U ponedjeljak je prošlo točno mjesec dana od druge operacije.
Sveki se vratila kući i isti dan još trčala po šumi tražeći gljive a mi smo ušli u novu fazu oporavka i zajedničkog suživota.
Sad se moramo organizirati sami.
A kalendar mi je pun.
Ponedjeljkom i srijedom odlazim na fizioterapiju.
U sat vremena kombiniraju tamo limfnu drenažu i gimnastiku.
Limfna je ugodan dio, gimnastika na momente i naporna, pa čak i bolna.
No svaki se put vidi napredak i to je najbitnije.
Dosegli smo kut od 60 stupnjeva, ovisno o položaju i pokretu i sad polako krećemo prema 90.
Mogu stajati i hodati nekoliko koraka bez ikakvih pomagala.
Uspjevam se dignuti na obje noge iz sjedećeg položaja.
Mogu se dignuti na prste obje noge.
Uglavnom, zadovoljna sam, koljeno nije ostalo kruto i sve manje sličim na Herr Flicka kada hodam.
Jučer sam bila i na kontroli kod ortopeda.
Zaključio je da mogu odbaciti šinu za nogu koju sam dosad nosila.
Jedno što ne dopušta savijanje koljena a drugo što noga nije više toliko otečena, pa mi spomenuti gadget pada s noge.
Zadržala sam ga samo još pri spavanju, tako da ne moram u snu razmišljati da ne napravim kakav krivi potez. S šinom ne mogu.
Sutra imam termin za mjerenje kompresijske čarape, koju sada kad su skinuti i zarasli šavovi moram nositi.
Kako je teško dobiti termine za fizioterapiju i kod ovih prvih imam dva termina tjedno, napravili smo termine i na drugom mjestu.
Zajeb je da te termine moram sama platiti, zdravstveno preuzima samo tretman u jednoj praksi.
No, nema veze što košta, meni je bitno da što više vježbam nogu pod stručnim nadzorom.
Uz sve nabrojano, čekaju me još termini kod kućnog liječnika, na klinici za krvne žile gdje su me hitno operirali nakon nesreće i termin u ortopedskoj klinici.
Toliko se nisam nasjedila po doktorima u svih svojih 55 godina.
U ponedjeljak u pauzi prije fizioterapije javila sam se kolegama u firmi.
Bilo je lijepo vidjeti ih barem na kratko, posebno one koji su me posjećivali i u bolnici.
Prije odlaska u firmu muž me htio obavezno "odvesti medju ljude", pa smo svratili do obližnjeg trgovačkog centra na kavu.
Lijepo ja njemu kažem da mogu hodati na štakama ali on je na silu htio ponijeti invalidska kolica. Da se ne mučim kroz cijeli centar, kaže.
I onda dodjemo s kolicima do lifta a ovaj ne radi.
Kažu prolaznici, tako je manje više svaki drugi dan.
I na kraju sam, kao što sam i rekla na početku "štakala" po stubama :)
Muž kaže na to kako sad vidi koliko je život težak ljudima koji su vezani na kolica. Dodješ do nefunkcionirajućeg lifta i tu je kraj, nema dalje. I to u jednoj jebenoj Njemačkoj u kojoj se toliko sere o inkluzijama i antidiskriminacijama i svi se jako brinu za stare i nemoćne.
Na jeziku.
Na televiziji.
U anketama.
Po fejsbucima.
Čak i jučer kod ortopeda nema rampe ni lifta do ordinacije, nego snadji se druže kako ćeš po stubama. Posebno onima vani, s mokrim rukohvatom.
Da se mene pita, ja bi centru u kojem nema dostupa za invalide s kata na kat zabranila rad dok se stvar ne popravi a doktoru koji nema pristup za invalide oduzela uporabnu dozvolu.
Mislim da bi odmah zaposlili jednog tehničara samo za liftove, umjesto što pošalju tajnicu da zalijepi isprintani natpis: "Trenutno u kvaru, koristite stube!".
Da skratim.
Budite sretni kad imate po dvije kako tako funkcionirajuće ruke i noge.
Da se možete sami oprati.
Da vam ne treba lift, koji nije u funkciji.
I još puno drugih malih stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Post je objavljen 22.11.2023. u 18:08 sati.