Marketing
Mir i dobro
Lijepo je biti s nekim na Božić.
A lijepo je i dan iza Božića imati par sati samo za sebe.
Sveki se prekjučer napirlitala i Ištvan ju je odveo kod njegovog brata, gdje se skupilo petsto Švaba, kako bi par sati vodili smoltolkove o tome tko šta i gdje radi, tko je kupio novi auto i od koliko konja i tome slična nadjebavanja i kurčenja.
Ne bi čovjek vjerovao u čemu se prosječan Nijemac sve mora takmičiti s obitelji.
Kupimo mašinu za kavu, šogor kupi veću.
Dovedemo Gandalfa iz Zagreba a šogi kod istog uzgajivača kupi Fabia.
Pukne meni arterija i hitno me operiraju u istoj bolnici u kojoj je par mjeseci kasnije hitno operiran njegov tast. I prvo pitanje kada smo se čuli nakon operacije je bilo da li je i mene operirao šef kirurg osobno, kao i njega.
Ima ova moja sjebana noga i svojih dobrih strana, pa nam je poslužila kao isprika da im se nismo pridružili, pa sam tako na miru pogledala Virgin River do kraja a Ištvan je odnio francusku i kolače dečkima i curama u fitness centru koji i na Božić moraju raditi. A i dobro je malo otresti sve one šubare, bakalare i raclette koje je u sebe natrpao ovih dana.
Svaki je takva kakva je i ne može si pomoći.
Ona bi mirila nepomirljivo i ravnala neporavnato radi nekakve ravnoteže medjh zvijezdama i za zajedničku sliku svih skupa pod borom a to uz sve Božiće ovoga svijeta nije moguće.
Ima stvari, ružnih stvari koje su se dogodile zadnjih godina i preko kojih je nemoguće prijeći, stvari koje se ne mogu zaboraviti niti ih je moguće oprostiti.
Jedino se možemo praviti kako se više ne sjećamo.
Teško je sjediti satima sa totalnim strancima glumeći tu neku veliku i sretnu obitelj.
I još sa tom proširenom familijom pričati na njemačkom.
Što bi rekao jedan moj prijatelj Slovenac u takvim prilikama: radje se prezivam Fuk (u originali rajši se Fuk pišem).
Na Božić nas je sveki naprosto udavila pokazujući čestitke od kojekakvih Herti, Sabrina, Kurtova i ekipe.
Sve redom forvarduše napravljene s pomoću umjetne inteligencije, whats up kič bez kraja i konca.
Dobro je da sam s godinama naučila ne reagirati, pogledam to sranje i ne komentiram jer nema smisla.
Upravo iz razloga da me na Božić ne maltretira svaki qrac ispraznim forvardušama i slikama svoje prepametne muladi pod borom nikada nisam instalirala wotsap ni vajber.
Sveki je jednostavno nemoguće objasniti da Ištvan i ja nemamo ništa protiv tih ljudi koje ona naziva "moja" Herta i moja "Berta".
Već samo svojatanje bilo koga mi ide na qurac.
Tko je "moj" to zna bez prisvojnih pridjeva a ostali me ne zanimaju.
A opet ne bi ja bila ja i prije bi crkla nego baš sve odšutila, pa sam tako rekla da je meni "moj" samo onaj tko je tu kad recimo slomim nogu ili kad muž izgubi posao a ne onaj tko me pozna samo kad treba trajnanikati za neki rodjendan ili godišnjicu.
No pat sati mira uz Virgin River dobro mi se osvetilo kad se sveki vratila a ja sam ko za vraga otišla gore u sobu na miru odraditi sat joge za početnike.
Btw, početnik sam već barem.7 godina 
Dok sam ja tako radila tamo neke krokodilske poze i kojekakve kobre (sunce nema šanse da ikada više pozdravim s ovom nogom) a Ištvan otišao po veš u sušilicu sveki se dočepala daljinskog i pronašla jebeni Traumschiff iliti "brod snova" na prvom njemačkom programu.
Jebem ti, pa gdje je kad ga čovjek treba dobri stari Titanik da se lijepo potopi i poštedi nas daljeg mučenja?
Ištvan se danas lijepo izvukao od tetora prvim državnim programom i njegovim limunadama koje idu cijeli dan.
I ja bi radije danas radila nego morala to gledati.
No nije sve tako sivo.
Na moji sreću na programu slijedi neki kviz što je svakako podnošljivije nego Deutsche Schlagerparade.
Ne znam ima li goreg mučenja od tih nastupa švapskih Džo Maračić Makija s frizurama s početka sedamdesetih osim recimo koncerta zaklade Ana Rukavina koji je sveki slučajno sinoć otkrila na RTL-u ili Nova TV (ne znam više).
Ne znam koliko se novaca na kraju skupilo, no još puno više bi se dalo sakupiti kada bi se tim prilozima nemuzikalne pojave poput Minee vritnjskom micalo s bine.
Takvo neartikulirano mijaukanje već dugo nisam čula, čovjek zažali da nije potpuno gluh.
No dobro, tjedan sa sveki sam nekako preživjela.
Moje koljeno takodjer.
Božić je iza nas a nova godina mi ne znači ništa.
Zadnje dvije su bile zakurac.
2023 je zapravo bila sasvim dobra dok se nije pretvorila u horor koji me više nikada neće napustiti.
2024 treba zaboraviti što prije, ne vratila se i prokleta bila.
2025 ne namjeravam ni dočekivati.
Stavit ću čepove na uši i otići spavati u osam navečer.
Sve one koji mi pošalju najbolje želje u novoj poslat ću u tri pizde materine a susjede koji se pojave na vratima sa bocom pjenušca polit ću vrućom vodom.
Možda onda kad započne zakurac na kraju nešto i bude od nje.
Post je objavljen 28.12.2024. u 20:55 sati.