Marketing
Formular F0870
Počela sam ispunjavati formulare za zahtjev za medicinsku rehabilitaciju.
Ima ih 7 komada.
Većinu moram ispuniti sama, manji dio ispunjavaju doktori, koji uz zahtjev prilažu ono što bi se u mojoj struci reklo tehnički opis postojećeg stanja.
Već na trećem pitanju prvog formulara kaže: odgovorite li sa "da", priložite i formular F0870.
U mojem slučaju dva primjerka jer sam doživjela dvije nezgode, koje svaku ponaosob treba opisati.
Osim toga treba ispuniti i deveti formular jer sam godinama radila izvan Njemačke.
Dok svi ispune svoje bit će svibanj 2048 i trebat će mi samo još ispunjen formular za posmrtnu pripomoć.
Po jednoj strani je dobro ispunjavati ta sranja jer tako vidiš kakvih sve teškoća mogu imati pacijenti.
Jedni ne vide, drugi ne čuju, trećima se vrti, četvrti je u kolicima, peti treba pomoć pri oblačenju i jelu.
Tako da u biti sam super i vjerojatno će mi uhljebi iz penzionog osiguranja odbiti zahtjev.
Treba netko i šepati po firmi, kako bi ona moja "pipi machen" kolegica iz bolnice mogla na još jednu kuru, umjesto da joj plate kurs njemačkog, da konačno nakon 30 godina u Njemačkoj ne treba dolmečera.
(Ovo ne govorim ja nego moja Schauma iliti naturalizitana Helga, potajna simpatizerka AFD-a, inače poznata po izreci "das darf man nicht sagen" iliti "to se ne smije reći").
Ja sam samo šepava, ne mogu saviti koljeno preko 100 stupnjeva, čime sam djelomično ograničena u svojem poslu.
Ne mogu, odnosno mogu s ograničenjima otići na gradilište ili na teren.
Na sreću ne radimo to tako često, a ima dovoljno mladjih kolega koji mogu uskočiti.
Ne mogu s kolegama na kojekakve adrenalinske team buildinge (nisam ni dosad išla no Helga iz penzionog to ne mora znati) a uskraćena sam i za mogućnost upucati šefa pri partiji paintballa.
A to pretpostavljam neće biti dovoljno argumenata za odobrenje terapije.
Što bi rekla moja sestra kad sam joj se požalila na to da se sve vrti samo oko očuvanja radne sposobnosti a raditi možeš u mojoj (i njenoj) struci i bez nogu: "Jebe se njima za tvoju kvalitetu života!".
Jebat ga.
Točka.
U zadnje vrijeme gledam neku švapsku doktorsku seriju, što mi baš i ne čini dobro.
U toj seriji nema jednostavne ozljede ni operacije, najmanja ogrebotina se odmah inficira, sa sepsom su svi na dobar dan a pila za amputaciju je vječito spremna za slučaj slučaja. Čak su jednom kolegi već otpilili nogu a drugi je na jedvite jade ipak uspio sačuvati ruku jer se nije dao operirati (pozna gazda svoje ljude rekla bi moja baba), pa šta bude.
Najbolje od svega je da doktor samo baci pogled na ranu, opipa trbuh, opazi osip i već je siguran u to da pacijent ima rijetki insulinom koji odmah treba operirati ili se zarazio legionelom na putu po nekoj pripizdini.
I ne samo to da pacijenti koje dovedu u hitnu tijekom epizode barem tri puta skoro pandrknu, nego i na njihovim posjetiteljima doktori primjete neku sitnicu, koju tek tako usput treba provjeriti.
Na kraju i oni leže u sobi uz ovog koji je triput skoro pandrknuo i to s dijagnozom rijetkog tumora mozga ili neizlječive autoimune bolesti.
A sve samo zato jer su se jednom počešali po ruci ili im je oko jednom malo cuknulo.
Jučer je baš ko za vraga bila neka sa sličnom ozljedom poput moje a kojoj je nakon godinu dana bajpas u nozi otišao kvragu, što je doktor dijagnosticirao jednostavnim pipanjem noge. Noga je hladna - sestro, pripremite operacionu salu, arterija je začepljena!
Sad od jučer svakih pet minuta kontroliram nogu da nije slučajno hladna.
U srijedu imam kontrolu kod doktora za krvne žile i već ga vidim kako brusi noževe jer se kod mene negdje nešto začepilo (žila u mozgu - kaže Ištvan koji sluša sva ta moja sranja - ali tko mu je kriv, serija je bila njegova preporuka).
Tako sam da skrenem misli u drugom smjeru počela peći keksiće za Božić.
Ako ih nastave jesti i dijeliti okolo ovim tempom, morat ću svaki dan peći barem dvije ture.
No to je puno bolje od ispunjavanja formulara F0870 i gledanja priručnika za hipohondere, napredni tečaj.
A i dobila sam kod ADAC-a knjižicu sa internacionalnim receptima za božićne keksiće, pa zašto ne probati.
Prvo sam ispekla cimet rolice (navodno ih rade u Švedskoj)
a nakon njih keksiće od kikiriki maslaca (Peanutbutter Thumbprints), koji dolaze nu manje ni više nego direktno iz New Yorka.
Barem ako je vjerovati knjizi.
Za prvi pokušaj solidno su ispali a što je najvažnije, jako su ukusni i - skoro ih više ni nema.
Ove iz Nevjorka je trebalo preciznije puniti marmeladom, pa bi ljepše izgledali, no zasad se nitko nije žalio.
Sa pincetom nek ih pune domaćice iz američkih filmova, meni su dobri i ovakvi.
Večeras krećem sa drugom turom.
U planu su mi talijanski limoncello keksići i čokoladno snježne kuglice (snowcaps) a dalje ćemo vidjeti.
Pomoćnici su tu i skupa s Rudolfom kojeg sam danas dobila strpljivo čekaju da se ohladi tijesto koje sam već zamijesila, pa krećemo u akciju pečenja druge ture.
P.S. Evo ispekli smo i drugu turu, sutra ćemi nastaviti sa vanikin kiflicama :)
Post je objavljen 14.12.2024. u 21:40 sati.