Život sa svekrvom bliži se kraju.
U nedjelju rano ujutro leti nazad.
Dva tjedna je nekako aman taman da se ne posvadjamo, pod uvjetom da se jako jako suzdržavam zbog mira u kući.
Iliti tolerancije :)
U nekim stvarima biti će mi teže bez nje.
Ne mogu sad reći da mi nije puno pomogla.
Je.
Pomagala mi je kod obavljanja osobne higijene.
Masirala mi je noge.
Napravila pedikuru.
Čistila.
Peglala.
Kuhala.
E sad kuhanje.
Problem je u meni.
Kuhinja je za mene prostor koji pripada jednoj osobi.
U ovom slučaju to je moja kuhinja.
A ja ne volim kad mi se drugi po njoj motaju.
Motanje još kako tako ali preuzimanje vodstva ne podnosim.
Svih ovih dana neda mi da kuham, ako da onda tek nešto onako usput, pa mi je znalo biti dosadno.
Svaki dan me pita kako ja napravim ovo ili ono, da bi onda napravila sve po svoje.
Lijepo joj kažem, da u paštu i fažol stavljam veće komade slanine i dva paketa kobasica, narezanih na šnite.
Na kraju je slaninu nasjeckala na male kockice i to niti četvrtinu a kobasice se unutra nisu niti vidjele.
Doslovce smo jeli paštetinu i fažol, kojeg je bilo jedva za jedan dan.
Meni to inače traje dva ili tri dana.
Onda juhe.
Volim ja juhu, ok je to.
Ali ne mogu svaki jebeni jesti juhu.
Nisam bezubi devedesetogodišnjak, imam zube, trebam nešto i pod njih.
Uz to je nakupovala jebenog poriluka jer je to zdravo ne znam za što i sad nam ga servira svaki dan u svemu.
Posebno, naravno, u juhi.
I onda ni ne pita hoćeš li juhe ili ne, nego ti ju samo postavi pred tebe.
Što bi rekla baba iz Allo-allo: Konzjuuuum!
Sveki ne može sekundu stajati na mjestu (osim kad gleda Rote Rosen) i stalno mora nekoga nazivati.
Što je najgore, priča preko Whats up -a na zvučnike.
I tako ja moram slušati satima ta bezvezna blebetanja sa sestrama, susjedima, prijateljicama.
Plus svima živima je poslala slike moje noge i šavova i onda mi najviše ide na kurac kad se tu svi ti s druge strane skupa sa njom krenu isčudjivati mojim ranama i tome kako sam to preživjela i zaključivati koliko sam imala sreće u nesreći.
Onda sveki svima mora objasniti kako je jako zadovoljna razvojem situacije, kao da me ona operirala i vadila mi šavove.
Na kraju svi skupa još jednom zaključe kako je sve to oko mene pravo čudo i zažele mi brzi oporavak.
Ne smetaju mene njihove dobre želje, nego mi ide nakurac da sve te ljude ni ne poznajem a ako ih i poznajem, inače nemamo nikakav kontakt.
I šta mi onda treba da se takvi brinu za moje zdravlje.
Što bi rekla moja mama u pismu djedu koji se nilada nije brinuo za njenog oca a pod stare dane se sjetio da ima negdje familiju pokojnog sina, kojoj bi se mogao uvaliti: "Kadi si bil dosad, budi i od sad!".
Brigajte se za svoja posla a moju kurčevu nogu skupa sa šavovima pustite na miru.
Ali eto, nekako smo ipak izdržale skoro pa dva tjedna.
To je stvarno novost u našim odnosima.
Trebalo je jednom doći nešto ovako ozbiljno da bi se zakopale ratne sjekire.
Nije bilo predbacivanja, ono malo savjeta kako bi mogli bolje ovo ili ono dalo se izdržati.
A šta ja znam, valjda smo jednostavno ostarile i više nam se neda.
Valjda je to recept za narušene odnose svih vrsta.
Veliki problem kojeg svi skupa moraju rješavati.
Samo što nije ugodno sam biti taj problem.
No što je tu je.
U nedjelju ujutro sveki leti nazad doma i prvi put će mi malo faliti.
Ali neći joj reći da se ne umisli.
No, moramo polako sami doći u novu normalu.
A to ne ide dok god asistenti obavljaju moj posao.
Za početak sam danas sa mužem otišla na tržnicu i nakupovala voća i povrća.
Kupila sam svega osim poriluka :)
Mislim da ćemo ga slijedeći put jesti tek kad sveki opet dodje u posjetu.
Nadajmo se, slijedećeg puta s nekim ljepšim povodom.
Post je objavljen 17.11.2023. u 13:30 sati.