"Bolje biti krepan nego poluživ."
(Saša Lošić u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan)

"U diktaturi ne smiješ nikome reći ono što je zabranjeno. U demokraciji smiješ svakome reći ono što je dozvoljeno."
(A.Ferkel, Berlin)

"Ni ove godine vjerojatno nećete otići tamo gdje još nikada niste bili, a bogami ni tamo kamo ste uvijek odlazili."
(Dalaj Sarma)

"Vidim opasan virus koji će izazavati pandemiju svjetskih razmjera početkom 2020."
(Baba Vanga nakon okulističkog pregleda po okončanju pandemije, krajem 2023)




U središtu kružnice radijusa 15km

srijeda, 29.09.2021.

Nada

Povela se danas neka diskusija na fejsbuku o novoj Netflix-ovoj seriji Squid game.
U seriji je (nisam gledala) riječ o igri u kojoj sudjeluje 466 ljudi u manje više bezizlenim situacijama a koji igraju jedni protiv drugih s jednim malim detaljem (kojega ne znam da li su znali na početku jer seriju nisam gledala) : poraz ujedno znači i smrt.
E sad, kako to u raspravama obično biva, počne se na jednoj a završi skroz na drugoj strani pa smo tako preko serije došli do igara na sreću, preko igara na sreću do casina i kockara, preko casina i kockara do zaključka kako je riječ o najopasnijem od svih poroka jer uništava ne samo igrača koji u pravilu ostaje bez svega, nego i svw oko njega.
I tako smo na koncu konca došli do definicije kockarnice kao mjesta beznadnog beznadja.

No nekome je palo napamet : gdje je beznadje tu je naravno i Nada (iako mnoge više zanima Neda, posebno kad ostari).
A svi znamo što je Nada po zanimanju.
No kako god okrenemo umire zadnja.
I sad dolazimo do priprema za listopad.
Naime.
Ako vrijedi ona Tko se zadnji smije, najsladje se smije a Nada zadnja umire, da li se onda Nada najsladje smije?



Nada,
Zadnja slika zadnji prizor
Nada,
Kad se gasi televizor
Nada,
S mukom kada dočekamo dan,
Svi kasne, ali nikad nada.
Ali nikad nada.




- 15:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.09.2021.

Igra asocijacija







- 13:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.09.2021.

Džaba bilo

Jučer sam nakon skoro 4 mjeseca ponovno krenula već toliko izlizanim stazama Windows XP wallpapera.
Bazen je zatvoren za ovu godinu, unutarnji se ove godine otvara tek početkom listopada, pa mi tako ne preostaje drugo do ono fizičkog kretanja potrebnog za normalno funkcioniranje obaviti po starim (neću sad reći dobrim jer stvarno sam ih se nagledala za tri života) stazama.
I tako je nastala ova slika konja vranih



koja me natjerala prilagoditi stih jedne od najpoznatijih plačipizdavih pjesama tipa štosetoovdjetolikokomplicira i mogosiserastataneglumitsponzorca na našim prostorima u:

Džaba bilo njiva plodnih
Dalekovoda strujovodnih


Nadam se da mi ljubitelji pjesme i pjesnika neće zamjeriti ali ovaj dalekovod mi pokvari svaku sliku pa što ne bi ja malo pokvarila pjesmu radi ravnoteže medju zvezdama.

I tako je eto došla jesen i s njome nam danas odlazi Angela.
Nikada nisam bila njen veliki ljubitelj (kao što babo u Snahi sa salaša nije baš nešto voleo kobile a ja ga sad razumem kad sam odrastao) ali ono što se nudi u zamjenu i nije baš nešto obećavajuće.


Otprilike kao da vam neka podla zlatna ribica kojoj nisu dali povišicu i službeni auto pa je malo nadrkana umjesto tri želje pusti od tri zla izabrati najmanje.
A na izbor imate : kroničan proljev, upalu mjehura i gljivice na oba nožna prsta.

Dobro da još nemam državljanstvo pa ne mogu birati, ionako ne bi imala kome dati glas.
A kako nam budućnost uz spomenute kandidate definitivno neće biti baš svijetla, možda je bolje vratiti se malo u prošlost, tek tamo malo do nekih drugih krajolika lijepe naše i zelene dežele njihove.
Gdje je još moguće odšetati daleko od usranog dalekovoda, kad već ne možes pobjeći od zakurac kandidata.



Pa...

Daleko


od


znojnih


truba


psovki


kočnica


Kao


puž


nečujno


uvučem


ticala.





- 12:46 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 24.09.2021.

Stena

Zadnjih sam godina bila zavoljela jesen.
Ljetni bi odmor napunio baterije, nove školske godine donosile su neke nove početke.

Onda je jedne jeseni umrla mama bez da smo se uspjeli oprostiti.
I tako sada jesen ne voim zbog mame, zimu zbog tate, proljeće i ljeto iz nekih sličnih razloga.



Rodno mjesto postalo je tek jedna velika rana koju more ne može isprati kao nekada sve one ubode ježinca ili opekline od moruzgve.



Od rodnoga je mjesta ionako ostalo praktički ništa osim ono malo starog grada pa su sada glavni highlight dvije betonske marine a prvo što se vidi na ulazu u mjesto nije Zvonik, kao nekada, nego švapski Lidl.



No ionako se moje malo rodno mjesto oduvijek ložilo na krive ljude pa je tako oduvijek fokusirano na prvog bana pučanina koji je u njemu rodjen da bi pisao o Turcima na štokavštini umjesto na njegovog manje poznatog nećaka koji je svoje rodno mjesto, kakvo bilo da bilo, toliko volio da je o njemu na čakavštini pisao crtice slične onima Marka Twaina (Meni posebno dragu onu o sllipiću koji je do doma u priči nekih tadašnjih klinaca postao debeo kao šaka i dug tri metra). I koji je želio biti sahranjen na ulazu u gradsko groblje iako je umro daleko od doma, u Berlinu.



Neću sada o tome kako mu želju o zadnjem počivalištu nisu ispoštovali kako je on želio, da počiva na mjestu prekrivanom dračom. Divljom biljkom koja raste praktički iz kamena, prkoseći buri i suši. Netko je valjda zaključio kako se ne pristoji posaditi divlju biljku na ulazu u groblje, koje ionako nije mjesto ispunjavanja zadnjih želja pokojnika već mjesto za ispiranje loše savjesti onih koji za njima ostanu.



Davnih dana sam odlučila da kada jednom umrem, żelim da moj pepel prosipaju s jedne stijene u rodnom kraju. Stijene s koje bi stari svake nedjelje bacio tor oko ponoći, pa rano ujutro otišao u ribolov. Kad bih se nedjeljom ujuteo probudila, na brzinu bi nešto podoručkovala i krenula pridružiti se tati.
Tako bi nas dvoje sjedili na toj stjeni, puno ne govoreći, bacajući svatko svoju ješku a prvi ulovljeni luben je do doma dobio barem kilo i pol na vagi kao onaj slipić iz Crtice na dužini.

Ove sam godine slikala to mjesto, kako me u slučaju slučaja, nikad se ne zna, ne bace u more negdje bez veze, na nečijim tudjim stijenama, kao što književniku iz moga kraja na grobu ne raste drača koju je tako volio pa ma kako bodljikava bila.





Va dihe mora san te iskala
va dihe, va dihe, va dihe mora

Pul posteji s'i još držimo tvoje sliki
i vero te zamenit' nikad neće niki
s'aki od nas za te suzu baš spusti
kada za vičerun sednemo sami nas tri


- 18:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.09.2021.

U novu školsku godinu

u novim cipelama Borovo.
Tako nekako je glasila jedna davna reklama ako me sjećanje još dobro služi.
Sutra ovdje kod nas počinje nova školska godina, koja nama (kao ni anketiranima) baš puno ne znači.
Ali mačja nam je izgleda započela već večeras.



Predavanjem iz predmeta Sinkronizirano gnjiljenje



i Ne micanje s mjesta ni pod cijenu Royal Canina.



Dok smo bili na godišnjem sin je pazio na njih i puštao Mačka da spava na našem krevetu.


Uz svu ljubav prema dlakavcima to nikada ne radim u normalnom uvjetima jer bi se ugušila u dlakama.
I tako sam povratak doma proslavila usisavanjem dlaka po krevetu, što je svakako bolje nego razmišljati kako se opet naviknuti odlaziti na posao.

Kad smo već kod mačaka...
Moji roditelji nisu imali mačku koja bi ulazila u kuću nakon Predsjednika (imao je nakrivljenju njušku nakon napada psa pa smo ga tako prozvali u čast F.T.-u) nego uvijek neke poludivlje mačke koje su samo hranili.
Zadnji je bio žuti mačak bez imena (kasnije smo ga nazvali Bob po mačku iz istoimene knjige i filma) a koji još danas, četiri godine nakon mamine a šest nakon tatine smrti još čuva kuću.



Nerado dolazim u rodno mjesto otkako staraca više nema.
Mačak Bob je jedino tamo živuće biće vrijedno puta.
Kad se pojavi na verandi ni pet minuta nakon našeg dolaska prvo što mi padne na pamet je : Čiji li si ti duh?



Nisam religiozna i ne vjerujem u sva ta sranja sa andjelima i tome slično.
Ali Bob me svakog puta iznova malo poljulja u mojoj nevjernosti.
I sjeti na jednu dragu pjesmu Radojke Šverko o staroj lesi i mačku (namesto nonića) ki ispred kuće vavik sidi.



Skud god da dojden
tornan se doma
ona je vavik, vavik tu

Skaipi od sriće, diši po starini
kad samo z rukon
i z dušon taknen nju

Stara je smokva
od žalosti pala
nikoga više doma ni

Nagrišpan od sunca
zmučen od mora
nonić (mačak?) sprida kuće vavik sidi

Plače stara lesa
plače kot miće dite
za onimi dani
kad se j' odpirala za se

I želi mi reć
z dušon spravljenon za sih
došla si zmučena od sih
ostani tu


- 23:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 07.09.2021.

Pale sam na bazenu

Godišnji se bliži kraju.
Budem li se ikada bavila politikom i kandidirala na nekim izborima u program ću uvesti zabranu zadnjih dana godišnjeg.



Možda bi zapravo bilo dovoljno zabraniti godišnje odmore duže od dva tjedna.
Pogotovo u godini kad se nadoknadjuje skoro dvije godine prisilnog pritvora.



Pa se onda pokušava uloviti sve ono što mjesecima nije bilo dostupno i dozvoljeno.
Kao na primjer ući na bazen medju prvim posjetiocima i imati ga barem desetak minuta samo za sebe.



Bolja polovica danas je u Zagrebu, sastaje se sa nekim svojim "stripašima" s kojima izmjenjuje Zlatne i nezlatne serije. Hobi meni potpuno nerazumljiv. Nikada neću shvatiti tu mušku potrebu po skupljanjem nekakvih kolekcija i trofeja, bile to žene, modli autića, stripovi ili lajkovi obožavateljica lika i djela dotičnog. No, dok se ja mogu na miru otapati po termama dva tri debilna stripa s ocjenom 5 (ma što to značilo - a znači da je strip dobro očuvan i nepročitan - mislim kakvu vrijednost ima nešto što služi čitanju a ne smije se čitati da se ne vidi da se čitalo?!) koja će danas dovući neće me ubiti.

Godišnji je ovaj puta protekao aktivnije nego inače. Tjedan dana sa nećakinjom u Mošćeničkoj dragi



kako bi bili bliže Kantridi



da ne propustimo treninge Ženskog nogometnog kluba Rijeka



koji baš i nisu zajebancija, ipak mala igra u prvoj ligi i po riječima trenera trebala bi jednoga dana zaigrati u reprezentaciji.
(Sad kad nema više ponosnog tate mora se teta hvaliti)

Slike iz Mošćeničke drage razmišljam poslati Karlu Lauterbachu i ministru Spahnu, mislim da bi ih zdrmala tri infarkta da vide kako se Hrvatska drži mjera protiv corone.



Tko ju ovdje ne dobije ni neće,



bio cijepljen, necijepljen, preboljen ili testiran.

Kad smo već kod dvojice spomenutih koji će nas od slijedećeg tjedna opet jebavati mjerama na koje sam u tri tjedna što Hrvatske a što Slovenije zaboravila može onda i prilog s koncerta Crvene jabuke koji bi se u Njemačkoj održavao pod maskama i uz publiku stjeranu u torove kao ovce



kao i prilog iz prepunjenih Termi Čatež za dozivanje nervnog kraha Karla Lauterbacha.



I tako, jedan je post previše za sva mjesta na kojima smo se zadnjih tjedana motali pa će ići u nastavcima da čitatelji ne polome nokte skrolajući.
A i mene zove nova tura lijenog namakanja koju treba iskoristiti i napuniti baterije za mjesece novih iznenadjenja koja nam već sprema spomenuti dvojac.
Ili što bi rekao njemački kabaretist Helge Schneider:

Sommer, Sonne, Kaktus
No more come nach Haus
Sommer, Sonne Kaktus
Ja-ja, der Holiday is noch nich' aus

Sommer, Sonne, Kaktus
Ach, wie is das schön
Sommer, Sonne, Kaktus
Ich will nie mehr arbeiten gehen





- 12:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 03.09.2021.

Pripizdina

Evo nas nazad na mjestu zločina.
U kraju poznatijem starijim čitateljima kao Pripizdina.



Čudno je to življenje na različitim mjestima.
Zbunjujuće.



S odmakom od osam godina čini se kao jedan od onih nekoliko drugih života koji se čine tako nestvarnima kao da ih nikada nije bilo.



A opet kad smo tu čini se kao da je bilo jučer i nikada nismo ni otišli.
I ipak to nisu bili neki drugi životi, samo zatvorene ladice jednog te istog.



Još dan danas, kad se petkom vraćam s posla u glavi mi se vrti put po cesti od Ljubljane do mjesta gdje se Krka ulijeva u Savu...pa onda dalje uz Krku do Pripizdine.



I onda me ono malo razuma što mi je još ostalo na lageru podsjeti da sam u glavi na pogrešnoj karti iz jedne od onih ladica.
A oko vseeno zarosi in v hribe ujame.





Povsod sem bil čisto sam,
pot za kruhom vodi vedno drugam.
Prevozil sem tisoč cest,
videl blišč in bedo tujih mest.

Ta zelena dežela me prevzame,
ko vozim po cesti do Ljubljane,
tu imam ljubezen, tukaj sem doma.
Pogled na Savo tako me gane,
da oko zarosi in v hribe ujame,
solza pravi srcu, da sem tukaj doma, tukaj doma.

- 07:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (10)
Lipanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (14)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama i dogadjajima slučajno su namjerne.
Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogi poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu.

Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove:
Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr
LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com
Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org