih dvadeset i dvoje sakupljača perja i željeza. Ali iovako je sve to slično onome čudu iz božićnih filmova kada ispadne na kraju da Djed Mraz stvarno postoji. Ptico moja mladih krila visoko mi letiş ti mene zove domovina slobodna ćeš ostati |
- 21:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.12.2022.
Prst
|
Prokletstvo Al Bundyja po kojem naši popuše ako ja gledam (skoro) cijelu utakmicu izgleda da je konačno skinuto. Možda je bilo vezano na jagodicu malog desnog prsta koju sam danas odribala skupa s mrkvom, zbog čega sam morala na hitnu dva sata prije utakmice.  Dobro da sam našla taj komadić prsta u povrću, inače bi ga možda i pojeli. Bljak. Zašto je za dijagnozu bitno da sam rezala mrkvu a ne recimo krompir ili papriku nemojte me pitati.  Jučer muž odlazi na posao i kaže on meni: Ja idem sad, čuvaj se! Pa reko, ja sam tebi rekla da se čuvaš jer se voziš na posao ali od čega da se ja čuvam kad sam doma? Onda mi sine da se najviše nezgoda dogadja u kućanstvu, bolje rečeno u kuhinji. A i muž u isti čas sa mojim ludim mislima promrmlja nešto tipa : pa ti stalno ili se opečeš ili porežeš ili ti nešto padne na nogu. I eto ti ga na. (gdje je sada i šta radi Tigana, baš mi palo napamet ovo pišući). A mačku se rugam da je on bambinito :)  Kako god, sad znamo recept. Prije slijedeće bitne tekme ribež u ruke, odstrugati malo prsta i medalja nam ne gine. Ja sam je gledao kroz kapljice kiše Ona je svjetlo što me vodi kroz noć Olujnim valovima ona me njiše Ona je ljubav koja ne može proć' |
- 10:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 17.12.2022.
Bambinitić
|
Kod nas u Primorju od zafrkancije se stare ljude naziva "bambinito", što bi doslovce značilo da su se vratili ili se vraćaju na djetinjastvo. Moja mama išla je još dalje pa ih je još umanjila u "bambinitiće", što je u biti značilo nešto kao starčići iliti neki dragi stariji ljudi. Tako i danas, kad se muž ili ja nečega ne možemo sjetiti zaključimo da smo pomalo bambinitići.  To da čovjek može "pobambinati" pa ne znati više tko je ni kamo ide poznata je činjenica. No mene u zadnje vrijeme ponašanje našeg starog Mačka navodi na razmišljanje mogu li mačke poseniliti i doći na djetinjstvo. U siječnju će mu biti deset godina. Kod nas je došao kao mačić od 16 tjedana, muž i sin dobili su me na prepad. Nikad nisam htjela mačke držati u stanu, smatrala sam da mačke imaju pravo na slobodno mijaukanje po krovovima i fuk u veljači a ne da se odrezanih jaja po cijele dane izležavaju okolo uz zdjelice pune hrane. No kako to obično biva, svi smo se mi nažderali u životu zarečenog kruha. Mali pokvarenjak znao je to prije mene i malo pomalo, smišljeno i lukavo, uvukao mi se pod kožu i ostao. Iako su ga oni izabrali i sa njima je proveo prvih par mjeseci a ja sam u više navrata prijetila da ću od njega skuhati katzenpfeffer , na kraju sam ja postala glavna osoba u njegovom životu a on moj najdraži muškarac na četiri noge.  Main coon-ovi nisu mačke koje dolaze u krilo. Po nekim karakteristikama sličniji su psima nego ostalim mačkama. Vezane su tako na prostor u kojem borave ali i na vlasnika. Pardon, batlera. Iako mačke navodno nemaju baš neki osjećaj za vrijeme, uvijek nas čeka na prozoru kad se sin i ja vraćamo s posla. Čim ugleda auto, skače je s prozora i znamo smo sa nas na hodniku čeka svečani doček.  Po stanu me prati kao kakav stalker kamo god da krenem. U kuhinji dok kuham, gledajući cijelo vrijeme što radim, zezam se uvijek da bi trebao znati skuhati ručak i večeru bez problema koliko mi je asistirao. Dok jedemo, sjedi na stolici do mene. Prati me čak na wc i u kupaonu, pa je tako jednom upao i u kadu punu vruće vode i sapunice. Koji je to bio doživljaj. Najprije je pomislio, kako lijepo vruće je ovdje unutra, no onda se sjetio da mačke ne vole kupanje i onako mokar otrčao je preko stuba u dnevni. A ja sam onako mokra i puna sapunice trčala za njim. U zadnje vrijeme ponaša se kao mala beba kojoj treba posebna pažnja. Nije mu dosta sjediti na počasnom mjestu s moje desne (kad smo svi za stolom) ili lijeve (kad sina nema doma) strane. Počeo je doslovno penjati mi se na glavu i ne da mi mira za vrijeme obroka.  Mislim, svašta ja trpim od tih ludih mačaka ali da mi hoda po stolu preko tanjura i to dok jedemo, e to nije nikad išlo. Ali sad stari više ne šiša pravila pet posto i najradije bi mi se posjeo na glavu, ko neodgojena djeca koja maltretiraju goste po restoranima a onda se mame uvrede kad im neki vlasnik zabrani ulaz sa deriščadi.  I tako se ja pitam, je li on to samo postaje zločesti starac koji namjerno radi dešpet ne jebući pravila jer sad ima mladju konkurenciju ili je pak uz malog Gandalfa skroz podjetinjio. Samo da na kraju ovako star i lud ne počne pisati blog, taman bi se uklopio u ekipu :)  Imala si s mnom druge namjere Al' ja sam stari mačak I volim promjene Ništa mi ne znače lake pobjede Jer ja sam stari mačak I imam pedigre. |
- 13:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 13.12.2022.
Thelma i Luigi
|
I opet sam završila na bolovanju. Hoće me to u zadnje vrijeme. Ali bez brige, neće me još vrag pobrati k sebi. Dobro, nekada bi ovakva kakva sam sada odlazila na posao. Jer tko će završiti projekte na vrijema ako mene nema? Jer što će kolege reć? Jer da ne bi ostala bez posla. Danas me iskreno rečeno za sve troje boli kuki. I neka te više ni briga Ča će ljudi reć Tega je odvavik bilo Ne moreš pobeć Samo nasmej se I neka niš te ni strah Za dobren konjon Se vavek zdiže prah. Prvo, projekti i rokovi. Trebalo mi je 31 godina rada u struci da lagano oguglam na sve te silne bitne termine koje se MORA stići i koje se ne SMIJE prekoračiti. Da mi danas itko, pa i sam Bog dodje sa tim da nešto MORAM, odgovorim mu da je moja baba govorila kako se MORA samo umrijeti. A ja, neka se nitko ne naljuti, ne mislim umrijeti zbog ičijeg projekta, moja OBITELJ me treba više od njih. PROJEKT će ionako tri mjeseca stajati na nečijem stolu prije negoli ga uopće pogleda. Plus da nije ni u isteresu tog NEKOGA da ja pandrknem jer onda moraju tek naći novi budalu koja će projekt nastaviti a to bi išlo sporije nego da ja svoju prehladu odležim deset dana. Drugo, kolege. Manje više šupci s kojima smo prisiljeni provoditi većinu svog života. Kad se odbije spavanje. Ne kužim kako itko može spetljati se sa kolegom/kolegicom, pa tu facu onda gledati još i na pauzi za ručak, preko vikenda, u krevetu. Da se jednog jutra probudim uz mojeg šefa, bilo kojega, zatukla bi samu sebe, ili još bolje njega, tipkovnicom. A i to je (uz one famozne LJUDE za koje se moja pokojna mama cijeli život toliko brinula šta će reć) jedna sorta kojoj nikad ne možeš ugoditi. Kad si na bolovanju, onda ti naravno nije ništa, oni stalno rade za tebe i totalni si zabušant. Kada pak ozbiljno oboliš jer nikad nisi bio na bolovanju, onda si opet budala koja nije bila nikada na bolovanju da netko ne bi mislio da zabušavaju. Tako da manje više nek ih jebe tko im pjesme piše. Nek i oni nešto rade a ne samo ti. Treće, ostati bez posla. U zemlji čiji sam državljanin postala u medjuvremenu a u kojoj se sasvim solidno može živjeti i na socijali, izgubiti posao nekada je i bolje nego li ga imati. Istina, u tom slučaju nemaš sad neka čuda ali barem neko vrijeme ne moraš ustajati svakog jutra da bi financirao sve one kojima to nije potreba. Danas je i muž slobodan, tako se dogovorio radi utakmice. Jutros je za promjenu morao ustati prije mene zbog redovne kontrole šećera. Kako od jučer oko šest navečer nije ništa više smio jesti ni piti, tako je prvo svratio do novootvorene pekare. I stoji on tako jutros zvoneći pred vratima s doručkom za dvoje.  On: Rekao sam u pekari da mi je žena bolesna, pa su mi zapakirali doručak za doma. Da vidiš kako su im okice zasvijetlile, skroz su se raznježile. Ja: Trebao si im reć da sam padrknula nedavno, onda ti ga ne bi samo spakirale nego i dostavile. Smije se, kaže svašta sam lagao u životu ali tako nešto nikada.  Uz doručak planiramo neka putovanja koja mislimo obaviti u skorije vrijeme. Mene je uvijek strah tih planiranja, nikada mi još u životu nešto nije izašlo tako kako sam planirala. Kod tih silnih planiranja budućnosti meni se uvijek vrti onih 5 minuta iz filma Up, koje su bolje negoli itko ikada pokazale kako to biva (kad se previše sniva) u životu. Moja bolja polovica pak cijeli život planira kako ćemo ovo ili ono raditi kad budemo u penziji. Konačno sam ga uspjela uvjeriti da je bolje sve to obaviti sada nego čekati nešto što možda nikada neće doći. Tko zna kakvi (i da li uopće) ćemo biti za 12 godina.  Uglavnom, gledamo mi tako malo što se nudi po Americi i kako stići s jednog mjesta na drugo. On: Možemo iznajmiti auto tamo, nije mene strah voziti po Americi, tamo su široke ceste. Ja: Ne znam, meni se baš ne snima Telma i Luise 2 dio. On: Mi smo više Thelma i Luigi iz Supermarija. Ja: Kakve smo sreće naletit ćemo na kakvog masovnog ubojicu po putu. On: Taj se onda usrećio kad naleti na tebe, to će mu biti zadnji pokušaj. I tako. Naravno da na kraju vjerojatno nećemo ići nikamo. Jer već će doći neka katastrofa. Osobna ili globalna. Ali nije ni bitno. Važno je sanjati. P.S. a što se utakmice protiv Messija i 10 sakupljača sekundarnog otpada tiče, idem u tu akciju isprobanom taktikom pljuvanja kako ništa ne valjaju i ništa od njih neće bit i kako je bolje usisavat mačje dlake nego njih gledat. Jer u pravilu u onda uvijek bude obratno. Za kraj neka ide meni najdomoljubnjija pjesma ikad napisana, jedina koja i meni odledi onaj komadić stakla od Snježne kraljice u oku i na srcu a koji me davnih dana potrefio i ne odlazi. Bit ćeš bogat ko i mi, kralj što ne zna što je kruna, al' na svojoj grudi ko i ovi ljudi bit ćeš velik ko i mi. |
- 15:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.12.2022.
Uzbrdo i nizbrdo
|
Prošli tjedan prošao je a da se nisam ni okrenula. U ponedjeljak smo naručili novi zoom-zoom. Dugo smo razmišljali voziti ovaj otplaćeni dok se ne raspadne ili ga zamijeniti za novi dok još ima benzinaca. Prevagnulo je na kraju ovo drugo. Moja bolja polovica zna sve tehničke podatke, meni je bitno samo da ima grijanje volana i sjedišta, prednju kameru i da je crveni. I da mogu onda kolegama reći od zajebancije da sam ga kupila od jubarne nagrade. Što naravno nije istina ali bitno je baciti ješku na koju se love. Ali što bi reko Mladen Grdović: nije u šoldima sve.  U srijedu nisam još ni upalila kompjuter na poslu stiže mi poruka od sestre: "Pa jel to neka zajebancija ili naši novinari pretjeruju?, koji se to kuki kod vas dogadja?!". Kako meni povijesni trenuci svih vrsta često promaknu jer nije da se sad baš ubijam prateći vijesti, tako si prvo pomislim kako skoro svi sestrini kolege skupljaju gljive, pa su ovoga puta nešto gadno skupili. No, za svaki slučaj odem malo proguglati. Kad ono stvarno, uhapsilo grupu TNT iz "Reichbürger"-scene zbog planiranja smjene vlasti nasilnim putem1. Ne znam smijati se ili plakati dok vrtim u glavi pitanje živim li još u (onoj) Njemačkoj ili me u snu teleportiralo u Honduras. Nije mi dosta straha svaki dan kad se sjetim da sin ide vlakom na posao a svako toliko neki ludjak negdje nekoga probode, kao u ponedjeljak u Illerkirchbergu 14-godišnju curicu na putu u školu, sad mi treba još i švapska više tekila nego gerila. Naravno, uvijek ubiju neku sirotinju na kraju jer male Zelene smradove ekološki osvještene, mužu na grbači viseće helikopter mame u školu voze SUV-ima da ih ne daj blože ne dograbi koji dragi azilantić kojemu su nosili medvjediće na kolodvore 2018.  Čevrtak u 11 počeli su tuliti svi mobiteli po Njemačkoj. Kolegi iz susjedne sobe baš je zateklo na sranju, pa smo sirenu slušali dok se nije iskenjao do kraja. Kolegica se pak sekirala da bi ona sad eto u slučaju neke katastrofe bila mrtva jer kod nje nije ništa zvonilo, na što sam joj ponudila zamjenu mobitela. U slučaju neke veće kazastrofe, ja bi bila najsretnija da me pogodi u prvom naletu a u slučaju neke manje imam i sama senzore koji mi govore kada je vrijeme za spakirati kofere. No ovi moji debili su odavno izgubili onaj životinjski nagon koji upozorava na opasnost, pa za to imaju app-ove. Pa ako app zakaže, bit će ko sa Mujom kad se utopio jer je čekao da mu Alah pošalje spas, a ovaj mu tri put Sulju sa čamcem slao. No u app-u nije zvonilo kad je Suljo prolazio sa ženom, kozom i kaučem. I naravno, opet stiže poruka od sestre da gdje ja to živim i jel to istina da nam izvode neku NNNI vježbu po cijeloj zemlji? A šta da joj odgovorim? U Ugandi.  Navečer odlazim sa firmom u grad na božićni sajam. Dok oni pričaju o tome kako će posjetiti roditelje i koji je to sve skupa stres oko Božića, ulovi me tako neka tuga. Sjetim se svih onih lijepih Božića kad smo bili svi skupa živi i kako tako zdravi. Onoga kad bi se starci svadjali oko krompira koji se nikada nije sinkronizorano ispekao sa puricom. Kad bi se smijali mami koja je plakala jer joj se zapalila orihnjača a što je bila kroejšn tradžedi nambr van, odmah iza sarme koja se nije do kraja pojela. Tate koji nas je sve skupa davio pravilima baseballa i američkim amandmanima, jer je 4 godine živio u Americi. I tako sam došla doma sva sjebana, proklinjajući i Njemačku i domovinu i dan kad sam otišla, da bi danas razmišljala kako bi možda nešto bilo drugačije da sam ostala. Navodnila sam tako u četvrtak navečer sve doline sevdaha i bluza i isplakala starog sa bafama i staru sa ogromnon trajnom i sestru i sebe umazanu slajom, i babu, i pokojnog bratića, jednog i drugog, i šogora i sve one prijatelje kojih više nema. A Mačak me zabrinuto gleda koda bi mi nešto rekao da me oraspoloži a ne zna kako.  Onda je došao petak. Rad u home office-u i predaja projekta prije utakmice a koja nije uspjela iz tehničkih razloga, pa sam prvo poluvrijeme provela uz laptop, škicajući što se dogadja na terenu, nadajući se da ćemo pobijediti onu nakupinu žutih tetoviranih i natapiranih instagram izdrkotina, koje su po ne znam kojoj logici veliki favorit, iako je Hrvatska aktualni vicemajstor a oni su pišali u pelene (ako i to) dok je Brazil bio neki pojam na svjetskim prvenstvima. I onda šok, gol u produžetku produžetka. Bacam sve niz rijeku, muž isključuje televiziju, kaže gotovo je, ništa od toga, kad ih god gledamo popuše. Uzimam kantu sa vodom i spužvu i baš stružem kamenac u kadi kad čujem urlanje iz dnevne sobe : Izjednačenje! 1:1! Onaj debeli ( o tome tko je debeo bi se dalo raspravljati, no nitko od nas nema ogledalo) kojem jebem mater cijelu utakmicu je dao gol!? Ne dam se smesti, nastavljam sa ribanjem, ipak našima ide bolje kad ja ne gledam. I onda penali. Livaković, mali zeleni, da ga nema trebalo bi ga izmisliti. Modrića sam uvijek od milja zvala mala pantagana, a sad ga zovem sa svim počastima koja toj tituli pripadaju mala pantagana, mrcina zajebana. Vi nid an ekšn Deratizejsn iz gona bring as satisfekšn Koz pantagana kip Kroejša in banana Đsst lajk in Gana, Gvajana or Bocvana Koji Ronaldi ni Messiji, pičkavci najobičniji. Ne volim špekulacija ali ako našima nije glavni sponzor Udruga privatnih kardioloških ordinacija, onda ne znam tko je. Zaboravljamo sve one ruže stvari od cijelog tjedna i zadnjih deset godina. Bolja polovica urla: Hrvatska, Hrvatska! Sin pokazuje srednji prst Neimaru. Ja se brinem da Heinz od ispod ne pozove policiju zbog remećenja reda u mira. Kaže muž: ko jebe Heinza, neka pati ako ga smeta! I tako... Malo gori, malo doli. Tlak je konačno došao na normalu. Jel zbog malog zelenog, od tableta ili od onog navodnjavanja u četvrtak navečer. Tko bi znao. Nebitno. Pao je snijeg. Juhica se skuhala (već je i pojedena koliko dugo sve ovo pišem i brišem).  Sutra sve ispočetka. A do tada Ča će mi Kopakabana Ča će mi Copacabana Acapulco i Madrid Kad ja iman svoju kalu Kad ja iman svoju malu Tamo je moj cili svit Ča će Rio De Janeiro Honolulu il' Pariz Kad ja iman svoju kalu Kad ja iman svoju malu Tamo je moj cili svit . jer život je šaka suza i vrića smija, also fantažija. Tad san se nasmija i rukova s prazninom A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino I otiša u nekom ludom snu I tad sam na moment i ja vidija nju |
- 16:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
subota, 10.12.2022.
Napeta
ova utakmica... Update za Galaxy:  |
- 21:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.12.2022.
Zlatna ribica
|
U prošlom postu sam već pisala o tome sam obilježila deset godina u firmi i kako sam doma dobila čestitku a slijedeći dan i poklon. Mislila sam, dobro, to je to. A onda jučer ko u filmu stiže dostava cvijeća. Prestrašila sam se da nije od kakvog neznanog obožavatelja, ono, samo bi mi tako neki kreten trebao u životu.  Već sam zamišljala neku budaletinu koja mi pod balkonom recitira pjesme kao France Prešeren Primicovi Juliji dok ga muž ganja lopatom a ja polijevam vodom. Nasreću, cvijeće i vaza su takodjer poklon od firme.  I sad sam polako ko ribarova žena iz one stare bajke sa zlatnom ribicom pa se nadam i nekim parama.  Koje više neće doći jer je "energetska premija" isplaćena s plaćom od prošlog mjeseca. To raspištoljavanje Uprave ne miriše na dobro, tko zna kakve nam projekte spremaju u slijedećoj godini. Sve ćemo mi to odrmbati nazad. Ja imam šarene oči Novac neće doći. Nekako mi se čini da Uprava moje firme očijuka sa Blogijem jer imaju isti modus operandi. Najprije ti se zahvale kako si im baš super. Onda ti najave poklon. Pa ih doziraju malo pomalo. Razlika je tome da je Blogi poklončićima osigurao 15-tak postova oduševljenja poklonima (kada stignu) i barem dvaput toliko postova zahvale onih koji su dobitnike nominirali (što će reći oživilo malo uspavani blog) a ovi moji pokušavaju osigurati da rmbam kod njih dok nas moj tlak ne rastavi. Nego mene od svih tih poklona u zadnje vrijeme najviše muči zašto kažu da se poklonu ne gleda u zube. Ajde recimo kad ti netko pokloni mačku, normalno da joj nećeš gledati u zube ako baš nisi željan odlaska na hitnu i cijepljenja protiv tetanusa.  Ali što sa poklonima koji nemaju zube (i kandže)? Koji se njihov dio ne smije pogledati, da te ne ugrizu? Zar samo jednu, ribar pita dosad je uvjek bilo tri, kakva su ovo došla vremena možda i nisi zlatna ti. Vremena ova kakva su da su šta tebe briga, reci želju provedi život k’o niko tvoj u pravoj sreći i veselju. E, kad je tako, kad si takva idi nek’ te drugi hvata, ja nisam čovjek od jedne želje i pustiću te iz inata. . |
- 23:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 02.12.2022.
Desetka
|
Petkom obično radim od doma. Danas sam nakon sto godina ponovno bila na terenu. I normalno, ne samo da smo se smrzavali nego je k tome još malo padala kiša, malo je nosilo snijeg. Sve u svemu prava uživancija. Fotoaparat sam ostavila u firmi pa tako danas nećete imatu prilike vidjeti kakvih sve pripizdina ima u nekad opjevanoj Švabiji. Koja danas više nije u stanju proći u osminu finala. A ja sam se prije deset godina zafrkavala da ću nakon Hrvatske i Slovenije sjebati Njemačku jer svaka država u kojoj boravim duže vrijeme ode u tri materine. Jezik pregrizla. Jučer sam se probudila sa desetogodišnjim stažom u sadašnjoj firmi a time i deset godina života u nekad obećanoj zemlji. Usput sam otvorila i prva vrata na adventskim kalendarima koje sam dobila. Kad je bal, nek je bal.   Prije korone jubilarcima su ujutro dolazili čestitati iz uprave firme ili bi im ostavili kakvu poklon-košaru na stolu u znak pažnje. Mene je jučer dočekao kuki. A u deset sam imala godišnji sastanak sa šefom odjela. Pa smo tako lijepo podivanili i usput sam malo popljuvala Upravu da se nisu javili. I onda završi sastanak, stiže SMS od muža : dobila si čestitku po pošti, potpisala cijela Uprava a slijedi i poklon. Jezik pregrizla po drugi put. Da uvijek ponovno moram nešto reći pa kud puklo da puklo.  Jutros sam otvorila i drugi prozorčić. Šteta da je Advent samo jednom na godinu. A možda i bolje da je tako jer koliko se malo mažem kojekakvim kremama, još nisam potrošila ni one od prije dvije godine.   Dok sam danas hodala po kiši, osjećajući se kao astronaut u onoj fluorescentnoj zaštitnoj jakni dva broja većoj, zabundana kao medvjed, evo ti opet muža (bolestan pa davi stoput na dan) i SMS-a : "Stigao ti je paket". I evo, baš me razveselilo.  Ljudima nikad nije pravo pa se tako oni koji dobiju poklon bune da zašto nisu dobili pare da si sami kupe što hoće a ne tamo neke bezvezne 5specijalitete. Dok se dobivalo pare, jamralo se jer pola ode na porez. Pa su onda neko vrijeme dijelili bonove za wellness što opet nekima nije bilo pravo jer je bon za jedan posjet bio preveliki a za dva premali. Jednoga dana kad te znakove pažnje ukinu svi će plakati za onim vremenima dok ih je bilo.  A ja se pitam hoću li uopće dočekati onaj slijedeći paket za novih deset godina. Zadnjih tjedana muči me visoki tlak, što nikada prije nisam imala, pa sam prije dva tjedna dobila tablete od kojih sam počela kašljati. Sad mi ih je doktor promijenio i kašalj bi trebao prestati ali kaže da ću od njih više pišati.  Tlak se ni s tabletama nije spustio na neku normalu pa tako već računam kako će me zdrmati kap i to je bilo to. Rodjen, cijepljen, pandrknuo. Onda se dečki ljute na mene da mi je to od toga jer se stalno neki kurac živciram. A ja nemam srca reći im da mi je tlak bio normalan ona tri dana dok sam bila na simpoziju a što bi moglo odgovoriti na pitanje tko mi ga (judi, zviri na stolu i beštimje) diže.   Umor je duboko u meni Riba u vodi, podrum u kući Umor je na rubu usne Reč upućena nekom ko odlazi Nekom ko odlazi |
- 19:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
Prosinac 2024 (11) Studeni 2024 (4) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |