Kad sam bila mala, Zvijezda je još proizvodila ono ulje u plastiki, kojem se trebalo odrezati vrh.
Sa tim vrhom uvijek se odvijala ista štorija.
Pokojna baba odreže vrh, ovaj nekamo odleti, baba ga traži i ne nalazi.
I onda.
Tajo dolazi s posla, sjeda za ručak, zagrize u sarmu i čuje se samo: Ki je ovo qrac?, dok pljuje onaj čep kojeg baba nije uspjela naći.
Ista se stvar ponavljala sa svakim novim pakiranjem Zvijezda suncokretovog ulja.
Baba odreže ulje, čep odleti, Stari ga nadje u papriki.
U sarmi.
Buhtlama.
U piti.
U njegovom komadu povetice od jabuka.
Baba bi, dok bi Tajo opet pizdio kako je zagrizao u čep na to samo promrmljala: Pa kadi baš saki put potrefi na tu nesriću!
A sestra i ja smo umirale od smijeha već od momenta kad bi baba po tko zna koji put tražila čep, dobro znajući tko će ga opet pronaći.
I tako sjedimo mi danas za ručkom, taman jedemo za predjelo mrkača na salatu kad sveki počne delat neke face.
Dok ju Ištvan ispituje što se desilo (sveki kaže otresito: Ništa!), ja si mislim sad se sigurno nakostrešila jer nije bilo poklona za Božić.
Dogovorili smo se sa njom da ćemo umjesto da jedni drugima poklanjamo stvari koje nam ne trebaju, skupa otići u shoping nakon Božića, kada je sve jeftinije.
Ja sam htjela u shoping u ponedjeljak a ovo nakon Božića bila je baš njena ideja.
No ne bi bilo prvi put da sveki jedno misli a drugo govori.
I dok ja tako gruntam šta je netko od nas krivo rekao ili napravio, da sveki pizdi, počne ona pljuvati kao pokojni Stari: Mačja dlaka mi je opet u ustima!
Kaže Ištvan: Pa kamo baš na tebe u pizdu materinu!
Kaže sveki ljutiro: Pa jel baš mpra bit u materinu?
Kaže sin: Pa ko čera zrna papra va bakalaru na tatu!
Kažem ja: Ahahahahaa.
Kaže stari Mačak: Mijau!
Gandalf će nato samo: Mau vau rau!
A svekrva: Ote vrit, s vami čovik ne more bit ozbiljan, nego se vavik moran smijat!
Ištvan je jučer grintao da stalno nalazi zrna papra u bakalaru a sveki mu se rugala.
Danas ju je zato stigla osveta paradajza ubojice iliti mačke dlakavice.
A sve zato jer na silu sjeda na mjesto oko kojeg se motaju mačke a ne tamo gdje bi trebala.
Naravno da su joj ova moja dvojica odmah ispričala kako me je nakon izlaska iz zatv..., pardon, bolnice (ogromni ahahahahhahaha kad je Ištvan umalo rekao zatvor umjesto bolnica- nije puno ni fulao, osjećaj se tu negdje kad si tamo) dočekao kauč pun mačjih dlaka i kako sam onda popizdila i prvo se primila usisavača.
I tako smo od mačjih dlaka došli do boln..., pardon zatvora i sad gledamo Iskupljenje u Shaw Shanku, koje baš i nije božićni film.
A nekako zapravo i je.
Jer što bi bio Božić bez filma o nadi koja krepiva zadnja, pa ma kakva kurb..., pardon, pokvarenjakuša nekada bila.
Andy Dufresne: [in letter to Red] Remember Red, hope is a good thing, maybe the best of things, and no good thing ever dies.
Andy Dufresne: That's the beauty of music. They can't get that from you... Haven't you ever felt that way about music?
Red: I played a mean harmonica as a younger man. Lost interest in it though. Didn't make much sense in here.
Andy Dufresne: Here's where it makes the most sense. You need it so you don't forget.
Red: Forget?
Andy Dufresne: Forget that... there are places in this world that aren't made out of stone. That there's something inside... that they can't get to, that they can't touch. That's yours.
Red: What're you talking about?
Andy Dufresne: Hope.
Andy Dufresne: You know what the Mexicans say about the Pacific?
Red: No.
Andy Dufresne: They say it has no memory. That's where I want to live the rest of my life. A warm place with no memory.
I hope to see my friend and shake his hand. I hope the Pacific is as blue as it has been in my dreams. I hope. (Red)
Post je objavljen 25.12.2024. u 18:25 sati.