Pregled posta

Devetka pika

Prije točno 40 godina, ustala sam ujutro nešto malo iza sedam.
Nešto je bilo drugačije.
Mama i tata su već bili na poslu, baba je sjedila zabrinuta u kuhinji.
Bratić se sinoć nije vratio doma a to se još nikada nije dogodilo.

Onda je mama doletila sa posla.
Na magistrali se oko dva sata ujutro dogodila nesreća u kojoj je izgorio auto i navodno je dvoje ljudi poginulo.
Kako to obično biva, senzacije nikad dosta, pa su slučajni prolaznici dodali još jednu nepostojeću osobu u priču.

Iako nada umire posljednja meni je nekako bilo jasno da bratića više nikada neću vidjeti.
Ubrzo zu u kuću počeli dolaziti ljudi davati saučešće, prije negoli smo uopće bili svjesni što se dogodilo.
Policija je došla na kraju, tek potvrditi ono što smo već znali.

Moje djetinjstvo tog je dana završilo a cijeloga života ostala je na tom mjestu jedna velika praznina, koju do dan danas, 40 godina kasnije, ništa nije uspjelo popuniti.
Duga je to priča o tome zašto je živio sa nama a ne sa ocem, preduga i nebitna.
Tog sam dana izgubila starijeg brata, a baba je nakon muža i sina ostala i bez jedinog unuka.

Još uvijek sanjam taj jedan te isti san u različitim varijantama.
Nešto rijedje nego na početku, no pratiti će me dok sam živa.
Godinama kasnije on se vraća doma, nije uopće bio u tom autu, sve je jedna velika zabuna.
I ja se malo čudim kako nije ostario ali puno je toga nelogično u snovima, naročito kada bi voljeli da su stvarnost.
A i košulja je još ona ista svijetlo zelena u kojoj je otišao, sagnuvši se na niskim vratima na stubištu prema ljetnoj kuhinji, gdje se još oprostio od babe prije nego je zauvijek otišao.

Nisam praznovjerna, zapravo od toga dana ne vjerujem ni u kakve bogove i viša bića i ne podnosim drobljenje o čudnivatim razlozima zbog kojih onaj stari majmum gore nekoga pogodi stotinu
puta a nekoga nikada, no jedan detalj ostao mi je do dan danas u podsvijesti i trzne me svaki put kad se ponovi.
Na plaži smo sestra i ja igrale karte.
U jednom trenutku, miješajući karte, pala mi je devetka pika na pod.
Karta ko karta, ništa posebno.
Ali taj put sam pomislila kako ta karta znači smrt, kao scena iz nekog filma, kad znaš da se glavnom junaku loše piše.

Dugo nisam ni sa kim pričala o tome.
Iako zvuči potpuno irealno, sto puta sam vrtila u glavi slutnju koja mi je tog trenutka proletjela kroz glavu.
Zašto sam uopće na tako nešto pomislila, ni prvi ni zadnji put da neka karte padne.
Pokupiš je i miješaš dalje.
Taj put sam baš na trenutak problijedila.
Zašto mu nisam rekla da se čuva kad je odlazio, pa makar mi se kasnije rugao da sam ista ko i baba.

Godinama kasnije, negdje oko godišnjice, sestra me je pitala sjećam li se toga?
I njoj ta usrana devetka pika nikada nije dala mira.
Jebena slučajnost da smo isto pomislile tog trenutka i da je drugog jutra bilo stvarnost.

Dan danas se trznem kada mi se igrajući karte ta usrana devetka pika okrene ili ju izvučem.
U biti je vjerojatnost 1:52.
A ja pokušavam sve irealno objasniti bez Scully i Muldera.
Kao slučajnost.
Jebena slučajnost.
Nekoga pogodi a nekoga ne.

U zadnjih 8 godina izgubila sam skoro sve članove obitelji koji su mi nešto značili.
Ostalo nas je pet.
Za prste jedne ruke.
I opet slučajnost.
Puno slučajnosti i za teoriju vjerojatnosti.

Strah da će opet nešto poći po zlu od onog me dana nije više pustio.
Taman kad se malo opustim, drmne me opet.
Anksioznost je postala moje srednje ime.
Nisu to neke paranoje i panike koje treba smirivati lijekovima, tek jedna žeravica koja vječito tinja i koja me tjera da tjeram od sebe sve ono što bi mi se moglo podvući pod kožu.
Čemu, kad će ionako otići i opet me ostaviti samu?
Bolje je onda od početka biti na pas mater i glumiti Snježnu kraljicu srca kamenog.

Muž mi kaže ponekad da dobijemo od onog gore ono što procijeni da smo u stanju podnijeti.
On je kao tobože neki vjernik.
E pa onda, kažem mu uvijek: poruči onome gore u kojega ne vjerujem, a koji će čuti od mene kad ga se jednog dana dočepam, pod uvjetom da postoji, da mi je pun kurac i da više ne mogu.
Neka se primi nekog pametnijeg posla od bacanja devetki pika pod noge bilo kome slijedećih 40 godina.
Amen.





Moj život je kratak bio
i prolazan kao san
a ja želim samo jedno
da živim još jedan dan




Post je objavljen 06.08.2023. u 11:15 sati.