Stavilo me iza operacije na drugi odjel.
Vjerojatno s dobrom namjerom jer ovdje je mirnije.
Ali napravili su račun bez krčmara.
Fali mi onaj šušur sa donjeg kata, fale mi ljudi na koje sam se već naučila. Dolje je bilo naših (vaših, njihovih), kažem naših jer se razumijemo, ista je to duša balkanska. Ovdje ću umrijeti od dosade.
Noćna sestra ovdje izgleda kao debela sestra od Whoppie Goldberg, ozbiljna ko smrt a crna ko vrag, nekih 150 kila žive vage.
Ma nije problem što je crna ko smrtni grijeh, nego što je osmijeh ostavila doma na kuki u garderobi, iako bi bilo bolje da je tamo ostavila debelo lijeno dupe.
Vuče se ko crkotina, treba vuć na samoj guzici 100 kila.
Jebem ti Lauterbacha šta napravi od zdravstva, da tu neko debelo lijeno krme moram molit za pomoć usred noći jer nema nikog drugog tko je spreman raditi taj posao.
Deset minuta joj je trebalo da se pojavi, mislila sam da ću svisnuti od bolova.
Cimerica mi je pak neka ruska plavuša, tuka samo takva, njemački natuca ko slijepa kokoš zrno.
Umjesto da stavi slušalice, gledala je cijelo vrijeme neko rusko govno na iPadu na sav glas.
Bilo bi i nje posvuda da nije malo prije odjebala sa svojim džiberom.
Sve u svemu jebo im pas mater šta su me ovamo premjestili.
I onda još jutros dodje sestra iz rane smjene i kaže mi da danas možda idem doma!?
Doma a sve me boli, vrti mi se još od narkoze i ni minute još nisam provela na štakama jer prije operacije nisam smjela.
Pa ne znam jel to neki loš vic ili koji qrac?
Normalno da sam se zbog toga uzrujala, pa sad grizem, bit će dobro ako danas ne zatučem nekoga ovdje.
Pri selidbi s odjela na odjel izgubili su mi i gel za tuširanje, tako da se u deset sati nisam još bila ni umila.
Mater im jebem.
U moju staru sobu se već uselila bivša sekretarica od glavnog liječnika.
Dobro mu se valjda napušila kurca prije kad su mene radi nje doveli ovamo da krepam od dosade.
Ogavna sam, znam, ali vjerojatno ni ne toliko daleko od istine.
Koja se, jelte, ne smije reći.
Sve u svemu bit će ovdje još cirkusa kako sada stvari stoje.
Dobro je rekao kupus da će na kraju njima trebati psihološka pomoć.
No dobro je, vraćam se polako na tvorničke postavke.
Iako, nisam baš tako jaka kao na riječima.
Sjebana sam podosta od narkoze i operacije, imam bolove i manje sam pokretna nego prekjučer.
Ali fizioterapeut je optimističan.
A tješi me i da sam ipak u boljem stanju nego 29-godišnjak sa istom ozljedom operiran prije dva dana.
Ovo će dugo trajati, to me sada najviše muči.
Kako i da li ćemo uspjeti sve organizirati kad dodjem doma?
Što ako ne dobijem odmah termine za fizioterapiju?
Stotinu pitanja mi se vrti po glavi.
Za par dana dolazi mi svekrva u pomoć.
4 godine nismo pričale iz nekih starih razloga.
A opet, ona je profesionalna medicinska sestra, godinama je radila na njegi starih i nepokretnih.
I sada, umjesto da je obratno, ona će brinuti o meni.
Ovo nam je prilika za novi početak.
Jednom prilikom kad smo se zakačile rekla sam joj da je medju nama samo 18 godina razlike i da je dobro pitanje tko će koga na kraju gurati u kolicima.
Jezik pregrizla.
I da.
Glavno sam zaboravila.
Ištvan Ironman je u četvrtak otišao na plivanje da ne misli o mojoj operaciji cijelo vrijeme.
I što se desi?
Uključio se požarni alarm i svi su morali onako mokri izaći iz bazena van na ulicu.
Smrzli se ko pičke dok nisu došli vatrogasci sa dekama.
I sad kiše sve u 16 i kuha doma čaj.
A ja ležim sama u sobi sa svim mislima i novim strahovima, koje sam prije operacije potiskivala i mislim se što mi je sve ovo skupa trebalo i kako mi se to uopće moglo dogoditi.
I da li autorska prava na moj/naš sjebani život prodati braći Coen ili Tarantinu.
Jer da je luda napušena vjeverica iz Ice Age-a pisala scenarij za moj život, pretjerala je brate mili s tim svojim drogama.
Post je objavljen 21.10.2023. u 15:59 sati.