U središtu kružnice radijusa 15km
utorak, 31.12.2024.
S.O.S.
|
Gledamo Ištvan i ja emisiju na njemačkom WDR-u u kojoj idu isječci iz starih show-ova, skečevi i pjesme zadnjih 50-ak godina, kao neka top lista, od 100 do 1. U pauzama razne nasumce izabrane osobe pričaju kakva im je bila 2024. Svi do jednog su imali dobru godinu (što bi reko naš narod: laže kurba, laže). Kažem ja mužu: Idu mi na qrac ovi optimistični debili, šta mene nisu intervjuirali? A on će na to: Da jesu, sad bi pregorile linije SOS-telefona, pola Njemačke bi se htjelo ubit motivirano tvojim prilogom. Vani pucaju ovi kojima je petarda produžetak kurca. Dabogda im eksplodirala u gaćama. Mačori nekako podnose taj cirkus bez puno stresa, mačka se baš boji, sve se stišće uz nas. Nisam od volje za nove godine, niti mi se ispraća stare. Ne druži mi se sa bilo kime, sama sam sebi previše. Molim samo bloga da nam netko od susjeda u ponoć ne pozvoni na vratima. Samo bi mi to falilo. Djenje, djenje! Ma odjebi i ti i nova i pjenušac i želje i oblokavanje! Ali nisam ja novogodišnji Grinch od danas, takva sam već godinama. Onima koji to slave najbolje želje a Grinchevima poput mene ide par starih starogodišnjih misli još ne rahmetli babe Atifa, prije nego ga u 2025 satre neki novi voz.  (ilistracija je preuzeta sa fejsbuka sa stranice Simon Cat) 2012: Haha, sad pitaju ljude po cesti šta žele političarima u novoj, pa kaže jedna baba : da pokrepaju! Definitivno mi je stara neki rod :)) 2015: Vani je takva ogavna magluština da me tri nove godine i jackpot na lotu za nagradu ne bi izvukle na doček na otvorenom. Blažena stara trenirka, whisky cola, snimljeni filmovi, pun frižider i buzara koja se krčka na šparhetu. 2020: Tko bi reko prijašnjih godina da ćemo od sad pa nadalje i ubuduće nove godine čekati online ko zadnji debili. 2021: Ove godine ne mislim nikome zaželiti ništa u Novoj. Samo ću Staru, uz onu prije nje, nabiti na qrac i to je bilo to. Vidjeli smo svi u šta su se dvadeseta i dvajstprva pretvorila. Jedna dvadeset i druga manje više, ja ju neću jebat nit joj pjesme pisat. Srbi najbolje postupaju s Novom godinom, barem u ovoj pandemiji. Kad dodje a oni ju lijepo pošalju u karantenu i može izać za dva tjedna. 2022: On: Jel mogu obuć trenerku? Ja: PA ne glumimo u Ljubavi u zaledju* pa u štiklama i s kravatom hodamo po kući. On: Samo pitam, šta ja znam. * ne znam više kako su se kasnije sapunice zvale 2023: Do 03.10 nije ova 2023 ni bila tako loša, zapravo bila je sasvim solidna. No onda je u pet sekundi sve nadoknadila. Tako da najebem joj se cijele rodbine, napušila se qrca dabogda** tamo na odlagalištu smrdljivih starih godina, ne našla mira dabogda. I za kraj joj ide odjeb, tj. ide ih par svima onima koji odjebu ovu stvar. ** i njenoj sestri 2024, takodjer |
- 23:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 30.12.2024.
Vrag te zel (2024, 1.dio)
|
Blogi je ovaj put fulao ceo fudbal sa blogom tjedna, no bolestan je pa mu nećemo zamjeriti, nego mu zaželjeti brzo ozdravljenje. Sveki je sinoć otišla kod šogora a s njom ,, je i Božić otišao od nas. A kad prodje Božić za mene je to bilo to. Nova godina mi godinama ama baš ništa ne znači. Ja sam novogodišnji Grinch. Ali kad je Blogi već zaribao stvar pa nekog tko ne jebe Novu i njoj slične stavio za blog tjedna, pokušala sam se kroz slike i objave na fejsbuku prisjetiti da li jr 2024 baš samo takva da je treba čim prije zaboraviti. Ili još i gora. Počela je druženjem sa Kurtom. Kao što se vidi iz priloženog od Kurta baš i nije bilo puno za očekivati kad si željan razgovora. Ali da zna slušati, zna. A i nije mu lako, svaki dan se nagleda kojekakvih šepavih baba a to ostavi posljedice. Poždereš se do kosti.  Na odlascima kod doktora koji nam je postao nešto kao član obitelji najbolji dio bio je doručak u obližnjoj pekari.  Torta za rodjendan izgledala je daleko bolje od slavljenice,  koju su krajem veljače veselo dočekali na poslu. Nije ni čudo kad dok me nije bilo kurcem nisu mrdnuli.  U pauzama radu u home office-u i to uz konstantnu moralnu podršku  lakše je skuhati nešto zdravo, nego nakon cijelog dana u uredu.  Uskrsu se najviše veselio Gandalf, pred kojim smo nakon fotoshootinga morali sakrivqati jaja, inače bi ih do ujutro sve pokucao.  Nakon dugo vremena konačno smo uspjeli baciti pogled na Kvarner s Vrata Jadrana  i provesti par dana kod sveki,  dobro se držeći one srare "Svakoga gosta tri dana dosta.".  Za svaki slučaj slikali smo stijenu s koje želim da me zapizde u more kad me jednom vrag pobere, čisto da ne bude zabune.  Vidjela nas je i Opatija u kojoj nismo bili godinama.  Ostatak godišnjeg uživali smo na druge načine.  Tamo negdje oko drugog mjesta rintimtagidima na Evroviziji u Pripizdini se na par sati pojavila polarna svjetlost,  pa sad ne moramo još jednom na Island po zimi da bi je vidjeli.  Uredili smo i balkon,  u kojem bismo dugo uživali jer je vječito padala kiša.  U rijetkim pauzama uspjeli smo nešto malo otplivati na jednom  i drugom bazenu, prije nego sam (ne čitati dalje ako imate slabe živce)  po drugi put ozlijedila istu nogu i opet završila u bolnici, ovaj put sa lomom malo ispod koljena i pet šest novih šavova (jer ovih starih nije bilo dosta).  I tako sam umjesto negdje na godišnjem i ljenčareći na verandi, ljeto provela uglavnom mirujući u društvu dlakavih volontera,  raznih boja, oblika i stupnja dlakavosti  koji su uvijek ponovno kontrolirali da li su sva pomagala u funkciji. Tek toliko da ne zaboravim da mi je život čupav i dlakav.  Trebalo je početi sve ispočetka. Najprije na kotačima  a onda malo pomalo na dvije noge.  (nastavlja se) Vrag te zel, vrag te zel kot da si ćepu meni dal vrag te zel, vrag te zel oganj užgal si va mene i šal Puno je let od tad pasalo saki je šal svojin puton si ti spomini mi već stoje va duše i se kad šlo je na zlo |
- 12:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 28.12.2024.
Mir i dobro
|
Lijepo je biti s nekim na Božić. A lijepo je i dan iza Božića imati par sati samo za sebe. Sveki se prekjučer napirlitala i Ištvan ju je odveo kod njegovog brata, gdje se skupilo petsto Švaba, kako bi par sati vodili smoltolkove o tome tko šta i gdje radi, tko je kupio novi auto i od koliko konja i tome slična nadjebavanja i kurčenja. Ne bi čovjek vjerovao u čemu se prosječan Nijemac sve mora takmičiti s obitelji. Kupimo mašinu za kavu, šogor kupi veću. Dovedemo Gandalfa iz Zagreba a šogi kod istog uzgajivača kupi Fabia. Pukne meni arterija i hitno me operiraju u istoj bolnici u kojoj je par mjeseci kasnije hitno operiran njegov tast. I prvo pitanje kada smo se čuli nakon operacije je bilo da li je i mene operirao šef kirurg osobno, kao i njega. Ima ova moja sjebana noga i svojih dobrih strana, pa nam je poslužila kao isprika da im se nismo pridružili, pa sam tako na miru pogledala Virgin River do kraja a Ištvan je odnio francusku i kolače dečkima i curama u fitness centru koji i na Božić moraju raditi. A i dobro je malo otresti sve one šubare, bakalare i raclette koje je u sebe natrpao ovih dana. Svaki je takva kakva je i ne može si pomoći. Ona bi mirila nepomirljivo i ravnala neporavnato radi nekakve ravnoteže medjh zvijezdama i za zajedničku sliku svih skupa pod borom a to uz sve Božiće ovoga svijeta nije moguće. Ima stvari, ružnih stvari koje su se dogodile zadnjih godina i preko kojih je nemoguće prijeći, stvari koje se ne mogu zaboraviti niti ih je moguće oprostiti. Jedino se možemo praviti kako se više ne sjećamo. Teško je sjediti satima sa totalnim strancima glumeći tu neku veliku i sretnu obitelj. I još sa tom proširenom familijom pričati na njemačkom. Što bi rekao jedan moj prijatelj Slovenac u takvim prilikama: radje se prezivam Fuk (u originali rajši se Fuk pišem). Na Božić nas je sveki naprosto udavila pokazujući čestitke od kojekakvih Herti, Sabrina, Kurtova i ekipe. Sve redom forvarduše napravljene s pomoću umjetne inteligencije, whats up kič bez kraja i konca. Dobro je da sam s godinama naučila ne reagirati, pogledam to sranje i ne komentiram jer nema smisla. Upravo iz razloga da me na Božić ne maltretira svaki qrac ispraznim forvardušama i slikama svoje prepametne muladi pod borom nikada nisam instalirala wotsap ni vajber. Sveki je jednostavno nemoguće objasniti da Ištvan i ja nemamo ništa protiv tih ljudi koje ona naziva "moja" Herta i moja "Berta". Već samo svojatanje bilo koga mi ide na qurac. Tko je "moj" to zna bez prisvojnih pridjeva a ostali me ne zanimaju. A opet ne bi ja bila ja i prije bi crkla nego baš sve odšutila, pa sam tako rekla da je meni "moj" samo onaj tko je tu kad recimo slomim nogu ili kad muž izgubi posao a ne onaj tko me pozna samo kad treba trajnanikati za neki rodjendan ili godišnjicu. No pat sati mira uz Virgin River dobro mi se osvetilo kad se sveki vratila a ja sam ko za vraga otišla gore u sobu na miru odraditi sat joge za početnike. Btw, početnik sam već barem.7 godina  Dok sam ja tako radila tamo neke krokodilske poze i kojekakve kobre (sunce nema šanse da ikada više pozdravim s ovom nogom) a Ištvan otišao po veš u sušilicu sveki se dočepala daljinskog i pronašla jebeni Traumschiff iliti "brod snova" na prvom njemačkom programu. Jebem ti, pa gdje je kad ga čovjek treba dobri stari Titanik da se lijepo potopi i poštedi nas daljeg mučenja? Ištvan se danas lijepo izvukao od tetora prvim državnim programom i njegovim limunadama koje idu cijeli dan. I ja bi radije danas radila nego morala to gledati. No nije sve tako sivo. Na moji sreću na programu slijedi neki kviz što je svakako podnošljivije nego Deutsche Schlagerparade. Ne znam ima li goreg mučenja od tih nastupa švapskih Džo Maračić Makija s frizurama s početka sedamdesetih osim recimo koncerta zaklade Ana Rukavina koji je sveki slučajno sinoć otkrila na RTL-u ili Nova TV (ne znam više). Ne znam koliko se novaca na kraju skupilo, no još puno više bi se dalo sakupiti kada bi se tim prilozima nemuzikalne pojave poput Minee vritnjskom micalo s bine. Takvo neartikulirano mijaukanje već dugo nisam čula, čovjek zažali da nije potpuno gluh. No dobro, tjedan sa sveki sam nekako preživjela. Moje koljeno takodjer. Božić je iza nas a nova godina mi ne znači ništa. Zadnje dvije su bile zakurac. 2023 je zapravo bila sasvim dobra dok se nije pretvorila u horor koji me više nikada neće napustiti. 2024 treba zaboraviti što prije, ne vratila se i prokleta bila. 2025 ne namjeravam ni dočekivati. Stavit ću čepove na uši i otići spavati u osam navečer. Sve one koji mi pošalju najbolje želje u novoj poslat ću u tri pizde materine a susjede koji se pojave na vratima sa bocom pjenušca polit ću vrućom vodom. Možda onda kad započne zakurac na kraju nešto i bude od nje.  |
- 20:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 25.12.2024.
Dlaka
|
Kad sam bila mala, Zvijezda je još proizvodila ono ulje u plastiki, kojem se trebalo odrezati vrh. Sa tim vrhom uvijek se odvijala ista štorija. Pokojna baba odreže vrh, ovaj nekamo odleti, baba ga traži i ne nalazi. I onda. Tajo dolazi s posla, sjeda za ručak, zagrize u sarmu i čuje se samo: Ki je ovo qrac?, dok pljuje onaj čep kojeg baba nije uspjela naći. Ista se stvar ponavljala sa svakim novim pakiranjem Zvijezda suncokretovog ulja. Baba odreže ulje, čep odleti, Stari ga nadje u papriki. U sarmi. Buhtlama. U piti. U njegovom komadu povetice od jabuka. Baba bi, dok bi Tajo opet pizdio kako je zagrizao u čep na to samo promrmljala: Pa kadi baš saki put potrefi na tu nesriću! A sestra i ja smo umirale od smijeha već od momenta kad bi baba po tko zna koji put tražila čep, dobro znajući tko će ga opet pronaći. I tako sjedimo mi danas za ručkom, taman jedemo za predjelo mrkača na salatu kad sveki počne delat neke face. Dok ju Ištvan ispituje što se desilo (sveki kaže otresito: Ništa!), ja si mislim sad se sigurno nakostrešila jer nije bilo poklona za Božić. Dogovorili smo se sa njom da ćemo umjesto da jedni drugima poklanjamo stvari koje nam ne trebaju, skupa otići u shoping nakon Božića, kada je sve jeftinije. Ja sam htjela u shoping u ponedjeljak a ovo nakon Božića bila je baš njena ideja. No ne bi bilo prvi put da sveki jedno misli a drugo govori. I dok ja tako gruntam šta je netko od nas krivo rekao ili napravio, da sveki pizdi, počne ona pljuvati kao pokojni Stari: Mačja dlaka mi je opet u ustima! Kaže Ištvan: Pa kamo baš na tebe u pizdu materinu! Kaže sveki ljutiro: Pa jel baš mpra bit u materinu? Kaže sin: Pa ko čera zrna papra va bakalaru na tatu! Kažem ja: Ahahahahaa. Kaže stari Mačak: Mijau! Gandalf će nato samo: Mau vau rau! A svekrva: Ote vrit, s vami čovik ne more bit ozbiljan, nego se vavik moran smijat! Ištvan je jučer grintao da stalno nalazi zrna papra u bakalaru a sveki mu se rugala. Danas ju je zato stigla osveta paradajza ubojice iliti mačke dlakavice. A sve zato jer na silu sjeda na mjesto oko kojeg se motaju mačke a ne tamo gdje bi trebala. Naravno da su joj ova moja dvojica odmah ispričala kako me je nakon izlaska iz zatv..., pardon, bolnice (ogromni ahahahahhahaha kad je Ištvan umalo rekao zatvor umjesto bolnica- nije puno ni fulao, osjećaj se tu negdje kad si tamo) dočekao kauč pun mačjih dlaka i kako sam onda popizdila i prvo se primila usisavača. I tako smo od mačjih dlaka došli do boln..., pardon zatvora i sad gledamo Iskupljenje u Shaw Shanku, koje baš i nije božićni film. A nekako zapravo i je. Jer što bi bio Božić bez filma o nadi koja krepiva zadnja, pa ma kakva kurb..., pardon, pokvarenjakuša nekada bila. Andy Dufresne: [in letter to Red] Remember Red, hope is a good thing, maybe the best of things, and no good thing ever dies. Andy Dufresne: That's the beauty of music. They can't get that from you... Haven't you ever felt that way about music? Red: I played a mean harmonica as a younger man. Lost interest in it though. Didn't make much sense in here. Andy Dufresne: Here's where it makes the most sense. You need it so you don't forget. Red: Forget? Andy Dufresne: Forget that... there are places in this world that aren't made out of stone. That there's something inside... that they can't get to, that they can't touch. That's yours. Red: What're you talking about? Andy Dufresne: Hope. Andy Dufresne: You know what the Mexicans say about the Pacific? Red: No. Andy Dufresne: They say it has no memory. That's where I want to live the rest of my life. A warm place with no memory. I hope to see my friend and shake his hand. I hope the Pacific is as blue as it has been in my dreams. I hope. (Red) |
- 18:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
utorak, 24.12.2024.
Andjeli i vilenjaci
|
Puno radno vrijeme sveki i je provele smo jučer pekući kolače za Božić. Nakon toga ona je pila Voltaren a ja Ibuprofen.  Sveki je normalno morala isfilozofirati nešto s bjelanjkom, ne točno po receptu pa šubare izgledaju kao da su nagazile na minu ali jebiga, nitko nije savršen a ja šutim zbog mira u kući. Glavno da su degustatori zaključili da su po okusu super, mada bi ih se po izgledu prije moglo nazvati šugarama nego šubarama.  Čupavci su zato točno po standardu, sveki ih je rezala ravnalom.  Na kraju su najbolje ispale praline od ostataka biskvita u koje smo dodavale lješnjake, orahe, kikiriki, rum, svašta nešto.  Ištvan je izbjegao slastičarnu na kraju sela zbog posla i stigao je taman dok smo zadnje praline umakali u šarene mrvice, dok su neki drugi dan proveli jednostavno gnjileći.  Jutros nam je u posjetu došao šogi sa malim. Malo je falilo da na Badnjak moramo tražiti staklara, nakon što je lopta kojom su se igrali on i Gandalf odletila preko stola. Sveki je šogora iskoristila da zamijesi tijesto za orehnjaču dok sam ja spremala bakalar. Ištvana smo zaposlile na rezanju krastavaca za francusku a sveki je nareckala ostale sastojke. Osjećala sam se kao žena djeda Mraza sa svim onim djedovim vilenjacima koji obavljaju pomoćne radnje :))) Uz tolike pomagače danas je sve išlo brže i zasad bez tableta i već smo odgledali par klasičnih božičnih filmova. Izmedju ostaloga i Divan život sa James Stewartom. Koliko god božićnih filmova naštancali svake godine, meni je ovo najbolji božićni film svih vremena. Posebno ga je dobro pogledati ako se ovih dana osjećate kao George Bailey, koji je na trenutak dobio ono što je zaželio: da se nikada nije rodio. Njegov andjeo čuvar Clarence iliti andjeo druge klase, koji tek treba zaslužiti krila, pokazao mu je kako bi ružan i tužan bio svijet u kojem ga nikada nije bilo, što mu se, ma kako mu čupav i dlakav bio život, nije nimalo dopalo. Sretan Božić! P.S. Za kraj par originalnih citata iz filma. Senior Angel: A man down on Earth needs our help. Clarence: Splendid. Is he sick? Senior Angel: No, worse. He's discouraged. *** “Strange, isn't it? Each man's life touches so many other lives. When he isn't around he leaves an awful hole, doesn't he? Remember, George: no man is a failure who has friends. You see, George, you've really had a wonderful life. Don't you see what a mistake it would be to throw it away?“ (Clarence) *** Clarence: [explaining] Your brother, Harry Bailey, broke through the ice and was drowned at the age of nine. George Bailey: That's a lie! Harry Bailey went to war! He got the Congressional Medal of Honor! He saved the lives of every man on that transport! Clarence: Every man on that transport died. Harry wasn't there to save them, because you weren't there to save Harry. Zuzu Bailey: Look, Daddy. Teacher says, every time a bell rings an angel gets his wings. George Bailey: That's right, that's right. George Bailey: [Looks heavenward] Attaboy, Clarence. |
- 22:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.12.2024.
Crnobijeli Božić
|
Dvaput sam počela pisati ovaj post. Jedan sam izbrisala, drugi će vjerojatno doživjeti istu sudbinu. Nekako sam ostala bez teksta. A kad počnem pisati sve krene u nekom krivom smjeru. Teško je ovih dana u sjeni dva besmislena bolesna čina reći ni napisati išta smisleno. Tako sam na kraju odlučila ovaj inače radosni tjedan u kojem jedni slave rodjenje jednog davno rodjenog djeteta i najvažnije povijesne ličnosti uopće dok drugi drže taj dan za tradicionalni obiteljski blagdan početi komentarom na današnji Ipsilonkim post, posvećen svim onim blogerskim i inim "PTSP-ovcima".  Većina ljudi u tijeku života ne doživi pravu vlastitu tragediju, a čija definicija je vrlo težak i individualan pojam. Za mene osobno je prava tragedija kada roditelji izgube dijete (i braća sestru ili brata) koje još nema potomaka koji bi im bili utjeha i kada malodobno dijete izgubi jednog ili oba roditelja. Sve ostale smrti su žalost za obitelj ali nisu tragedije nego ono što smrt je - jedina stopostotna nuspojava života.  Iz osobnog iskustva proživljene tragedije smrti mlade osobe u najbližoj obitelji i u krugu najbližih prijatelja (prijatelj i brat najbolje prijateljice a bratić mojeg do danas muža), gledajući sav taj cirkus koji se u našim malim mjestima odvija kad se takvo nešto dogodi (kolone rodbine koju vidiš samo na pogrebima, kojekakvih poznanika koji svi do jednog tvrde kako su bili bliski sa umrlim a ti nikad za njih nisi čuo i velike većine znatiželjnika koji dolaze uglavnom da bi vidjeli kako se drži obitelj), moji isto već pokojni roditelji, sestra i ja nakon babine smrti (a koji smo još "odradili" po tradiciji jer je babi to bilo jako važno) smo se dogovorili da bez obzira na to što se još desilo sav taj cirkus više nećemo pustiti u kuću.  Tako smo kada je tata umro zamolili za tihu sućut, kada je umrla mama isto tako, a sprovodi su obavljeni u obiteljskom krugu. Bez obzira na "obiteljski krug" i od mame i od tate došlo se je oprostiti nekoliko ljudi koji tom krugu ne pripadaju ali je i sestri i meni bilo jasno da su tu jer istinski a ne iz obaveze žale za mojim roditeljima. To mi je puno više značilo nego da je na pogrebima bilo pola našeg malog mista i držalo govore jer je tako red. Pojava društvenih mreža od svijeta je napravila to naše malo misto koje iz obaveze oblači odijelo i kravatu za pogrebe (ni moj muž ni sin a ni ja nemamo te i takve mondure jer na pogrebe odlazimo samo najbližim osobama), pa odlazi dati saučešće obitelji a nakon toga malo zamezi uz kavu i rakiju.  Tako danas kad ti se dogodi osobna tragedija koja iz nekog razloga dospije u novine (ubojstvo u školi ili masakr na božićnom sajmu) imaš na grbači ne samo sve one slučajne prolaznike koje uvrh glave poznaš iz vidjenja, nego s tobom plaču sve moguće Maje Šuput, Severine, Lepe Brene, Milanovići i Miljenko Jergović (nasumce odabrani primjerci ih skupine takozvanih R.I.P.-era - a ima ih i kod nas na blogu - još se ne ohladiš a već pet postova na naslovnici o tome koliko si bio super, iako te uvrh glave dvoje stvarno poznalo). Nisam sigurna da sva ta (glumljena) društvenomrežasta žalost nepoznatih osoba, koje time skupljaju lajkove može obitelji nekog dječačića ili djevojčice (ne znam kojeg je spola u Magdeburgu ubijeno dijete) pružiti ni trunku utjehe u njihovoj neizmjernoj boli. Neću sad nastaviti o onima koji traže krivce za bezumne činove jer ovaj komentar već sada prelazi neke normalne okvire a svaku diskusiju o tome držim za bespredmetnu jer jedini isključivi krivac je počinitelj osobno, lud ili ne, nebitno. Reći ću samo da smrt, posebno u svom iznenadnom i u gore opisanom tragičnom obliku ipak ima smisao. Smisao je život, cijeniti ga jer slijedeće sekunde može nestati a slaviti ga treba u krugu onih koji su nam najbliži i najvažniji. Božić je za to najbolja prilika.  |
- 13:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #
srijeda, 18.12.2024.
Hobby Horsing po Dubaiju
|
Najprije sam mislila da je ovo zajebancija, kad ono stvarno postoje debili koji okolo skakuću na motki s konjskom glavom. Vrijeme je za totalni reset, ljudi stvarno od obijesti i sveopće zaglupljenosti ne znaju više šta bi sa sobom.  Možda još ipak ima još nade za nas ako je suditi po komentarima ispod članka. Jedan tako kao novi sport predlaže skakanje u bazen bez vode, čime bi se svakako smanjilo ispuštanje CO2 u zrak. Što više takmičara to manje CO2. Drugi predlaže igranje šaha bez figura, čime će se spasiti šume od pretjerane eksploatacije drva. I taman kad pomisliš kako nije sve tako sivo (jer Mile Kekin ima sa kim otić na pivo, pardon kavu) naletiš na članak o debilima koji satima čekaju ispred nekog supermarketa da stigne Dubai čokolada. Ne znam da li ste probali taj najnoviji pomodni hip, koji je od pistacija napravio skoro pa zlato ali meni osobno nije ništa posebno. Ištvan je to donio doma za probati kad već sjedi na izvoru na kojem glupe ovce čekaju da ih prevedu žedne preko vode, pa smo probali i to puno prije ovih koji stoje u redu. Njemu je super, meni ništa posebno, ostajem na Lindt čokoladi sa slanom karamelom. Sad kad vidim slike te čokoladetine onako prerezane i slikane izbliza, punjenje mi sliči na kravlju balegu ili mačju izbljuvotinu nakon što se nažderala mačje trave i wiskasa i automatski mi se od tog sranja diže želudac. Zanima me kakvo li će novo govno izmisliti kao slijedeći apsolutni must have. Čokoladu sa kebabom? Bijelu čokoladu sa čevapčićima i ajvarom? Španjolsku verziju gumenih medvjedića sa paellom? Bronhi za dodatkom mačje dlake uz moto za alergičare: Lakše se kiše! Najgore od svega je da će se uvijek naći dovoljno budala koje to nešto moraju probati samo zato jer to rade svi Turci, pa i mali Mujo. Važnije od bilo kakvih trendova trenutno mi je da je bajpas u nogi na mjestu i da se još nije ohladila kao pacijentima u već spomenutoj doktorskoj seriji koju trenutno pratim. No zato me je jutros nešto zapeklo na nozi i već sam prošla sve crne scenarije iz serije da bi na kraju skontala da imam malu ogrebotinu na koljenu i nije čudo da me zapeče kod tuširanja. Dobro da ovih dana stiže nova sezona Virgin Rivera i da ne zaboravimo - sveki sa božićnom epizodama serija Rote Rosen i Sturm der Liebe, pa ću prestati gledati sve te infekcije, zaplete crijeva i postoperativne komplikacije jer bi u suprotnom mogla postati Jeremija iz Alan Forda. Što kad bolje razmislim već i jesam  |
- 22:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 14.12.2024.
Formular F0870
|
Počela sam ispunjavati formulare za zahtjev za medicinsku rehabilitaciju. Ima ih 7 komada. Većinu moram ispuniti sama, manji dio ispunjavaju doktori, koji uz zahtjev prilažu ono što bi se u mojoj struci reklo tehnički opis postojećeg stanja. Već na trećem pitanju prvog formulara kaže: odgovorite li sa "da", priložite i formular F0870. U mojem slučaju dva primjerka jer sam doživjela dvije nezgode, koje svaku ponaosob treba opisati. Osim toga treba ispuniti i deveti formular jer sam godinama radila izvan Njemačke. Dok svi ispune svoje bit će svibanj 2048 i trebat će mi samo još ispunjen formular za posmrtnu pripomoć.  Po jednoj strani je dobro ispunjavati ta sranja jer tako vidiš kakvih sve teškoća mogu imati pacijenti. Jedni ne vide, drugi ne čuju, trećima se vrti, četvrti je u kolicima, peti treba pomoć pri oblačenju i jelu. Tako da u biti sam super i vjerojatno će mi uhljebi iz penzionog osiguranja odbiti zahtjev. Treba netko i šepati po firmi, kako bi ona moja "pipi machen" kolegica iz bolnice mogla na još jednu kuru, umjesto da joj plate kurs njemačkog, da konačno nakon 30 godina u Njemačkoj ne treba dolmečera. (Ovo ne govorim ja nego moja Schauma iliti naturalizitana Helga, potajna simpatizerka AFD-a, inače poznata po izreci "das darf man nicht sagen" iliti "to se ne smije reći").  Ja sam samo šepava, ne mogu saviti koljeno preko 100 stupnjeva, čime sam djelomično ograničena u svojem poslu. Ne mogu, odnosno mogu s ograničenjima otići na gradilište ili na teren. Na sreću ne radimo to tako često, a ima dovoljno mladjih kolega koji mogu uskočiti. Ne mogu s kolegama na kojekakve adrenalinske team buildinge (nisam ni dosad išla no Helga iz penzionog to ne mora znati) a uskraćena sam i za mogućnost upucati šefa pri partiji paintballa. A to pretpostavljam neće biti dovoljno argumenata za odobrenje terapije. Što bi rekla moja sestra kad sam joj se požalila na to da se sve vrti samo oko očuvanja radne sposobnosti a raditi možeš u mojoj (i njenoj) struci i bez nogu: "Jebe se njima za tvoju kvalitetu života!". Jebat ga. Točka.  U zadnje vrijeme gledam neku švapsku doktorsku seriju, što mi baš i ne čini dobro. U toj seriji nema jednostavne ozljede ni operacije, najmanja ogrebotina se odmah inficira, sa sepsom su svi na dobar dan a pila za amputaciju je vječito spremna za slučaj slučaja. Čak su jednom kolegi već otpilili nogu a drugi je na jedvite jade ipak uspio sačuvati ruku jer se nije dao operirati (pozna gazda svoje ljude rekla bi moja baba), pa šta bude. Najbolje od svega je da doktor samo baci pogled na ranu, opipa trbuh, opazi osip i već je siguran u to da pacijent ima rijetki insulinom koji odmah treba operirati ili se zarazio legionelom na putu po nekoj pripizdini.  I ne samo to da pacijenti koje dovedu u hitnu tijekom epizode barem tri puta skoro pandrknu, nego i na njihovim posjetiteljima doktori primjete neku sitnicu, koju tek tako usput treba provjeriti. Na kraju i oni leže u sobi uz ovog koji je triput skoro pandrknuo i to s dijagnozom rijetkog tumora mozga ili neizlječive autoimune bolesti. A sve samo zato jer su se jednom počešali po ruci ili im je oko jednom malo cuknulo. Jučer je baš ko za vraga bila neka sa sličnom ozljedom poput moje a kojoj je nakon godinu dana bajpas u nozi otišao kvragu, što je doktor dijagnosticirao jednostavnim pipanjem noge. Noga je hladna - sestro, pripremite operacionu salu, arterija je začepljena! Sad od jučer svakih pet minuta kontroliram nogu da nije slučajno hladna. U srijedu imam kontrolu kod doktora za krvne žile i već ga vidim kako brusi noževe jer se kod mene negdje nešto začepilo (žila u mozgu - kaže Ištvan koji sluša sva ta moja sranja - ali tko mu je kriv, serija je bila njegova preporuka). Tako sam da skrenem misli u drugom smjeru počela peći keksiće za Božić. Ako ih nastave jesti i dijeliti okolo ovim tempom, morat ću svaki dan peći barem dvije ture. No to je puno bolje od ispunjavanja formulara F0870 i gledanja priručnika za hipohondere, napredni tečaj. A i dobila sam kod ADAC-a knjižicu sa internacionalnim receptima za božićne keksiće, pa zašto ne probati. Prvo sam ispekla cimet rolice (navodno ih rade u Švedskoj)  a nakon njih keksiće od kikiriki maslaca (Peanutbutter Thumbprints), koji dolaze nu manje ni više nego direktno iz New Yorka. Barem ako je vjerovati knjizi.  Za prvi pokušaj solidno su ispali a što je najvažnije, jako su ukusni i - skoro ih više ni nema. Ove iz Nevjorka je trebalo preciznije puniti marmeladom, pa bi ljepše izgledali, no zasad se nitko nije žalio. Sa pincetom nek ih pune domaćice iz američkih filmova, meni su dobri i ovakvi. Večeras krećem sa drugom turom. U planu su mi talijanski limoncello keksići i čokoladno snježne kuglice (snowcaps) a dalje ćemo vidjeti. Pomoćnici su tu i skupa s Rudolfom kojeg sam danas dobila strpljivo čekaju da se ohladi tijesto koje sam već zamijesila, pa krećemo u akciju pečenja druge ture.  P.S. Evo ispekli smo i drugu turu, sutra ćemi nastaviti sa vanikin kiflicama :)  |
- 21:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.12.2024.
Šta da gledam (nastavak)
|
Kao što već znate, moja bolja polovica uglavnom provodi večer gledajući šta da gleda. Što pak mene nervira jer prije bi Baldrick iz Crne Guje pronašao dobar plan negoli on (za mene) gledljiv film. Kad počnem previše grintati doda on meni daljinski i kaže: Ajde onda ti nadji nešto po tvom ukusu!  Zadnjih godina gotovo sve američko postalo je negledljivo i tako sam otkrila da mi pašu skandinavski filmovi i serije. Ne znam koliko sam ih više gledala. Lani sam slučajno nabasala na seriju Božićna oluja. Serija počne poprilično dosadno. Zbog snježne oluje otlazani su svi letovi i radnja prati na desetke likova koji su prisiljeni motati se po aerodromu, bilo da tu rade ili im je otkazan let.  Bez stotinu belosvjetskih kriminalaca koji bi u američkoj verziji sad tu izveli kakav cirkus sa desecima mrtvih i ranjenih, polako se počinju raspletati ljudske priče i sudbine. Neću spojlati ako netko želi pogledati, reći ću samo da sam do kraja izronila suza za navodnit dolinu sevdaha i bluza. Ali onih dobrih suza, koje tako trebaju u božićno vrijeme, tipa kad stari susjed iz Sam u kući grli na kraju svoju unuku nakon što se (očito) pomirio sa sinom. Kako Netflix zapamti što si već gledao i lajkao, tako ti onda daje manje više smislene savjete. I tako je izbacio Snježnu sestru. Film o dječaku čija starija sestra je umrla i roditelji od žalosti zaboravljaju na Božić, koji uz svu žalost zbog nenadoknadivog gubitka fali našem glavnom junaku i, prije svega, njegovoj mladjoj sestri, koja još ne razumije konačnost smrti i sanja o tome kako bi se umrla sestra mogla vratiti. Film me je pogodio ravno u staru ranu. Ranu od koje ne šepam na lijevu nogu kao nakon zadnje nezgode ali mi je dio srca zaledila Snježna kraljica i rijetko koga više pusti dovoljno blizu, da bi ga mogla zavoljeti. I izgubiti.  Vratio me film u one Božiće kojih u našoj kući zbog žalosti za pokojnim bratićem, koji je živio sa nama, nije bilo. Naša baba, ona o kojoj uvijek pričam i na koju sam se, barem po riječima pokojnih roditelja i muža uvrnula (a kako ne bi kad me je odgojila i naučila izmedju ostaloga i slaviti Božič i Uskrs, iako nisam vjernik ni dan danas), ona baba koja je bila stup cijele naše obitelji, ona jaka baba koja je toliko toga u životu preživjela i opet se digla iz pepela…ta naša baba nije mogla podnijeti ovu zadnju veliku tragediju i zaključila je da Božiću nema mjesta u žalosnoj obitelji. A moji roditelji se tome nisu suprotstavili, nego su to jednostavno prihvatili. Zbog komocije, mira u kući, djelomično radi one mamine "ča će ljudi reć", tko bi to sada više znao.  Meni je Božić falio ali sam se sjećala kako je bilo prije i dan danas nastojim tu atmosferu stvoriti u kući ovih dana, bez obzira koliko nas još ima. Moja sestra ostala je u djetinjstvu uskraćena za tih par bitnih Božića i njoj ti dani ni danas nisu posebno bitni. Ona to ne doživljava kao neki nedostatak, što ne poznaš ne može ti ni faliti. Meni je taj nedostatak strašan kao i prva od smrti nakon kojih više ništa neče biti isto.  Za mene je Božić prije svega vrijeme posvećeno obitelji, ma kolika (još) bila. Božić je jedan od onih posebnih dana u godini kojih se kasnije uvijek sjećamo. Zapravo se i ne sjećamo točno dana ili godine već atmosfere koju sav božićni (neki bi sad rekli komercijalni) duh stvara. I zato otkako je babina rana toliko zarasla, da je dozvolila božićnoj radosti da ponovno udje u našu kuću, nisam preskočila niti jedan jedini Božić, ma što da se u toj godini desilo i ma gdje se u to vrijeme našla. Lani sam ga organizirala iz kolica, ove godine šepajući. Štoviše, pustim ga da se rastegne od prvog Adventa do Tri kralja. A iz nekog krepat ma ne molat inata, sada ga slavim ko obitelj Griswold, tako da svijetli na sve strane. Bez obzira koliko malo nas još ima.  Ove godine sam vjerojatno i pretjerala, ako se u vrijeme Božića uopće može pretjerati. Ali neka ga. Čak razmišljam da Gandalfu kupim kapicu Djeda Mraza, baš bi mu fino pasala na ovu bijelu glavicu, koja se već pomalo umorila od gruntanja kakv je ovo lunapark došao u naš stan.  Feliz Navidad Feliz Navidad Feliz Navidad Prospero ano y felicidad I wanna wish you a Merry Christmas I wanna wish you a Merry Christmas I wanna wish you a Merry Christmas From the bottom of my heart P.S. Sinoć sam htjela napisati još: ništa mi neće ovi Božić pokvarit ali onda si mislim, da to napišem odmah bi slomila drugu nogu. I jutros fakat, noga je još na mjesti ali upalilo se mjesto na prstu gdje sam se jučer ubola na riblju kost pri čišćenju ljuski i sad moram kod doktora |
- 10:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 07.12.2024.
Fleka
|
Pri doručku sam dosegla vrhunac asocijalnosti (mislim kad bi me netko ovakvu vidio). Uspjela sam namastiti majicu ne samo izvana nego iznutra. Komad jaja pao mi je kroz dekolte i zamastio majicu oko pupka. Optimist bi nato rekao da je to zapravo znak da sam nešto malo smršavila kad nije zapelo već na sisama. Pesimist ga na to poklopi: A možda samo sise vise. (Prilozi za Priručnik o samopomoći naslova: Zašto je bolje ne doživjeti stotu) |
- 09:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.12.2024.
Šta da gledam?
|
Jutros me nasmijala jedna objava na fejsu. Kaže ovako: - Šta si gledao zadnja tri sata na netflixu? Gledao sam šta da gledam! Tako je kod nas doma. Zapravo još i gore. Muž ode na Netflix pa gleda šta da gleda. Nakon toga ode na Prime i gleda šta da gleda a iza toga na Paramount pa i tamo gleda šta da gleda. Kad je pogledao sve što je pogledao da bi mogao gledati, svrati još na Wow i iza toga na Disney a bogami možda se nadje nešto zanimljivo i na RTL+ ili u mediateki državnih programa. I tada je otprilike pola dvanaest i idemo leć bez da smo išta gledali. Nekada se ipak dogodi iznimka koja potvrdjuje pravilo i krenemo gledati neki film ili seriju. Najkasnije u roku pola sata u kadar uleti neki od onih glumaca kojima nitko ne zna ime jer uvijek glume oca koji čeka djecu da dodju za Božić, nećaka glavnog mafijaša u gradu ili prodavača u lokalnoj trgovini namještajem. Kako ne bi razbijali glavu gdje smo ga već ono vidjeli, bolja polovica zaustavi film kako bi izguglali gdje je taj lik već glumio. Postupak se ponavlja barem 5 puta u toku filma jer uvijek naleti još neka od tih poznatih faca bez imena. Od svog tog guglanja opet je pola dvanaest a mi nismo došli ni do pola filma, pa nastavak ostavljamo za sutra. Sutra za svaki slučaj proguglam kraj filma za slučaj slučaja. Mislim, bezveze gledati do kraja ako je kraj tipa “gdje si bio nigdje, šta si vidio ništa”. I tako iz dana u dan. Ima i dana kada je na rasporedu nogomet. Nema lige i takmičenja koje ne pratimo. No samo dok ne krenemo gledati kao prekjučer. Bayern München protiv Bayer Leverkusena. Odgledali prvo poluvrijeme, krenulo drugo. Nema golova. Kaže muž u 65.minuti: Ma jebeš njih i nogomet, ajmo mi leć. Ujutro skontamo da je Leverkusen dao gol 4 minute kasnije a mi smo prespavali kraj. Zato uopće nije loše da nam sveki dolazi u posjetu za Božić. Tako znamo šta ćemo tada gledati i to do kraja. Naizmjenični maraton izmedju Rote Rosen i Sturm der Liebe*. *Crvene ruže i Ljubavna oluja - njemačke sapunice kojima nikada kraja  |
- 08:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.12.2024.
Želja
|
Ipsi je htjela Božić na blogu, pa zašto joj ne ispuniti želju? Sinoć smo gledali neku božićnu limunadu sa Lindsay Lohan. Ništa posebno ali najvažnije od svega u ova inače podosta opterećujuća vremena, kada su i filmovi postali nepodnošljivi davež teških tema ili pak obični produženi video spotovi u kompjuterski animiranim krajolicima - film je imao početak, nekakvu kako tako smislenu, pa čak i zabavnu radnju i happy end. Što više željeti od božićnog filma?  Meni je najvažnije da nema stotinu mrtvih, političkih zavrzlama, povijesnih ličnosti i kontroverznih priča o njima, zlostavljanih žena, djece i kućnih ljubaca ni kojekakvih sekaualnih perverzija. Barem ne kad nakon pakiranja vrećica za adventski kalendar konačno sjednem na kauč i upalim televizor. Filmić je bio zabavan čak i mojoj boljoj polovici, kojoj inače po ekranu moraju trčati lopovi, ubojice, nabijene puške i/ili pak neobrijani prastanovnici raznih krajeva Zemlje jedni drugima cijeli film čupaju srca, ubijaju žene i djecu, da bi se onda glavni junak svima svetio ili se pak kolju na neki drugi način.  Recept za božiçne limunade već sam objavljivala, no nikada ga nije dosta, pa zašto ga ne ponoviti (po sjećanju, tko bi sada to tražio po arhivi). Dakle, potrebni sastojci su: - 1 ženski primjerak, rodjen i odrastao u pripizdini blogu za ledjima, a koji je otišao davnih dana trbuhom za kruhom - 1 aktualni partner, po mogućnosti zaručnik - 1 stari partner, po mogućnosti nevidjen od dana kad je ženski glavni primjerak otišao prije 12 Bajrama - obitelj (nije važno čija, tu je da pobudi osjećajčiće, grižnju savjesti zbog odlaska i da popuni prazninu izmedju scena glavnog ženskog primjerka sa dva muška  Začini (po želji): - kućni ljubimac (pas, mačka, rijedje papiga ili krokodil) - baba (nije važno čija, bitno da je lagano senilna pa izvodi i priča pizdarije ili pak ima tužnu priču o pokojnom djedu u rukavu) - 1 specijalni primjerak braće nekog od 3 glavnih junaka (poželjan je neki oblik retardacije, no ne mora biti - dovoljna je lagana doza sociopatije ili najobičnije ucjene, jer je malo govance bilo u ormaru i čulo/vidjelo primjerak broj 1 u sceni sa starim primjerkom, pa prijeti to reći aktualnom zaručniku)  O radnji se nema što puno reći. Ženski primjerak dolazi doma nakon dugo vremena i na fešti kod nekog od sporednih likova ili na božićnom sajmu sreće staru ljubav svog života a koju je zadnju put vidjela davnih dana kad je babo Atif otišao od njih. Nakon susreta sve se vrti oko toga da ovi skrivaju da se poznaju ili se počnu ponovno družiti. Naravno da je i nova ljubav cijelo vrijeme tu, razlika je samo u tome da li su u pripizdinu došli skupa kao zaljubljeni par ili su se posvadjali pa je ona u vukojebinu otputovala sama a on se pojavio nešto kasnije. Na kraju se ona mora odlučiti kako dalje.  Kraj je uglavnom predvidljiv i ovisan od toga kakav je na početku bio odnos sa novom ljubavi. Ako je film počeo idilom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u pripizdini sa starom ljubavi, koju je ponovno otrkila i spoznala da ovo sa novim nije bilo to. Novi partner u medjuvremeu se spretljao sa nesudjenom šogoricom ili susjedom i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić. Ako je film počeo svadjom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u vukojebini u zagrljaju s njim, koji se jadan skoro ubio takmičući se u nekim lambrdžekovskim božićnim varijantama lokalnog hrkljuša a sve kako bi dokazao ženskom primjerku koliko mu znači. Stari partner u medjuvremeu se spretljao sa sestrom novog primjerka, koja je sve skupa htjela iznenaditi i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić.  ***The (happy)end*** |
- 12:24 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Siječanj 2025 (2) Prosinac 2024 (12) Studeni 2024 (4) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |