U središtu kružnice radijusa 15km
utorak, 29.08.2023.
Madjari
|
Skoro dva tjedna me zbog bolesti nije bilo na poslu. Neću vas sad baš dugo gnjaviti svojim kao Jeremija iz Alan Forda (ali malo moram). Boleštine nisu bitne za ovu priču, imaju veze jedino sa nekadašnjim JMBG-em. Sjebana križa koja se više nikada neće vratiti u normalu. Bolovi koji se mogu smanjiti vježbama i plivanjem. I tabletama koje pokušavam ne piti zbog nuspojava.  Dobra stvar je da sam obavila sve pretrage kod očnog i sve je u zelenom području. Nema glaukoma, očni tlak je normalan kroz više uzastopnih mjerenja tijekom dana. Od 100 točkica koje su mi pokazivali na svako oko, nisam na vrijeme opazila 4 lijevo i 7 desno, što nije zabrinjavajuće. Očni živci su u redu, što ne mogu tvrditi za one druge, koje mi često dignu bez najave. Evo recimo danas, dodjem na posao nakon dva tjedna i vidim propuštene pozive prošli tjedan. Jedan broj mi upadne u oko. Odem guglati, kad ono, gradski ured u susjednom mjestu zadužen na kojekakve dozvole, izmedju ostaloga one za ribolov po okolnim vodotocima. Kako trenutno planiramo kojekakve objekte infrastrukture, prvo sam pomislila da me zovu zbog nekog projekta. I nazovem ja taj broj, predstavim se, kažem trebali ste me u četvrtak, o čemu se radi.  Kaže ova s druge strane: nemam pojma tko vas je zvao niti zbog čega, recite mi ime još jednom. Izrecitiram ja ime i prezime a ova će meni: a da, sad sam se sjetila, na bazenu je pronadjena futrola sa madjarskom vozačkom i u njoj je bila vaša vizitka, pa smo vas nazvali na posao.  Čudim se ja kakvi jebeni Madjari, jes da su nam susjedi bili Madjari ali tome je sto godina da su se odselili a i sada žive 45 kilometara dalje, sigurno ne idu ovamo plivati.  Štoviše, nisam čak sigurna znaju li plivati uopće, nikad nisu išli na godišnji na more. No ona se neda smesti, kaže, bit će to vaš suprug, reče mi ime i stvarno - on je!?, ali otkuda mu madjarski dokumenti?! Već sam vidjela sve moguće varijante kradje identiteta u igri.  Pita ona mene kad je i gdje rodjen. Kažem ja njoj tu i tada. Sve štima. Osim Madjarske. I onda mi pade napamet da je kratica za Hrvatsku HR pa ju je ova zamijenila za Madjarsku iliti H. Reko, daj ti meni pročitaj šta piše na tom dokumentu, kad počne ona lomit jezik pa kaže: piše "hhhhhhuuun....nein....hhhhhuuuuurrrr...vad...zka....". I stvarno, zamislite vi ovog mojeg Madjara doma kako danima ide okolo ne kontajući da mu nešto fali.  Sreća u nesreći je da ovaj hrvatski ionako u Njemačkoj ne vrijedi u slučaju da izgubi njemački. Današnja regulativa zabranjuje dvojne vozačke dozvole osim ako su izdane prije uvodjenja te regulative. Tako je njemu hrvatska ostala u vlasništvu samo da bi imao šta izgubiti. Davnih dana je njemačku dobio na osnovu polaganja teoretskog ispita još jednom, tako da odtada ima dvije. Pa čemu ne jednu izgubiti. S mojom vizitkom čak.  Šta sam mu sve jebala jutros na telefon ne bi bilo pristojno objaviti, iako se neki žale da u zadnje vrijeme ne psujem dovoljno :)) Kad sam se malo umirila zove on ponovno. Madjar: Hej, sutra sam slobodan pa idem sa Mateom (nećak) u kino. Možeš misliti, još nije bio u kinu, jako se veseli. Ja: Samo ti pazi da maloga ne zaboraviš u kinu. Madjar: A jesi bezobrazna! Ja: Pozna gazda svoje ljude, Ja sam spremila broj od kina za svaki slučaj.  Jadno dijete, nema pojma s kim ide gledati Lessija. Neka nova verzija. Zapravo, izabrani film je prava edukacija za dijete koje bilo kamo ode s Madjarem. Od Lessija će najbolje naučiti kako se vratiti kad ga stric posije po putu. P.S. u subotu smo bili na vožnji brodom po Neckaru od Heidelberga do Neckarsteinacha. Za divno čudo kartu kupljenu dok su meni slikavali vidno polje nije izgubio, iako ju je tražio dobrih pola sata i već smo mislili da ništa od izleta. Na kraju se čak napravilo i lijepo vrijeme. No od svega najviše nas je zabavio jedan bezvezni detalj. Par šlapa na obali. A vlasnika nigdje u blizini. Zašto ih je tu ostavio, kamo li je sam nestao? Cijeli krimić smo mi tako šetajući složili oko tog para ružnih crnih muških šlapetina, ne znajući da negdje u uredu za izgubljene stvari madjarska vozačka čeka na mog Ištvana :))))  P.P.S. kad smo već kod nećaka, onda je red i da pohvalim našu Leu koja je trenutno u Osijeku na treningu s ženskom reprezentacijom Hrvatske u kategoriji WU-15. Da je živ, tata bi joj se već bio pohvalio na svome blogu. Ovako, ostaje teti da se pohvali i da joj poželi da zaigra danas u utakmici protiv Rumunjske. Bravo Lea! |
- 09:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 23.08.2023.
Petra od kamena
|
Svi znamo narodne poslovice o onome tko pod drugim jamu kopa ili pak o onome što rano rani. Svakome s imalo životnog iskustva u medjuvremenu je jasno da ovaj koji danas jamu kopa na tom mjestu izgradi novi trgovački centar a glupan koji rano ustaje nikada neće postati šef jer šefovi dolaze oko desete, nakon što su odradili jednu turu teretane i doručkovali smoothie sa chia sjemenkama. No opet, uporno koristimo te poslovice i dalje, jednostavno su se toliko udomaćile da njima pametujemo mladjima od nas, kao što su nama pametovali od nas stariji.  Pojavom televizije i reklama neki slogani ili izjave proširile su se uokolo, pa tako danas često u mnogim prilikama koristimo neke od njih.  Jedna od starijih i poznatijih je tako Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje. No dobro, neko vrijeme je navedena bila u nemilosti, dok su jaja bila zabranjena namirnica. Zadnjih su godina rehabilitirana i ponovno su zdrava. Do neke nove studije koja će pokazati da ne valjaju.  Zbog svih tih osebujnih likova koji su se u njoj pojavljivali, serija Velo misto izvor je masu izreka koje mi doma koristimo svaki dan. "Jadni smo ti u našoj žalosti, oooooj!" tako i dan danas zapjeva moja bolja polovica kad (opet) počnem kukati iz bilo kojeg razloga, a muke ježove najbolje opisuju onaj osjećaj kada nakon godišnjeg treba ponovno otići na posao.  Dodje li u kakvoj utakmici do pucanja jedanaesteraca, u glas vičemo "Frane brani!" ko Duje kad je razbio sliku od Franje Josipa pa završija u pržunu (i završio fakultet).  Jedna od mojih najomiljenijih svakako je "Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ nesmin kazat!“, kao odgovor kad me netko pita imbecilno pitanje: "Šta ima?" (ili na jeziku moga malog mista: "Ima'l ča novoga?").  Ili na primjer, kada bi slučajno uz nas protrčala Ipsilonka, muž i ja vikali bi za njom u glas: "Baćo, Baćo!" :))  Kad smo već kod Velog mista, onda je teško prije i poslije bilo kojih izbora za bilo što ne zaključiti: "Govno bilo, govno i ostalo, samo ča će ovo još jače smrdit!".  Vrelo izreka koje i dan danas koristimo svakako je i Bilježnica Robija K., koju već godinama ne pratim jer se skurbala kao i sve što ne zna kad je vrijeme za dostojanstveno odjebati. No da skrstim, kad je ručak gotov, ja moje ukućane zovem sa: "Dida, kokain!" (odmah dolete) a ne sa "Dida, ručak!" (nitko ne reagira).  Neke od naših omiljenih doskočica novijeg su izvora, kao naprimjer: "I moj brat Robert takodjer", kad god netko radi ono što i svi drugi.  O crtićima bolje da ne počinjem. Tako mi mlijeha u prahu... To je nepravda... Krunimire ne plaši bebu.. Može mala moralna pomoć posrnulom glumcu u prolazu?... Četiri, sine, četiri..., samo su dio svakodnevno korištenog opusa.  Uglavnom, svašta sam već čula i svašta pokupim kad mi se dopadne i tako mi sam prekjučer krepala od smijeha kad je Kupus u jednom komentaru napisao nešto tipa "biti postojan kao petra" (Petra? - jel ro stvarno neka poslovica? - nikad čula) i to zato jer komentar ima u sebi nešto proročanstveno (i slučajnostno).  Prije desetak dana počela sam pisati post, zapravo uploadati slike, o jednom zanimljivom mjestu i osobi koja stoji iza njega. Ime joj je (bilo) Petra a cijeli je život (znakovito) skupljala po Islandu kamenje svih mogućih oblika i boja. Iako mi je teško prosuditi da li su Petra i njen (nazovimo to) hobi stvarno zaslužili visoka islandska priznanja ili je obitelj trebala davnih dana poslati je na liječenje opsesivno-kompulizivnog poremećaja, mora se priznati da je zbirka impozantna. Pitali smo Petriju kćer, koja danas naplaćuje ulaz i izgleda solidno živi od njega, znaju li koliko je otprilike tog kamenja. Kaže da su jednom počeli zbrajati pa odustali. Pametno. Inače bi kćer cijeli život proveli zbrajajući kamenje (ja bi od toga izgradila šarenu gromaču  ) kao što ga je njena mater provela skupljajući.Postojana (ili lagano trknuta, tko bi znao) kao Petra. |
- 08:51 - Komentari (25) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.08.2023.
Mauricijus
|
Prije godinu dana... On (prevrće jastuke po kauču): Jel znaš možda kamo sam stavio onu knjigu o Mauricijusu? Ja: Kakva jebena knjiga? On (otvara sve ladice, kopa po njima): Posudio mi je kolega koji je od tamo, moram mu vratit. Ja: Knjiga ti je tamo gdje si je stavio, niti sam je vidjela niti me zanima ići na godišnji nekamo gdje ću susret šlepere švapskih turista. Sigurno ti je u ruksaku. On (pomiče komode i gleda iza njih): Sigurno nije u ruksaku (miče stolić u dnevnom). I Inače, Švabe idu na Maledive, na Mauricijusu ih nema baš. Ja: Da zato jer ih nema tamo su se Plavuša i Vučko* tamo oženili trčeći bosi po pijesku u bijelom ko Jole u najboljim danima. On (kopa po kanti za smeće): Kad su oni romantični a ne ko ti. Ti niti nećeš na Mauricijus niti bi išla na romantično krstarenje brodom. Ja: Vidit ćeš za godinu dana kad se budu rastajali od silne ljubavi i romantike. Samo ćeš jedan dan vidjet Vučka na parkiralištu s prikolicom kako odvozi stvari. On: Otkud ti to? Ja: Slušaj šta ti kažem. S prikolicom se doselio, s prikolicom će odjebat. On (pronalazi knjigu u svojem ruksaku): Evo našao sam, spremio sam knjigu u ruksak da ju vratim kolegi. Ja: A šta sam ti rekla? Mogo si prvo tamo potražit. Samo ti mene slušaj i sve će bit u redu. Ovih dana... On (prevrće jastuke po kauču): Jel znaš možda kamo sam stavio onu knjigu o Mauricijusu? Ja: Jebeš me već godinu dana sa tom knjigom, šta još ju nisi vratio? On (otvara sve ladice, kopa po njima): Posudio mi je kolega koji je od tamo, moram mu vratit. Ja: Znam da ti je posudio kolega i znam da me uvijek jebeš gdje je ta knjiga, pa sam ju spremila na sigurno.Knjiga ti je tamo gdje si je stavio, jučer si ju izvadio iz ladice u koju sam ju spremila da znam gdje je kad ju opet počneš tražiti. On (kopa po ruksaku): Bila je tu na komodi (pokazuje mjesto na kojem nema ničega), tu sam ju stavio. Ja: Onda ti je sigurno u autu, mene ne zanima mjesto na kojem će mi švapski turisti sjedit na glavi. On (pomiče komode i gleda iza njih): Sigurno nije u autu (miče stolić u dnevnom). I Inače, već sam ti rekao, Švabe ne idu tamo masovno, osim Plavuše i Vučka ali oni se rastaju. Ja: Sad bi mogli za rastavu otić tamo pa trčat bosi po pijesku u bijelom ko Jole u najboljim danima. On (kopa po kanti za smeće): Dobro si ti rekla, vidio sam Vučka jučer na parkiralištu s prikolicom. On i sin su odnesli sušilicu, nema je više u podrumu. Ja: Toliko o ljubavi i romantiki. Samo ti lijepo slušaj šta ti ja kažem i nemoj bit ko Kupus. On (upitnik iznad glave): Kakav kupus?! Ja: Ma to je jedan s bloga koji bi me poslao na Kubu ko ti na Mauricijus. On: Jel to onaj kojemu se Island nije dopao? Ja: E taj, a koji drugi. Ma svi ste vi isti. I ti i Kupus. On: I Vučko. Ja: Kako sam njega mogla zaboravit! On (izlazi van, vraća se minutu kasnije): Evo našao sam, spremio sam knjigu u auto na sic da ju vratim kolegi. Ja: A šta sam ti rekla? Samo ti mene slušaj i sve će bit u redu. (nastavlja se, osim ako konačno vrati knjigu). *susjedi, tako ih zovemo od milja |
- 09:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 13.08.2023.
Nedjelja
|
Dan za odmor. Malo morgen. Počela je doduše lijeno. Bolja polovica servirala mi je kavu i tablete za tlak, kako bi me prisilila da konačno ustanem. Ovo sa tabletama je njegova domena, uvijek me pita da li sam ih popila, što baš i ne čudi budući ih često zaboravim uzeti i tek se na poslu sjetim - o shit! Zato sam i kupila škatulicu s danima, da budem sigurna a ne da ovako stara i senilna uzmem duplu dozu.  Kavu ponovno pijem otkako se tlak stabilizirao, mjesecima sam bila samo na onoj bez kofeina. Čak nije ni loša okusom, iako navodno nije baš najzdravija po nekim drugim pitanjima. No tko bi više znao što je zdravo a što nije, jedna studija pokaže jedno, druga drugo, najbolje je sve to skupa ni ne čitati. I tako nekako konačno ustanem jutros oko pola deset (na satu je krivo vrijeme, nema baterija a nikako da kupim nove) pa polako krenem kuhati za cijeli tjedan. Prvo sam ustanovila kako sam odmrznula meso za cijeli tjedan a za današnji ručak ne. Pita me bolja polovica šta ću sad. A ništa, ima dva paketa kozica pa ću to na brzinu spremit s malo (ok, puno) češnjaka.  Nedjelja mi je inače dan pripreme za kuhanje za cijeli tjedan. Treba očistiti svu salatu, nasjeckati i vakuumirati povrće i onda tijekom tjedna ide brzo. Čak stignem na plivanje bez da smo jeli neko smrznuto govno na brzaka. Ili još gore, skupo i mlako govno iz dostave. Danas sam tako ogulila mrkve i očistila povrća za tri vreće smeća. Muž se smije, kaže, ne znam šta ovi drugi jedu ni kuhaju, valjda govna, svo smeće dolje u kontejneru je od nas. Vidim ja šta jedu, uglavnom Hallo Fresh pakete. To je su paketi s narezanim i porcioniranim sastojcima uz koje vam pošalju recept tako da ispada kako sam kuhaš od friških sastojaka. Koji su dva dana bili u kamionima DHL-a i onda satima čekali pred ulazom. Ne znam stvarno kako se netko već nije potrovao od te pomodarije. Ali opet, uz današnja radna vremena mogu ih razumjeti.  Malo pomslo spremila sam sve što sam planirala. Punjene paprike, bolonjez umak, rižoto od piletine i kozice za danas. Salate za uzeti na posao su već u frižideru, ispekla sam i kruh. Sad mi se čini da sam malčice i pretjerala, nekad stvarno imam manično gastronomske epizode, no opet uopće ne sumnjam u to da ćemo sve potamaniti najkasnije do petka, što za večeru a što za marendu. A onda opet jovo nanovo. Odlučili smo danas ne otići plivati. Dovoljno je bilo tijekom tjedna. Ljeto se vratilo a s njime i sve moguće smetnje na onom tako prekrasno praznom bazenu.  Nekada je dobro i jednostavno dignuti sve četiri u zrak. Nije da nemamo dovoljno instruktora za takvu filozofiju po kući. Posebno onih uobraženih koji likuju nakonmoralne podrške svekolikog blogopučanstva od jučer.  A sad odoh odmorit malo. Sutra je novi (tje)dan. Još jedan manje do penzije. Pusić, kisić, ljubić (jebo vas mačak da vas jebo, imate svi po jedan minus u crnoj tekici, tek toliko da znate, za statistiku :)))) |
- 16:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 12.08.2023.
Jutros na sudu...
|
Sudac: Gospodine Mačak, pitam zadnji put, tko je umočio šapu u doručak tužiteljice u subotu, dana 12.08. u 10 i dvadeset? Mačak: Poštovani sude, nisam kriv! Sudac: Tužilaštvo podnesite dokaze! Tužilac: Dobro pogledajte ovu sliku,  kao dokaz broj 1. Mislim da daljnji dokazi nisu ni potrebni. Slika govori više od mijauka. Sudac: Gospodine Mačak, imate li što reći u svoju odbranu? Mačak: Mijauuuu.... |
- 10:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 09.08.2023.
Retko me vidjaš sa devojkama
|
Kako to obično biva, na anketi je krenula rasprava o jednoj, da bi završila na potpuno drugoj temi. Ne volim baš kometirati komentare ali jedna me stvar povukla za jezik. Mislim, nauči se čovjek, pardon, nažalost žena, da je opet glavni negativac jer mora reći što misli o bilo kojoj temi umjesto da lijepo šuti i gleda iz prikrajka što to drugi pišu. Nebitno. Rezime je zasad slijedeći: Flekserica ne voli teretane i pilates, posebno u društvu žena, a ni oznojeni mužjaci joj nisu baš. Anabonni je zgrožena nad riječnikom gore spomenute, dobro da nije toliko zlopamtilo, pa će sutra već biti u redu; u najgorem slučaju stres će ostrugati čokoladom. Ipsilonka još trči maraton po šumi, pobjegne žena uvijek kad postane gusto a kad se vrati secirat će naše komentare rečenicu po rečenicu. Sarah je odlućila otići na plivanje, nakon što četkicom za zube od 130-kilskog krmeta, koje njoj sugerira da je debela, počisti fuge u kupaonici. Sreća moja da se pojavio Kupus i posrao i teretane i bazene i biciklizam i trčanje po šumi, te nas uputio na udarnički moto. Srce, ruke i lopata je sve što nam treba. Ponekad pegla. Kad se nakupi veša jer smo se rastezale po teretani, plivale, trčale i pilatizirale umjesto sa poštirkamo tabletiće (od V). Nego, mene je u svemu tome onako baš uštipnula tamo gdje sam najtanja (a to je teško naći jer ne idem u teretanu). U jednom komentaru Sarah mi veli "darling". Eto zašto me retko vidjaju sa devojkama. Mrzim ja puno toga, takav mi je horoskop. Ali najmrzim kad me netko nazove "draga". Ili još gore. Darling. Krv mi se sledi u žilama. E sad, od potpunog sledjivanja štiti me jedino intuicija koja mi nekako kaže da je Sarah ipak najs person, pa ta darling možda i nije ona draga koju tako mrzim. S naglaskom na možda. Oduvijek se bolje razumijem sa dečkima a čista ženska društva izbjegavam ako je ikako moguće. Ne znam, nikad nisam znala i ni ne mislim pod stare dane pokušavati izaći na kraj sa ženama. To nikad ne znaš šta zapravo misli i jel te to bode namjerno ili ne, jel te bode uopće i tako to. Kad ti žena kaže "draga" to može znažiti sve. Od toga da si joj stvarno draga (manje vjerojatno), preko "dabogda ti qrac na glavi izrastao" (vjerojatnije) pa sve do "crkni (, draga)" (vrlo vjerojatno). Nešto tipa kao kad muža nazoveš potpunim imenom, recimo Zvonimir a tako ga ni rodjena mater nikad nije zvala, iako mu je baš ona dala to ime (da bi ga svi zvali Zvonko). Nema te umjetne inteligencije koja bi uspjela napraviti pouzdani translejtr kad je riječ o obraćanju žene drugoj ženi. Za razliku od žena, koje će rijetko drugoj ženi reći baš nešto jako ružno, poslati je u qrac ili u vražju mater, muškarci puno lakše izgovaraju riječi tipa: guska, krava, koza, vještica, nabijemtemakurac i tome slično. Taj pristup puno mi je miliji, na njega se može odgovoriti istom mjerom. Možeš ga nazvati starim jarcem, majmunom, debilom, nedojebanim kretenom i onda ste 1:1. Neriješeno. Ali što reći kad ti netko kaže da si darling. Popizdiš li, onda će se ona zgražati i okupiti još i skupinu drugih zrgažateljica oko sebe. Jer ti si eto, popizdila a ona te "samo" zove "draga". Ne popizdiš li, onda treba smišljati suptilne odgovore koji će pak nju natjerati na razmišljanje. A to je prekomplicirano, Honey Bunny. Pumpkin : All right, everybody be cool, this is a robbery! Honey Bunny : Any of you fucking pricks move, and I'll execute every motherfucking last one of ya! (Pulp Fiction (1994)) Apdejt, apdejt :) Evo, ja svoje otplivala za danas u pauzi za ručak (god save the home office i klizno radno vrijeme). Bazen je bio pravo po ukusu profesionalnog plivajućeg mizantropa.  Već sam ulaz je obećavao.  Temperatura vode sve je rastjerala,  a ja si mislim: da barem ostane ovako ružno vrijeme do kraja sezone,  i imat ću cijeli bazen  i okolicu  samo za sebe. A sad idem dalje u nove radne pobjede. Do penzije mi ostaje točno još 101313 sati i 9 minuta. 2576 radnih dana. 323 dana godišnjeg odmora. I 1322 slobodnih dana. |
- 12:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 08.08.2023.
Sin od doktora
|
Iz Ljubljane. No o njemu ćemo na kraju. Svako malo mjesto ima neke svoje čudnovate sporedne likove, pa tako i mjesto u kojem sam provela djetinjstvo. Iako kod nas (djelomično i u vlastitoj državi) zbog jezične barijere nepoznat široj javnosti, moj najdraži kantautor Iztok Mlakar u svojim je pjesmama opisao mali milijun tih primorskih Ibri Dirkih i Giga Bosnića. Mnoge od tih likova nikada nisam upoznala, pa ipak još dan danas iz navike koristimo doma njihova imena kad treba opisati odredjenu ljudsku manu ili nedostatak. Ono što ih i čini tako posebnima. Vrline su dosadne, nepravilnosti i mane puno su zamiljivije i duže se pamte. Od špinela do špinela mu je pamet šla u maloru An kšenkrat, če si se usedu z njim an če si mu govoru: "Dej, Marjo, sej ni treba bet zadet prou vsaki dan, Dej, prim se kakga dela rajši an kadi malo manj An dej poglej se malčk u špegu, Marjo, ma kej se tu prave Genjej sesat tistu reč, k maš oči že prou krvave" Te je gledu ku ena mona an reku: "Kaj težiš že spet, če skadim en špinel in sem malo zadet" (Iztok Mlakar: Mario Špinel) Dan danas se tako za nebitnu osobu koja još k tome recimo živi u pripizdini bez imena reče da je Luka Jebalica iz Senjske drage. E sad, jel taj jadan Luka Jebalica ikada postojao, tko bi to znao. Da će u mojem kraju znati za njega i generacijama kasnije, sigurno se nikada nije ni nadao. Onda je tu teta Klofina. Omiljeni lik moje pokojne mame. Tetu Klofinu je razliku od Luke Jebalice (favorit broj 2) stvarno i poznavala. Bila je to neka starija usamljena žena koja je živjela s mnogo mačaka, pa je tako bila pojam čudakinje. Za njenom brojnim mačkama je ostajao toliki nered, da ja i dan danas rečem mojima doma da ne budu ko teta Klofina, kad nešto ne pospreme za sobom. Uvijek je se sjetim kad kupim usisavam dlake po stanu i grintam kako su moji mačkoljbci od mene napravili tetu Klofinu koja živi i mačjem neredu. Rajku sam i sama poznavala. Bila je zapravo jedno u suštini dobro biće, danas bi rekli s posebnim potrebama, koje bi se našlo na mjestu svakog lokalnog dogadjaja i onda ga prenosilo okolo od kuće do kuće ko gluhi telefon. Dok je nje bilo, nije trebalo interneta ni televizije, vijesti su se širile brže negoli instagramuše sa svojim videima postanu viralne. Moglo bi se reći da bi jedna Megarajka mogla slobodno biti proglašena jedinicom za brzinu širenja novosti, kad bi takva jedinica postojala. Svaki put kad se muž vrati s novostima o tome koji se susjed rastaje, koji je nabavio psa a koja kolegica se udaje, rečem mu da ne bude kao Rajka. Jedan od osebujnih likova svakako je David, lokalni Forest Gump. Jedna dobra i draga osoba a laganom mentalnom retardacijom, ne znam da li je danas još živ ili još uživa u zasluženoj penziji. Kako to obično biva u selima mojim malim (baš s tim filmom i likom pomoćnog vozača iz tog filma je najbolje povući paralelu) u ono vrijeme socijalističkog mraka, mjesto mu je našlo, bolje rečeno izmislilo poziciju kurira u lokalnom hotelijersko-turističkom poduzeću. Svakoga je dana raznosio poštu po rašrtkanim radnim jedinicama, nosio utržak na nekadašnji SDK uz pratnju vozača i slično a svoj posao uzimao je jako ozbiljno i odgovorno. Mislim da se uz sve današnje stresove i breakput-ove nitko nikada u životu zbog posla nije toliko (iz)sekirao kao on. Sve je bilo dobro, dok nešto ne bi krenulo drugačijim tokom od uobičajenog. A to je naravno bilo više pravilo nego iznimka, ko u onom vicu o švicarskom i bosanskom paklu, gdje u švicarskom svaki dan uredno dobiješ svoju žlicu dreka dok u bosanskom jedan dan nema kante, drugi dan dreka. Tada bi jadan David počeo kružiti ko profesor Baltazar u crtiću kad izmišlja nove patente i trebalo ga je pet ljudi uvjeravati da se ništa strašno neće dogoditi ako neku dnevnu zadaću danas ne uspije obaviti i to čak ne ni svojom krivnjom. Dan danas kad netko u panici ne zna što učiniti, znam mu reći: nemoj bit ko David! I da sad ne nabrajam sad ostale lokalne Mare Mulice, Baću, njegovu Svitlost i ekipu, posvetit ću se liku koji se nekolika puta pojavio u različitim pričama o idealnom muškarcu koje sam onako pobrala usput :) Imena mu nitko više ne zna, prezimena još i manje. Da li je još živ tko bi znao, većina aktora s kojima bi imao direktan ili indirektan kontakt više nije tu. Priča prva. Za razliku od dosad ispričanih, ovo je priča o osobi bez mana, vlažnom snu svake punice. Muž i ja tada još nismo imali auto i svekrva nas je odvela do obližnjeg salona namještaja, trebao nam je kauč. U prvom salonu nismo našli ništa, pa smo svratili do drugog. I samo još do jednog. I tako jedno tri četiri puta. I onda je svekrva skontala koliko je sati i da nije još ni isplanirala večeru a kamoli je skuhala. Trebalo je na brzinu još do supermarketa. Kupila je list (riba), računajući da će to najbrže pripremiti. Nismo se još ni uparkirali, kad se otvorio prozor njihovog stana prema dvorištu. Svekar je rekao samo hladno: Pa gdje ste više, crko gladan! Ovo "crko gladan" dan danas nam je predmet zajebancije, posebno kad mali mačak počne mijaukati kao da deset dana nije dobio za jesti. Svekrva je ušla u kuhinju i ja za njom. Neće valjda on(i) nešto sami skuhat. Uzela je onaj list, na brzinu ga pofrigala, uz to kuhan krompir i zelena salata. Jebiga, nije baš neka večera za ove koji viču da su crkli gladni, već sam računala da bi moglo biti zabavno kad to postavi pred svekra nakon što je satima crkavao gladan :)) Iznese ona pred njega onaj tanjur sa listom i kuhanim krompirom i još ga ukrasi s komadićem limuna: "Evo papi (na to "papi" dan danas crkavamo od smijeha, svekar je bio sve više negoli netko koga bi se zvalo "papijem"), samo za tebe!" i ukrasi sve uvijek namještenim smiješkom. Bacio je pogled na pladanj i promrljao nešto tipa "dobro da si se sjetila doć doma i nešto skuhat" i počeo jesti. Bolje rečeno pljuvati sadrćaj tanjura: "Šta je ovo, totalno je bljutavo!?" "Ali papi, zato sam ti limun stavila, znaš da ne smiješ slano...." Odgurnuo je onaj pladanj, tipa, jel ti mene zajebavaš. Vidjela je svekrva da je vrag uzaeo šalu pa se vratila u kuhinju dodatno začiniti stvar. I tada se pojavio on. Sin od doktora. Iz Ljubljane. Trebala je ona davne 1966 otić sa famoznim sinom od doktora iz Ljubljane u noć ko Andjelija Prokić s Lukićem iz prve strofe a ne da ju ovaj tu cijeli život drka kad je gladan. Vratila se nazad, ovome od koga je šezdesetišeste trebala pobjeći ko vrag od tamajana i ponovno mu servirala na stol ono što bi od mene dobio servirano na glavu. Lahko bi bila idealen par Z diplomami in otroki Tudi to ima svoj čar, komaj zdaj vem S krediti in obroki Zmeraj si bila večja kot vse Kar nama je življenje dalo Kakšen dan se mi zdi Da dojenček sem, ki ga še vedno štorklja nosi Preko Mure, preko Drave Prek Save vse do morja Morda še prek oceana Od zibelke do neba (Vlado Kreslin: Preko Mure, preko Drave) Mene je uhvatio smijeh ali nisam joj rekla zašto. Isti se lik više puta pojavio o priči broj dva. Moja je pokojna mama naime, svaki put kad bi se gadno naljutila na starog isto tako znala reći da se trebala udati za sina od doktora a ne za njega. I taj je doktorov sin bio Slovenac. Iz Ljubljane. E sad, ili su slovenski doktori iz Ljubljane u naše malo misto dolazili na kolektivni godišnji odmor ili je to jedan te isti lik. Dan danas me kopka tko je bio taj famozni guzinjin sin i nije li stvarno riječ o istoj osobi. Mama i svekrva odrase su u istom mjestu, svekrva je niti godinu dana starija. Kakav je to lik morao biti, ko Mića iz kafića, koji kljuca brže od djetlića :))) Koliko li se puta na kraju ženio? Ili se možda u rijetkim trenucima kad je bio trijezan i on prisjetio neke od nesudjenih nevjesti iz malom mjesta na moru u kojem je očito bio popularan kao i njegov stari. I onda se neki čude kako sam mogla 12 godina provesti u deželi medju Janezima. I još tamo odlazim i na godišnji. A kako neću, kad sam u zapravo nesudjena kćer doktorovog sina. Ili njegova snaha. Iz Ljubljane. P.S. Drž se, Slovenija, moja (ex) dežela! Prvi žarek že dviga se iz sna Glej, nad vodo je svetloba vzšla Ko poslednjemu v temi poidejo moči Novih stotero se sonca veseli Nekega jutra, ko se zdani In se glave ohladijo Vsak odide svojo pot Nekega jutra, ko se zdani In se solze posušijo Nekega jutra, ko se zdani Tam pri peči stari, kot včasih tiste dni S klobuki na omari in toplimi dlanmi Spomnimo se pesmi stare, ki bila je še od vseh Glasneje od viharjev se slišal bo naš smeh Nekega jutra, ko se zdani In se glave ohladijo Vsak odide svojo pot Nekega jutra, ko se zdani In se solze posušijo Nekega jutra, ko se zdani (Vlado Kreslin: Nekega jutra, ko se zdani) |
- 12:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.08.2023.
Gluhi jebe ćoravoga
|
Tako nekako bi se ovako pod stare dane moglo opisati bolju polovicu i mene kao par. Ali doslovno. On naime od djetinjstva skoro pa ništa ne vidi na jedno oko, a ja sam malo nagluha, posebno kad mi još udje i voda u uho nakon plivanja. I bilo bi dobro kad bi tako ostalo do kraja ali malo morgen. U zadnje vrijeme ja njemu moram pet puta nešto ponoviti dok me čuje a ja sam oćoravila. Već sam se naučila da u daljinu vidim samo maglovito a na pakiranjima kojekvih kozmetičkih proizvoda ne mogu pročitati upute, pa nisam ni skontala kolilo slabo zapravo vidim, dok nismo otišli na put o kojem sam pisala, dok je Kupus cijelo vrijeme prigovarao zaštl nismo u Indiji ili na Kubi :) Sjedimo mi tako jedne večeri, koja tamo zapravo ne postoji, na terasi hotela i gledamo u more i kaže on: Vidi kitove! I ne samo on, i ostalo gosti se uzjebali, svi vide kitove negdje na pučini osim mene. Kažem ja: Kurac a ne kitovi, tko zna šta ste vidjeli! Sad ovaj moj pita i druge goste i kelnere, jesu li oni vidjeli isto što i on. I kažu svi, da pa lijepo se vidi, ima ih 4 ili 5, na što je kelner još napomenuo kako je to sasvim normalna pojava, vidi ih se svaki dan u prolazu. Kaže on meni: Pa ti kurca ne vidiš, čim se vratimo doma, napravit ću ti termin kod doktora!, okrene se prema kelneru i nadoda: Maj vajf dont si eniting, ši sejd, der ist nating! Kaže kelner: Nije nating, stvarno ih se vidi, jour wajf ne vidi dobro! Kaže vajf na to: Slušaj malo, jeben tebe i kitove i madjarskog kelnera koji bi trinkgeld, jel možes ti jednom u životu pričat s nekim o tome šta ti vidiš a ne šta jour faking vajf vidi ili ne? Pun mi je kurac da stalno s nekome drugome o meni, majne frau ovo, maj wajf ono i da uvijek uvlači neke ljude sa strane u naše razgovore ili nekome objašnjava što sam upravo rekla. Ne moraju baš svi znati da sam ćorava i gluha, kad sam već ionako stara i nemoćna. Nego gluhost. Pošaljem ja njega tako doktoru, neka mu pročisti uši, sigurno mu je voda od bazena ušla unutra pa je toliko gluh, da gledajući film na televiziji probudi sve susjede u krugu od 50-ak metara kad neki od ovih novokomponovanih netflix Bruce Willisa krene pucati. Kad ono kuki, to stvarno gluho. Suženje nekog kanala, nastalo vjerojatno kao posljedica ronjenja davnih dana. I tako sad imam još i gluhog muža. Uz to da je ćorav. Morat ću kod svekrve tražit odštetu. Ali bolje mi je šutit, da i mene ne pošalju otkuda sam došls. Obavila sam neke preglede a neki me još čekaju ali već je jasno da mi se vid na desno oko više ne može poboljšati nego će ostati malo mutan. Početak sive mrene, ništa alarmirajuće, no tu je. Kaže mi još optičar da je zapravo dobro da na lijevo oko ne vidim na daljinu a na desno na blizinu jer tako uspijevam još izlaziti na kraj i bez oćala, ako ih slučajno zaboravim. Kaže mi muž, tebi će bit bolje da ne vidiš i ne čuješ dobro, manje ćeš se sekirati, a dok god možeš lajat situacija nije alarmantna. Ovih dana još je jedan kolega otišao u penziju. Kaže dosta je bilo a star je tek 63 godine. Ne znam što i da li je uopće razmišljao onaj tko je došao na ideju raditi do 67. godine do pune penzije. Ovako poluraspadnuta, ćorava i gluha, ne mogu si ni zamisliti kakvi ćemo mi do tada biti. Ako nas vrag već prije ne pobere. (Kaže mi on - ne boj se, vratit će te nazad, nije lud s tobom se potezati!) I tako dok ja ovo pišem, ćoravi i gluhi upravo nam je složio nešto za doručak, čak nije loše ispalo. A kao što bi se dalo zaključiti iz slike, osim što smo gluhi i ćoravi, ostat ćemo i (lipi i) debeli. Odsad, pa nadalje i ubuduće.  (Slika je moja, mislim, nisam ja na slici nego dvije šnite integralnog kruha sa sirom, salamom i par pomodorčića) |
- 11:24 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Devetka pika
|
Prije točno 40 godina, ustala sam ujutro nešto malo iza sedam. Nešto je bilo drugačije. Mama i tata su već bili na poslu, baba je sjedila zabrinuta u kuhinji. Bratić se sinoć nije vratio doma a to se još nikada nije dogodilo. Onda je mama doletila sa posla. Na magistrali se oko dva sata ujutro dogodila nesreća u kojoj je izgorio auto i navodno je dvoje ljudi poginulo. Kako to obično biva, senzacije nikad dosta, pa su slučajni prolaznici dodali još jednu nepostojeću osobu u priču. Iako nada umire posljednja meni je nekako bilo jasno da bratića više nikada neću vidjeti. Ubrzo zu u kuću počeli dolaziti ljudi davati saučešće, prije negoli smo uopće bili svjesni što se dogodilo. Policija je došla na kraju, tek potvrditi ono što smo već znali. Moje djetinjstvo tog je dana završilo a cijeloga života ostala je na tom mjestu jedna velika praznina, koju do dan danas, 40 godina kasnije, ništa nije uspjelo popuniti. Duga je to priča o tome zašto je živio sa nama a ne sa ocem, preduga i nebitna. Tog sam dana izgubila starijeg brata, a baba je nakon muža i sina ostala i bez jedinog unuka. Još uvijek sanjam taj jedan te isti san u različitim varijantama. Nešto rijedje nego na početku, no pratiti će me dok sam živa. Godinama kasnije on se vraća doma, nije uopće bio u tom autu, sve je jedna velika zabuna. I ja se malo čudim kako nije ostario ali puno je toga nelogično u snovima, naročito kada bi voljeli da su stvarnost. A i košulja je još ona ista svijetlo zelena u kojoj je otišao, sagnuvši se na niskim vratima na stubištu prema ljetnoj kuhinji, gdje se još oprostio od babe prije nego je zauvijek otišao. Nisam praznovjerna, zapravo od toga dana ne vjerujem ni u kakve bogove i viša bića i ne podnosim drobljenje o čudnivatim razlozima zbog kojih onaj stari majmum gore nekoga pogodi stotinu puta a nekoga nikada, no jedan detalj ostao mi je do dan danas u podsvijesti i trzne me svaki put kad se ponovi. Na plaži smo sestra i ja igrale karte. U jednom trenutku, miješajući karte, pala mi je devetka pika na pod. Karta ko karta, ništa posebno. Ali taj put sam pomislila kako ta karta znači smrt, kao scena iz nekog filma, kad znaš da se glavnom junaku loše piše. Dugo nisam ni sa kim pričala o tome. Iako zvuči potpuno irealno, sto puta sam vrtila u glavi slutnju koja mi je tog trenutka proletjela kroz glavu. Zašto sam uopće na tako nešto pomislila, ni prvi ni zadnji put da neka karte padne. Pokupiš je i miješaš dalje. Taj put sam baš na trenutak problijedila. Zašto mu nisam rekla da se čuva kad je odlazio, pa makar mi se kasnije rugao da sam ista ko i baba. Godinama kasnije, negdje oko godišnjice, sestra me je pitala sjećam li se toga? I njoj ta usrana devetka pika nikada nije dala mira. Jebena slučajnost da smo isto pomislile tog trenutka i da je drugog jutra bilo stvarnost. Dan danas se trznem kada mi se igrajući karte ta usrana devetka pika okrene ili ju izvučem. U biti je vjerojatnost 1:52. A ja pokušavam sve irealno objasniti bez Scully i Muldera. Kao slučajnost. Jebena slučajnost. Nekoga pogodi a nekoga ne. U zadnjih 8 godina izgubila sam skoro sve članove obitelji koji su mi nešto značili. Ostalo nas je pet. Za prste jedne ruke. I opet slučajnost. Puno slučajnosti i za teoriju vjerojatnosti. Strah da će opet nešto poći po zlu od onog me dana nije više pustio. Taman kad se malo opustim, drmne me opet. Anksioznost je postala moje srednje ime. Nisu to neke paranoje i panike koje treba smirivati lijekovima, tek jedna žeravica koja vječito tinja i koja me tjera da tjeram od sebe sve ono što bi mi se moglo podvući pod kožu. Čemu, kad će ionako otići i opet me ostaviti samu? Bolje je onda od početka biti na pas mater i glumiti Snježnu kraljicu srca kamenog. Muž mi kaže ponekad da dobijemo od onog gore ono što procijeni da smo u stanju podnijeti. On je kao tobože neki vjernik. E pa onda, kažem mu uvijek: poruči onome gore u kojega ne vjerujem, a koji će čuti od mene kad ga se jednog dana dočepam, pod uvjetom da postoji, da mi je pun kurac i da više ne mogu. Neka se primi nekog pametnijeg posla od bacanja devetki pika pod noge bilo kome slijedećih 40 godina. Amen.  Moj život je kratak bio i prolazan kao san a ja želim samo jedno da živim još jedan dan |
- 11:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #
|
Prosinac 2024 (6) Studeni 2024 (4) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |