Pričala sam već o babi iz sobe broj 3 koja cijeli dan viče allo allo.
E pa otišla ona prekjučer.
I svi na odjelu krenuli puštati balone, kad par sati kasnije stigla nova pošiljka.
Dok je ona prva vikala allo-allo, allo-allo i povremeno helllooou, ova nova viče halooooooo.
Slijedi duga pauza.
I onda opet haloooooooo.
I tako konstantno istim ritmom.
Noć s četvrtka na petak nisam oka sklopila, čulo ju se kroz čepove za uši.
Ona prva allo allo baba je bila lakša za podnesti jer je allo allo bilo konstantno.
Ova vikne halloooooo pa napravi pauzu.
Taman u tih pola minute da ćeš onako mrtav umoran zaspati, kad evo ti opet: halloooooooooo.
Radnji vijek je definitivno provela mučećk osumnjičene nespavanjem.
Pitanje je samo za koju tajnu službu.
Sinoć mi je sestra dala neke njihove čepove za uši i uspjela sam odspavati.
Doduše u turama po sat dva ali barem nisam.više mrtva umorna kao nakon neprospavane noći.
Pričam to sinoć sestri, mislim mojoj sestri, ne ovima sa odjela i kaže ona: Izgleda da im je to soba za halo babe :)
Nego halo baba je mene izliječila.
Neki dan došla je do mene socijalna služba bolnice, koja se brine za organizaciju pacijenata nakon otpusta.
U igri je bio privremeni smještaj u nekoj prelaznoj instituciji jer sam se bojala kako ću se doma organizirati.
Činilo mi se prerano, računala sam da mu ipak još treba pomoć koji ne znam da li mi dečki mogu pružiti.
Neprospavanu noć provela sam u razmišljanju kako što organizirati kod kuće.
Razmišljala sam o tome kako u tom smještaju sve vrvi halo babama i kako mi to može samo odmoći.
Ujutro sam odlučila da idem doma kada budem spremna izaći odavde.
Točan dan još ne znam, ovisi o nalazima krvi i zarastanju šavova.
Na dva mjesta su šavovi od prve operacije i srijedu još bilo problematični, čak je kratka operacija bila u igri da bi se to zatvorilo kako spada.
Jučer je doktor bio zadovoljan, stanje se poboljšalo, operacija nije potrebna.
Brinulo me hodanje po stubama, do kojega još nismo bili došli.
Do stana imam naime 32 stepenice i prije no što sam u stanju popesti se gore (i vratiti nazad), ne smiju me otpustiti.
Nisam si to mogla ni zamisliti, no fizioterapeutkinja me je uvjeravala da će ići, ima metoda i načina i nije teško koliko mislim.
I stvarno.
Jučer sam na kraju prošla 30 stepenica.
15 gore i 15 dolje.
U tri ture po 5 svaka.
Kod prvog koraka sam krivo skontala da se ne smijem osloniti na bolesnu nogu, pa ssm digla obje i skoro otišla u kurac.
Taj moment nije bilo smiješno ali kasnije sam se sjetila onog vica o dalmatinskom odgoju djece kad je sin dobio jedinicu iz tjelesnog i otas se čudom čudi. Mali priča: Ćaća, ovako je bilo. Prvo nan je reka da dignemo livu ogu. Onda je reka da dignemo desnu..
Otac će na to: A na čemu ćeš stajat? Na kurcu?
Mali: To san mu i ja reka! :))))
Sad još samo malo vježbe da budem sigurnija na nogama i mogu doma.
Dosta je bilo bolnice.
Skoro mjesec dana sam već tu.
Predugo.
Kakve sam sreće još sam fasala i ovaj sat duže kojeg dobivamo sutra u noći.
Ali to je lagano bilo to.
Drugi tjedan počinje nova priča.
Bolnica u Pripizdini uz dlakavi personal.
Bit će veselo.
Ali sve je bolje od halo sobe i halo babe u njoj.
Vjerujte mi na riječ.
Post je objavljen 28.10.2023. u 09:55 sati.