Moji dečki vole a ja i nisam neki silni ljubitelj.
No nakon 4 tjedna mlake podgrijane bolničke hrane u mojem i kojekakvih fast food govana u njihovom slučaju baš paše danas za ručak.
Dečki su mi pomagali a ja sam kuhala.
I sad lijepo krčka na šparhetu.
Jutros sam nakon vratolomija oko pranja kose konačno za doručak ofrigala jaja i šunku.
Ako mi itko ikada za doručak ponudi pecivo, putar i pekmez kao što je u bolnici 4 tjedna bio standard, zatuć ću ga štakama.
Malo sam umorna ali onako zdravo umorna.
I zadovoljna.
Ova situacija nas je opet jače vezala jedne za druge.
Ne znam kada smo svo troje istovremeno bilo u kuhinji i spremali ručak zajedno.
Lijepo smo podijelili uloge.
Ja sam odjel pripreme namirnica i glavni kuhar.
Sin je pomoćni kuhar koji uči zanat od gazde.
Muž je šef stewardinga.
Iliti zadužen za pranje i pospremanje posudja.
Bolonjez sada krčka na šparhetu a dečki izmjenično dolaze miješati umak da ne zagori.
Kažu da je u kući konačno onaj miris koji je 4 tjedna falio.
Nije meni bilo dovoljno skuhati ručak nego sam u nastavku, sve ovako iz invalidskih kolica usisala kauč i blagovaonu.
I tako mi je prošlo prijepodne dok si reko keks.
Dok su me po noći čuvali mala maška i Gandalf, moj stari Mačak me nije jebao pet posto.
Stekla sam dojam da se ljuti na mene jer sam ga bila napustila.
No za doručkom smo se i nas dvoje konačno pomirili, pomazili i ispreli jedan osrednji vuneni pulover.
Sad se moram malo odmoriti.
Srediti i nalakirati nokte.
Pogledati kakvu seriju.
Nazvati sestru.
Napisati novi post.
Skuhati špagete.
Sve je bolje od hladne bolničke kafeterije.
Sobe broj 5 na odjelu B1.
Ne ponovilo se.
Post je objavljen 01.11.2023. u 14:27 sati.