"Bolje biti krepan nego poluživ."
(Saša Lošić u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan)
"U diktaturi ne smiješ nikome reći ono što je zabranjeno.
U demokraciji smiješ svakome reći ono što je dozvoljeno."
(A.Ferkel, Berlin)
"Ni ove godine vjerojatno nećete otići tamo gdje još nikada niste bili,
a bogami ni tamo kamo ste uvijek odlazili."
(Dalaj Sarma)
"Vidim opasan virus koji će izazavati pandemiju svjetskih razmjera
početkom 2020."
(Baba Vanga po okončanju pandemije, krajem 2023)
"To je nepravda!" (Kalimero, povodom ustoličenja novih top-blogera)
„Da Ahil nije imao petu, kad tad bi umro od korone.“
(Homer u neformalnom razgovoru, pred kraj pandemije)
"Rajši se Fuk pišem!"*
(Flekserica odgovarajući na pitanje: Da li bi se odazvali na poziv za blogersko druženje?)
"Bolje jesti smeće nego govna."
(Stevo Karapandža u nenapisanom komentaru kod Ipsilonke dana 04.04 24)
"Ma nabijem vas sve na qrac!"
(Zdravko Mamić iz egzila)
"Razlika izmedju Djordja Balaševića i Bore Djordjevića svodi se na to da je prvi bio Dobrica a drugi Ćosić."
(Arsen Dedić poručujući treći konjak u sedam ujutro u baru "Kod Svetog Petra)
*u prijevodu s jezika naših dragih susjeda: radije mijenjam prezime u Fuck!
U središtu kružnice radijusa 15km
subota, 23.10.2021.
Suada
Ima nešto u onoj staroj davnoj istini iz nekadašnjeg Klika, kada je gabor pobijedio komada po svim točkama optužnice jer ljepota prolazi a ružnoća ostaje. I fakat, gledajući tako neke ljude oko sebe kako stare česta je pojava da nekadašnji zgodni frajeri danas izgledaju ko ostaejele lezbe a oni ružniji primjerci su i dalje ružni ali sliče na kakve takve muškarce.
Ovo politički nekorektno o starim lezbama nije moja popljuvačina, pobrala sam je od prjatelja iz Berlina (sam je gay) koji je jednom prilikom iz novina saznao da je prošle večeri Mick Jagger bio gost u istom disku a on i njegovi frendovi nisu ga skontali. Držali su njega i pratnju za par (ružnih) starih baba homoseksualne orijentacije. Čak se i Bild Zeitung slijedećeg dana požalio kako nažalost nema slika iz kluba, budući ga skoro pa nitko nije prepoznao. Ali, priznajem, Jagger nikada i nije bio neka naročita ljepota pa možda i nije pravi primjer.
Jučer sam slučajno naišla na članak o posjeti Johnnyja Deppa Srbiji (neki su se žalili zašto Vučića nije posjetio Alec Baldwin) i ostala zgrožena činjenicom da sam davnih dana slinila za njim.
Gledajući dakle slike Johnny Deppa iz Serbije sjetila sam se onih davnih crtica Daniila Harmsa u kojima se stalno Puškin preoblačio u Gogolja. Ili obratno.
Pa bi onda obučen u Gogolja pokucao ovome na vrata.
U ovoj srpsko-holivudskoj crtici radnog naziva Srbija do Karibika jednog se dana Johnny Depp preobukao u Sašu Lošića i pokucao na vrata Vučku.
I Vučić taman da će reći : pa gde si bre Saša stari druže ali ga umaskirani Johnyy ipak nije prevario jer je umjesto Suada, Suada, dali si ikad mene voljela cijelim putem oduševljeno vikao : fak d koka fak ju Nica al aj nid iz šljivovica!
Drugovi, budimo iskreni
vec nam se bliži šezdeseta
a treba živjeti i pjevati
idemo kao na maturskoj večeri
uno, due, tre, quatro...
Zadnjih su dana (i godina) svima puna usta velike čovjekoljubnosti i pljuje se (pljuvanje i izbacivanje žuči je izgleda neka nuspojava sve te silne filantropije) po onima koji su po mišljenju čovjekoljubaca sebični.
Jer im fale neke sitne životne radosti koje su mjesecima bile zabranjene. (U svijetu prepunom anksioznosti i burn out-ova trebalo je ukinuti one slamčice koje su nekoga spašavale od ludila.)
Jer se možda usudjuju požaliti jer im je koljeno otišlo u kurac, operirali su nešto benigno ili bi mogli oslijepiti zbog mrene na oku a na svijetu ima i onih kojima je umrlo dijete. (Trebaju li po toj logici svima umrijeti djeca da bi imali pravo glasa?)
Jer se eto usudjuju poželjeti 7 jebenih limuna dok se negdje drugdje skupljaju novci za liječenje jednog konkretnog djeteta.
(Nisu li roditelji tog djeteta isto tako sebični? Nema li na svijetu negdje i neke druge djece koja boluju od iste bolesti a koja nemaju nikoga tko bi njihov slučaj progurao po medijima? Samo pitam.)
Ne biti sebičan znači i ponekad prešutjeti nešto a ne vječito tjerati mak na konac do iznemoglosti samo zato jer se NAMA ne svidja što je netko napisao/poželio.
Nije svo ovo bloganje i blogersko prigovaranje takmičenje u najtužnijoj sudbini, pa se svakoga tko nešto (sebično) poželi (svaka je želja u principu sebična jer ma što i ma kome željeli krajnji je cilj naše zadovoljstvo, trajno ili privremeno) ili se zbog nečega (po nečijem mišljenju ne dovoljno tragičnog) požali treba razapeti na križ i ponavljati mu koliko je glup.
Što svi mi ovdje znamo o tudjim životima i sudbinama?
Ono što ovdje javno (a poluanonimno) pišu.
(Poluanonimno jer se neki poznaju i osobno. Pa se onda rašire tako neke ćakule o nekome onog momenta kad nam dotični "poznanik" nečim bezveznim stane na žulj. Pa treba svima objaviti "istinu" o njemu. Da se zna kako je prijatelj o kojem piše izmišljen. Da se zna koliko je dotična ružna i debela. Da se zna tko je kome kada što rekao prije sto godina. Da se zna tko je čijeg muža pojebao.)
Pa je tako po mišljenju visokih moralnih autoriteta netko tko ne piše o svojim tragedijama ili bolestima nego o tintilinićima i pičkama, da prostite na izrazu, imbecilan, infantilan, glup i šta ja znam šta sve ne?
Možda taj netko baš treba tu infantilnu zajebanciju da ne bi pobenavio od toga što mu se sve dogodilo ili mu se dogadja.
Kome bi se trebao ispovijedati?
Ekipi koja će se na njegov račun srprdati ili mu pak rastavljati rečenice na proste faktore i svršavati na to (kad se već grozi vibratora) koliko su razotkrili njegovo pravo on.
Ma ajte lijepo svi skupa u tri PM.
I oni koji grizu oko sebe i oni koji šute ko pičke.
I oni koji mjere kvalitetu tudjih blogova jer bi ovdje trebali pisati samo novi Krleže i Andrići.
Ili još bolje Selimovići. (Njega se toliko nacitiralo, što je reko i što ne, da se okreće u grobu na centrifugi od 1600 okretaja.)
Sve oni teoretski znaju što bi i kako trebalo u životu i na blogu.
(Posebno što bi svi osim njih trebali.)
Ovdje se nekada zaboravljalo na brige a sad se iz ničega stvore tri nove.
Jebale vas sve vaše silne "istine" i sva glumljena čovjekoljubnost.
Ne bi mi bilo većeg užitka od potvrde da stvarno živimo u simulaciji o kojoj je bilo riječi u jednoj od anketa.
I da je sve ovo skupa jebena izmišljotina nekog bolesnog uma.
I da su sve vaše "istine", objede, kontemplacije, manipulacije, bullinzi, mobbinzi, podjebavanja, izvlačenja iz naftalina, zavisti i na drugom izdrkavanja, blogovi dana i tjedna tek jedna velika laž.
Tada bi umrla s guštom.
(Ili bolje da upotrijebim popularniji glagol krepati?)
Jedno što bi mi bilo svejedno jer ionako zapravo ne postojim.
A drugo što bi možda konačno skontala što tamo neka Sara iz trećeg be (koja ne postoji) želi reći svojom pjesmom o trbuhu.
Ja ne postojim
Jer mene nema
Ja samo želim
Da budem negde
Zaštita osobnih podataka tema je već godinama.
I dobro je da je tako.
Zašto bi netko znao tko gdje živi, s kim, kada je rodjen i pod kojim prezimenom i tome slično.
Netko bi mogao znajući te podatke napraviti neko sranje u Vaše ime a onda dokaži pajdo da to nisi ti.
Kada je prije par godina umro tata, a mama je njemu prepuštala sve oko administracije i financija, sestra i ja imale smo podosta detektivskog posla u otkrivanju još postojećih tekućih računa na koje banke i nakon smrti uredno naplaćuju kamate i pristojbe ali vas ne obavijeste o njihovom postojanju. No zbog "zaštite osobnih podataka" ne mogu Vam samo tako dati podatke.
Isto tako, jedna se službenica slučajno izlajala o kreditu na kojem je tata bio sudužnik pokojnom tetku. No brzo je naletila šefica koja ju je upozorila da o tome ne smije govoriti zbog zaštite podataka. Rekla je tek toliko da je taj kredit otplaćen.
Svejedno nas je zaintrigirala činjenica da je tata bez našeg znanja jamčio za tetka, koji je nekako u to vrijeme bolovao od raka i na kraju umro, te je vrlo vjerojatno pokojni tata otplaćivao njegov kredit i zbog toga sam podogao kredit koji sestra i ja još godinu dana otplaćujemo.
No zbog zaštite podataka nikada nećemo saznati da li su stvarno tetak i teta obradili starog najprije da im bude sudužnik a potom, nakon tetkove smrti njemu prepustili otplatu. Preventivno smo prekinuli sve odnose sa tetom i njenom obitelji a kako nikada nisu pitali zašto, nekako to zvuči kao pozitivan odgovor na moje pitanje.
LIjepo je znati da su hrvatskoj državi njeni gradjani toliko važni da i posmrtno štite podatke o njima i pred njihovom djecom.
No da li je stvarno tako?
Štiti li država stvarno naše osobne podatke?
Ovih sam dana slučajno trebala posjedovni list od kuće i zemljišta i krenem tražiti mogućnosti doći do njega.
I gle, postoji portal "Uredjena zemlja" na kojem bez ikakvog problema možete dobiti osobne podatke svih vlasnika nekretnina i zemljišta u cijeloj Hrvatskoj.
Svatko, ali baš svatko (dovoljno je imati pristup internetu) može na spomenutoj stranici saznati vaše ime, prezime, djevojačko prezime, adresu, OIB, veličinu nekretnine, podatke o hipotekama ili ovrhama, darovne ugovore, povijest naslijedjivanja i tome slično.
Dakle, dobro ste čuli.
Ista država koja je donijela Zakon o zaštiti osobnih podataka ima portal na kojem gotovo sve podatke o vama może saznati bilo tko.
Ali ims to i dobrih strana.
I vi možete konačno saznati sve što ste ikada htjeli znati kad ste krenuli u posjetu neudatoj teti u starački dom.
Ne znate li OIB pokojnog oca, sestre ili bratića i sedmom koljenu, dovoljno vam je znati položaj zemljišta koji mu je pripadao i sve ćete saznati.
Tko je koga kada obradio da mu prepiše kuću.
Da li je tetka koja svim nećacima obećava stan isti već prepisala na nećaka koji joj se najviše uvukao.
Da li vam je rodjeni brat iza ledja sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju sa stricem, čisto da znate da se ne trudite oko starog kad ionako ništa nećete dobiti.
Pa kad baba na kraju rata na vašem otoku legne ispred tenka, bez da ju pitate kome je što ostavila, možete vozaču dati naputak stati na gas ili ne.
Ili pak ujaku teškom preko 150 kg zaželiti da dočeka barem Manolićeve godine, kako bi ga skladno ugovoru o doživotnom uzdržavanju sestrična još desetljećima okretala s boka na bok.
Imaš PC i diplomu
Al' od toga korist slaba
Da započneš neki biznis
Čekaš da ti umre baba
Al' noću ti dodju u san
Karl Marx i Sandokan
I ljuto kažu :"Diž' se oko!"
Otpor stoko, otpor, stoko!
Vrijeme teče tako brzo i baš me je nekako prenerazilo kad sam shvatila da je skoro mjesec dana proteklo od godišnjeg a ja sam uspjela samo jedan mali dio spomenuti i to tek onako usput.
Vrijeme nam u Mošćeničkoj dragi baš nije bilo nešto naklonjeno, kad nije padala kiša, puhala je bura. Buroviti smo dan iskoristili za mali izlet s nećakinjom.
Prva ideja bila je otići do Rovinja ili Poreča, no tamo smo bili već više puta a i ti gradovi uz more su svi na isti kalup. Tako smo na kraju poslušali savjet moje sestre i odvezli se do Motovuna.
Jedan od glavnih razloga za prepirke tijekom vožnje zadnjih godina je muževo bezgranično povjerenje u umjetnu pamet auto-navigacije. Dovoljno je da ta glupača ponudi neku po bog te pita kojem algoritmu "bolju" rutu, bolja polovica to automatski prihvaća.
Prije dvije godine na povratku kući slijedio je takvu jednu preporuku i završilu smo u nekoj bavarskoj pripizdini na gradilištu rondoa, koje naravno, ova navigacijska pametnjača nema u svojim kartama.
Na putu prema Motovunu tako nas je odvela na neku usku cestu, najprije doduše asfaltiranu ali široku jedva za prolaz jednog auta srednje klase. Mimoilaženje s vozilom iz suprotnog smjera značilo bi stotine metara vožnje na rikverc za jednog od sudionika. Na našu sreću s druge strane nisu slušali pametne navigacije.
Onda je nestalo i asfalta i došli smo do mjesta na kojem put tako strmo ide prema dolje da se cesta uopće ni ne vidi. Tu je čak i najveći navi-vjernik posumnjao (posumljao?) u umjetnu inteligenciju, no na moju nesreću iz te smo divljine izbili ravno ispred tunela Učka, pa je na kraju ipak likovao kako je on eto uz pomoć te lude navigacijske kučke izbjegao kilometarsku kolonu.
Priznao je ipak, da se onamo na vrhu tobogana malo usrao. Kad smo kasnije po povratku pitali tamošnje domoroce poznaju li put po kojem smo se vozili (i usrali) činilo im se da bi to mogla biti neka od "samoubilačkih" staza po kojima policija po dojavi o nestanku najorije traži nestale osobe sklone samodestruktivnosti.
Do samog grada na kraju treball je doći pješice. Preko tisuću i nešto stuba ili po cesti. Odlučili smo se za ovo drugo, inače bi do gore doslovno okrenuli papke. I ovako smo gore stigli napol živi.
Sad jel se isplatilo ili ne možete odlučiti sami. Većina slika je napravljena s gradskih zidina.
Nažalost, nikakvog vodiča ili slične osobe koja bi nešto više rekla o gradu i okolici nije bilo u blizini, pa smo kasnije sami guglali, što i vi možete ako vas zanima, pa bezveze da puno trafljam sad tu o samom Motovunu.
Na putu prema dolje trebalo se naravno okrijepiti. Lokali nude uglavnom tartufe u raznim varijacijama, a nismo baš ljubitelji, pa nismo imali baš previše izbora. No jednostavno nije obavezno loše, štoviše.
Konobarici se dopalo da netko otvoreno kaže da ne voli tartufe, pa smo kavu dobili na račun kuće. Desert je bilo skoro šteta pojesti koliko su ga lijepo nakindjurili.
Što se cijena tiče preporučujem gostima da svakako pojedu sve do zadnje maćuhice.
Zezam se. Čak smo se začudili normalnim cijenama u usporedbi s kojekakvim sranjima od lokala po obali koji su nabili cijene na tipičnu "čevapčićimit undohneajvar und spezialitätdeshauseswienerschnitzel".
Na putu prema dolje dobro smo pazili da ne završimo ponovno na onoj harakiri stazi.
Ako svi putevi vode u Rim, onda svi putevi do i iz Motovuna vode do vrećice za povraćanje i vrtoglavice.
Stigavši do Lovrana sjetili smo se onog starog vica o papi koji ljubi tlo pod nogama kad avionom Alitalia sleti na odresište.
I za kraj a šta drugo nego ruke stisak i Elio Pisak.
Ovo je štorija o nas četiri
kako smo po Istre pili i jili
va jednoj smo se oštarije fermali
i ovako zakantali
Malvazijo, kraljice hrvatskog vina
nek se ne zapira pod tvojun bačvun spina
ti si najbolje vino u Hrvata
ćer nek napije oca, a sestra brata
I ja bin svirja tu kanconu
vrah me zel ako ne bin
da mi je gudalo nož
a pršut vijulin
Onda smo videli da tako ne gre
kada se na prazan štumih pije
va jednoj smo se konobe fermali
i ovako zakantali
Karo amiko prezidente
daj nam repe i palente
aš je repa i palenta
nama boja od Parlamenta
I lipi grad je Roč, Roč, Roč
u Roču toč, toč, toč
u toču fuži, fuži, fuži
pa kantaju muži, muži
A kada je finila kazeta
smo se frmali pul Buzeta
prijatelji stari u zagrljaj su pali
ruke stisak i Elio Pisak
Nam ne rabi cinkvina
ne rabi nan tombola
dajte nan pršuta
kobasice i ombola
Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od
prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika,
što je za 7.2 procenta više od prosjeka.
Napisano unazad: AJUK
Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama,
bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne.
Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu
poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja
i time vam olakšala dilemu.
U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja
pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje).
Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče,
tamo će vam sigurno znati pomoći.
Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove:
Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr
LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com
Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org
Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr
Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr