Marketing
Petra od kamena
Svi znamo narodne poslovice o onome tko pod drugim jamu kopa ili pak o onome što rano rani.
Svakome s imalo životnog iskustva u medjuvremenu je jasno da ovaj koji danas jamu kopa na tom mjestu izgradi novi trgovački centar a glupan koji rano ustaje nikada neće postati šef jer šefovi dolaze oko desete, nakon što su odradili jednu turu teretane i doručkovali smoothie sa chia sjemenkama. No opet, uporno koristimo te poslovice i dalje, jednostavno su se toliko udomaćile da njima pametujemo mladjima od nas, kao što su nama pametovali od nas stariji.
Pojavom televizije i reklama neki slogani ili izjave proširile su se uokolo, pa tako danas često u mnogim prilikama koristimo neke od njih.
Jedna od starijih i poznatijih je tako Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje.
No dobro, neko vrijeme je navedena bila u nemilosti, dok su jaja bila zabranjena namirnica.
Zadnjih su godina rehabilitirana i ponovno su zdrava.
Do neke nove studije koja će pokazati da ne valjaju.
Zbog svih tih osebujnih likova koji su se u njoj pojavljivali, serija Velo misto izvor je masu izreka koje mi doma koristimo svaki dan.
"Jadni smo ti u našoj žalosti, oooooj!" tako i dan danas zapjeva moja bolja polovica kad (opet) počnem kukati iz bilo kojeg razloga, a muke ježove najbolje opisuju onaj osjećaj kada nakon godišnjeg treba ponovno otići na posao.
Dodje li u kakvoj utakmici do pucanja jedanaesteraca, u glas vičemo "Frane brani!" ko Duje kad je razbio sliku od Franje Josipa pa završija u pržunu (i završio fakultet).
Jedna od mojih najomiljenijih svakako je "Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ nesmin kazat!“, kao odgovor kad me netko pita imbecilno pitanje: "Šta ima?" (ili na jeziku moga malog mista: "Ima'l ča novoga?").
Ili na primjer, kada bi slučajno uz nas protrčala Ipsilonka, muž i ja vikali bi za njom u glas: "Baćo, Baćo!" :))
Kad smo već kod Velog mista, onda je teško prije i poslije bilo kojih izbora za bilo što ne zaključiti: "Govno bilo, govno i ostalo, samo ča će ovo još jače smrdit!".
Vrelo izreka koje i dan danas koristimo svakako je i Bilježnica Robija K., koju već godinama ne pratim jer se skurbala kao i sve što ne zna kad je vrijeme za dostojanstveno odjebati. No da skrstim, kad je ručak gotov, ja moje ukućane zovem sa: "Dida, kokain!" (odmah dolete) a ne sa "Dida, ručak!" (nitko ne reagira).
Neke od naših omiljenih doskočica novijeg su izvora, kao naprimjer: "I moj brat Robert takodjer", kad god netko radi ono što i svi drugi.
O crtićima bolje da ne počinjem.
Tako mi mlijeha u prahu...
To je nepravda...
Krunimire ne plaši bebu..
Može mala moralna pomoć posrnulom glumcu u prolazu?...
Četiri, sine, četiri...,
samo su dio svakodnevno korištenog opusa.
Uglavnom, svašta sam već čula i svašta pokupim kad mi se dopadne i tako mi sam prekjučer krepala od smijeha kad je Kupus u jednom komentaru napisao nešto tipa "biti postojan kao petra" (Petra? - jel ro stvarno neka poslovica? - nikad čula) i to zato jer komentar ima u sebi nešto proročanstveno (i slučajnostno).
Prije desetak dana počela sam pisati post, zapravo uploadati slike, o jednom zanimljivom mjestu i osobi koja stoji iza njega.
Ime joj je (bilo) Petra a cijeli je život (znakovito) skupljala po Islandu kamenje svih mogućih oblika i boja.
Iako mi je teško prosuditi da li su Petra i njen (nazovimo to) hobi stvarno zaslužili visoka islandska priznanja ili je obitelj trebala davnih dana poslati je na liječenje opsesivno-kompulizivnog poremećaja, mora se priznati da je zbirka impozantna.
Pitali smo Petriju kćer, koja danas naplaćuje ulaz i izgleda solidno živi od njega, znaju li koliko je otprilike tog kamenja.
Kaže da su jednom počeli zbrajati pa odustali.
Pametno.
Inače bi kćer cijeli život proveli zbrajajući kamenje (ja bi od toga izgradila šarenu gromaču 
) kao što ga je njena mater provela skupljajući.
Postojana (ili lagano trknuta, tko bi znao) kao Petra.
Post je objavljen 23.08.2023. u 08:51 sati.