Marketing
Crnobijeli Božić
Dvaput sam počela pisati ovaj post.
Jedan sam izbrisala, drugi će vjerojatno doživjeti istu sudbinu.
Nekako sam ostala bez teksta.
A kad počnem pisati sve krene u nekom krivom smjeru.
Teško je ovih dana u sjeni dva besmislena bolesna čina reći ni napisati išta smisleno.
Tako sam na kraju odlučila ovaj inače radosni tjedan u kojem jedni slave rodjenje jednog davno rodjenog djeteta i najvažnije povijesne ličnosti uopće dok drugi drže taj dan za tradicionalni obiteljski blagdan početi komentarom na današnji Ipsilonkim post, posvećen svim onim blogerskim i inim "PTSP-ovcima".
Većina ljudi u tijeku života ne doživi pravu vlastitu tragediju, a čija definicija je vrlo težak i individualan pojam. Za mene osobno je prava tragedija kada roditelji izgube dijete (i braća sestru ili brata) koje još nema potomaka koji bi im bili utjeha i kada malodobno dijete izgubi jednog ili oba roditelja.
Sve ostale smrti su žalost za obitelj ali nisu tragedije nego ono što smrt je - jedina stopostotna nuspojava života.
Iz osobnog iskustva proživljene tragedije smrti mlade osobe u najbližoj obitelji i u krugu najbližih prijatelja (prijatelj i brat najbolje prijateljice a bratić mojeg do danas muža), gledajući sav taj cirkus koji se u našim malim mjestima odvija kad se takvo nešto dogodi (kolone rodbine koju vidiš samo na pogrebima, kojekakvih poznanika koji svi do jednog tvrde kako su bili bliski sa umrlim a ti nikad za njih nisi čuo i velike većine znatiželjnika koji dolaze uglavnom da bi vidjeli kako se drži obitelj), moji isto već pokojni roditelji, sestra i ja nakon babine smrti (a koji smo još "odradili" po tradiciji jer je babi to bilo jako važno) smo se dogovorili da bez obzira na to što se još desilo sav taj cirkus više nećemo pustiti u kuću.
Tako smo kada je tata umro zamolili za tihu sućut, kada je umrla mama isto tako, a sprovodi su obavljeni u obiteljskom krugu. Bez obzira na "obiteljski krug" i od mame i od tate došlo se je oprostiti nekoliko ljudi koji tom krugu ne pripadaju ali je i sestri i meni bilo jasno da su tu jer istinski a ne iz obaveze žale za mojim roditeljima.
To mi je puno više značilo nego da je na pogrebima bilo pola našeg malog mista i držalo govore jer je tako red.
Pojava društvenih mreža od svijeta je napravila to naše malo misto koje iz obaveze oblači odijelo i kravatu za pogrebe (ni moj muž ni sin a ni ja nemamo te i takve mondure jer na pogrebe odlazimo samo najbližim osobama), pa odlazi dati saučešće obitelji a nakon toga malo zamezi uz kavu i rakiju.
Tako danas kad ti se dogodi osobna tragedija koja iz nekog razloga dospije u novine (ubojstvo u školi ili masakr na božićnom sajmu) imaš na grbači ne samo sve one slučajne prolaznike koje uvrh glave poznaš iz vidjenja, nego s tobom plaču sve moguće Maje Šuput, Severine, Lepe Brene, Milanovići i Miljenko Jergović (nasumce odabrani primjerci ih skupine takozvanih R.I.P.-era - a ima ih i kod nas na blogu - još se ne ohladiš a već pet postova na naslovnici o tome koliko si bio super, iako te uvrh glave dvoje stvarno poznalo).
Nisam sigurna da sva ta (glumljena) društvenomrežasta žalost nepoznatih osoba, koje time skupljaju lajkove može obitelji nekog dječačića ili djevojčice (ne znam kojeg je spola u Magdeburgu ubijeno dijete) pružiti ni trunku utjehe u njihovoj neizmjernoj boli.
Neću sad nastaviti o onima koji traže krivce za bezumne činove jer ovaj komentar već sada prelazi neke normalne okvire a svaku diskusiju o tome držim za bespredmetnu jer jedini isključivi krivac je počinitelj osobno, lud ili ne, nebitno.
Reći ću samo da smrt, posebno u svom iznenadnom i u gore opisanom tragičnom obliku ipak ima smisao.
Smisao je život, cijeniti ga jer slijedeće sekunde može nestati a slaviti ga treba u krugu onih koji su nam najbliži i najvažniji.
Božić je za to najbolja prilika.
Post je objavljen 23.12.2024. u 13:41 sati.