Marketing
Malom cestom po Snaefellsnesu
Nakon dva dana Reykjavika (o gradovima, bolje rečeno naseljima jer teško je to nazvati gradovima, pisati ću u posebnom postu) krenuli smo na našu 3200 km dugu rutu slijedeći glavnu cestu broj 1.
Svakog dana čekalo nas je izmedju 200 i 400 km, nekad više, nekad manje pa smo dan po dan radili točan plan kojim putem ići za pohvatati sve što nas zanima.
Na početku čekala nas je bazaltna litica Gerđuberg, za koju smo kasnije na letu natrag od našeg susjeda u avionu saznali da su tamo snimane neke scene Game of Throns.
Nismo gledalu seriju, bolje rečeno počeli smo, no kako niti jedan od likova nije bio vrijedan empatije ni simpatije, nakon ubijstva (ili pokušaja ne sjećam se više) djeteta od dvoje incestruoznih gadova nismo dalje pratili to smeće.
Mislim, i Gospodar prstenova je pun nasilja, no ipak postoje dobri i zli kao u klasičnoj bajci. Nasilje koje je samo sebi svrha druga je stvar.
Na farmi Yrti-Tunga zastali smo na par sati gledati tuljane kako ljenčare, što ste vidjeli u prethodnom postu.
Vrijeme se na putu do plaže primijenilo barem tri puta
da bi nas ovdje doslovce spržilo uz nekih 25 stupnjeva, tako da se sad svi čude kako to da smo se sa Islanda vratili crni kao da smo bili na neklm tropskom otoku.
Na putu prema našem konačnom odredištu, mjestašcu Hellnar, nailazili smo na kojekakve čudnovate mjesečeve krajolike koji su se često odjednom mijenjali iza zavoja,
dok nas put nije doveo do vodopada Bjarnafoss
i po planu putovanju neolaniranog kanjona Rauđfeldsgjá, kojeg smo pogledali samo izdaleka jer nam se žurilo
dalje prema Arnastapiju
gdje smo šetali uzduž obale
promatrajući more i
stijene.
Prije smo se ipak smjestili u Hellnaru,
gdje smo nešto slatko i čvaknuli,
te bacili pogled na vulkan Snćfellsjökull, poznat iz Puta u središte Zemlje Julesa Verna.
Nakon noći koje zapravo nema, te se nekako moraš prisiliti odspavati par sati, krenuli smo dalje poluotokom Snćfellsnes,
najprije do svjetionika Malarrifsviti
a potom nešto dužu šetnju do stjenovitog dvorca Lóndrangar,
po crnoj lava-plaži Djúpalónssandur
na kojoj se 1948 dogodio velik brodolom.
Kroz rupu su stijeni može se vidjeti već spomenuti vulkam Jules Verna. Kad nije u magli :)
Bacili smo putem pogled s kratera vulkana Saxhóll
na, da citiram Kupusa, dražesnu pustoš.
Napokon smo negdje ranog popodneva dospijeli do brda Kirkjufell i Kirkjufoss,
poznatog islandskog motiva,
koji doslovce izgledaju kao da si zalutao u nekom drugom svijetu iznad duge ili iza ogledala.
Malom cestom preko islandske Zagore na kraju smo stigli i na more
do mjestašca Stykkishommur, kojeg smo od milja prozvali Stikistaki.
Za oproštaj od poluotoka Snaefellsnes posjetili smo još poznatu crkvu u Búđiru
koja bi mogla poslužiti kao kulisa za kakvu horor mistery seriju. Ako već nije.
(nastavlja se jednog lijepog dana)
Post je objavljen 02.07.2023. u 15:38 sati.