U središtu kružnice radijusa 15km

subota, 18.03.2023.

Dojmovi (vol.1)

Jučer smo se vratili doma. Dok ne skinem slike sa fotoaparata ovdje par osnovnih dojmova. Danas nešto o hrani. Hrana u USA može se u grubo podijeliti u dvije skupine: smeće i skupo smeće. Ovo je naravno pretjerivanje ali nije daleko od istine. Kako god okreneš i gdje god da jedeš porcije su prevelike za jednu osobu. Ovo je na primjer trebala biti jedna lagana salatica za večeru: nakon ovog sitnog hot dogića koji nam je serviran na izletu po Grand Canyonu kao ručak uključen u cijeni izleta. Prvog dana u Hendersonu, prije puta u Arizonu, doručkovali smo nešto što ne znam kako bi uopće nazvala. Galofak i trumanova jaja je najbliže opisu tog nečega što nažalost od šoka nisam ni slikala Slijedećeg dana u Hotelu Little America u Flagstaffu, čekajući vodiča za prvi izlet na Grand Canyon, doručkovali smo kao pravi drvosječe. Od porcije za jednoga najelo bi se najmanje dvoje. Večera je bila nešto laganija, vrlo ukusna i jako zanimljiva. Salata sa jagodama, cheddarom, pekan orasima i brusnicama. U originalu se servira sa gorgonzolom, no kako sam u par navrata imala alergijske reakcije na neke vrste sira tipa camambert ili gorgonzola nisam htjela riskirati posjet hitnoj službi. U mjestašcu Tusayan u neposrednoj blizini južnog ruba Grand Canyona nije baš bilo neke naročite gastronomske ponude osim meksikanskog restorana, gdje sam se sat vremena mučila sa onom salaticom sa početka posta. Muž je naručio fajitu koja se nazire iza salate a koja je bila tolilo velika, da smo se već bojali kako je to porcija za dvoje. Na sreću račun je pokazao kako je to čudo ipak bilo za jednoga. U Vegasu smo po dolasku večerali u prvom lokalu na koji smo naletjeli. Bubba Shrimps, nazvanog po prijatelju Forrest Gumpa iz istoimenog filma, onome koji je danima znao pričati o škampima na tisuću načina. Ovi moji ne znam na koji način su bili napravljeni ali nisu bili baš nešto, no opći dojam su popravili detalji iz filma i kokteli koje smo pili uz večeru. Doručak smo obično obavljali u hotelu Vdara u kojem smo odsjeli na 38.katu. Koji god da odabereš teško je pobjeći od jaja pa ih ima i u hamburgeru , i u ovoj ogromnoj palačinkini sa borovnicama . U posjeti Downtownu taksist nam je nahvalio pizzu kod Pizza Rocka kao najbolju u Vegasu pa smo je morali probati. Toliko je dobra, da smo je najprije skoro pojeli a tek onda slikali :))) U već spomenutoj petodnevnoj karti Go City našli su se i kuponi sa popustom od 20 dolara po osobi u restoranu Senor Frog na koji smo slučajno naletili tražeći neku od atrakcija. U Vegasu pod obavezno ode i brunch ili večera kod Wynna. Mi smo obavili i jedno i drugo. Brunch nam se dopao, večera tako tako, budući da neke velike razlike u ponudi baš i nismo uspjeli primjetiti. Za večeru se nudi praktički isto, samo po višoj cijeni (bruch 48 dolara po osobi, večera 66), s tim da je u restoranu za večeru prevelila gužva i imaš osjećaj kao da si u košnici a ne u jednom od najskupljih hotela u Vegasu. Slatkoga za kraj nije falilo. Da nismo probali vjerojatno bi nam bilo krivo. A i ne bi vidjeli šarenog medvjedića na ulazu :))) Kao ni sav ostali kič kojeg je tamo na svakom koraku. Toliko za večeras. Sutra idemo dalje. Ako uspijem doći na blog od hrpe veša koji treba ispeglati a nakupio se po putu :))

- 22:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2023.

Taxi driver

Jedna od najzanimljivijih sporednih stvari ovdje je vožnja taksijem. Nema kontinenta s kojeg vozači ne dolaze. Tako smo se do pozbatog znaka Las Vegasa vozili s Etiopljaninom koji se još sjeća kako su se Tito i Hajle Selasije družili, navodno kod njih još uvijek postoje ulice s Titovim imenom. Neku večer se vozimo na Cirque du Solei kad kaže vozač odjedanput : otkuda ste vi, ja sam iz Bugarske?! Pričamo mi tako s njim a pita lik : a šta vi mislite o Makedoncima? Pa reko kako to mislite? Kaže on pa jel mislite da postoje, svi su napravili bugarske pasoše jer je Bugarska u EU. Kažem ja njemu: poznamo par Makedonaca, oni kažu da postoje. Dobro da nas nije istukao. I na kraju čekamo sat vremena taksi nakon predstave, udjemo unutra kad ono vozi nas Nikola, prezime na ić. Opet pitanje otkuda smo. Kaže muž Hrvatska ali živimo u Njemačkoj. A ovaj da jel znamo gdje su Selce I Crikvenica, žena tamo ima kuću. Svijet je jedno najobičnije selo u kojem na bilo kojem njegovom koncu ne možeš biti siguran da te nitko neće razumjeti, pa makar govorio jezikom kojim se služi tek 4 milijuna ljudi. (američki čobani ) Jučer smo se vozili sa taksistom iz Eritreje i umrli smo od smijeha jer lik doslovno govori engleski kao Princ iz Zamunde. Bilo nam ga je žao, usred vožnje je pitao smeta li nam da obavi jedan poziv dok nas vozi, jako je važno. Zvao je zdravstveno radi kćeri koja ima nekih dermatoloških problema, vozali su ga ko mladog majmuna od stisnite 1 za ovo, 2 za ono da bi na kraju dobio novi broj koji mora nazvati. Kad nas pitaju otkuda smo, nekada kažemo da smo iz Njemačke, nekada da smo Hrvati koji tamo žive. Neki taksisti reafiraju bolje na jedno, tipa rodili su se u Njemačkoj ili tamo imaju rodbinu, drugi na Hrvatsku, tipa čuli su za Luku Modrića. Čak četvorica dosada su vozili Davora Šukera a ovaj iz Eritreje čak ima i selfie sa njim, što i ne čudi, poznavajući njegovu kockarsku žicu. Danas nam je predzadnji dan u Vegasu, u četvrtak krećemo na put. Ponovno me lovi groznica pred put. Iako smo ovdje spizdili dolara i dolara (ne na kocku, tko ovdje traži zabavu te vrste trebao bi na noć barem 1000 dolara) isplatilo se nakon svih crnjaka zadnjih godina. Na deset dana uspjelo mi je zaboraviti sve ono što me na privatnoj ili globalnoj razini svakodnevno ždere i sad se malo bojim povratka u stvarnost. Ali što je tu je, treba pakirati kofere. Apdejt: Na putu do aerodroma naletili smo na vozača vjerskog fanatika, koji nam je objašnjavao kako je Bog velik i pravedan a sve zlo dolazi od Lucifera i kako su novci nebitni u životu. Skladno tome, ostavili smo mu samo 4 dolara trinkgelda. Razmišljala sam ne platiti mu, kad mu novci nisu bitni i umjesto toga mu reći God bless you!, no nekako mi se činilo da u tom slučaju ne bi bio u stanju obuzdati Lucifera.

- 06:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2023.

Kockari

Od svega što smo dosad vidjeli u Las Vegasu kockarnice su najdosadnije. Igranja za male uloge, kako je to uvijek opisano u turističkim vodičima više gotovo i nema, najmanji "bet" je 18 centi, što je iznimka, uglavnom igra počinje od od 88 centi po igri ali to već prelazi granicu lagane zabave, prebrzo si na nuli i opasno je za one koji ne znaju stati. Za nas koji idemo sa 20 dolara po danu i kad potrošimo nema dalje to i nije baš neka fora. Foru tko ne riskira ne profitira zaboravite, puno nam je draže za 20 dolara nešto popiti, pogledati li žvaknut nego ubaciti u automat i nadati se nekakvom silnom dobitku. Kad na 10 dolara dobiješ 50 uzimaš pedeseticu i odeš na piće jer puno više od toga nećeš dobiti. Inače sve je automatizirano i vrlo neosobno, čak se ni dobici ne isplaćuju na šalteru nego na bankomatu. Svuda samo skeniraj ovo za informaciju, skeniraj ono za pomoć, živog personala ima tek u tragovima. Teoretski dok igraš imaš pravo na besplatno piće. Fora je medjutim u tome da kelnera nema niotkuda a ako sam naručuješ na šanku onda nije zabadava. Sve u svemu o nekoj zabavi u kockarskom pogledu ne može se pričati, osim ako si voljam spizditi 1000 eura na noć, što mi nismo voljni izgubiti ni na godinu. Statistika naše igre je slijedeća. Prvi dan smo dobili 100 dolara, potom u pet dana izgubili po 20, tako da smo što se kockanja tiče na nuli. Iliti što bi rekao taksist danas, nakon što smo objasnili kako mi igramo, uz nas bi Las Vegas propao :))) Moja terapija za sve kockare izgledala bi nekako ovako... Dala bi im da razmijene 1000 dolara u novčanice po dolar, potom otvorila prozor i bacala van svakih pet sekundi po jedan dolar. Kome to ne bi objasnilo što radi sebi i svojima svakoga puta kad udje unutra spreman potrošiti cijelu plaću i još se i zadužiti, tome nema pomoći.

- 03:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2023.

Viva Las Vegas (show program)

Naš Blogi je pravi majstor za uvaliti čovjeka u probleme. Zločestoća te stavi za blog tjedna kad najmanje očekuješ, pa sad ti piši :) Danas smo 5. dan u Vegasu, u petak se vraćamo nazad u Vranvurt i to taman kad smo se ovdje polako udomaćili. Zadnjih smo se dana natrčali okolo, slijedeći atrakcije sadržane u GetYourGuid Las Vegas Go City Ticket-u. Cijena karte za 5 dana za dvije osobe je 572 dolara, što na prvi pogled izgleda puno, no kada bi se svaka atrakcija za sebe plaćala posebno u toj cijeni bi se našlo uvrh glave 7 do 8 mjesta za posjetiti. U cijeni je uključena posjeta jednoj od većih atrakcija (red veličine 120 dolara po osobi) po izboru. Mi smo se odlučili za Cirque du Soleil. Fotografiranje je nažalost strogo zabranjeno za vrijeme predstave. Ovdje par sličica prije početka, slikamo mobitelom (fotoaparat nismo ni nosili sa sobom jer nismo bili sigurni hoće li nas s njime pustiti unutra). Cirque du Soleil nije klasičan cirkus, riječ je o vrhunskom vizualnom doživljaju, spoju akrobatike, teatra i glazbe. Predstava "Ka" sadržana u našoj petodnevnoj karti priča je o "odrastanju mladića i djevojke kroz njihove susrete s ljubavlju, sukobom i dualnošću Kŕ, vatre koja može ujediniti ili razdvojiti, uništiti ili osvijetliti." (u navodnicima je citat s wikipedije). Druga varijanta vrhunskog eventa sadržanog u Go City Ticketu je na primjer vožnja helikopterom iznad Las Vegasa ili show America's Got Talent. Kako smo izabrali cirkus, Supertalent smo odgledali u vlastitoj režiji, uz punu cijenu. Ovdje je fotografiranje dozvoljeno, no samo s mobitelom i bez blica. U showu nastupaju finalisti iz 2022 godine. Imena izvodjača morala bi guglati, neki od njih činili su mi se poznati, mislim da su nastupali i u njemačkom Supertalentu. Lude bacače noževa i njihovu točku definitivno sam već vidjela, kao i "ljude fontane". Sinoć nas je čekao show Davida Copperfielda, što je mene osobno najviše zanimalo, nakon svih onij rezanja cirkularom i lebdenjem iznad Grand Canyona davnih osamdesetih. Nikada nisam ni sanjala da ću ga vidjeti uživo. I na njegovom showu strogo je zabranjeno fotografiranje. Za razliku od Cirque du Soleila gdje je zabranjeno fotografiranje zbog sigurnosti izvodjača, ovdje je riječ o zaštiti autorskih prava i svaki fotograf biva izbačen sa showa. (kod ostalih dobije opomenu i mora pobrisati slike). Predstava pod nazivom Blu 32 na početku je izgledala pomalo dosadnjikavo. "Čitanje misli", bla bla bla, patetična priča o Copperfieldovom pokojnom ocu, koja udara na suznice... I taman kad pomisliš koji kuki mi je ovo trebalo, mogla sam ušparati tih stotinjak dolara, lik stvori iznad publike groman leteći tanjur koji dolazi po malog plavog svemirca. A na kraju i cijelog tiranosaurux rexa na pozornici. Ne pitajte me kako. Večeras nas čeka još Rouge, seksi show (izabrao i kupio ne Djelo Hadžiselimović nego moja bolja polovica). Uglavnom dan bi trebao trajati barem 96 sati da bi se sve vidjelo i obišlo. Plus da bi nam za sve skupa trebala puna kada dolara Baje Batka. No o tome slijedeći put. P.S. hvala za komentare, teško mi je odgovarati, nemam svuda interneta. Pusić, kisić, do slijedećeg javljanja.

- 03:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2023.

Road movie za početnike

4 dana boravka u Tusayanu, mjestašcu u neposrednoj blizini ulaska u nacionalni park Grand Canyon (South Rim), bila su dovoljna za napraviti toliko fotografija, da vas njima mogu gnjaviti danima po povratku, pa zasada preskačemo taj dio. Hotel nije bio nešto i od njega se najlakše bilo oprostiti. Sobaricu smo vidjeli jednom, Bibliju u noćnom tek pred sam polazak. Valjda se treba pomoliti da dodju pobrati smeće i promijeniti ručnike. Glavna atrakcija u samome hotelu bila nam je, kao glupim Evroljanima, praonica veša u kojoj smo blebetali sa Terry, koja je do Grand Canyona putovala autom puna tri dana iz preko 3000 km udaljene Floride. Terry nažalost nismo uslikali. Osmi mart proveli smo uz zadnje poglede na Grand Canyon. Sad kad sam to vidjela mogu slobodno i pandrknuti. Zapravo bolje još ne jer onda neću vidjeti Island, a to je ipak glavna ovogodišnja destinacija. Da skratim, trebalo se jučer vratiti u Vegas i odvoziti nekih 300-njak milja kroz Arizonu do Nevade. Prije puta mučilo me sto strahova a najviše sam se bojala baš tog dijela s iznajmljenim autom. No, pokazalo se da su strahovi bili neutemeljeni a cesta dovoljno široka :) Krajolici uz cestu mijenjali su se od brdovitih do pustinjskih (više na fotoaparatu, bit će kad se vratimo), dok u Nevadi nisu prevladali Breaking Bad pejsaži. Dotična serija snimana je u New Mexicu, no slike dokazuju sraru narodnu mudrost : Sve su pustinje pustinjaste, samo su neke pustinjastije od drugih. (nastavlja se)

- 18:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2023.

66

Ako ste vjerovali onoj da svi putevi vode u Rim, lagali su vam. Svi putevi vode na Route 66.

- 21:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2023.

Grand Canyon (demo verzija)

U povratku s cjelodnevnog izleta po nacionalnom parku Grand Canyon, kratak foto-izvještaj za početak. Dok još imamo wifi :) (U našem hotelu malo radi, malo ne.) Više po povratku, kad posložimo 2 milijuna slika sa fotoaparata :) Pusa, voli Vas vaša zvijer, Ex-Coyote :)

- 02:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.03.2023.

Avantura počinje

Sletili. 2 puta. Pustilo nas u zemlju. 2 puta mijenjali vremensku zonu. Čudan osjećaj. Malo odspavali i probudili se u tri ujutro po lokalnom vremenu. Bolja polovica uspjela je još malo zaćoriti, meni ne ide, pa reko eto, da se javim. Danas krećemo prema Grand Canyonu, vraćamo se u Vegas u četvrtak. Više kad se vratimo u Džermani. P.S pa kad kažu da Ameri nemaju pojma gdje je Evropa a kamoli Hrvatska... Službenica Alamo rent-a-cara kad je vidjela da sam rodjena u Rijeci, odmah kaže to je Kroejša, Adriatic see, bjutiful :))) A tko kod nas zna gdje je recimo Tusayan bez da gugla? (saznat ćemo u Istrazi) :)

- 14:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2023.

Groznica

Iz dana u dan sve me vise lovi groznica pred put. Ovo putovanje preko bare definitivno nije za mene. Najradije bi sve stornirala. Da je vama znati što se sve meni trenutno vrti po glavi. Scenariji da te bog sačuva. Ne puštaju me u avion jer u zadnji čas nešto ne štima s putovnicom, covid potvrdom ili nečim trećim. Jedno slovo je odjednom viška, manjka, šta ja znam i auf wiedersehen, nema majke da nam udješ u zemlju. Odvode me s aerodroma a svi mi se smiju, tipa, gle budala, nešto su krivo ispunili i sad im propalo putovanje. I možemo se jebat. Pa onda scenarij broj dva. Unutra sam, letim. Čak smo i sve medikamente smjeli uzeti sa sobom iako nam je falilo originalno pakovanje i pet potvrda od doktora. Ali šta mi to vrijedi kad je pilota jutros ostavila žena. I odosmo mi u tri mile materine. Ili pogodili nas umjesto onog super Jure iz druge galaksije u NLO-u. Kako god, odosmo u kurac. I možemo se jebat. Scenarij broj tri. Nema problema na aerodromu, sletjeli smo na prvo odredište, čak su nas već pregledali i pustili u zemlju. Ali. Kasni drugi let zbog čega ne stižemo na vrijeme po rentani auto, kojeg su normalno već rentali dalje. I stojimo tako usred pustinje s 2 mala i 2 velika kofera i prepiremo se kome je ovo putovanje prvome palo na pamet. Dolazi policija i odvodi nas zbog narušavanja reda i mira. Dobivamo one slike sa imenom i brojevima ua uspomeni i dugo sjećanje. I možemo se jebat. Scenarij broj 4. Sve je uspjelo, imamo auto i prespavali smo u hotelu, krećemo dalje. No... Banka je blokirala karticu zbog sumnje u kradju. I možemo se jebat. I tako, svaki scenarij kojeg zavrtim završi na kraju sa jebačinom, što i ne zvuči tako loše. Ako na kraju sve i prodje dobro, do tada ću od živciracije izglodati ruku do lakta. Koji kurac je falio gnjiljenju na wellnessu negdje po Sloveniji? Ili Slovačkoj. Šta ja znam. Uglavnom negdje kamo jednostavno odeš bez svog ovog cirkusa, bez stotinu provjera i kodova. Da skratim... Ne javim li se više, to je bilo to. Predstavi je kraj. Baj baj baj. (I možete se jebat )

- 18:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.