Pregled posta

Stara gaborica

Upravo sam se vratila od frizera sa anketnim pitanjem u glavi:

Što da radim ovako stara, nemoćna, ružna, debela, s podbratkom, borama i s bundevom na mjestu na kojem je nekada stajala kakva takva glava:
a) zabiti se u stup najbližeg nadvožnjaka i okončati kojekakve mjere tipa bjesomučno plivanje a koje više uopće ne pomažu kao nekada
b) sakriti se ispod plahte i ne izaći više na svjetlo dana
c) porazbijati sva ogledala valjkom za tijesto pa zamijesiti kruh i nažderati ga se onako toplog, kad mi ionako nema pomoći
d) mužu razbiti mobitel, da me više ne može fotografirati kad smo na putu pa taj užas pokazivati ljudima ili barem pobrisati mu sve slike
e) sjesti na tepih praveći s obje ruke znak za Vegetu, usput vičući om, om, ommmmmmmmmmm, jebem ti mater da ti jebem, starosti, pa koji debil bio htio dočekati stotu, ommmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm!

Neposredni povod ovakvom razmišljanju je dvostruki odlazak kod frizera.
Prvi put jučer, kad mi je od glave napravila kacigu.
Ne znam što glupa švapska koza ne razumije u riječima "stanjiti" i "stepenasto" ali opet mi je napravila od glave bundevu.
Što nije ni teško, budući sam, kao što rekoh gore stara, ružna i debela i bez imalo šanse da se išta više promijeni na bolje.
Možda tupava švapska krava nije ni kriva, nego je u meni stvar.

Onda jutros ustanem, izgledam još triput gore nego sinoć.
Pa uzmem škare u ruke, one nazubljene, s kojima se kao kosa prorijedjuje.
Uzmem pramen šiški, koje su sve jednake dužine (stepenasto, jel, tele glupo, nije ni čudo da si završila u frizerskoj!) i idem stanjivat.
Kad ono cik cak, ode cijeli pramen.
Tek tad shvatim da u rukama imam krive škare.
O jeben ti život.
Frizerku.
I frizuru.
Starost.
Debljinu.
Život.
I življenje.

Pišem šefu da moram hitno van i da se vraćam za jedno sat i pol.
Blažene prijednosti kliznog radnog vremena i home office-a.
Odlazim kod druge frizerke.
Koja popljuje ovu prvu i sad će ona to sredit.
No, da skratim...
Teško mi je opisati to što sada imam na glavi.
Reći ću samo da bi onaj koji je godinama maltretirao cijeli blog bio ponosan na moju frizuru na padelicu koju sad moram nositi okolo.
Ako se ne zabijem u stup od nadvožnjaka, naravno.

Kako ću takva sutra na posao nemam pojma.
Kao da nisam dovoljno u qrcu jer se osjećam onako kako sam gore opisala.
Staro, debelo, ružno i sve ostalo.

Pa mi onda netko počne srat o uživanju u penziji.
A šta je to tako lijepo u biti star, nagrišpan i:
a) debelo krme okrugle glave koje se gega i tetura okolo s natečenim nogama
b) osušena štriga, po mogućnosti pjegava i pušačica, kojoj tek nešto hrapave stare kože drži kosti na okupu
c) prozirno nevidjljivo biće sive kose kojem ne znaš jel muško ili žensko
d) luda stara šašava kokoš ofarbane glave, skrivajući sijede (a sva je sijeda) i karikaturalno našminkana s posebnim naglaskom na nacrtane obrve?

Rijetki su oni koji pod stare dane nisu neka od nabrojanih kategorija.
A posebno je u današnje vrijeme starenje grozno za žene.

Ovo sa frizurom baš mi se potrefilo sa jednim postom na fejsbuku koji sam jučer vidjela a u kojemu jedna žena piše o tome koja je zapravo glumica umrla prije neki dan.

Ova (slika stara 6 godina, preuzeto sa www.kurier.at):



ili pak možda ova tu (slika stara pola stoljeća, preuzeto sa www.tagespiegel.de)::


Ili je ova dolje umrla davnih dana, a ova gore pred neki dan?

Kako se kao ostarjela žena osjećati dobro u svojem tijelu kada nam i na samome kraju ne daju da izgledamo onako kako stvarno izgledamo, nego nas se srame i sugeriraju nam kako vrijedimo samo dok smo mlade i mršave?
Toliko da radije i pokapaju ovu mladu i mršavu a ne onu staru i nabubrenu?
Jer je ove mlade valjda više šteta.

Muškima je lakše.
Njih se ne srame mediji ni filmski producenti.
Oni mogu biti stariji, jednostavno starom prdežu daju mladju partnericu i stvar riješena.
Veliki jebač opet jaše.
Kao.

Olupina Harissona Forda sa osamdeset i nešto snimi novog Indijanu Jonesa.
Podnaslova Indijana Jones i otimači izgubljenog rolatora.
Ajde, nisu išli toliko daleko da bi mladu partnericu svojim mlohavim kurcem u filmu i pojebao, pa je u priči riječ o njegovom kumčetu s kojim trči dva i pol sata okolo kroz prostor i vrijeme tražeći Aristotela, da bi mu se, ajde, hvala kurcu na udarcu, na kraju vratila žena, da jedno drugom masiranju artritisom pogodjene zglobove.

Iliti Botox Gun drugi dio.
Tom Cruise može bez problema snimiti nasavak već onomad bezvezne reklame za hej vojnike vazduhoplovce.
Raskravljeni Val Kilmer takodjer.
No nedaj bože da se pojavi nekadašnja partnerica, koja je danas jelte, stara baba, nedostojna stajati uz bog te pita kojim sajentolodži mišungom nafilanog balzamiranog Cruisa.

Ajde dobro, nećemo sad sitničariti, nije ni muškima više lako.
James Bond se ofucao, jes da ni mladji nije bio neki komad pa je morao snimiti 007 Krepaj više konačno, kako bi ga zamijenio neki mladji model.
Kako stvari stoje, najvjerojatnije će novog Bonda napraviti virtualno, tako se uopće neće više trošiti i moći će biti vječito u ranim četrdesetima.

Zapravo, nije ta stvar sa umjetnom inteligencijom ni tako loša.
Najkasnije za deset godina snimati će samo još filmove i serije stvorene od strane umjetne inteligencije, pa će i ovi muškići džaba odlaziti na tretmane i po privatnim trenerima, zamijenit će i njih neki virtualno stvoreni idealni pastuvi brzi.
Pa se usrali naživo i sad demonstriraju po Hollywoodu.
E sad, samo da sva ta glumčad koja će ostati bez posla ne navali na Njemačku, gdje je najlakše na svijetu dobiti pomoć za nezaposlene.
No o tome neki drugi put.

A sad se idem ubit.
Ili ošišat na nulericu.
Kad sam već stara, ružna, nemoćna, debela, do penzije imam točno 2917 radnih dana i tako dalje.
A još više šire.







Post je objavljen 18.07.2023. u 13:28 sati.