Marketing
Noćna sestra
Konačno doma.
Dan otpusta sa klinike bio je katastrofalan.
Više od 3 sata čekala sam nesposobnu službu transporta pacijenata, da bi na kraju muž došao po mene jer tih idiota niotkuda.
Nitko mi nije rekao da to može trajati i cijeli dan.
A nakon tri sata pitaš se da li će uopće netko ni doći.
Informacije o tome koji si na redu ili kada bi ih se moglo očekivati ne može se dobiti.
Da smo to znali, nikada ne bi dogovarala tako nešto, nego bi od početka gledali kako da se normalnim autom vratim kući (jako teško s ovakvom nogom) umjesto da muž sjedi doma i priprema u stanu sve što treba oslanjajući se na nepouzdanu službu (o kojoj sam tek kasnije, od doma, čitala horor izvještaje nesretnih korisnika).
Da stvar bude bolja, za zadnji dan skupio se danas najgori otpad medicinskih sestara sa već spomenutom debelom krmačom od 150 kg na čelu a s kojom sam se zakačila i prvog dana na novom odjelu. No dobro, tako sam joj barem uspjela prije odlaska reći da je najgora od svih i da mi se gubi ispred očiju. Budem li ikada više trebala usluge medicinskog osoblja sa odjela B1 bacit ću se direktno u Neckar, mene više neće vidit.
Krme mi naime nije znalo reći koliko ću još čekati, pa sam ju zamolila da mi da medikamente za slijedeća dva dana jer ne znam da li će muž stignuti otići u apoteku ako prekasno (s receptom) dodjem doma. Apoteke rade do 17 ili 18 sati a sutra je i praznik. I to smeće mi reče da neka zovem apoteku uz nju živu, debelu i ljenoguzu.
Osim toga nitko mi od osoblja nije ponudio pomoć pri pakiranju stvari, sve sam napravila sama (za rszliku od one pipi mahen, kojoj su dvije sestre pomagale - no izgleda da više vole ove koji se prave bespomoćni i koji sa njima afektiraju).
Jedino što sama nisam mogla napraviti je zavezati tenisicu na bolesnoj nozi i to im je već bilo previše posla.
Na to sam joj rekla da mi se miče s očiju i da se nadam da se u životu više nikada nećemo sresti.
(Bez veze da spominjem kako ni cimerici, svježe operiranoj, nisu promijenili posteljinu ni povez, nisu joj izmjerili tempersturu ni tlak, nitko nije došao do nje da se opere i osvježi. Jedino one ogavne mlake podgrijane pomije od hrane su raznesli okolo a vječito kukaju o tome koliko imaju posla.)
Pričam danas s kolegom koji još nije dospio do vlastitog doma, već se nalazi u privremenoj njezi.
Kaže mi on: da nas dvoje skupimo svoja iskustva sa personalom, nitko nam ne bi vjerovao da je to moguće u Njemačkoj 2023 godine. I to u silno po medicini opjevanome Heidelbergu.
Liječnici su uglavnom ok.
Osim one koja me skoro ubila tudjom transfizijom.
Ali sestre i pomoćno osoblje je u 50 posto nikakvo.
Sedam dana nije mi promijenjena posteljina.
Dva dana nitko nije došao izmjeriti tlak.
Svako vadjenje krvi je muka koja završi tako da mora doći netko treći ili ti naprave pritom 5 hematoma.
Ista je stvar sa injekcijama protiv tromboze.
Jedni ti naprave toliku ranu da se čudiš otkuda sva ta krv na odjeći ili podu, kud god ideš.
Trbuh mi od njih izgleda kao zemljopisna karta.
Dobro da sam pobjegla iz te horor ustanove.
Ne daj nekima od njih (čast izuzecima) da ih sretnem privatno, mogu već sada pripremiti tužbu zbog uvrede i nanošenja tjelesne ozljede.
Štakama.
Koje sam kao i sve ostalo morala sama tražiti kod fizioterapeuta (koje boli kurac za pacijenta, bitno je samo da mu pokažu hod po stubama, da ga mogu odjebati iz bolnice. Nikakve masaže, nikakva gimnastika. Prostor sa svim mogućim spravama vječito je prazan i tamo ispijaju kavu, dok se (tako pričaju) ubijaju od posla.
Račum za operaciju je poslan na krankenkasse i sad odjebi.
Za razliku od mjesta na koje se ne živa ne mislim vraćati, doma imam ne samo noćne sestre koje paze na mene, nego i pravog pravcatog andjela čuvara koji mi bdije nad uzglavljem.
Uvijek nekako naša mačja curica ostane u sjeni popularnih muškića a sad je ona ta koja kuži da trebam pomoć i potporu
Zlato moje malo žuto dlakavo.
Tu je cijelu noć.
Kad god se probudim.
A to je često.
Nadam se da nikada više u životu neću trebati bolnicu i njihovu pomoć.
Ostajem i dalje pri stajalištu kao i prije ove epizode da se u slučaju bilo kakvih rakova i slično neću "liječiti".
Ako se izližem ko mačka dobro a ako ne jebiga.
Karta u jednom smjeru za Švicarsku ili Nizozemsku, okončanje muka i ćao djaci.
Neka oni lijepo muče nekog drugog, nema ništa goreg no provesti zadnje dane života izmedju tih hladnih zidova uz nepoznate ljude o čijoj pomoći i dobroj volji ovisiš.
Kad vidim kako to funkcionira u normalnim uvjetima, moj strah od bolnice u vrijeme korone bio je opravdan.
Mogu si zamisliti kako su brzo reagirali na probleme pacijenata kada nikakve kontrole sa strane nije bilo.
Ako su tada mjerili kisik u krvi jednako angažirano kao što sada (ne) mjere tlak i temperaturu i (ne) mijenjaju zavoj, nije nikakvo čudo da su ljudi umirali.
Sve u svemu, nedaj ti bože da ih trebaš.
Čast rijetkim izuzecima.
Blažene mačke.
Amen.
Post je objavljen 01.11.2023. u 03:19 sati.