U središtu kružnice radijusa 15km
utorak, 25.07.2023.
Velika zvijer
ili veliki zijev, pitanje je sad. |
- 12:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.07.2023.
Home office
|
Mladi kolega se umorio. Izgleda da mu ne paše work-life balance. I sad dalje moram sama, iako sam ja kao stara i nemoćna a oni su mladi.   |
- 15:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #
četvrtak, 20.07.2023.
Jutros na seminaru
|
Jutros na početku seminara... Tehnički direktor: O, Frau Odjebanovich, nova frizura! Ja: To nije frizura nego nezgoda! Tehnički:      Mislim da će dobro razmisliti drugi put kad bude namjeravao davati 'komplimente". |
- 10:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 19.07.2023.
Motivacijski seminar
|
Ona: Majko mila, kako ću ovakva na posao? On: A šta ti fali? Ona: Izgledam koda mi je kosilica prešla preko glave. On: Pa nije tako strašno. Ona: Nije kurac! On: Možda nisi trebala dirati u frizuru koju ti je ova prva napravila. Ona: S njom sam pak izgledala ko kad mačku Tomu u crtiću sjedne mrkač na glavu! On: Ma ajde, ne dramatiziraj toliko, pa pogledaj kakve su Švabice, imaju face ko krokodili pa idu okolo. Šta ja sve moram na posli gledat, pa prema onoj mojoj Bauerici, ti si pahuljica. Ona: Ne moram se sad baš tješit s onom Herthom, frendicom od tvoje stare i njoj sličnima. On: Hertha izgleda ko Jabba the Hutt, ti si još daleko od toga. Ona: Stvarno si me utješio. On: Ako si i debela i rasčupana ne znači da si gadna, ti barem imaš lijepu boju. Ona: Boju? On: Pa crna si ko vrag i glatka ti je koža a ne ko Švabice, to kad ti da ruku odere ti dlan koliko su hrapave. Ona: A još ako su pjegave. On: Meni se još na nijednu ovdje u 10 godina kurac nije digo. Ona: Pa moji kolege su većinom oženjene za strankinje. On: Pametni ljudi, uz Švabicu koja ne zna kuhat bi jeli govna, ovako se barem najedu. Ona: Znači ja sam dobra zato jer znam kuhat? On: Nemoj opet počinjat. Ona: Kad ovakva ne mogu na posao. On: Jadni moj mali krokodil. Otvorila mi matora s licem aligatora, ahahahahahah. Ona:  On: Pokazao sam jučer kolegama sliku koju si mi poslala. Ona: Moje slike si pokazivao tim svojim debilima? On: Da, i nisu mogli vjerovati da si napisala da ti glava izgleda ko bundeva. Umirali su od smijeha, sve sam im prevodio. Ona: Drugi put ću ti napisat: Jel uz tebe onaj mali smrdljivi digić i ona iz Mannheima sa glavom od aligatora, pa im to prevedi. |
- 08:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 18.07.2023.
Stara gaborica
|
Upravo sam se vratila od frizera sa anketnim pitanjem u glavi: Što da radim ovako stara, nemoćna, ružna, debela, s podbratkom, borama i s bundevom na mjestu na kojem je nekada stajala kakva takva glava: a) zabiti se u stup najbližeg nadvožnjaka i okončati kojekakve mjere tipa bjesomučno plivanje a koje više uopće ne pomažu kao nekada b) sakriti se ispod plahte i ne izaći više na svjetlo dana c) porazbijati sva ogledala valjkom za tijesto pa zamijesiti kruh i nažderati ga se onako toplog, kad mi ionako nema pomoći d) mužu razbiti mobitel, da me više ne može fotografirati kad smo na putu pa taj užas pokazivati ljudima ili barem pobrisati mu sve slike e) sjesti na tepih praveći s obje ruke znak za Vegetu, usput vičući om, om, ommmmmmmmmmm, jebem ti mater da ti jebem, starosti, pa koji debil bio htio dočekati stotu, ommmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm! Neposredni povod ovakvom razmišljanju je dvostruki odlazak kod frizera. Prvi put jučer, kad mi je od glave napravila kacigu. Ne znam što glupa švapska koza ne razumije u riječima "stanjiti" i "stepenasto" ali opet mi je napravila od glave bundevu. Što nije ni teško, budući sam, kao što rekoh gore stara, ružna i debela i bez imalo šanse da se išta više promijeni na bolje. Možda tupava švapska krava nije ni kriva, nego je u meni stvar. Onda jutros ustanem, izgledam još triput gore nego sinoć. Pa uzmem škare u ruke, one nazubljene, s kojima se kao kosa prorijedjuje. Uzmem pramen šiški, koje su sve jednake dužine (stepenasto, jel, tele glupo, nije ni čudo da si završila u frizerskoj!) i idem stanjivat. Kad ono cik cak, ode cijeli pramen. Tek tad shvatim da u rukama imam krive škare. O jeben ti život. Frizerku. I frizuru. Starost. Debljinu. Život. I življenje. Pišem šefu da moram hitno van i da se vraćam za jedno sat i pol. Blažene prijednosti kliznog radnog vremena i home office-a. Odlazim kod druge frizerke. Koja popljuje ovu prvu i sad će ona to sredit. No, da skratim... Teško mi je opisati to što sada imam na glavi. Reći ću samo da bi onaj koji je godinama maltretirao cijeli blog bio ponosan na moju frizuru na padelicu koju sad moram nositi okolo. Ako se ne zabijem u stup od nadvožnjaka, naravno. Kako ću takva sutra na posao nemam pojma. Kao da nisam dovoljno u qrcu jer se osjećam onako kako sam gore opisala. Staro, debelo, ružno i sve ostalo. Pa mi onda netko počne srat o uživanju u penziji. A šta je to tako lijepo u biti star, nagrišpan i: a) debelo krme okrugle glave koje se gega i tetura okolo s natečenim nogama b) osušena štriga, po mogućnosti pjegava i pušačica, kojoj tek nešto hrapave stare kože drži kosti na okupu c) prozirno nevidjljivo biće sive kose kojem ne znaš jel muško ili žensko d) luda stara šašava kokoš ofarbane glave, skrivajući sijede (a sva je sijeda) i karikaturalno našminkana s posebnim naglaskom na nacrtane obrve? Rijetki su oni koji pod stare dane nisu neka od nabrojanih kategorija. A posebno je u današnje vrijeme starenje grozno za žene. Ovo sa frizurom baš mi se potrefilo sa jednim postom na fejsbuku koji sam jučer vidjela a u kojemu jedna žena piše o tome koja je zapravo glumica umrla prije neki dan. Ova (slika stara 6 godina, preuzeto sa www.kurier.at):  ili pak možda ova tu (slika stara pola stoljeća, preuzeto sa www.tagespiegel.de)::  Ili je ova dolje umrla davnih dana, a ova gore pred neki dan? Kako se kao ostarjela žena osjećati dobro u svojem tijelu kada nam i na samome kraju ne daju da izgledamo onako kako stvarno izgledamo, nego nas se srame i sugeriraju nam kako vrijedimo samo dok smo mlade i mršave? Toliko da radije i pokapaju ovu mladu i mršavu a ne onu staru i nabubrenu? Jer je ove mlade valjda više šteta. Muškima je lakše. Njih se ne srame mediji ni filmski producenti. Oni mogu biti stariji, jednostavno starom prdežu daju mladju partnericu i stvar riješena. Veliki jebač opet jaše. Kao. Olupina Harissona Forda sa osamdeset i nešto snimi novog Indijanu Jonesa. Podnaslova Indijana Jones i otimači izgubljenog rolatora. Ajde, nisu išli toliko daleko da bi mladu partnericu svojim mlohavim kurcem u filmu i pojebao, pa je u priči riječ o njegovom kumčetu s kojim trči dva i pol sata okolo kroz prostor i vrijeme tražeći Aristotela, da bi mu se, ajde, hvala kurcu na udarcu, na kraju vratila žena, da jedno drugom masiranju artritisom pogodjene zglobove. Iliti Botox Gun drugi dio. Tom Cruise može bez problema snimiti nasavak već onomad bezvezne reklame za hej vojnike vazduhoplovce. Raskravljeni Val Kilmer takodjer. No nedaj bože da se pojavi nekadašnja partnerica, koja je danas jelte, stara baba, nedostojna stajati uz bog te pita kojim sajentolodži mišungom nafilanog balzamiranog Cruisa. Ajde dobro, nećemo sad sitničariti, nije ni muškima više lako. James Bond se ofucao, jes da ni mladji nije bio neki komad pa je morao snimiti 007 Krepaj više konačno, kako bi ga zamijenio neki mladji model. Kako stvari stoje, najvjerojatnije će novog Bonda napraviti virtualno, tako se uopće neće više trošiti i moći će biti vječito u ranim četrdesetima. Zapravo, nije ta stvar sa umjetnom inteligencijom ni tako loša. Najkasnije za deset godina snimati će samo još filmove i serije stvorene od strane umjetne inteligencije, pa će i ovi muškići džaba odlaziti na tretmane i po privatnim trenerima, zamijenit će i njih neki virtualno stvoreni idealni pastuvi brzi. Pa se usrali naživo i sad demonstriraju po Hollywoodu. E sad, samo da sva ta glumčad koja će ostati bez posla ne navali na Njemačku, gdje je najlakše na svijetu dobiti pomoć za nezaposlene. No o tome neki drugi put. A sad se idem ubit. Ili ošišat na nulericu. Kad sam već stara, ružna, nemoćna, debela, do penzije imam točno 2917 radnih dana i tako dalje. A još više šire. |
- 13:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 16.07.2023.
Najkraća priča o čokoladi
|
On: Može komad one fine hladne čokolade? Ona: Može ako je još ima. On (otvara frižider): Ima ali sad ćemo to riješit!  |
- 11:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.07.2023.
Sjebavanje
|
Sad kad smo se masovno oprostili od Kundere, s kojim smo ne skupa napasli ovaca i nakrali konja, prvo ćemo se pomoliti za zdravlje i dug život Paola Coellha, kako Facebbok i Twitter ne bi pali na tri dana. Amen. Idemo dalje.  Nastavlja se tradicija da države u kojima boravim neko vrijeme odu u qrac prije ili kasnije. I sve sam efikasnija u sjebavanju.  Jugi je trebalo 23 godine da ju sjebem. Kako je nastala u Jajcu nije baš trebalo puno mašte za zamisliti gdje će završiti. Pitanje je samo bilo kada. No tada sam bila mala i neiskusna, pa se još neko vrijeme plesalo kolo po sindikalnim zabavama, kuneći se u bratstvo i jedinstvo, nesvrstanost i miroljubivu koegzistenciju s Gigom Bosnićem, prije no što sam je skinula s dnevnog reda.  Hrvatska se već sjebama rodila i nije bila baš neki izazov, pa sam se radije lotila Slovenije. Nema ništa ljepše nego gledat muke susjedove krave. Sjebah je do daske u nepunih 12 godina.  Onda sam otišla u Njemačku, bojeći se da je nasjebiva, potpuno podcijenivši svoje u medjuvremenu od praktičnog iskustva pridobivene moći. Niti tri godine nakon mojeg dolaska počela je odlaziti u tri krasne materine.  Dok odem u penziju, ako je uopće dočekam (od čega ni ne polazim, zato sad otputovah ono što namjeravah kasnije) biti će na nivou nesvrstanih zemalja iz sedamdeset i neke. Privredom i sastavom stanovništva. Baš sam jutros čula da pokrajinu Nordrhein-Westfalen od zajebancije već zovu Nordrhein-Arabien.  Zadnji puta sam tamo bila prije nekih 5 godina i već tada mi znanje njemačkog nije puno pomagalo jer bio-Nijemaca nema ni za lijek. Integracija, wir schaffen das? My ass, Andjela, nije čudo da se skrivaš u nekoj jazbini i od odlaska s mjesta premijera te nismo vidjeli i gledaš kako će Zeleni sjebati ono malo standarda, što je od nekad jake države i privrede ostalo.  I tako malo smetnuvši sa uma da bi mu se nešto moglo dogoditi mojom krivnjom odem na Island, boravim tamo nešto duže od dva tjedna i što se dogodi? Zemlja se počne tresti ni tjedan nakon mog odlaska, pogodilo ih 1800 potresa u jednom danu, da bi neki dan vulkan u okolici Reykjavika opet proradio. Jes da se tamo dimilo još od prošlog puta, pa mi ga se nije baš dugo obilazilo.  Dakle, sve sam učinkovitija. Možda bi od toga trebala napraviti biznis. Koje bacanje uroka na prijateljice, od kojih im bubuljica naraste na nosu. Kod mene nema ništa ispod totalnog raspada gospodarstva, kraha burze, pa sve do erupcije vulkana.  Nego, dok još ima Islanda i njegove scenografije drugih planeta, ovdje još par slika. Pa ako odleti (i in i mi s njih) u vasionu, ostat će od njega barem par postova na bloghaeru, koji je dosad preživio svašta, pa će i to.  Crna plaža poznata iz mnogih filmova,  a na kojoj kletva "dabogda ti kurac na glavi izrastao" dobiva pravu ilustraciju,  vibrator sa dodatom za klitoris prikladnu reklamu za jumbo plakat.  Poznajući pokvarenost zlatne ribice, na ovo bi mjesto mogla poslati Muju kad se ne može odlučiti za tri želje jer mu treba hiljadu kuraca.  Travica koja je samu sebe pušila dok ju je Bare bojao.  Mjesta na kojima bi se Dobriša Cesarić osjećao kao u najboljim danima.  Ono kad poželiš da joj daš vritnjak u guzicu baš kad gejzir proradi.  I dok sada u sebi mislite, ali se jedino Kupus usudi reći,  evo opet one daviteljice sa njenim Islandom,  onda definitivno još niste upoznali moju bolju polovicu,  koja slikama sa svog mobitela gnjavi kolege, susjede, mačke,  osobnog bankara, automehaničara, kućnog liječnika, blagajnice u Lidlu,  i vodoinstalatera koji nam uskoro dolazi ugraditi nove pipe.  |
- 14:39 - Komentari (19) - Isprintaj - #
utorak, 11.07.2023.
Trebalo je nešto i žvaknuti
|
po putu. Na kojeg smo krenuli točno prije mjesec dana, a prije dva tjedna se vratili. I opet smo ušli u domaću kolotečinu u koju mi je teško uklopiti sortiranje fotki i pisanje postova, pa nisam baš daleko dogurala. Godišnji odmor je jedno, putovanje drugo. Na godišnjem se odmoriš a nakon putovanja trebalo bi uzeti godišnji za doći na sebe. A kako stvari stoje, nakon našeg posjeta i sam Island se morao odmoriti i opustiti, evo baš je opet proradio vulkan u blizini Reykjavika. Ni prva ni zadnje država koju sam svojim boravkom sjebala :))) Nego ajmo mi o ukusnijim temama. Ovog Uskrsa odjebala sam tradiciju bakalara jer nisam baš imala vremena za pripremanje, zato na Islandu nisam mogla pobjeći od njega. Doduše u nekim drugim kombinacijama. I svježeg a ne sušenog.  Ovdje sam se zajebala pa nisam skontala da je jedan od sastojaka koromač (fennel), od kojeg mi se obično diže želudac, no ostali sastojci nekako su ga ublažili. Kasnije sam dobro pazila da mi to sranje maknu iz jela ako je ikako moguće. Nažalost, koromač raste po cijelom Islandu, a kako iz vlastitog uzgoja jedva da imaju nešto krompira i pomidora, tako ga ubacuju posvuda. Ovdje ga na moju sreću nije bilo :)  Krompir kao prilog uz bakalar i janjetinu (treća mogućnost je beefsteak ili losos, u rijetkim trenucima kad je kuhar bio trijezan) često serviraju u čudnovatim geometrijskim oblicima.  Najčešći prilog uz ribu obično je ječam ili ričet sa mrkvom i, ajmo pogadjati dva puta - neizbježnim koromačem i čudnovatom valovitom salatom zanimljivog okusa.  Riblja juha sa 100%-tnom sigurnošću nalazi se medju vrućim predjelima.  I onda dolazimo do jastoga, o kojemu je pričao danima, a nakon kojeg mu je bilo slabo skoro dva dana, toliko da sam razmišljala prekinuti putovanje. Ne znamo ni sada u čemu je problem, ja sam isto probala i nije mi ništa bilo, tako da stvarno nemamo pojma. Po mojem mišljenju je prije neki problem bio u svim tim prilozima koji pune porciju nečega što se obično jede kao samostalno jelo bez puno kerefeka. Mislim, kukuruz i pečeni krompir uz jastoga, ma nemoj me klat.  Škrtost vlasnika restorana vidi se i na mojoj silnoj porciji kozica, tako da tko zna koliko je remulada bila stara a krompir podgrijan. A kao, sve neki nobl restoran u koji islandski direktori vode svoje ljubavnice.  Za razliku od šačice kozica koju su mi servirali u skupom trovačkom restiću, par dana prije u hotelu u kojem smo odsjeli večerala sam solidnu porciju, bez jalapeno papričica, koje su tu valjda sa sakriju kako kozice nisu baš najfriže.  Muž je te večeri naručio ribu po izboru šefa kuhinje. Naravno, bez veze da se igramo igre pogadjanja, izmedju bakalara i bakalara izabrao je bakalar.  Poučeni malim porcijama za solidne pare ponekad smo naručili i kakav prilog koji je na kraju ispao suvišan poput ovog pomfrita od batata sa sirom,  pa smo zamolili da nam desert serviraju što je kasnije moguće.  Kako nam je bakalar već polako izlazio na nos a janjetinu nam se nije jelo, probali smo i ponešto i sa vegi-menija,  da bi se za rastanak ipak vratili janjetini s borovnicama  i govedini s nekim čudnim kupovima sa strane (vjerojatno koromač)  I što bi rekli Švabe: Zucker kommt zuletzt.  Od pravih domaćih specijaliteta (osim bakalara, bakalara, janjetine i janjetine) kušali smo još plokkfiskur, koji ste već imali prilike vidjeti u jednom od postova. Radi se o jelu od ribe i krompira, slično nekim našim primorskim jelima s bakalarom.  Kojekakve specijalitete tipa hakari ili fermentirano meso popišanog morskog psa ipak smo ostavili za degustaciju nekim drugim putnicima namjernicima. Iliti kako bi se to uljudno reklo: hvala, kao da sam probala. (nastavlja se jednog lijepog dana) |
- 08:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 02.07.2023.
Malom cestom po Snaefellsnesu
|
Nakon dva dana Reykjavika (o gradovima, bolje rečeno naseljima jer teško je to nazvati gradovima, pisati ću u posebnom postu) krenuli smo na našu 3200 km dugu rutu slijedeći glavnu cestu broj 1. Svakog dana čekalo nas je izmedju 200 i 400 km, nekad više, nekad manje pa smo dan po dan radili točan plan kojim putem ići za pohvatati sve što nas zanima. Na početku čekala nas je bazaltna litica Gerđuberg, za koju smo kasnije na letu natrag od našeg susjeda u avionu saznali da su tamo snimane neke scene Game of Throns.  Nismo gledalu seriju, bolje rečeno počeli smo, no kako niti jedan od likova nije bio vrijedan empatije ni simpatije, nakon ubijstva (ili pokušaja ne sjećam se više) djeteta od dvoje incestruoznih gadova nismo dalje pratili to smeće.  Mislim, i Gospodar prstenova je pun nasilja, no ipak postoje dobri i zli kao u klasičnoj bajci. Nasilje koje je samo sebi svrha druga je stvar. Na farmi Yrti-Tunga zastali smo na par sati gledati tuljane kako ljenčare, što ste vidjeli u prethodnom postu.  Vrijeme se na putu do plaže primijenilo barem tri puta  da bi nas ovdje doslovce spržilo uz nekih 25 stupnjeva, tako da se sad svi čude kako to da smo se sa Islanda vratili crni kao da smo bili na neklm tropskom otoku.  Na putu prema našem konačnom odredištu, mjestašcu Hellnar, nailazili smo na kojekakve čudnovate mjesečeve krajolike koji su se često odjednom mijenjali iza zavoja,   dok nas put nije doveo do vodopada Bjarnafoss   i po planu putovanju neolaniranog kanjona Rauđfeldsgjá, kojeg smo pogledali samo izdaleka jer nam se žurilo  dalje prema Arnastapiju  gdje smo šetali uzduž obale  promatrajući more i  stijene.  Prije smo se ipak smjestili u Hellnaru,  gdje smo nešto slatko i čvaknuli,  te bacili pogled na vulkan Snćfellsjökull, poznat iz Puta u središte Zemlje Julesa Verna.   Nakon noći koje zapravo nema, te se nekako moraš prisiliti odspavati par sati, krenuli smo dalje poluotokom Snćfellsnes,  najprije do svjetionika Malarrifsviti  a potom nešto dužu šetnju do stjenovitog dvorca Lóndrangar,   po crnoj lava-plaži Djúpalónssandur  na kojoj se 1948 dogodio velik brodolom.  Kroz rupu su stijeni može se vidjeti već spomenuti vulkam Jules Verna. Kad nije u magli :)  Bacili smo putem pogled s kratera vulkana Saxhóll  na, da citiram Kupusa, dražesnu pustoš.  Napokon smo negdje ranog popodneva dospijeli do brda Kirkjufell i Kirkjufoss,  poznatog islandskog motiva,  koji doslovce izgledaju kao da si zalutao u nekom drugom svijetu iznad duge ili iza ogledala.  Malom cestom preko islandske Zagore na kraju smo stigli i na more  do mjestašca Stykkishommur, kojeg smo od milja prozvali Stikistaki. Za oproštaj od poluotoka Snaefellsnes posjetili smo još poznatu crkvu u Búđiru  koja bi mogla poslužiti kao kulisa za kakvu horor mistery seriju. Ako već nije.  (nastavlja se jednog lijepog dana) |
- 15:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Lipanj 2024 (2) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |