Komentari

ffp2.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • V

    Vama koji ste naučeni na sad i odmah stvarno je najteže... ccc...

    Vidi... samo je budala bez strahova, dakle - strahovanje je normalno stanje, tako da već sad ne trebaš strahovati, jer - normalna si :P

    Al' ozbiljno... prisutnost straha je znak da razmišljaš, a dok razmišljaš pronalazit ćeš i rješenja za probleme. I dok je tako, dobro je, jer pravi problem je onaj kada ti se čini da stojiš pred zidom a iza tebe je duboka provalija. Svjesna si jedino da natrag ne možeš, a kreneš li glavom kroz zid, sasvim sigurno gubiš razum.
    Do takvog straha sve je još normalno stanje.
    Postoji 'protokol' i za takav strah, ali obzirom da si se ti žestoko usprotivila Poljacima, mislim kako za njega u ovom trenutku nema nikakve potrebe :P

    avatar

    23.10.2023. (09:08)    -   -   -   -  

  • kako_ti_kupus

    paz' 'vako. aj šel sed dis onli vans. ištvan možda je smotan al je tu. da si manje mislila umisto njega danas nebi imala tih strahova. šta se pak poljaka u snu tiče to može ukazivati samo na jedno, da si sa njima dolazila u sukob na baušteli pa ti se sad osvečuju, a i inače ih je bolje izgubit nego nač

    avatar

    23.10.2023. (09:23)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    @V, bio je doktor već jutros rano kod mene, na sreću. Kasnije dolazi socijalna služba da vidimo mogućnosti. Vjerojatno ću tjedan dana u "kurzzeitpflege", to je kao dom za one koji imaju privremenih problema sa kretanjem, kao neki projelaznk period i priprema za odlazak kući. Nešto ću možda morati platiti za to, no sada je to nebitno, i doma bi plaćala pomoć, ovako su barem liječnici, sestre i fizioterapeuti na dohvat ruke. Tako da sad sam malo mirnija. Meni je problem da nikada nismo imali ovakvu situacijui sve je novo i nemam pojma kako do dalje ide. Svi ovi koje sam imala u blizini zadnjih dana, cimerica iz stare sobe i kolega s posla već su imali sličnih problema, što zbog sebe, što zbog članova obitelji, pa bolje znaju kamo se i kome obratiti. Ja sam sad prvi problem u našoj obitelji i to me jako muči. Obično sam ja ta koja rješava probleme, mene se drži da sam jaka ko konj, mene se zove kad treba razmišljati kako nešto riješiti. Malo sam i sama tome kriva, trebala sam koji put prije jednostavno reći ne, pa nek se sami snalaze, sad ne bi bili tolilo smotani :)
    @kupus, ma ne znam, meni su se u dva navrata ovdje u Njemačkoj jako zamjerili. Ne znam otkud sva ta fama sa Poljska u mome srcu i te šeme, ja ih poznam kao ulizice i dvolične gadovea ne kao nekakav ponosni herojski narod, no hajde, možda sam dosad na krive naletila. Sad doduše, bivša cimerica je bila po ocu Poljakinja, tako da izgleda je to veza sa ovim snom :)))) Ali Deni DeVito me više muči. Otkud se on pojavio u snu. Valjda da me nasmije :))) Sad samo čekam kad će se Mister Bean pojavit kao fizioterpaut na vratima :))))

    avatar

    23.10.2023. (09:57)    -   -   -   -  

  • V

    To je zato što si ti ona koja je arhitektica naučena na rješavanje problema i traženje slabih točaka u konstrukcijama.
    Sad se samo prebaci iz moda 'nisam nikada' u ovaj novi i nastavi...

    Btw. što bi sad bila sretnija da si ranije imala ovakvih problema... mislim, i ovako si već kukala da zašto uvijek tebi? :P

    avatar

    23.10.2023. (10:14)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    Draga moja @V, ama nisam sve ni napisala ovdje od problema koji mene muče, rješivih i nerješivih, nije baš sve za javnost, tako da lagano već od 2000 mi je lagano dosta svega i pitam se kako i zašto ja. Neke stvari sj toliko nevjerojatne i bizarne da o njima ne mogu ovdje pisati. I sada još ovo. Valjda da mi pokaže da uvijek može gore i da ioak mogu još izdržati. Znam da mnogi misle da sam neka razmažena pička koja traži probleme u sitnicama ali to je samo svraćanje misli s onoga što ne mogu promijeniti. Onaj Island i Amerika je sve bilo zbog neke moje tamne slutnje da još uvijek može doći još i gore, pa da to obavim dok još ide. I evo ga na, imala sam pravo. Pokušavam preživjeti. Grubošću do onih za koje me boli kurac za njih i njihove "probleme" (tipa: blogi ih ne voli pa nisu top blogeri - za b(l)oga miloga kako me raspizde te blogerske vrtićke pozdarije, mislim si, ti ljudi stvarno nemaju ozbiljnijih problema) a često glumljenom snagom za sve druge/drugo. Ovo je sada meni najveća noćna mora - trebati tudju pomoć - to je najveći od svih strahova koje imam. A imam ih podosta, ja sam hodajući strah koji ide i viče "pazi" i "šta ako...". Uvijek sam govorila da ću se ubiti budem li trebala tudju pomoć konstantno. Da sam izgubila nogu, mislim da bi me sada već bili prosipali u more, ovako moram nekako dalje, čim prije biti opet samostalna, moći se osloniti na samu sebe (i na svoje kljuse, posebno na njega). Čudakinja, šta ćeš.

    avatar

    23.10.2023. (10:42)    -   -   -   -  

  • V

    Ne pada mi na pamet podcjenjivati tvoje probleme, obzirom da jako dobro znam o čemu govoriš, samo je glupo misliti da drugi nemaju sličnih ili istih problema... ili čak i gorih (jer ni oni ne mogu govoriti o tome). U usporedbi s takvima, svako kukanje je kao ono o top blogerima :)

    I nisi ti čudakinja, svi mi imamo nekakvu granicu izdržljivosti koju smo si odredili. Ja kad sam se odvikavala od cigareta uspjela sam tek onda kad sam si rekla da ne prestajem, nego odgađam, tj. da ću zapaliti kad baš nikako ne budem mogla izdržati. Kad bi došao takav trenutak, rekla bih si - aj dobro, ne možeš više, al' zapalit ćeš malo poslije, sad idi oprati posuđe, i do tada bi i taj trenutak prošao.
    I tako već godinama.

    Hoću reći - opcija sa samoubojstvom ti uvijek ostaje, neće ona nikamo pobjeći, tako da je o njoj uvijek možeš razmisliti i malo poslije, pa tek onda odlučiti.
    Ja mislim da je to dobar 'recept', jer tako ni u jednom trenutku ne moraš ići 'protiv sebe', ni one prijašnje, ni ove sadašnje koju još nisi poznavala. Svjesnost da si ipak ti ona koja u rukama ima oba izlaza, donosi onaj potrebni mir koji je u stanju otjerati paniku i popratne 'što ako...'
    Imaš ih, tu su, pa zašto još prije svake odluke ne iskoristiti i taj mir koji 'zlata vrijedi'.

    avatar

    23.10.2023. (11:35)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Vjerojatnost da se tako polomiš je bila užasno mala, a da se dogodi dva puta je gotovo nikakva. Okej da izvrneš nogu, ili padneš sa stolice dok vješaš zavjese, ali iz čista mira 2x, sumnjam.

    Potreba da imamo kontrolu nad vlastitim životom je prirodna, a planirati budućnost bez svih činjenica nije dobro. Osim toga nismo ni vidoviti.

    Kako nisi znala za mogućnost "prijelaznog smještaja" tako za sada ne znaš ni mnoge druge koje će se očitovati kad ćeš realizirati različite stvari. Nitko nije glup da ne zna kako ti još nisi ni stala na noge. Prije otpusta mora se dogoditi minimum rehabilitacije makar.

    Na kraju krajeva, pomoć se može platiti, takva je situacija, novac ćeš usmjeriti gdje je potreban.
    Postoje dva načina na koji se živi : s povjerenjem u sebe i život ili sa strahom.
    Neka doza straha je okej, ali obzirom imam potpuno povjerenje u tvoje sposobnosti organizacije žalno mi je se patiš sa strahom, više nego je potrebno.

    Nakon svega što sam doživjela u svom život i dalje živim s povjerenjem.
    Stari je u bolnici, s upalom pluća, krhak je i ima razne bolesti, a ja ga beskrajno volim. Dobio je najbolju moguću skrb, a dalje je na njegovom organizmu.
    Strahovala ili ne, isto mi je.

    Ne može se živjeti unaprijed.
    Ne mislim ni kako je dobro imati prekidač u glavi kakav ja imam ( ali nemam čini mi se ni drugog izbora jer nemam snage), ali u trenutku dok životi nisu ugroženi ne osjećam osobit strah.
    Možda su to samo posljedice moje priče, ali dok promatram vidim kako nema smisla, osim toga nigdar ni bilo da nekak ni bilo.

    avatar

    23.10.2023. (13:12)    -   -   -   -  

  • luki2

    Takva sam zapravo i ja. Što ć biti, ako ovo, onda ono...Ne valja. Ne može se sve isplanirati. Živi dan po dan - i sve će biti super. U mislima si mi.

    avatar

    23.10.2023. (23:23)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...