U središtu kružnice radijusa 15km
srijeda, 22.11.2023.
Kalendar
|
U ponedjeljak je prošlo točno mjesec dana od druge operacije. Sveki se vratila kući i isti dan još trčala po šumi tražeći gljive a mi smo ušli u novu fazu oporavka i zajedničkog suživota. Sad se moramo organizirati sami. A kalendar mi je pun. Ponedjeljkom i srijedom odlazim na fizioterapiju. U sat vremena kombiniraju tamo limfnu drenažu i gimnastiku. Limfna je ugodan dio, gimnastika na momente i naporna, pa čak i bolna. No svaki se put vidi napredak i to je najbitnije. Dosegli smo kut od 60 stupnjeva, ovisno o položaju i pokretu i sad polako krećemo prema 90. Mogu stajati i hodati nekoliko koraka bez ikakvih pomagala. Uspjevam se dignuti na obje noge iz sjedećeg položaja. Mogu se dignuti na prste obje noge. Uglavnom, zadovoljna sam, koljeno nije ostalo kruto i sve manje sličim na Herr Flicka kada hodam. Jučer sam bila i na kontroli kod ortopeda. Zaključio je da mogu odbaciti šinu za nogu koju sam dosad nosila. Jedno što ne dopušta savijanje koljena a drugo što noga nije više toliko otečena, pa mi spomenuti gadget pada s noge. Zadržala sam ga samo još pri spavanju, tako da ne moram u snu razmišljati da ne napravim kakav krivi potez. S šinom ne mogu. Sutra imam termin za mjerenje kompresijske čarape, koju sada kad su skinuti i zarasli šavovi moram nositi. Kako je teško dobiti termine za fizioterapiju i kod ovih prvih imam dva termina tjedno, napravili smo termine i na drugom mjestu. Zajeb je da te termine moram sama platiti, zdravstveno preuzima samo tretman u jednoj praksi. No, nema veze što košta, meni je bitno da što više vježbam nogu pod stručnim nadzorom. Uz sve nabrojano, čekaju me još termini kod kućnog liječnika, na klinici za krvne žile gdje su me hitno operirali nakon nesreće i termin u ortopedskoj klinici. Toliko se nisam nasjedila po doktorima u svih svojih 55 godina. U ponedjeljak u pauzi prije fizioterapije javila sam se kolegama u firmi. Bilo je lijepo vidjeti ih barem na kratko, posebno one koji su me posjećivali i u bolnici. Prije odlaska u firmu muž me htio obavezno "odvesti medju ljude", pa smo svratili do obližnjeg trgovačkog centra na kavu. Lijepo ja njemu kažem da mogu hodati na štakama ali on je na silu htio ponijeti invalidska kolica. Da se ne mučim kroz cijeli centar, kaže. I onda dodjemo s kolicima do lifta a ovaj ne radi. Kažu prolaznici, tako je manje više svaki drugi dan. I na kraju sam, kao što sam i rekla na početku "štakala" po stubama :) Muž kaže na to kako sad vidi koliko je život težak ljudima koji su vezani na kolica. Dodješ do nefunkcionirajućeg lifta i tu je kraj, nema dalje. I to u jednoj jebenoj Njemačkoj u kojoj se toliko sere o inkluzijama i antidiskriminacijama i svi se jako brinu za stare i nemoćne. Na jeziku. Na televiziji. U anketama. Po fejsbucima. Čak i jučer kod ortopeda nema rampe ni lifta do ordinacije, nego snadji se druže kako ćeš po stubama. Posebno onima vani, s mokrim rukohvatom. Da se mene pita, ja bi centru u kojem nema dostupa za invalide s kata na kat zabranila rad dok se stvar ne popravi a doktoru koji nema pristup za invalide oduzela uporabnu dozvolu. Mislim da bi odmah zaposlili jednog tehničara samo za liftove, umjesto što pošalju tajnicu da zalijepi isprintani natpis: "Trenutno u kvaru, koristite stube!". Da skratim. Budite sretni kad imate po dvije kako tako funkcionirajuće ruke i noge. Da se možete sami oprati. Da vam ne treba lift, koji nije u funkciji. I još puno drugih malih stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. |
- 18:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 17.11.2023.
Tajm tu sej gudbaj
|
Život sa svekrvom bliži se kraju. U nedjelju rano ujutro leti nazad. Dva tjedna je nekako aman taman da se ne posvadjamo, pod uvjetom da se jako jako suzdržavam zbog mira u kući. Iliti tolerancije :) U nekim stvarima biti će mi teže bez nje. Ne mogu sad reći da mi nije puno pomogla. Je. Pomagala mi je kod obavljanja osobne higijene. Masirala mi je noge. Napravila pedikuru. Čistila. Peglala. Kuhala. E sad kuhanje. Problem je u meni. Kuhinja je za mene prostor koji pripada jednoj osobi. U ovom slučaju to je moja kuhinja. A ja ne volim kad mi se drugi po njoj motaju. Motanje još kako tako ali preuzimanje vodstva ne podnosim. Svih ovih dana neda mi da kuham, ako da onda tek nešto onako usput, pa mi je znalo biti dosadno. Svaki dan me pita kako ja napravim ovo ili ono, da bi onda napravila sve po svoje. Lijepo joj kažem, da u paštu i fažol stavljam veće komade slanine i dva paketa kobasica, narezanih na šnite. Na kraju je slaninu nasjeckala na male kockice i to niti četvrtinu a kobasice se unutra nisu niti vidjele. Doslovce smo jeli paštetinu i fažol, kojeg je bilo jedva za jedan dan. Meni to inače traje dva ili tri dana. Onda juhe. Volim ja juhu, ok je to. Ali ne mogu svaki jebeni jesti juhu. Nisam bezubi devedesetogodišnjak, imam zube, trebam nešto i pod njih. Uz to je nakupovala jebenog poriluka jer je to zdravo ne znam za što i sad nam ga servira svaki dan u svemu. Posebno, naravno, u juhi. I onda ni ne pita hoćeš li juhe ili ne, nego ti ju samo postavi pred tebe. Što bi rekla baba iz Allo-allo: Konzjuuuum! Sveki ne može sekundu stajati na mjestu (osim kad gleda Rote Rosen) i stalno mora nekoga nazivati. Što je najgore, priča preko Whats up -a na zvučnike. I tako ja moram slušati satima ta bezvezna blebetanja sa sestrama, susjedima, prijateljicama. Plus svima živima je poslala slike moje noge i šavova i onda mi najviše ide na kurac kad se tu svi ti s druge strane skupa sa njom krenu isčudjivati mojim ranama i tome kako sam to preživjela i zaključivati koliko sam imala sreće u nesreći. Onda sveki svima mora objasniti kako je jako zadovoljna razvojem situacije, kao da me ona operirala i vadila mi šavove. Na kraju svi skupa još jednom zaključe kako je sve to oko mene pravo čudo i zažele mi brzi oporavak. Ne smetaju mene njihove dobre želje, nego mi ide nakurac da sve te ljude ni ne poznajem a ako ih i poznajem, inače nemamo nikakav kontakt. I šta mi onda treba da se takvi brinu za moje zdravlje. Što bi rekla moja mama u pismu djedu koji se nilada nije brinuo za njenog oca a pod stare dane se sjetio da ima negdje familiju pokojnog sina, kojoj bi se mogao uvaliti: "Kadi si bil dosad, budi i od sad!". Brigajte se za svoja posla a moju kurčevu nogu skupa sa šavovima pustite na miru. Ali eto, nekako smo ipak izdržale skoro pa dva tjedna. To je stvarno novost u našim odnosima. Trebalo je jednom doći nešto ovako ozbiljno da bi se zakopale ratne sjekire. Nije bilo predbacivanja, ono malo savjeta kako bi mogli bolje ovo ili ono dalo se izdržati. A šta ja znam, valjda smo jednostavno ostarile i više nam se neda. Valjda je to recept za narušene odnose svih vrsta. Veliki problem kojeg svi skupa moraju rješavati. Samo što nije ugodno sam biti taj problem. No što je tu je. U nedjelju ujutro sveki leti nazad doma i prvi put će mi malo faliti. Ali neći joj reći da se ne umisli. No, moramo polako sami doći u novu normalu. A to ne ide dok god asistenti obavljaju moj posao. Za početak sam danas sa mužem otišla na tržnicu i nakupovala voća i povrća. Kupila sam svega osim poriluka :) Mislim da ćemo ga slijedeći put jesti tek kad sveki opet dodje u posjetu. Nadajmo se, slijedećeg puta s nekim ljepšim povodom. |
- 13:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 14.11.2023.
Novi tjedan
|
Koliko je vrijeme provedeno u bolnici bilo naporno, toliko je bilo puno više materijala za pisanje. Otkako sam doma, život mi se svodi na ustajanje, pranje, tuširanje u dane previjanja rana, fizoterapiju, odmaranje, vježbanje, i na kraju spavanje. Ništa spektakularno se tu ne dogadja. Posebno otkako je došla sveki pa još preuzme toliko kućanskih poslova. Meni osobno moj napredak je najmanje vidljiv. Brzo zaboravljamo ono lošije što je bilo prije i naučimo se na novo. Kad sam jučer tako počela pizditi da koliko će ovo sve skupa još trajati, da se oporavak vuče ko crkotina i tome slično, Ištvan mi je pobrojio sve moje napretke u 14 dana otkalo sam doma. Pa ajmo redom. Po noći mi ne treba nečija pomoć da odem do wc-a ili se namjestim u krevetu. Na početku sam ga budila 3-4 puta na noć. Uspijevam odspavati po noći. Uz budjenja izmedju ali samo toliko dok ne nadjem novi položaj u kojem zaspim. Kad spavam, spavam tolilo čvrsto, da se ne probudim kada muž dodje sa posla u pola jedan u noći. Prije sam uvijek bila budna. U stanju sam sama skuhati kompletan ručak, isprazniti perilicu i ponovno je napuniti. Prije su mi trebali asistenti. Uspijevam se probiti do prozora i sama ih otvarati i zatvarati. Na početku nisam mogla. Mogu se tuširati u dane kad mi mijenjaju zavoje. Nema boljeg osjećaja od tople tekuće vode umjesto trljačica na suho. Mogu stajati dosta dugo bez štaka ili hodalice, sama se mogu obući u potpunosti. Jedino mi još treba pomoć pri vezivanju vezice na lijevoj tenisici. Stopalo više nije tolilo natečeno i tenisica se sada lako obuje, što je na početku bilo vrlo teško. Tablete protiv bolova uspjela sam u 2 tjedna smanjiti sa 4x2 na 3x1. Problemi koje još imam uglavnom su povezani s nestrpljivošću i iz nje rezultirane smanjene koncentracije. Dok radim po kući dobro je. Tada sve moždane vijuge moram upotrijebiti za naći način da nešto podignem, premjestim, pobrišem, pospremim. Problem nastaje kad mi kažu neka odmorim. Onda kreće kino u glavi. Koliko još će ovo trajati. Što ako.... I tako. Loše vrijeme nimalo ne pomaže popravljanju raspoloženja. Kao i loše vijesti o ljudima s kojima smo na razne načine povezani. Šogor je jučer skoro odrezao prst i morao na hitnu. Sad ima nekoliko šavova i odmara doma. Dobro je prošao, mogao je ostati bez prsta. Jučer je sin došao doma plačući. Dragi kolega, kojeg sam i ja poznavala, poginuo je na odmoru u Dominikanskoj republici. Žena takodjer. Ostala je živa samo njihova curica od 6 godina. U njihovoj maloj firmi od šoka jučer nitko nije bio u stanju raditi. Cijelu noć sam loše spavala. Morala sam stalno misliti na to jadno djetešce tamo u bolnici u stranoj državi, koje je u par sekundi ostalo bez oca i majke. Koliko znamo kolega je bio jedinac, nema braće, brinuo se za roditelje. Što li će sada biti sa tim djetetom? Kako život zna biti okrutan. Nepravedan. Stravičan. Sve što imamo, sve što uzimamo zdravo za gotovo, može nestati u trenu. A mi toga najčešće nismo svjesni. I onda pizdimo radi nekih budalaština. Gade mi se ova prepucavanja po blogu. Gade mi se sve strane u tim sukobima. Jebate oko čega se tu ljudi kolju. Kakve pizdarije su im u glavi. Pa jel vi svi skupa nemate drugih problema osim bavljenja jedni drugima? Nemate pametnijeg posla od postavljanja dijagnoza jedni drugima? Od kopipejstanja komentara i rastavljanja na proste faktore? Zašto niste u stanju ignororati i blokirati one koji vam ne pašu i koncentrirati se na one koji vam čine dobro? Nema oko vas nikakvih nepravilnosti, nikakvih malverzacija, spletki? Svi zločinci i državni neprijatelji broj jedan baš su tu na blogu i treba ih zatući? A na kraju ćete se (opet) slizati u nekom patetičnom postiću i slati si pusice i kisiće i svi će od ganuća tri dana posati postove pomirbe. Do slijedećeg izvlačenja crkotina iz podruma. Ma nabijem vas sve skupa na kurac kojeg nemam. Idem sada dalje. Pripremiti se za tuširanje kao da idem na Mjesec. Mali korak za čovječanstvo ali veliki za moju higijenu. I psihu. A onda sve ispočetka. Vježbe. Pokušaji izbjegavanja loših vijesti. Koje onda udju na neka druga vrata. Nada. Strahovi. Rote Rosen i nova svekrva oprana perwollom. Žaljenje zbog vremena provedenog u bezveznim prepirkama. Novi počeci. I neizvjestan kraj. Baj baj baj. |
- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 10.11.2023.
Rote Rosen
|
i Sturm der Liebe. Da. Ako me dijagnoza S.83.10 nije dokončala, ove dvije sapunice hoće. Crvene ruže i Ljubavna oluja omiljene su serije moje svekrve, koje prati svaki dan. Jedna epizoda svake na dnevnoj bazi još se nekako da izdržati. Ali jučer je u vrijeme kada serije idu na televiziji sveki bila kod drugog sina u posjeti i ja glupača (jezik pregrizla) se izlajem da se svaka propuštena epizoda može odgledati preko aplikacije. I krene ona tako sinoć u osam gledati Rote Rosen. I ispadne da je u aplikaciji moguće ne samo gledati propušteno, nego i epizode unaprijed. I što da vam pričam. Nakon 2 epizode crvenih ruža i jedne i pol ove druge, bilo mi je krivo da sam preživjela one dvije teške operacije. Koje mučenje, koja tortura. Što je najbolje, sveki to gleda i stalno komentira, svadja se sa likovima i sa scenarijem. Taj dio je doduše čak i zabavan. I tako sam ja sada na sto čuda. Možda bi trebala polako se informirati tko je tko i tko što ima sa kim od svih tih silnih likova. Mislim kad sam već osudjena na gledanje tih budalaština. Što se mojeg napretka tiče, jučer sam se prvi puta normalno otuširala. Nakon punih 5 tjedana prtljanja sa nekakvim trljačicama nad škafom, pranje na suho ja to zovem, konačno sam se otuširala kao čovjek. Onda je došla časna premotati mi rane. Onoliko koliko sam pljuvala po časnima s Srebrnjaka, koje su mi ostale u vrlo neugodnom sjećanju iz doba sinovog boravka u bolnici, toliko za ovu ženicu, rodom im Indije, imam samo lijepe riječi. Jedno toliko dobro, razumno i drago stvorenje, stručno u svom poslu. Sad sam nesretna jer je slijedeći tjedan slobodna. Za ovaj tjedan sam gotova sa odlascima na terapije i kod doktora. Dobila sam vježbe koje moram raditi doma. Nešto za bolju cirkulaciju, nešto za razgibavanje koljena. Napravila sam termine kod ortopeda i u klinici za bolesti krvnih žila, gdje su me operirali prvi put (sjećate se zgodbe o zgodnom anesteziologu?). Unesla sve termine u kalendar. Neke će sad trebati i premještati jer se medjusobno preklapaju. Uglavnom, imam pune ruke posla, sve ovako bez radnih obaveza. Za posao u home office-u još nisam spremna, previše je smetnji tijekom dana koje bi se teško uklopile u kalendar a i ne mogu se skoncentrirati od bolova, bolje rečeno neugode oko svih tih šina i poveza. Kod normalne operacije koljena, već bi polako gledali da me vrate na posao. Zbog težine ozljede kod mene će sve skupa ipak malo potrajati. Noću me izludjuju mačke. Negdje iza ponoći ožive, dotad uglavnom gnjile i ništa ne rade. Gandalf iliti po novom Gadafi sinoć mi je šetao po nozi, dok je stari Mačak cijele noći oštrio kandže i razvlačio stvari po stanu okolo naokolo. Noćne sestre nije bilo, izgleda da je imala slobodno dok ova dva tehničara "rade". Sad moram polako ići. Obavljati sve ono što inače obavim u pet minuta a sad je posebna točka u dnevnom radporedu. Sveki je za danas predložila šetnju. U kolicima, naravno. Danas će to doduše teško ići, muž radi od četiri a prijepodne ima nekih obaveza ali u nedjelju bi mogla malo van. Ne znam imate li svi problema sa blog stranicom ali meni je zadnjih dana često nemoguće otvoriti je, pa sam puno rijedje uopće svraćala ovamo. Kad god ulovim vremena, ne otvara mi blog.hr. Pa kažem jebiga i radim nešto drugo. Do slijedećeg javljanja pusić i kisić. Vrijrme je da se (po)krene. |
- 07:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 07.11.2023.
Gadafi
|
Dakle život sa svekrvom. Sve u svemu zasad i nije loše. Čak se i sa mačkama skompala. Koje su to izdajice. Prišmajhlaju se svakoj kuharici dok si reko whiskas. Najbolja je fora da sveki nije baš upoznata sa likovima iz Gospodara prstenova pa ne može nikako zapamtiti da se mali mačak zove Gandalf. Pa ga onda zove ovako i onako, samo ne po imenu. Muž joj je ispričao priču o odlascima veterinaru sa mačjom družinom. Veterinari su naši susjedi, muž i žena. Veterinar najviše respektira našeg starog Mačka, ipak je to bio prvi pacijent, često i dosta zajeban. Mačak je dugo bio alergičan na njega, no s vremenom je nekako skontao da mu ovaj neće ništa loše. Od zgodbe sa šepanjem u kojoj mu je vet pomogao, sad su skoro pa prijatelji. Stari Mačak i dalje ne voli odlaske k njemu ali mirno, bez puno njurganja podnese tretman. Mala Maška bila je do dolaska Gandalfa omiljeni pacijent. Ponašala se svaki put kao pristojno, dobro odgojeno dijete. Sad ju love neki trentauni čim ugleda veta i veticu, love ju po cijeloj ordinaciji a ona samo gleda kako bi nekoga ugrizla Gandalf je miljenik veterinarove žene. Od prvog dana se zaljubila u malo bijelo klupko, koje je u medjuvremenu naraslo u ogromno bijelo krme. Vetica ga je prozvala Gandi, a mi smo ga onda po kući zvali Gandić. E sad svekrva. Kako nije mogla zapamtiti Gandalf, reče joj Ištvan da ga može zvati Gandi ili Gandić, to će valjda zapamtiti. Sinoć nakon večere svi se umirili. Ja gledam dnevnu epizodu svoje omiljene sapunice, muž prtlja po tabletu s nekim.nogometom a sveki igra neku igru sličnu tetrisu. Mali Mačak joj se krene šmajhlati a ona će njemu: mali moj slatki Gadafi! Kad smo se mi svi skupa počeli gušiti pd smijeha. Jadni mali mačak je od dobrog čarobnjaka Gandalfa Bijelog postao Gadafi. Inače sam i dalje u gužvi. Jučer su mi vadili šavove i kasnije sam išla na fizioterapiju, a za doručkom mi je ispala plomba pa sam jutros morala i kod zubara. Dobra vijest s fizioterapije je da je koljeno fleksibilno. Cijelo vrijeme sam se bojala da ne ostane kruto, postojala je opasnost zbog duge pauze izmedju dvije operacije. Sad samo treba gibati nogu i koljeno. Malo pomalo. Za 6 tjedana bo trebala moći hodati bez štaka. Noću sam počela bolje spavati. Slučajno sam probala neke bombone sa melatoninom i pomaže. Možda je i placebo, jebe mi se, glavno da ja uspijem odspavati po noći. Na prekide, ali sve kraće i kraće. Svekrva je zasad pod kontrolom i nadam se da će tako i ostati. Velika nam je to pomoć, posebno sada kad su dečki počeli raditi i ja bi inače bila sama doma. Nesreće nekada bolje vežu obitelj negoli obratno. Nek ovako ostane i sve će biti u redu. |
- 10:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.11.2023.
Njegovatelj(i)
|
Ležim ja jutros na krevetu, kratko nakon budjenja i tražim muža da mi doda tlakomjer. Nakon operacije tlak mi je bio pao na mrtvačke vrijednosti od 90/50, pa su mi na neko vrijeme izbacili lijekove za povišeni tlak. Stvar se brzo stabilizirala, kućni liječnik mi je promijenio medikament i dozu i sada moram redovito mjeriti tlak. Uglavnom, kaže Ištvan: Pa kako ćeš mjeriti u krevetu? Ja: Pa lijepo i u bolnici su mi tako mjerili. Ištvan: Onda dobro. Čekaj sad ću to dat, samo da odnesem jastuke gore u sobu. (Odlazi na gornji kat) Par minuta kasnije vraća se sa kata i odlazi u kupaonicu. Kaže, ide na wc prije nego ja zauzmen kupaonu sa svojim jutarnjim aktivnostima, pa će mi onda dodati tlakomjer. Vraća se iz kupaonice, odlazi u kuhinju, kaže treba isprazniti mašinu za sudje. Opet ništa od tlakomjera. Dok on tamo ronda po kuhinji, kažem ja: Znaš da bi ti bio pravi kandidat za mjesto medicinskog brata tamo u bolnici? On: Šta tako sam dobar? Ja: Ne, nego i tebe moram ganjati cijelo jutro dok konačno ne izmjerim tlak, aman taman bi se uklopio u tim one debeloguze lijene sestre sa odjela B1! On: Stoko jedna bezobrazna, sad još i zajebavaš. Neka, neka, sad će ti doći baba Gljivanka (tako zovemo svekrvu jer stalno bere gljive po šumi) a onda si najebala! I tako. Da nam je dosadno - nije :))) (Inače, ja ću valjda biti prva njemačla pacijentica koja će vratiti invalidska kolica puna fleka od ulja, putra, brašna i jaja.) Sveki je oko 16 sati sletila u Frankfurtu. Dakle, nemam kamo pobjeći :) Zezam se. (U medjuvremenu je stigla i već mi je i izmasirala nogu). Jednom prilikom prije puno godina sprčkale smo se za vrijeme jedne njene posjete. Počela je nešto o tome tko će se za koga brinuti kad ostari i tko će šta od koga naslijediti. Rekla sam joj na to da je samo 19 godina starija od mene i da je dobro pitanje tko će koga još gurati u kolicima. A i da nije baš pametno očekivati nasljedstvo s njene strane jer će nas ili nadžovjeti ili ćemo imati preko osamdeset. A onda nam ionako ništa više ne treba. Sad me baš zanima sjeća li se još toga. Sutra odmaram što se kuhanja tiče, to će preuzeti sveki. Meni ostaje samo 4 puta prijeći po 33 stepenice. Jednom do liječnika na vadjenje šavova, drugi put do fizioterapeuta na terapiju. Ištvan i sveki sredjuju spavaću sobu gore na katu. Dobro da ne mogu gore jer mogu zamisliti koji nered vlada tamo bez moje kontrole. Tako imam malo mira za napisati ovaj post. Kada ću opet stići javiti se nemam pojma. Kalendar mi je ispunjeniji nego onaj na poslu i to u napornim tjednima. No dobro je da ide naprijed. Malo pomalo ali prema naprijed. Jednom će valjda i ovome doći kraj. A zasad, do slijedećeg puta baj, baj, baj. |
- 20:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #
subota, 04.11.2023.
Sveki
|
Otkako sam se vratila doma jednostavno ne ulovim vremena za pisanje. Od prvog dana krenula sam punim tempom u obavljanju svega onoga što sam kako tako u stanju sama obaviti. Uz manje asistencije sa strane. Petog dana tako već funkcionira kuhanje, usisavanje a bogami i brisanje poda vileda mopom. Danas smo bolja polovica i ja počistili stan u rekordnom vremenu od neka četiri sata. Sve malo pomalo. Ja ono što mogu iz kolica, muž ono što mu objasnim i stan je sada čist bez svih onih silnih pomagačica. Muž je naime nakon dvije spremačice od kojih jedna samo pegla a druga čisti ali je sjebala dubinsku četku od usisavača došao do onoga što mu ja cijelo vrijeme već tvrdim kad dodje na ideju da bi mogli nekoga angažirati za čišćenje. Sve te spremačice ofrlje prebrišu podove, gurajući smrad s lijeve na desnu stranu, nema šanse da to klekne u nekom zavučenom kantunu u kojem se skuplja prašina. Sve te spremačice bi da ih netko vozi tamo i nazad. Sve bi same odredjivale kada im paše doći I sve bi to bilo ok, kad bi na kraju stan bio čist. A nije. Tako smo sve to odjebali. Jučer sam morala otići kućnom liječniku na kontrolu i po recepte. Trebalo je preći 33 stepenice nizbrdo i jednako toliko nazad gore. Srećom da ordinacija ima lift, pa nisam morala napraviti dodatnih 2x 22. Svi su bili jako ljubazni, doktor i sestre, što će reći da se vidi po tome koliko ozbiljno sam se slupala. Meni nekako više paše kad su sa mnom lagano na pas mater, onda znam da mi nije ništa. Služba za previjanje rana dolazi mi doma i tako smo taman stigli nazad, kad evo ti njih na vratima. Ne bi čovjek vjerovao ali služba za previjanje nema vlastitog materijala i sve moraš sam nabaviti. U bolnici su mi doduše dali zavoja za dva puta, tako su tvrdili. Ispalo je da dimenzije ne pašu mojim ranama. I tako je trebalo još jednom kod doktora pa u apoteku. Najjače je da ovi zavijači ne vade šavove, pa sad u ponedjeljak opet moram kod kućnog liječnika da mi povadi klanfe kojima su me zakrpali. Lagano mi je pun kurac njemačkog propalog zdravstva a tek sam na početku rehabilitacije. Do kraja ću vjerojatno nekoga od svih tih komplikatora zadaviti elastičnim zavojem. Sutra mi dolazi svekrva. Zbog mira u kući morati ću obuzdati svoje pravo ja. A to mi teže pada nego sve rane i bolovi zajedno. Pisala sam već da što sam starija primjećujem sve više sličnosti sa pokojnim starcima. Ali mene najviše muči kad opazim sličnost sa svekrvom, koja mi nije nikakav rod. Kako je to moguće? Sličiti na svekrvu? Najviše sam se zgrozila onog dana kad sam pipu u kupaoni krenula čistiti starom zubnom četkicom Tako je sveki znala čistiti frižider :) A sad sam kao i ona. Oprosti mi sveki sve te ružne riči, Čišćenje ti moje sad na tvoje sliči. Bit će veselo. |
- 19:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.11.2023.
Podrška
|
Pomoćni kuhar i šapa podrške (Ulje bez platna)  Mačak i ja kuhamo  i slušamo muziku. Mačak se čudi mojim novim gadgetima.  Nadamo se skupa da mi sve to neće dugo trebati. Vama pusić i kisić. Javim se kad opet uhvatim vremena. |
- 19:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 01.11.2023.
Bolonjez
|
Moji dečki vole a ja i nisam neki silni ljubitelj. No nakon 4 tjedna mlake podgrijane bolničke hrane u mojem i kojekakvih fast food govana u njihovom slučaju baš paše danas za ručak. Dečki su mi pomagali a ja sam kuhala. I sad lijepo krčka na šparhetu. Jutros sam nakon vratolomija oko pranja kose konačno za doručak ofrigala jaja i šunku. Ako mi itko ikada za doručak ponudi pecivo, putar i pekmez kao što je u bolnici 4 tjedna bio standard, zatuć ću ga štakama. Malo sam umorna ali onako zdravo umorna. I zadovoljna. Ova situacija nas je opet jače vezala jedne za druge. Ne znam kada smo svo troje istovremeno bilo u kuhinji i spremali ručak zajedno. Lijepo smo podijelili uloge. Ja sam odjel pripreme namirnica i glavni kuhar. Sin je pomoćni kuhar koji uči zanat od gazde. Muž je šef stewardinga. Iliti zadužen za pranje i pospremanje posudja. Bolonjez sada krčka na šparhetu a dečki izmjenično dolaze miješati umak da ne zagori. Kažu da je u kući konačno onaj miris koji je 4 tjedna falio. Nije meni bilo dovoljno skuhati ručak nego sam u nastavku, sve ovako iz invalidskih kolica usisala kauč i blagovaonu. I tako mi je prošlo prijepodne dok si reko keks. Dok su me po noći čuvali mala maška i Gandalf, moj stari Mačak me nije jebao pet posto. Stekla sam dojam da se ljuti na mene jer sam ga bila napustila. No za doručkom smo se i nas dvoje konačno pomirili, pomazili i ispreli jedan osrednji vuneni pulover. Sad se moram malo odmoriti. Srediti i nalakirati nokte. Pogledati kakvu seriju. Nazvati sestru. Napisati novi post. Skuhati špagete. Sve je bolje od hladne bolničke kafeterije. Sobe broj 5 na odjelu B1. Ne ponovilo se. |
- 14:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Noćna sestra
|
Konačno doma. Dan otpusta sa klinike bio je katastrofalan. Više od 3 sata čekala sam nesposobnu službu transporta pacijenata, da bi na kraju muž došao po mene jer tih idiota niotkuda. Nitko mi nije rekao da to može trajati i cijeli dan. A nakon tri sata pitaš se da li će uopće netko ni doći. Informacije o tome koji si na redu ili kada bi ih se moglo očekivati ne može se dobiti. Da smo to znali, nikada ne bi dogovarala tako nešto, nego bi od početka gledali kako da se normalnim autom vratim kući (jako teško s ovakvom nogom) umjesto da muž sjedi doma i priprema u stanu sve što treba oslanjajući se na nepouzdanu službu (o kojoj sam tek kasnije, od doma, čitala horor izvještaje nesretnih korisnika). Da stvar bude bolja, za zadnji dan skupio se danas najgori otpad medicinskih sestara sa već spomenutom debelom krmačom od 150 kg na čelu a s kojom sam se zakačila i prvog dana na novom odjelu. No dobro, tako sam joj barem uspjela prije odlaska reći da je najgora od svih i da mi se gubi ispred očiju. Budem li ikada više trebala usluge medicinskog osoblja sa odjela B1 bacit ću se direktno u Neckar, mene više neće vidit. Krme mi naime nije znalo reći koliko ću još čekati, pa sam ju zamolila da mi da medikamente za slijedeća dva dana jer ne znam da li će muž stignuti otići u apoteku ako prekasno (s receptom) dodjem doma. Apoteke rade do 17 ili 18 sati a sutra je i praznik. I to smeće mi reče da neka zovem apoteku uz nju živu, debelu i ljenoguzu. Osim toga nitko mi od osoblja nije ponudio pomoć pri pakiranju stvari, sve sam napravila sama (za rszliku od one pipi mahen, kojoj su dvije sestre pomagale - no izgleda da više vole ove koji se prave bespomoćni i koji sa njima afektiraju). Jedino što sama nisam mogla napraviti je zavezati tenisicu na bolesnoj nozi i to im je već bilo previše posla. Na to sam joj rekla da mi se miče s očiju i da se nadam da se u životu više nikada nećemo sresti. (Bez veze da spominjem kako ni cimerici, svježe operiranoj, nisu promijenili posteljinu ni povez, nisu joj izmjerili tempersturu ni tlak, nitko nije došao do nje da se opere i osvježi. Jedino one ogavne mlake podgrijane pomije od hrane su raznesli okolo a vječito kukaju o tome koliko imaju posla.) Pričam danas s kolegom koji još nije dospio do vlastitog doma, već se nalazi u privremenoj njezi. Kaže mi on: da nas dvoje skupimo svoja iskustva sa personalom, nitko nam ne bi vjerovao da je to moguće u Njemačkoj 2023 godine. I to u silno po medicini opjevanome Heidelbergu. Liječnici su uglavnom ok. Osim one koja me skoro ubila tudjom transfizijom. Ali sestre i pomoćno osoblje je u 50 posto nikakvo. Sedam dana nije mi promijenjena posteljina. Dva dana nitko nije došao izmjeriti tlak. Svako vadjenje krvi je muka koja završi tako da mora doći netko treći ili ti naprave pritom 5 hematoma. Ista je stvar sa injekcijama protiv tromboze. Jedni ti naprave toliku ranu da se čudiš otkuda sva ta krv na odjeći ili podu, kud god ideš. Trbuh mi od njih izgleda kao zemljopisna karta. Dobro da sam pobjegla iz te horor ustanove. Ne daj nekima od njih (čast izuzecima) da ih sretnem privatno, mogu već sada pripremiti tužbu zbog uvrede i nanošenja tjelesne ozljede. Štakama. Koje sam kao i sve ostalo morala sama tražiti kod fizioterapeuta (koje boli kurac za pacijenta, bitno je samo da mu pokažu hod po stubama, da ga mogu odjebati iz bolnice. Nikakve masaže, nikakva gimnastika. Prostor sa svim mogućim spravama vječito je prazan i tamo ispijaju kavu, dok se (tako pričaju) ubijaju od posla. Račum za operaciju je poslan na krankenkasse i sad odjebi. Za razliku od mjesta na koje se ne živa ne mislim vraćati, doma imam ne samo noćne sestre koje paze na mene, nego i pravog pravcatog andjela čuvara koji mi bdije nad uzglavljem. Uvijek nekako naša mačja curica ostane u sjeni popularnih muškića a sad je ona ta koja kuži da trebam pomoć i potporu Zlato moje malo žuto dlakavo. Tu je cijelu noć. Kad god se probudim. A to je često.    Nadam se da nikada više u životu neću trebati bolnicu i njihovu pomoć. Ostajem i dalje pri stajalištu kao i prije ove epizode da se u slučaju bilo kakvih rakova i slično neću "liječiti". Ako se izližem ko mačka dobro a ako ne jebiga. Karta u jednom smjeru za Švicarsku ili Nizozemsku, okončanje muka i ćao djaci. Neka oni lijepo muče nekog drugog, nema ništa goreg no provesti zadnje dane života izmedju tih hladnih zidova uz nepoznate ljude o čijoj pomoći i dobroj volji ovisiš. Kad vidim kako to funkcionira u normalnim uvjetima, moj strah od bolnice u vrijeme korone bio je opravdan. Mogu si zamisliti kako su brzo reagirali na probleme pacijenata kada nikakve kontrole sa strane nije bilo. Ako su tada mjerili kisik u krvi jednako angažirano kao što sada (ne) mjere tlak i temperaturu i (ne) mijenjaju zavoj, nije nikakvo čudo da su ljudi umirali. Sve u svemu, nedaj ti bože da ih trebaš. Čast rijetkim izuzecima. Blažene mačke. Amen. |
- 03:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Svibanj 2024 (1) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |