I opet me blogi postavio za blog tjedna, no ovoga puta povod mi se nimalo ne svidja.
Amerike i Islandi sigurno su ljepše i zabavnije teme negoli ležanje na ortopediji sa razjebanim koljenom i čekanje na operaciju.
No što je, tu je.
Već sam bila otišla spavati bez novog posta.
Danas je bio buran dan i jednostavno nisam stigla.
No onda me sestra probudila iz prvog sna, upavši u sobu na poziv cimerice, koja je danas operirana, a koja otkako je došla nazad tvrdi da ju boli, boli, užasno boli.
Ja nekako teško pušim tu priču.
Nakon što je sestra (večeras neko glupo i debelo krme od kojih 150 kila žive vage) došla do nje, upalila sva svjetla deset minuta dok nije donesla sredstvo protiv bolova, zaspala je u minuti.
I sad još i hr e dok ja blejim u strop.
Nema tog sredstva koje ti može tako brzo smanjiti bolove, da u pet minuta dramatiziraš kako su bolovi neizdrživi a onda HRČEŠ.
Ma nemoj me klat.
To je jedna od onih šta se deru ko lude kad radjaju.
Jer svi moraju znati da njih boli.
Možda je problem mog nerazumijevanja hrkačice u meni samoj i u visokom pragu bola koji mogu izdržati.
Kad sestra ujutro udje u sobu i pita koliko nas boli na tablici od 1 do 10, ova do mene uvijek kaže 8-9 a ja 1-2.
Pritom ja jelte ležim zbog glupog fiksatera, dok ova cijeli dan trči okolo u kolicima i telefonira i krevelji se na telefon (jer svi moraju znati da je ona u bolnici).
Ali onda kad legne i kad se pojavi njezim klokan ili sestra bolovi odjednom 9.
Rekli bi Švabe: wer glaubt, wird selig.
No dobro.
Oprala sam sestru jer je ostavila svjetlo u sobi i zo me razbudilo pa mi je donesla ružočastu tabletu bijele boje.
Ako baš nikako drukčije ne bude išlo, popit ću je, pa makar zidala pregradne zidove svu noć.
Bolje i to nego slušati ovu kako izmjenično mijauče i hrče.
Nego malo o burnom danu.
Ono što je nekad bilo tek popratna životna rutina, sad je uspjeh kojem se divim.
Tipa vau, sama sam se oprala.
Ili tipa vau, ne moram na noćnu posudu jer mogu ustati. Uz pomoć doduše ali ne krevetu, u strahu da ću sve oko sebe zasrati ili popišati.
Blaženi muški, samo zavuku kukija u rupu na patki a kod nas cijela drama s pišanjem.
Danas je na ove gore posransko-popišanske vaue došao i vau, sama sam u kolicima otišla do kafića i kupila vodu.
I Bifi.
Imam stvarno čudne želje po jelu nakon dva tjedna bolničke hrane.
Bifi kobasica.
Mislim stvarno.
A za sutra (sad već danas) sam mužu naručila azijsku tjesteninu sa patkom i povrćem.
Pun mi je qrac više vječito istog kruha i podgrijane preslane (zašto toliko sole, čudim se već cijelo vrijeme) bolničke hrane.
Muža sam dočekala na ulazu, ponosna na samu sebe kako sam se do tamo uspjela dogurati.
Ne znam da li se tome smijati ili plakati.
Dobro je da sam toliko plivala, pa sam jaka kao bik u rukama i to me spašava u svom ovom užasu.
Još sam naručila i utege od 1kg pa ih dižem u krevetu.
Što iz dosade a što pripremajući se za slijedeće tjedne i mjesece.
Njegova kolegica s posla poslala mi je danas kolač sa jabukama, koji smo onda muž i ja podijelili.
Muž je otišao doma a na vratima sobe su se pojavili dvoje kolega, jedan sadašnji i jedan bivši sa poklonom (knjiga sa raznovrsnim enigmatskim zadacima za ubijanje vremena) i kartom sa najboljim željama.
Jedna i druga mala pažnja baš me razveselila.
Zanimljivo je kako u ovakvim situacijama kao podrška isplivaju ljudi od kojih se tome ne bi nadao, dok te neki drugi malo i razočaraju.
Evo me čak i sveki zove pitati kako sam i čak se nudi doći pomoći kad izadjem odavde a nismo pričale 4 godine.
Sve to skupa tek trebam posložiti u glavi.
I tako sam opet svega i svačega nadrobila u ovom postu.
Pizdulja od cimerice i dalje hrče da se zidovi tresu.
No ne brinem se uopće, čim ja ovo završim i pokušam zaspati, počet će mijaukati.
A onda sve od početka.
Mijauk.
Gestapo mučenje svijetlom u oči debele Berte iz noćne smjene.
Donošenje tableta.
Hrkanje na tri dva jedan kreni.
Blejanje u strop.
Dilema izmedju halucinogenog zidanja pregradnog zida (uz davljenje cimerice i debele Berte) ili duge, duge probdjevene noći.
Post je objavljen 17.10.2023. u 01:12 sati.