početak jednog divnog prijateljstva.
Tako bi to nekako rekao dobri stari Humphrey Bogart dok policija traži uobičajene sumnjivce.
Nisam još napisala drugi bizarni podatak vezan uz boravak ovdje gdje jesam (prvi je naravno polomiti se usred dnevnog bovavka u po bijela dana).
Točno tjedan dana prije mene, prije dva utorka, ovamo je nakon pada na kućnim stubama dovezen moj kolega s posla.
Jedan meni inače vrlo drag i simpatičan kolega.
Lagano sklon uzrujavanju zbog sitnica (na svoju štetu), no nitko nije savršen.
Život mu već godinama piša po ledjima, što mene svaki put ponovno baš raspizdi jer nije fer.
Uopće nije fer.
Godinama se brinuo za bolesne roditelje a kada su umrli teško je oboljela žena a nedugo nakon toga i on.
Nije bilo dosta rakova i MS-a pa je na sve skupa ženu još i šlagiralo i do danas se nije potpuno oporavila, vjerojatno ni neće.
U ponedjeljak prije nezgode došao je kolegici i meni javiti da od listopada skraćuje radno vrijeme.
Dan poslije dovezli su ga u bolnicu sa trostrukim prijelomom potkoljenice.
Posjetio me je odmah drugog dana mog boravka ovdje, što me vrlo razveselilo i popravilo mi raspoloženje.
Nakon 11 godina koliko radimo skupa, morali smo se slupati ko pičke da bi konačno prešli na ti.
Podržavamo se i tješimo medjusobno, puno to znači na ovakvim mjestima.
U ponedjeljak ujutro je operiran i oko podneva su ga vratili na odjel.
Moja bolja polovica se isto skompala s njim i dok je pričao sa njim, ovome je žena došla u posjetu.
Muž nije htio dalje smetati, ipak je to prvi ženin posjet nakon operacije.
Na izlasku mu je kolega rekao: Svratiti ću kasnije do tvoje žene!
Na to je njegova žena skočila: Ne ideš ti nikamo, doktor kaže da moraš mirovati nakon operacije!
Par satu kasnije kucanje na vratima, naravno da nije poslušao ženu.
Zablebetali se mi tako, posebno jer je i kod cimerice bila posjeta kad upada sestra smijući se i kaže mu:
"Dobro da su se kolege sjetili da vas dvoje radite skupa i tako sam Vas našla. Pretražila sam dvorište i kantinu, nigdje Vas nema a žena je zvala već pet puta u panici da Vam se nešto nije desilo a mobitel ste ostavili u sobi. Obavezno joj se javite!"
Cimerica i njezini umrli su od smijeha kad je kornijevim korakom počeo manevrirati kolica.
Strah je vrag.
Slijedećeg dana je naravno morao preležati bez ustajanja jer je nakok operacije pretjerao sa trčanjem okolo.
Jučer mi je opet bio loš dan nakon što je operacija predvidjena za petak (a koji nego 13!) odgodjena do daljnjega dok se još ne smanji tromb u pregibu koljena i baš sam pala u bed.
Javila sam kolegi SMS-om da nisam baš najzabavnije društvo i da želim biti sama.
Jutros se nakon vizite ipak pojavio na vratima i to sa još jednim kolegom s posla.
I baš su mi popravili dan.
Par sati kasnije stiže fizioterapeutkinja i pita kad mi stiže muž u posjetu?
Pitam je zašto, a ona meni: Obzirom da možete ustati, mislimo da bi mogli danas u kolicima malo prošetati okolo.
Šta da kažem?
Razveselila sam se toj šetnji kao da sam ponovno ugledala Grand Canyon.
Ako ne i više.
Prvo sam u kolicima posjetila kolegu i kaže on mužu kako mu je drago da smo se konačno sprijateljili.
Trebalo nam je samo 11 godina, par polomljenih i potrganih ligamenata.
A opet, bolje ikad nego nikad.
Lako je biti frend za zafrkanciju, feštu i oblokavanje, pravog prijatelja se još uvijek najbolje prepozna u lošim vremenima.
Nadam se da neka bolja vremena koja kad tad moraju doći neće po tom pitanju ništa promijeniti.
Post je objavljen 12.10.2023. u 19:31 sati.