Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč,ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.
31.03.2008., ponedjeljak
4. Društveni slojevi i njihov “potencijal” za protestnu aktivnost
Društveno-humanistička inteligencija u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u cjelini
je razvila disidentsku i opozicijsku djelatnost u manjem opsegu nego što je
to bio slučaj u većini drugih zemalja državnog socijalizma. Jedan od razloga
mogao bi biti i taj da je nakon 1950., kada je u Jugoslaviji uglavnom završilo
doba “socrealizma”, režim prestao upravljati kulturnim i umjetničkim životom
i ograničio svoju ulogu na označavanje granica dopuštenog ponašanja.12
Relativna otvorenost Zapadu i uvođenje tržišnih elemenata u područje kulture
nakon 1950., također je pridonijelo, dugoročno, apstinenciji umjetnika i kulturnih
radnika od primjetnije disidentske i opozicijske aktivnosti.
Šezdesetih godina potpuno su legalizirana putovanja u inozemstvo, građani
su odlazili u shopping u Trst i Graz, mladi su masovno slušali radio
Luxembourg, prevodila se recentna europska stručna literatura i beletristika,
a ekspanzija turizma dovodila je u Jugoslaviju strance, osobito zapadnjake.
Mogućnost da se iskušaju “blagodati” Zapada, dijelom ih je demistificirala
u očima građana Jugoslavije, ali i razvila novi “apetit”. Zapad je postao blizak,
pa iako ga se u svijesti prosječnoga građanina uglavnom svodilo na neograničenu
mogućnost kupovine roba masovne potrošnje, postupno se širila i
svijest o vrijednostima demokracije. U javnost se osobito probila ideja slobode
medija i višestranačja. Pop i rock glazba je imala svoj “boom” u Hrvatskoj i
Jugoslaviji sedamdesetih godina. Kao i druge slične skupine u Hrvatskoj i drugim
republikama, one su rijetko posezale za eksplicitno političkim temama ili
uopće aluzijama.
Cenzure je, osim u neposredno poratnom razdoblju, u Jugoslaviji bilo relativno
malo. Knjige su rijetko zabranjivane i slobodno su djelovali kulturni centri
zapadnih zemalja. Povremenih je zabrana bilo tijekom cijeloga komunističkog
razdoblja, a obično su se odnosile na tekstove koji su aludirali na Titovu
ličnost ili tematizirali odnose među narodima Jugoslavije na “društveno nepoželjan”
način. Sankcije su bile, općenito, relativno umjerene i nikad nisu bile
usmjerene protiv čitavih umjetničkih skupina ili orijentacija. Državni je aparat
više pazio što pišu novine i javlja radio, jer su ti mediji bili prošireniji, a osobita
je osjetljivost bila na mogućem prenošenju negativnih napisa o Jugoslaviji iz
inozemstva. Nakon saveznih ustavnih reformi dovršenih Ustavom 1974., kojima
je značajna moć prenesena s centra na republike, restrikcije su još više smanjene
u smislu da su pisci i umjetnici koji su bili “nepoželjni” u svojoj republici
mogli ponekad objavljivati bez teškoća u drugim republikama. Posljednje, ali
ne i najmanje važno; opća potpora kulturi u smjeru širenja mogućnosti svim
slojevima za obrazovanje i socijalnu pokretljivost, neke privilegije za intelektualce
i njihov relativno visok socijalni status, također su pridonijeli integraciji
većine intelektualaca u sustav.
Seljaci su činili najširi društveni sloj u Hrvatskoj. U poratnom razdoblju
oni su najviše pretrpjeli i materijalno i politički. Čini se da su dijelom bili politički
“ciljani”, a dijelom žrtva svojevrsne prvobitne akumulacije kapitala koju
je režim trebao za industrijalizaciju zemlje. Državne mjere, kao što su prisilna
kolektivizacija, obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda i visoke porezne
stope praćene su do 1950. značajnim, povremeno i nasilnim otporom. Kasnijih
godina, seljaci jedva da su predstavljali problem režimu. S jedne strane, nakon
uništenja HSS-a, nedostajao im je politički predstavnik, a uz to, seljaci su šezdesetih
godina postupno poboljšavali svoju socijalno-ekonomsku poziciju
(nakon ukidanja kolektivizacije 1953.), kada je poljoprivreda uz pomoć različitih
državnih programa pojačano integrirana u opće modernizacijske procese.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama, nakon intenzivnog procesa urbanizacije
i industrijalizacije, seljaštvo je izgubilo socijalnu koheziju.
Radnička klasa, koja se u značajnijem opsegu počela formirati tek nakon
rata, nije igrala nikakvu ulogu u političkom otporu protiv režima. Radništvo
je, više nego bilo koji drugi društveni sloj, profitiralo od urbanizacije i jake
društvene pokretljivosti u poratnom razdoblju, kao i od niza ideološki motiviranih
društvenih privilegija (sigurnost radnog mjesta, besplatna zdravstvenasocijalna
zaštita, plaćeni obvezni godišnji odmor, radnička ljetovališta, nabava
jeftine “zimnice” preko sindikata, korištenje državnih stanova i dr.). Njegov
se interes primarno usmjerio na poboljšanje životnog standarda opremanjem
kućanstva trajnim dobrima, kupovinu automobila i izgradnju vikendica te na
putovanja.13 Formalne mogućnosti za političku participaciju uz pomoć samoupravljačkih
tijela – radničkih savjeta, pridonijele su osjećaju osobne i institucionalne
integracije u sustav. Istina, bilo je nekoliko radničkih štrajkova nakon
1959. u industrijski razvijenijim republikama, ali riječ je o štrajkovima koji su
bili lokalno ograničeni i odnosili su se uglavnom na poboljšanje radnih uvjeta
ili plaćanja prekovremenog rada. Kada se pojavio hrvatski nacionalni pokret u
sedamdesetima, uočljivo je bilo potpuno izostajanje radništva u njemu.14
Treba naglasiti da su tijekom konsolidacije režima, općom modernizacijom
i razvojem posebnog jugoslavenskog modela socijalizma, glavni društveni
slojevi bili relativno integrirani u sustav. Potencijal za društvenu i političku
kritiku i suprotstavljanje značajno je opao u šezdesetima i sedamdesetima.
Članstvo se u Savezu komunista u odnosu na stanovništvo uvećalo više nego
dva puta u razdoblju 1948. - 1971.15 U to vrijeme, uključujući i širenje hrvatskoga
nacionalnog pokreta početkom 1970., disidentsko i opozicijsko djelovanje
zapravo je svedeno na ograničene skupine intelektualaca i studenata.
U Hrvatskoj su npr. inicijative za zaštitu ljudskih prava u razdoblju 1945. -
1990. bilo relativno malobrojne. Vlast je ipak često takvima smatrala djelovanje
– ocjenjujući ih “opozicionima” – nekih pripadnika odvjetničke profesije
koji su branili političke osuđenike, a također su takvim smatrane i neke aktivnosti
Opozicijska su stajališta dijelom prisutna u društvima književnika. Ona
su često bez obzira na nacionalni predznak, bila “čuvari nacionalnog bića’’ i
“jamci ostvarenja nacionalnih interesa’’. Njihova glavna optužba prema komunističkim
vlastima bila je da te vlasti nedovoljno zastupaju nacionalne interese.
Realizaciju nacionalnog interesa ove udruge su povezivale s uvođenjem
zapadnjačkoga demokratskog sustava, pa ih se uza sve deficite koje su imale,
može ubrojiti u demokratsku opoziciju kao i dijelove odvjetničkog “ceha”.
Demokratskom opozicijom može se smatrati i manji dio političke emigracije.
Većina političkih emigranata bili su zarobljenici prošlosti (koje je često
instrumentalizirala jugoslavenska tajna policija), koji su veličali nedemokratske
kvislinške režime na prostorima Jugoslavije uspostavljene za Drugoga
svjetskog rata. Zarobljeni starim diktatorskim sustavima, emigranti nisu zagovarali
demokratsku opciju, nego su propagirali velike jednonacionalne države
ili imperije pod dominacijom vlastite nacije i nacionalne elite.
Nakon uspostave komunističkog poretka 1945. godine, režimu su potpuno
suprotstavljene crkvene institucije, koje konstantno ostaju najjača opozicijska
snaga. Tiho opozicijsko djelovanje vjerskih zajednica trajno je dovodilo u
pitanje službenu doktrinu ateizma. Vjera je bila proglašavana bitnom odrednicom
pojedine nacije, a crkve su bile važne odrednice i čuvari nacionalnog
identiteta.
Jugoslavija 1945 - 1964. Statistički pregled, Savezni zavod za statistiku, Beograd 1965., 362.
10 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999., 656.
11 “Dosje verbalni delikt”, Nedjeljne informativne novine (NIN), 27. VII. 1986., 17.
12 Carol S. LILLY, “From Propaganda to Pornography: Party, Society and Culture in Postwar
Yugoslavia’’, State-Society Relations in Yugoslavia, 1945 - 1992, (Ed. by Mellisa Bokovoy, Jill A.
Irvine, Carol S. Lilly), London 1997., 157.
PEN-a.16
13 Više o tome: Igor DUDA, “I vlakom na vikend. Prilog socijalnoj i kulturnoj povijesti slobodnog
vremena u Hrvatskoj krajem 1960-ih’’, ČSP, 34/2002., br. 3, 659.-678.
14 George KLEIN, “The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of 1968 and the
Yugoslav Crisis of 1971’’, Studies in Comparative Communism, Vol. 8, br. 4, 1975., 358.
15 Godine 1948. 85.369 stanovnika Hrvatske bili su u KPH, dok je ukupan broj stanovnika
Hrvatske bio 3,756.807 stanovnika. Godine 1971. broj članova se uvećao na 214.614, dok je
ukupno stanovništvo činilo 4,426.000.
16 U Hrvatskoj su to npr. odvjetnik Ivo Politeo, Ivo Glowatzky, Slobodan Budak te književnik
Predrag Matvejević i (tada student) Dobroslav Paraga. Jovan Barović, beogradski odvjetnik koji
je branio političke osuđenike, smrtno je nastradao u nejasnim okolnostima krajem sedamdesetih.
Srđa Popović, beogradski odvjetnik, također je branio niz političkih protivnika režima te i
sam bio optužen 1976. za “širenje lažnih vijesti”. Istom krugu pripadaju i Rajko Danilović, srbijanski
političar “očišćen” u skupini liberala koji je postao odvjetnik političkih optuženika, kao i
kosovski političar Orhan Nevzeti, kasnije odvjetnik. U Sloveniji je to bio Franc Miklavčić i sam
suđen zbog “neprijateljske propagande”.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Režim je ocjenjivao kao “sumnjive” sve one skupine koje je smatrao “snagama
prošlosti”; “nacionaliste”, “klerikalce”, “liberale” i “anarhiste”, pripadnike
starih građanskih stranaka, neke građanske slojeve, dijelove slobodnih profesija
i studentske populacije te kritičke pojedince u redovima Partije. Uz te skupine,
“sumnjivima” su smatrani seljaci i Rimokatolička crkva.
O djelovanju državne sigurnosne službe – Udbe – prvi put se javno raspravljalo
1966., u vrijeme političkog pada A. Rankovića. Tada je postalo poznato
da je Udba stvorila oko 1,3 milijuna dosjea građana u Hrvatskoj, značajno
više nego što ih je bilo u drugim jugoslavenskim republikama. Ovom prigodom
treba podsjetiti da su dosjei određena forma informacija o građanima
neke države, a nastaju redovitim uredovanjem države odnosno građanina
i tijela unutarnjih poslova. Riječ je o izradi i nabavi dokumenata vezanih
uz boravište, prebivalište, osobnu iskaznicu, vozačke dozvole, putničke isprave.
Takve dosjee o građanima imaju sve države. U ovom slučaju ostaje nejasno
koliko velik je bio broj dosjea koji nisu ovog tipa, nego su rezultat skupljanja
informacija o građanima zbog njihove političke djelatnosti ili stajališta. Dakle,
struktura spomenutih dosjea nije poznata jer su još uvijek nedostupni mnogi
važni izvori. No, određena se slika – i to one građe za koju je u sklopu političke
akcije protiv “zloupotreba u Službi državne sigurnosti” donesena odluka
da se uništi (što znači da nije bila od “operativne” važnosti) – može ipak dobiti
zahvaljujući Udbinim dosjeima u administrativnom području kotara Osijek.
U njima je vidljivo da su “dosjeima” tada smatrani i “opći” kao i “posebni” tj.
vezani uz političko djelovanje građana. Oko 32% dosjea odnosilo se na zahtjeve
za putne isprave, oko 7% su bili dosjei dostavljeni od Jugoslavenske narodne
armije, oko 5% činili su dosjei “suradničke mreže”, a 1% dosjea bavilo se
osobama koje su tražile dopuštenje za nošenje oružja. Oko 16% dosjea sadrži
informacije o “osjetljivim” institucijama i osobama, npr. studentima, posebno
studentima teologije. Preostalih 37% dosjea vezano je uz osobe koje su napustile
zemlju ilegalno, međuratne emigrante koji su se vratili nakon 1945., članove
prijašnjih političkih stranaka i vojnih formacija te etničkih Nijemaca,
“folksdojčera”.
Jugoslavenski krivični zakonik sadržavao je u vrijeme komunističkog
razdoblja članke o “neprijateljskoj propagandi” i “djelovanju protiv naroda i
države”. Prema službenim informacijama, godine 1947. u cijeloj Jugoslaviji
je za “djela protiv naroda i države” osuđeno 10. 211 osoba, 1952. njih 2.338,
a 1961. - 320.
Između 1969. i 1971. godine bilo je 1. 449 krivičnih djela vezanih uz “politički
kriminal”, a u šest mjeseci 1972. čak 3.606, od toga u Hrvatskoj 2.289, u užoj
(bez pokrajina) Srbiji 163, Vojvodini 137, Kosovu 41, Sloveniji 87, Makedoniji
31, Crnoj Gori 45.10 Početkom osamdesetih, među političkim zatvorenicima
bilo je najviše Albanaca, osuđenih zbog uključivanja u kosovski “oslobodilački
pokret”. U razdoblju između 1980. - 1984. policija je na području cijele SFRJ
registrirala 4.245 slučajeva “neprijateljske propagande” od čega je 2.673 izvedeno
na sud, a 2.275 osoba je osuđeno.11 Prema istom novinskom izvoru, u
Hrvatskoj je 1980. godine registrirano 407 političkih delikata, a ukupno 86
osoba je za ista “djela” između 1980. i 1985. osuđeno.
Presude za “politički kriminal” objavljivane su u novinama uglavnom u
“crnoj kronici”. Na taj se način namjerno izjednačavao politički protest s običnim
kriminalom, a opozicija i disidenti s kriminalcima. U tisku su bile vrlo rijetke
informacije o političkim zatvorenicima, a kada ih je i bilo, o njima je pisano
kao “neprijateljima socijalizma”, “protivnicima višenacionalne Jugoslavije” i
“narodnim neprijateljima”. Ova je propaganda bila relativno uspješna i dijelom
razlog da se u većine javnosti izgubila razlika između disidenata i demokratske
opozicije i zastupnika isključivih i terorističkih orijentacija.
Katarina SPEHNJAK, “‘Brionski plenum’ - odjeci IV. Sjednice CK SKJ iz srpnja 1966. u
hrvatskoj političkoj javnosti’’, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 31/1999., br. 3, 485.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
2. Poredak i suprotstavljanje poretku – opće napomene
Iako su se uvjeti u pojedinim povijesnim razdobljima razlikovali, postojalo
je nekoliko konstanti koje su određivale mogućnosti političke akcije tijekom
razdoblja komunističke vlasti. Projekt samoupravljanja, pozicija J. B. Tita
i politika međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji bile su osnovice koje se javno
nije smjelo dovoditi u pitanje. Prostor tolerancije nešto se proširio nakon
Titove smrti, iako više kao posljedica narastajućeg sukoba u SKJ, nego kao
rezultat veće liberalizacije režima. U Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji u cjelini,
disidentstvo nije bilo tako uočljivo kao u drugim državama istočne Europe.
Najpoznatiji su slučajevi disidenta Milovana Đilasa (1954., Beograd), Mihajla
Mihajlova (1966., Zadar), skupine koja je djelovala šezdesetih godina oko
zagrebačkoga filozofskog časopisa Praxis, zatim Marka Veselice te drugih članova
SKJ – pa i iz samog vodstva – koji su se od “partijske linije” udaljili nakon
“hrvatskog proljeća”. Najvažniji uzrok tomu bila je osobitost političke situacije
u Jugoslaviji, pri čemu je bio važan i vanjski i unutarnji kontekst. Nakon što
je Sovjetski Savez izgubio dominantan utjecaj u Jugoslaviji 1948., jedan od najvažnijih
i odlučujućih razloga koji je motivirao nastanak disidentstva i opozicije
u drugim zemljama u Jugoslaviji je nestao. Osobita pozicija Jugoslavije
u hladnom ratu rezultirala je time da su takvi pokreti dobivali manje “ohrabrenja”
sa Zapada nego npr. poljska opozicija. Također, političke su prilike
u Hrvatskoj/Jugoslaviji bile manje restriktivne u više vidova, nego u drugim
zemljama državnog socijalizma. Građani Jugoslavije imali su od sredine šezdesetih
godina prava koja su stanovništvu u zemljama tzv. istočnog bloka bila
uskraćena: npr. više slobode u uvozu literature, dostupnost zabavnih dobara i
svakidašnjih potrošnih proizvoda i mogućnost putovanja u inozemstvo.
Skoro u pravilu, disidenti su napuštali svoju lijevu orijentaciju u trenutku
kada su bili isključeni iz KP/SK. Tek je nekolicina, npr. Đilas te neki nekomunisti
poput Danijela Ivina, razvila liberalno-demokratska stajališta. Većina se
orijentirala prema nacionalnim temama: u hrvatskom slučaju ponajprije pravu
hrvatskog naroda na izdvajanje i stvaranje samostalne države.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Ustavne reforme stvorile su sustav koji je bio široko utemeljen u distribuciji
moći između komunističkih vodstava konstitutivnih republika i autonomnih
pokrajina. Nacionalni pokreti nisu to smatrali dostatnim, iako su privremeno
bili utišani. Daljnja mjera protiv tih pokreta bilo je ponovno “zatvaranje”
sustava, praćeno novim valom represije. Mjerama koje su podsjećale na
posljedice “praškog proljeća”, brojni aktivisti reformističkog pokreta “hrvatskog
proljeća” dobili su zatvorske kazne, uključujući i vodstvo najvećega kulturnog
društva Matice hrvatske, urednika najpopularnijeg tjednika i brojne
studentske vođe. Nakon izlaska iz zatvora mnogima je od njih bilo zabranjeno
putovati u inozemstvo ili javno nastupati.
1980. - 1990.: Kriza i propadanje komunističkog sustava
J. B. Tito, koji je bio na čelu režima od osnutka socijalističke Jugoslavije i u
svijetu bio viđen kao jamac kohezije i integriteta ove multinacionalne države,
umro je 1980. U vodstvu federacije zamijenio ga je sustav rotacije, prema
kojemu je funkciju saveznog predsjednika svake godine obavljao predstavnik
druge republike. Takav sustav ipak nije mogao zaustaviti ni centrifugalne tendencije
ni jačanje velikosrpskog nacionalizma. Kriza sustava započela je u privredi.
Stupanj rasta DBP-a drastično je pao: između 1980. i 1986. jugoslavenski
je prosjek bio samo 0,8% i kao takav ispod stope rasta stanovništva koja
je bila 1%. Do 1985. stvarni prihodi stanovništva pali su za 48,4%. Do 1984.
industrijska je produktivnost pala za 7%, dok je industrijska produktivnost u
zapadnoj Europi rasla 5% godišnje u istom razdoblju. U 1984. broj je nezaposlenih
prešao brojku od 1 milijun i narastao za još 120.000 do kraja 1987. U
isto vrijeme, razlike između pojedinih konstitutivnih republika i autonomnih
pokrajina drastično su se pojačale: stopa nezaposlenosti je varirala između
1,4% u Sloveniji do 24% na Kosovu.
Politička je kriza započela u gospodarski najnerazvijenijim dijelovima federacije.
Godine 1981. bile su prve masovne demonstracije albanskih nacionalista
na Kosovu, kojima se tražilo uspostavljanje republike - s predvidivim
smjerom razvoja prema izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranja Velike Albanije.
Uskoro nakon toga stvorena je, dijelom prešutna a dijelom otvorena, koalicija
komunističkog vodstva Srbije oko Slobodana Miloševića i nacionalističke
inteligencije iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Pod izgovorom da žele
učiniti kraj diskriminaciji Srba u Jugoslaviji, oni su propagirali velikosrpski
projekt za ponovnu centralizaciju savezne države u kojem je ukidanje autonomnog
statusa Vojvodine i Kosova trebalo činiti samo uvod. Ova agresivna
politika i propaganda ubrzo je našla auditorij među srpskim stanovništvom
Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske (gdje su Srbi činili 12% stanovništva
a bili prezastupljeni u državnom i partijskom aparatu). Komunističko vodstvo
Hrvatske, suočeno s pogoršanjem krize, tražilo je rješenje tj. dopuštanje političko-
partijskog pluralizma i najavu demokratskih izbora koji su označili kraj
komunističke diktature u Hrvatskoj.
Od 1980. do 1985., stvarni prihodi stanovništva pali su za 2,2% u Saveznoj Republici
Njemačkoj, 1,4% u Francuskoj i 4,1% u Austriji, dok su u Mađarskoj rasli za 11%.
Vladimir GOATI, Politička anatomija jugoslavenskog društva, Zagreb 1989., 26.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
III. Socijalizam u Jugoslaviji: okvir za disidentstvo, opoziciju i otpor
1. Razdoblja socijalizma:
1945. - 1952.: Uspostava komunističke diktature
Uspostava totalitarnog sustava ukidanjem svekolike opozicije i eliminacijom
razlika između države i društva čini osnovne značajke ove rane faze. U skladu
s time, sve snage potencijalnog otpora su nemilosrdno likvidirane ili potisnute.
Paramilitarne formacije, nasljednice tj. ostaci vojnih formacija nastalih
u Drugome svjetskom ratu (ustaše, četnici) su uništene tako što su njihovi pripadnici
dijelom fizički likvidirani, a dijelom pozatvarani. Demokratske stranke
iz međuratnog doba su stavljene izvan zakona, a neki njihovi najprominentniji
predstavnici sudski gonjeni. Aktivnost Rimokatoličke crkve je raznim
zakonskim i administrativnim mjerama bitno potisnuta, a prosovjetske skupine
u KPJ uklonjene zatvaranjem njihovih članova ili slanjem pojedinaca u
udaljene izolirane sredine i logore. Krajem razdoblja svi su strukturni preduvjeti
za opozicijsku djelatnost nestali.
1952. - 1966.: Konsolidacija režima
Osnovno obilježje ovog razdoblja je uvođenje modela socijalističkog samoupravljanja
koje je trebalo biti socijalistička alternativa centralističkoj planskoj
privredi sovjetskog tipa. Samoupravljački je model, kao i sovjetski, bio
utemeljen na državnom vlasništvu nad sredstvima proizvodnje, ali je davao
poduzećima relativno visok stupanj individualne odgovornosti i nezavisnosti
u poslovnom odlučivanju. Premda visoke stope privrednog rasta koje su pratile
uvođenje ovog modela nisu samo rezultat modela nego i nekih drugih činitelja
(inozemni krediti, doznake radnika iz inozemstva), to je svakako pridonijelo
legitimaciji ovog modela socijalizma.
Režim se nastojao politički razlikovati od sovjetskog modela. Tako je vodstvo,
na početku, dopustilo isticanje više kandidata koji su se natjecali na izborima
za tijela u sklopu KP. Ovaj korak prema unutarstranačkoj demokraciji
ubrzo je napušten jer se pokazalo da su razlike u interesima tako velike da su
se pojavljivale tendencije prema višestranačkom sustavu u samoj Partiji. Kako
otvorena rasprava o društveno-političkim razlikama i alternativama nije još
bila dopuštena, sukob interesa često se artikulirao u nacionalnim bojama.
Središnji je sukob u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ - naziv za KPJ od
1952.) bio između dogmatskih sljedbenika centralističkog puta razvoja, vođenih
dugogodišnjim saveznim ministrom unutarnjih poslova i organizacijskim
sekretarom KPJ/SKJ Aleksandrom Rankovićem, i reformističkih zastupnika
federalizma. Sukob je kulminirao 1966., kada su reformisti uspjeli prevladati
pridobivši Josipa Broza Tita na svoju stranu. U tom razdoblju nije bilo prostora
za otvorenu artikulaciju političkih opcija. Manifestacije disidentstva ostale
su iznimka i prema, bile su ugušene. Ipak, pobjeda reformista u SKJ uvela
je značajnu promjenu u politički sustav te primjerice Juan Linz misli da se u
Jugoslaviji – pa tako i Hrvatskoj - totalitarna diktatura počela 1966. godine
mijenjati u autoritarnu s tendencijama prema demokratizaciji.
1966. – 1974.: Reformska politika
Nakon poraza centralističkog krila u jugoslavenskoj vladi počelo je razdoblje
politike ubrzanih reformi. U privredi se dogodilo djelomično preusmjeravanje
prema prihvaćanju tržišnih mehanizama, a bilo je dopušteno i malo
privatno poduzetništvo. Politički je život u ovom razdoblju donekle liberaliziran.
Promjene su se izražavale i u slobodi putovanja te u relativno tolerantnoj
kulturnoj politici. Učinci su bili dvojaki. S jedne strane, djelomično otvaranje
političkog sustava dopustilo je skupinama civilnog društva da se pojačano
politički angažiraju pa se tako npr. dogodio i značajan studentski protest
1968. S druge strane, reforme su dale priliku partijskim vodstvima konstitutivnih
republika da pojačaju svoje zahtjeve za nacionalnom samostalnošću. Obje
tendencije pokazale su se prvo u tzv. hrvatskoj krizi 1971./1972., kada je reformističko
krilo SKH tražilo primjenu daljnjih tržišnih reformskih mjera koje su
zaprijetile prekoračivanjem granica tolerancije saveznog vodstva. U isto je vrijeme
ova struja javno podržavala ideju o prelasku visoko centralizirane jugoslavenske
federacije u konfederaciju. Reformisti, predvodnici “hrvatskog proljeća”
mogli su računati na široku društvenu potporu – od Društva književnika,
širokih segmenata intelektualne elite, studenata.
Nakon pojave nacionalnih gibanja i u drugim republikama, a ne samo u
Hrvatskoj, J. B. Tito je 1971. poduzeo akciju, opozvavši, na tradicionalno autoritarni
način, vodeće reformiste u svim republikama. Socijalni i nacionalni
reformski pokreti ipak nisu time vraćeni značajnije unazad, iako su “stavljeni
pod kontrolu”. Jugoslavenski je parlament 1974. donio novi ustav koji je
sadržavao visok stupanj konfederalističkih elemenata. Hrvatska je kriza tako
konačno rezultirala ustavnim reformama koje su republikama dale jaču poziciju
prema središnjoj vlasti nego što su je imale ranije.
Šezdesete su godine obilježene i razvojem društvenih znanosti: na sveučilišta
se, uz otpore komunističkih dogmatika, najprije uvodi politologija, zatim
sociologija, priznaje se važnost psihologije i provode prva istraživanja javnosti
uz pomoć novoutemeljenih odjela za javno mnijenje pri republičkim institutima
društvenih znanosti. Brojni društveno-humanistički znanstvenici nakon
studijskih boravaka na sveučilištima Zapada donose na domaća sveučilišta kritički
znanstveni aparat društvenih znanosti. Na studijima društvenih i huma-
nističkih znanosti počela se oblikovati kritička i opozicijska misao. Razumije se
da je ona na početku bila na rubu, ali ipak je kritika sustava zahvaljujući znanstvenom
životu na sveučilištima – osobito u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu –
postupno jačala. Vladajuća elita, naravno, nije mirno gledala razvoj kritičke
misli i opozicijskog djelovanja.
Prema: Kleines Lexikon der Politik, (ur. Dieter Nohlen), München 2001., 28.
Tihomir CIPEK, “The Croats and Yugoslavism’’, u: Yugoslavism. Histories of the Failed Idea
1918 - 1992 (dalje: Yugoslavism), (ur. Dejana Djokića), London 2003., 81.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990.* - nastavak
II. Pojmovno određenje
U analizi polazimo od tipologije opozicije, disidenata i snaga otpora njemačkog
politologa i povjesničara Erharta Neuberta. U svome smo prikazu
dosljedno nastojali slijediti ideal-tipsku podjelu iako smo svjesni da se
u Hrvatskoj i Jugoslaviji ponekad isprepliću disidentska i opozicijska aktivnost
te da su poneki iz obje skupine bili skloni oružanom otporu komunističkom
poretku. Isto je tako jasno da je “svijet života” složeniji od teorijskih
konstrukcija, no, smatramo da su bez njih teškoće u njegovu razumijevanju
još veće. Slijedom Neubertove tipologije u opoziciju smo ubrojili one snage
koje su htjele doći na vlast, odnosno iz opozicije prijeći u poziciju ili su –
poput Rimokatoličke crkve – svojom potporom nekomunističkoj opoziciji
htjele srušiti komunističku diktaturu i bitno poboljšati svoj položaj u društvu,
odnosno otvoriti mogućnost utjecaja na vlast. U Hrvatskoj su opoziciju činile
tri skupine:
- Demokratske političke stranke iz vremena prije Drugoga svjetskog rata,
tj. iz Kraljevine Jugoslavije, koje su se borile protiv uspostave komunističkog
režima nakon rata. To se osobito odnosi na Hrvatsku seljačku stranku.
– Rimokatolička crkva (RKC), koja je imala najvažniju ulogu u sklopu
opozicijskih snaga i bila pod jakim pritiskom Komunističke partije od kraja
Drugoga svjetskog rata do početka šezdesetih godina. Kako je vlast proklamirala
religijsku slobodu, može se reći da je RKC predstavljala jedinu “legalnu
poziciju neprijatelja”. Katolicizam je činio srž hrvatskog identiteta i to ne samo
vjernicima, nego i širokom dijelu populacije koja je RKC smatrala “čuvarom
hrvatske nacije”. Suprotno tome, Srpska pravoslavna crkva igrala je malu ulogu
u opoziciji režimu jer se velik dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj identificirao
s postojećom vlašću.
- Reformistički orijentirane skupine marksista i/ili liberalno orijentirani
kritičari socijalističkog sustava koji su imali sljedbenike i u SKH. Partija
je bila, tako reći, zrcalo u kojemu su se ogledali skoro svi pravci opozicije.
Socijalna pravda, osobna sloboda, “tržišno gospodarstvo” i “socijalistički pluralizam”
bili su među najvažnijim idejama i vrijednostima koje su javno izražavali
ovi opozicijski kritičari. Njihova je aktivnost najvidljivija u godinama
1966. - 1972. Toj kategoriji pripadaju i dijelovi studentskog pokreta 1968. i
kasnije skupine koje se mogu klasificirati, ovisno o njihovoj prirodi, kao “novi
društveni pokreti”.
- Nove demokratske stranke osnovane 1989. i 1990., u vrijeme kraja komunističkog
režima, a koje su označile početak formiranja pluralističkog sustava
postkomunizma. One uključuju Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS),
HDZ i ponovno osnovan HSS.
Disidente smo definirali kao apostate, to jest prijašnje članove Komunističke
partije/Saveza komunista koji su napustili komunističku ideologiju u korist
druge ideologije, odnosno pojedince i skupine koji su kritizirali komunistički
režim zbog neostvarivanja proklamiranih ideja i normi i koji su nakon
sukoba isključeni iz monopolističke komunističke partije pa postali kritičari
tog sustava s demokratskih ili nacionalnih/nacionalističkih pozicija (“lijevi”
i “desni”, liberali, socijaldemokrati, nacionalisti itd.). To uključuje, s jedne
strane, prijašnje komuniste koji su se kasnije posvetili ideji o slobodi nacije,
tj. ideji nezavisne hrvatske države (Marko Veselica, Franjo Tuđman). S druge
strane, u ovu kategoriju ulaze i različite skupine marksističkih intelektualaca
koje su zastupale ideje “socijalizma s ljudskim likom” i koje su optuživale
komunističko vodstvo za izdaju izvornih emancipacijskih ideala socijalističke
revolucije, a koju su one razumjele kao radikalan nastavak Francuske revolucije.
Najpoznatiji predstavnici ovog pravca pripadaju skupini oko filozofskog
časopisa Praxis.
Slijedeći Neubertovu podjelu u snage otpora ubrajamo osobe koje su se
protiv vladajućeg režima primarno borile ilegalnim sredstvima i sukladno
tome bile pripravne na upotrebu sile. U navedene spadaju sljedeće skupine:
- Radikalno lijevi zagovornici prosovjetske orijentacije Jugoslavije na čijem
udaru nije bio državni socijalizam kao takav, nego Titova politika blokovske
slobode i nezavisnosti od Moskve.
- Radikalno desni velikohrvatski nacionalisti – ustaše, koji su vodili nasilnu
borbu protiv komunističkog režima i Jugoslavije kao države i zastupali ponovnu
uspostavu nezavisne hrvatske države “unutar njezinih povijesnih i etničkih
granica’’.
Isto, 31.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990.*
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
U članku se, na temelju literature i građe, analiziraju pojave disidentstva, opozicije
i otpora komunističkom sustavu u Jugoslaviji i Hrvatskoj u razdoblju
1945. – 1990.
I. Uvod
Ovaj je rad pokušaj rekonstrukcije “mikrohistorije” otpora, opozicije i disidentstva
u komunističkom sustavu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na početku treba
naglasiti da su materijali za analizu relativno oskudni, jer su historijska, politološka
i sociološka istraživanja ovog predmeta na samim počecima. Domaća
literatura o disidentskom djelovanju u Jugoslaviji vrlo je oskudna: nakon
sloma komunističke diktature i raspada Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ) interes historiografija novih država usmjerio se na ranija
razdoblja i teme, osobito teme Drugoga svjetskog rata i na početke nacionalne
integracije. Razdoblje komunističke vladavine, osim istraživanja aspekta
represije sustava, uglavnom se prepustilo zaboravu. Tek manji dio prijašnjih
disidenata objavio je svoja sjećanja.
Najvažniji i najvredniji arhiv za istraživanje hrvatskog aspekta ove problematike
je Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu s opsežnom građom
društveno-političkih organizacija i institucija nakon 1945. Osobit značaj ima
fond Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Građa je,
iako bez obavijesnih pomagala, dostupna javnosti i u dobrome stanju. Prijeko
potreban izvor za proučavanje ove problematike su i fondovi u prijašnjim saveznim
arhivima, Arhivu Jugoslavije i u Arhivu CK Saveza komunista Jugoslavije
(SKJ). Hrvatskim je istraživačima do prije nekoliko godina bila nedostupna ili
teško dostupna građa u saveznim arhivima prijašnje SFRJ, koja se čuvala u
Beogradu. Drugi važan izvor, fondovi policijske provenijencije u HDA, istraživačima
još uvijek nije, osim za najranije neposredno poratno razdoblje, potpuno
dostupan te se mogu koristiti tek manje zbirke dokumenata. S druge strane,
ostaje upitnom cjelina prijašnje (pretpostavljene) građe Ministarstva unutrašnjih
poslova NRH/SRH, a osobito Udbe/Službe državne sigurnosti. Mnogi
politički emigranti vratili su se u Hrvatsku i preuzeli visoke funkcije u vladi
nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim demokratskim
izborima u travnju 1990. U javnosti je prijašnjih godina bilo dosta navoda
i optužbi da su neki od njih u prošlosti surađivali, bilo dobrovoljno, bilo
pod pritiskom, s državnim sigurnosnim službama i da su postajući novi establishment,
“očistili” arhive. Mnogi pripadnici ove elite jedva da su imali interesa
u proučavanju povijesti disidentstva i opozicije, a nemali broj njih vidio je
istraživanja i kao potencijalno rizična za svoj demokratski kredibilitet. Stoga je
znanstveno propitivanje komunističke prošlosti nužna zadaća u svim postjugoslavenskim
državama. Pokazalo se da je demokratski deficit novouspostavljenih
političkih poredaka dobrim dijelom uvjetovan i zanemarivanjem prošlosti
ili nedemokratskom “politikom povijesti”. Naravno, ovo nije jedini uzrok
defektnih demokracija ili semidiktatura koje su početkom devedesetih godina
20. stoljeća uspostavljene na području bivše SFRJ, ali je svakako jedan od
značajnijih.
U ovom smo radu najprije nastojali odrediti pojmove kojima ćemo se koristiti
u analizi te prikazati povijesni kontekst s naglaskom na političkim događajima
krajem šezdesetih godina, u sedamdesetima te početkom osamdesetih
godina prošlog stoljeća. Pri tome smo nastojali prikazali strukturu i osnovne
političke ideje disidenata po jugoslavenskim republikama te opozicijsku djelatnost
i protest u sferi civilnog društva (vjerske institucije, kultura, antinuklearni
i feministički pokret). Svojim istraživačkim postupkom nastojali smo
omogućiti kompariranje situacije između jugoslavenskih republika, koje su
imale različitu nacionalnu, gospodarsku i političku situaciju. Najveći dio ovog
rada je historiografskog i politološkog karaktera pošto, zasad, nema socioloških
znanstvenih analiza koje bi se bavile društvenim uvjetima nastanka disidentstva
i opozicije.
U tekstu smo težište stavili na događaje u Hrvatskoj, koje smo mogli istražiti
na nama dostupnim povijesnim izvorima, ali smo nastojali prikazati i propitati
osnovne značajke navedenog fenomena i u ostalim republikama socijalističke
Jugoslavije.
* Temelj ovom radu je referat “Opposition, Dissidenten und Widerstand gegen das kommunistische
System in Kroatien 1945-1990” na međunarodnom znanstvenom skupu Opposition
und Dissidenz in den staatsozialistischen Staaten Mittelosteuropas‚ Frankfurt an der Oder 2. - 4.
XI. 2001., a pod naslovom “Croatia” objavljenom u knjizi Dissent and Opposition in Communist
Eastern Europe. Origins of Civil Society and Democratic Transition, Ed. by Detlef Pollack - Jan
Wielgohs, Aldershot 2004., 185.-206. Ovom prigodom članak je znatno proširen, s težištem na
pregledu disidentskih i opozicijskih aktivnosti sedamdesetih godina. Zahvaljujemo prof. dr.
Marijanu Maticki na korisnim primjedbama.
1 Opsežna istraživanja su načinjena o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), kao i djelovanju
ostataka ustaških formacija nakon kraja Drugoga svjetskog rata (“križarima”). Otpor Staljinovih
pristaša protiv Titove politike emancipacije od Moskve, kao i seljački otpor kolektivizaciji poljoprivrede,
također su relativno dobro istraženi. Ima i nekoliko studija o Katoličkoj crkvi.
Istraživanja “hrvatskog proljeća” 1971./1972. tek su započela. Cjelovitih proučavanja “disidentstva”
kao fenomena još uvijek nema.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Sveto trodnevlje-Veliki petak, Velika subota i Uskrs - Isusova muka, smrt i uskrsnuće - izraz su najviše slobode nesebične ljubavi
Piše: Mile BABIĆ
Želim odgovoriti na sljedeće pitanje: Ono što se dogodilo Isusu iz Nazareta u dane, koje mi kršćani nazivamo Veliki petak, Velika subota i Uskrs, koliko ti događaji otkrivaju jednu dublju istinu koja nas ljude oslobađa od robovanja nasilju i nositeljima nasilja, drukčije rečeno, koliko nas dublja istina tih događaja oslobađa od Zla koje je nasilno i od nositelja toga nasilja? Na traženje odgovora pokreće me masovno nasilje koje se dogodilo za vrijeme najnovijeg rata u BiH (1992-1995) i masovno nasilje koje se događalo tijekom cijele povijesti čovječanstva i koje se događa danas ne samo kod nas nego diljem cijeloga svijeta. Zašto su glavni nositelji nasilja, masovnog ubijanja, uvijek skriveni, tko su naredbodavci masovnog ubijanja u BiH i diljem svijeta?
Nositelji nasilja
Vladari ovoga svijeta - tako piše sv. Pavao - zapovjednici su nasilja i nositelji nasilja. Nositelji nasilja sakrivaju svoje nasilje tako što zagovaraju tamu; oni pomračuju svjetlo ljudskog uma. Umjesto da ljudski um bude nositelji svjetla spoznaje - i to spoznaje istine - oni ljudski um pretvaraju u nositelja tame i tako onemogućuju spoznaju istine. Oni se boje svjetla uma, jer su njihova djela zla. Nositelji nasilja sebe (i svoje nasilje) proglašavaju svetim, a svoje žrtve krivima. Oni demoniziraju svoje žrtve, što znači da oni tvrde kako su svi demoni, svi đavli, sva zla ovoga svijeta i sva krivnja ovoga svijeta prisutni u njihovim žrtvama. Nositelji nasilja diviniziraju sebe i svoje nasilje, što znači da oni sebe i svoje nasilje proglašavaju božanskim i svetim. Oni su zastupnici potpune perverzije, potpune izopačenosti, pokvarenosti na ovome svijetu, jer oni dobro proglašavaju zlom, a zlo dobrim, oni zla i nasilna djela proglašavaju božanskim i svetim djelima, a dobra djela proglašavaju zlim i đavolskim djelima.
Nositelji nasilja u svim svojim pričama, u svim svojim mitovima i mistifikacijama, prikazuju sebe kao posve čiste od bilo kakve krivnje i svu krivnju pripisuju svojim žrtvama. Za njih su njihove žrtve uvijek krive. Oni razmišljaju otprilike ovako: Nadbiskup Romero je kriv za ubojstvo tisuća i tisuća ljudi. Na koji način? Da nije Romero govorio siromasima o pravdi i istini, ti siromasi ne bi tražili pravdu i istinu. Da ti siromasi nisu tražili pravdu i istinu, da se, dakle, nisu bunili, ne bi ih naši eskadroni smrti poubijali. To dokazuje da se nositelji nasilja ponašaju kao lažni bogovi, kao božanstva smrti, jer oni sve potpuno izopačuju, jer od nas zahtijevaju da dobro proglasimo zlom, a da zlo proglasimo dobrom, da istinu proglasimo lažju, a laž istinom. Na taj način oni nevinog Romera proglase glavnim krivcem, a ubojice nevinima.
Nada je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti
Piše: Ivan ŠARČEVIĆ
Najljepše je gledati u milosrdne oči. Otvaraju nam perspektivu, bude nadu. Najdalje vide oči nade. Milosrđe je najuzvišeniji izraz ljubavi, a nada je vrhunac vjere. U milosrđu se ne može pretjerati. U nadi se ne može biti postiđen ni razočaran. Ona je vezivno tkivo vjere i ljubavi. Tako izlazi iz biblijske poruke, iz Isusova života i uskrsnuća. No, dok je mnogo lakše govoriti o vjeri, o ljubavi još lakše, jer o njima znamo mnogo, najčešće samouvjereno i pogrešno, o nadi ne govorimo, jer je ona najmanje znanje.
Nada je najkrhkiji dio nas i istodobno ona stvarnost koja nadrasta ne samo naša htijenja, naše najbolje osobine, nego i naša najveća razočaranja, mane i grijehe – sve naše zaključke. Ništa toliko ne može biti ljudski proizvod kao očekivanje, kao nada i istodobno, ništa toliko nije neovisno od nas, od naših planova, ništa toliko blizu apsolutnome daru i apsolutnome predanju kao nada. Jer ima nade i kad se iskusuje potpuna nemoć, nemoć riječi, nemoć i vjere i ljubavi, nemoć svega. Nada je jedini stanovnik svake šutnje i one grobne, jedini oslonac vjere i onda kada je ona razorena najradikalnijim bezboštvom, jedini sugovornik ljubavi i kad se ljubav preobrazila u razočaranje, gubitak, mržnju, pa čak i zločin. Dok smo na zemlji, jedino je nada vječna.
Očaj, beznadnost i preuzetnost
U govoru o nadi susrećemo se s dvije njoj oprečne situacije. Jedna je beznadnost koja seže od pasivne tjeskobe sve do najcrnjeg stanja koje nazivamo očaj ili opisujemo rečenicama: Ništa se tu ne može! , ili još jače: Ni Bog tu ne može ništa! Očaj je radikalna beznadnost, strašnija je od razočaranja, groznija od izjalovljenih očekivanja.
Naime, beznadnost koja se razočarala u sebe i sve zemaljsko, ali očekuje Božji zahvat, pa i onaj apokaliptični, da će Bog u posljednji dan izravnati račune, još je uvijek neka nada. Očaj je, međutim, takva vrsta pakla u kojemu više nema nikoga: ni Boga, ni onih koji bi očajavali makar kao mi, a kamoli onih koji bi bili u većem očaju od nas. Očaj je, slikovito kazano, iseljena paklena pustinja samoće i beznađa. Očajnika je vrlo malo, iako se s očajem tako rado igramo.
Druga opreka nadi je češća, ali teže zamjetljiva nego beznadnost i očaj jer se krije iza maske nade. Predstavlja se preoptimistično. Riječ je o bahatosti, oholosti ili, kako se to u moralnoj teologiji kaže, preuzetnosti . To su one situacije u životu kada nam nitko ne treba, odnosno kada svi trebaju služiti nama i našem projektu, ili kada riječi, čine i postupke možemo svesti pod rečenicu: Sve je dobro! , ili u futuru: Sve će biti dobro! , misleći jedino i samo na vlastite ljudske moći, nas ili drugih: Ja ću ili mi ćemo to već srediti!
Preuzetnost je radikalna oholost. Neka njezina svojstva su: aktivizam bez transcendencije i solidarnosti, misao bez sumnje, filozofija bez metafizike, teologija bez poniznosti i bez Boga na licu stranca i inovjerca, revolucija bez tradicije; trg, trgovina, banka, stadion, sve biološke, ekonomske i vojne moći koje su se oslobodile eshatološke zadrške, bez primisli da će doći smrt a kamoli pojavak pred Bogom. Preuzetnost je samodostatno uzdanje u sebe, korijenita odsutnost metafizičkoga straha i odgovornosti. Nikome se ne polaže račun.
Kao i očajnika, i preuzetnih ljudi ima malo. Ako su na vlasti, proizvode zlo i katastrofe, beznađa i očaje. Veliki moćnici svijeta, veliki proizvođači pustoši i smrti, preuzetni su ljudi. Oni svoju misionarsku bahatost nude kao rješenje, kao predmet iščekivanja i nada masama beznadnih .
Ne zna se što je gore: biti očajnik, beznadnik ili preuzetan. Očajnici, doduše, neće povjerovati ni preuzetnima. Oni ne vjeruju nikome, ni sebi. I prije smrti, lišili su se života kao ljepote, dara i zadaće. Preuzetni ne vjeruju ni drugima ni Bogu. Oni se njima samo služe i jedino se uzdaju u sebe.
Beznadnici, pak, ne vjeruju sebi, Bogu tek nešto, ali olako povjeruju preuzetnim moćnicima, njihovim zavodljivim obećanjima, osobito materijalnim. Kad se ubrzo izjalove očekivanja, kako to povijest trajno potvrđuje, ljudi neispunjenih nada klate se u svakodnevlju trošeći dane u sitnim radostima, u naletima depresije, ili agresije na najbliže, s mržnjom prema različitima, bez vizije budućnosti. Ne samo da se više ne daju prevariti, to je još dobro, nego ne vjeruju više nikome, ni dobroj ideji, ni dobrim ljudima, ni Bogu.
Može se dogoditi da prevareni ljudi, na rubu očaja i iz potrebe sigurnosti, opet nepromišljeno i brzopleto nekome poklone povjerenje i slobodu, ulete u zagrljaj novoga ropstva, ili da se, nepovjerljivi prema ljudima, prikvače (novoj) religijskoj zajednici i ljudski skovanoj, neoslobađajućoj ideji Boga. Mnogi obraćenici žive iz neotkupljene i za njih prevarene prošlosti. Mnogi živimo s mučnim iskustvom da smo prevareni i nedostaje nam poniznost, priznanje zabluda i grijeha, i povrh svega drugačiji iskorak s ruševina pokopanih nada.
Uskrsna nada
Ne živimo li danas, osobito u ovoj zemlji, u dobu izjalovljenih obećanja, odnosno dobu nepovjerenja. Malo je očajnika, malo preuzetnih, a puno mučnine, prijevara i beznađa. Ili su ovo prejake tvrdnje? Tko se još nada?
Mnoga razmišljanja, molitve i pobožnosti ovih korizmenih dana završavale su sigurnošću uskrsne nade. Točno! Jer je Isus uskrsnuo, vjerujemo, bit ćemo uskrišeni i mi. Pri tome slabo pokušavamo razumjeti o kakvoj je nadi riječ kada se govori o uskrsnoj nadi, o nadi koja počiva na iskustvu Isusova prazna groba i svjedocima koji su vidjeli Raspetoga, a čije su nade posve potonule još pred Pilatovim sudištem ili konačno na Golgoti.
Uskrsna nada ne izjednačuje se s očekivanjima koje joj mi pripisujemo. Isusovo uskrsnuće je apsolutno iznenađenje. To nitko nije očekivao, niti u to vjerovao. Uskrsna nada dolazi iz nulte točke (Moltmann) i ni u kojem slučaju nije produkt bilo kakvog ljudskoga čina, čak ni onog najuzvišenijega – molitve, premda nijednog trenutka ne dokida molitvu, nego je priziva u svome najuzvišenijem smislu, u činu totalnog predanja.
Riječ je, naime, o tome, po primjeru Isusovih učenika, da uskrsnuće, novi život, nastaju s onu stranu svakog očekivanja, onako kako se to u Pismu i govori, u nadi protiv svake nade . Ovo protiv , nije ljudsko protivljenje, nikakvo ljudsko djelo, nego čin vjere gdje je njezin jedini oslonac Bog, njegovo obećanje koje nadilazi ne samo naše želje, nego i svaku mogućnost da bilo što proračunamo kako će se i što dogoditi. Ono što su učenici očekivali, ono što mi očekujemo, nije neopravdano, ali uskrsna nada je apsolutno neočekivana. Povjerovati u Božju neočekivanost , u novost nenadanog Božjeg spasenja, daje slutnju nade koja izrasta iz smrti, praznoga groba i očituje se u prepoznatljivom tijelu Raspetoga.
Nada koju tako olako nazivamo vjerničkom, kršćanskom, nije, dakle, jeftino mozganje o spasenju, nego posvemašnji Božji dar novoga života, nove komunikacije, nove vjere i ljubavi, kada su sve, a ma baš sve ljudske mogućnosti iscrpljene: sve sigurnosti, svi potencijali smisla, ljubavi, razgovaranja i djelovanja. Uskrsna nada je samo Božje djelo, ali toliko moćno i snažno da su svaka smrt, svaki očaj i svaki pakao pred njom nemoćni.
Stoga živjeti iz uskrsne nade ima za posljedicu takvo mišljenje i djelovanje koje nikada neće prestati biti milosrdno, jer se Bog takvim pokazao u Isusovu životu. Znači nikada ne prestati nadati se protiv svake nade, protiv svakog očekivanja, jer tako se pokazao Bog u Isusovu uskrsnuću.
Aktivna nada
Živjeti iz uskrsne nade znači aktivnu nadu, neprepuštanje lakovjernosti kako će sam Bog sve učiniti. On to hoće, ali su naši životi i naša povijest ostavljeni u prostoru njegove milosti i naše slobode. Stoga je uskrsna nada aktivna nada za obraćenje nas samih i za preobrazbu svijeta.
Ona nije privatna nada, nego i nada za druge, za one koji su se rastali od nje, kojima je nada pogažena, obećanja iznevjerena ili oduzeta. Takva nada podiže iz mrtvih i ondje gdje svi viču: Nema tamo nade! Nema tamo života!
Uskrsna nada je solidarna s očajnicima, a bezrezervno kritična i nepotkupljiva pred oholima i preuzetnima. Beznadnima, koji dvoje hoće li se pustiti očaju ili odvažiti na vjeru, daruje mirnoću, strpljenje i odvažnost za promjenu sebe i stanja svoga društva. Uskrsna nada otklanja groznice i paniku. Ne širi strah od smrti, jer je smrt susret s milosrdnim Licem u konačnoj bilanci života. Ne zagovara pasivno čekanje onostranoga spasenja koje bi se dogodilo naprečac, ili nijekanjem i prezirom zemaljske sreće i ljubavi.
Iako za uskrsnu nadu ima vremena !, čak i u posljednjem času – o tome svjedoče Isusovi susreti, i onaj s razbojnikom na križu, ona nije takva sigurnost da ćemo uvijek biti spremni i u stanju dočekati njezin pohod. Jer, koliko nas je puta već do sada mimoišla, odnosno koliko li smo je puta u svojoj zauzetosti, ili strahu i nevjeri, neprimjećeno iselili iz svoje blizine, ili je iz umišljenosti i zloće poništili u životu drugih, a tako nam je bila nužna.
Uskrsna nada, konačno, nema uvid u Božji sudski registar: tko će se spasiti a tko ne, jer nije ni lutrija ni prognoza. Nije slijepa kao pravda, jer je svoje oči podarila vrhuncu ljubavi – milosrđu. Ona je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti.
Kršćani bi trebali biti oprezni prema manipulacijama vjere u političke svrhe jer ih je ta opasnost salijetala u prošlosti i nisu joj baš uspješno znali odgovoriti
Piše: Željko MARDEŠIĆ
Danas se mnogo ili čak odveć piše o polaganom i sigurnom povratku religije u suvremenom svijetu. Jučer nije bilo tako. Tada su se sociolozi natjecali tko će bolje i uvjerljivije dokazati kako vjeri prijeti slabljenje i nestanak. Sekularizacija je bila sredstvo toga sudbonosnog i dosad nepoznatog obrata u povijesti ljudskoga roda. Ako je još i poslije toga ostajalo mjesta za religiozno uvjerenje, ono je imalo postati posve privatnom stvari i bez ikakve mogućnosti utjecaja na društvena zbivanja. Svijet je, dakle, trebao postati potpuno i dokraja svjetovan. Razilaženje je moglo biti samo u pogledu putova. Jedni su, naime, smatrali da gradsko podneblje, industrijski rad, kriza obitelji, blagostanje, djelovanje medija, pluralizam, slobodno tržište, osobna neovisnost i pokretljivost ljudi potiču sekularizaciju i suton religija. Drugi će pak biti znatno oštriji i tražiti nasilnu provedbu sekularizacije koju inače nazivamo ateizmom. Zato religiju treba prije svega uništiti, istrijebiti, progoniti i istjerati silom iz društva, a pojedince odgojiti u ateističkom svjetonazoru.
Između takva bojovna ateizma i mirne sekularizacije ima, doduše, mnoštvo značajnih i nezanemarivih razlika, ali su im učinci trebali biti gotovo istovjetni u području religija, a to je ipak najvažnije. Ishod se, međutim, dobro zna: sekularizacija je počela proizvoditi religiju, a bojovni je ateizam neslavno propao.
Stoga ima više od dvadeset godina da je u sociologiji zavladalo posve obrnuto raspoloženje i drugačije mišljenje, ovoga puta također potvrđeno rezultatima istraživanja stanja vjere u brojnim državama. U tom se sklopu živo raspravlja o povratku religije u europske zemlje koje su tijekom XX. stoljeća bile baš najviše sekularizirane i predstavljale su zapravo izuzetak u svijetu. Katolici svoj program nazivaju novom evangelizacijom, a protestanti premještaju svoje misionarske snage na europski prostor. Nije drugačije ni s islamom, jer broj njegovih vjernika neprestance raste, a utjecaj jača. Tome treba dodati neočekivani rast i brzi rascvat brojnih crkvenih pokreta svugdje u suvremenom kršćanstvu. Zaključci su sociologa zaista iznenađujući: sekularizacija u početku religiju potiskuje na rub društva, dok je na kraju – poslije dugog čišćenja i prilagođavanja na modernitet – ponovno obnavlja i vraća u društvenu zbiljnost.
Po sebi se razumije da tu novost svaki istinski vjernik mora pozdraviti i primiti je s radošću. Drugo je, međutim, pitanje koliko je ona stvarno odraz prilika u modernome svijetu, a koliko opet plod ideološke prevare. Jer neki pokazatelji očito daju naslutiti upravo suprotno. Ovdje se prije svega misli na opravdanu sumnju da se ispod velikog vala buđenja religije možda ne krije obična ideološka zamka i varka širenja političkoga fundamentalizma, koji se lukavo pokriva vjerom dobrih i pobožnih ljudi. A svi su politički fundamentalizmi na svijetu jednaki, jer nisu uopće religija nego prije neki novi ateizam, opasniji i pogubniji od svih stvari dosad poznatih i iskušanih.
Kršćani bi pak trebali biti na poseban način oprezni prema manipulacijama vjere u političke svrhe jer ih je ta opasnost prečesto salijetala u prošlosti i nisu joj baš uspješno znali odgovoriti. Bilo je, nažalost, više padova nego časnih protivljenja. Otud posljedice: katolici imaju na računu neslavni konstantinizam, a pravoslavni nose zlo nacionalizma. Prilike u svijetu su danas vrlo teške i sumorne. Jedna se politika služi svim sredstvima u borbi protiv druge politike. U takvim okolnostima lako je politiku podvaliti za kršćanstvo, a kršćanstvo za politiku. Vjernici moraju biti vrlo mudri i moliti se da ne padnu u napast zle političnosti. Nije ni u nas drugačije. Ostavimo se velike politike i počnimo činiti dobro u djelokrugu svoga djelovanja. Jedino će nam se to priznati, dok nas ideološka nadvikivanja mogu samo odvesti u nove mržnje i stare obračune.
Zato ovdje i nije toliko odlučujuće pitanje je li se kršćanstvo danas pobjedonosno vraća natrag u svjetovno društvo, nego je li ono politička pojava ili evanđeosko i koncilsko svjedočenje u tome svijetu. Jer tek takvo kršćanstvo spašava svijet, drugačije ga jamačno samo napušta i izdaje. Nemojmo dakle dozvoliti da nam pod krinkom vjere podmetnu koristoljubivu političnost.
U mjeri nasilja nad proljećarima i proljećem - posebno nad ljudima iz kruga oko Matice
hrvatske i iz studentskoga pokreta • bio je sadržan, uz stari boljševistički obrazac represije,
i jedan isto tako stari i dobro poznati protuhrvatski naboj - protuhrvatski u principu
- koji je bio doživio svojih pet minuta za odmazdu nad svim onim Hrvatima koji nisu
bili spremni vječno živjeti u Jugoslaviji, koja ih kao narod sputava i degradira, kad
počiva na principima centralizacije i ideološkog i političkog unitarizma.
Represiju nad Hrvatskim prolječem relevantni su svjetski faktori mogi uglavnom
odšutjeli: diplomacija, tisak, elektronski mediji - tek su primili k znanju da je Tito
restabilizirao poljuljanu ravnotežu. I ponovno su se divili njegovoj odlučnosti.
Represija nije, naravno, riješila nijedno pitanje koje je otvoreno zbivanjima u hrvatskom
društvu poslije 1966/67. ali se dogodio paradoks, koji u povijesti i nije tako rijedak: na
ruševinama Hrvatskog proljeća pobjednici su - kako je već spomenuto - dvije i pol godine
poslije donijeli novi ustav jugoslavenske federacije, a zatim i novi Ustav SR Hrvatske,
koji je u bitnim ustavno-pravnim rješenjima, s obzirom na položaj Republike, bio gotovo
sasvim u skladu s težnjama proljećara (u svakom slučaju, onih iz krila ondašnjega vladajučega hrvatskoga političkog vodstva). Što su ta ustavno-pravna rješenja značila pro
futuro - u međunarodno-pravnim turnirima koji će se voditi u fazi raspadanja jugoslavenske
federacije, u procesu osamostaljivanja i u borbi za stjecanje međunarodnoga priznanja
Republike Hrvatske - dobro je poznato. Verdikt što ga je prihvatila Međunarodna
konferencija o Jugoslaviji 1992., na temelju ekspertize i prijedloga znamenite komisije
Roberta Banditera, faktički je uvažio okvir i temeljna rješenja koja su u SFRJ, pa i u
Hrvatskoj, ozakonjena 1974, u vezi s granicama novonastalih neovisnih država.
Poraz jednog naraštaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti pokazao se dugoročno plodnijim
od trijumfa pobjednika iz Karađorđeva 1971. Uostalom, takav je finale za svaku
realno-političku dijagnozu i prognozu bio logičan i neminovan: svjetski bipolarni sustav
kojim je kondicioniran položaj Hrvatske i hrvatstva, bio je još stabilan. Pobuna
protiv njegovih pilastara imala je svoju cijenu. A ova je cijena mogla biti samo ulog u
neko buduće rješenje temeljnoga pitanja - pitanja političke emancipacije naroda u formi
državnog osamostaljenja.
Iz perspektive proteklih trideset i pet godina, a osobito s obzirom na sva dramatska
iskustva i povijesni obrat u položaju Hrvatske, moglo bi se reći da je u onim događanjima
1967.-1971. bilo više političke romantike i naivnih snatrenja, nego političkog proračuna
i definirane strategije. Ali o tome, nažalost, ni do danas nisu zaključene ni analize ni
sporovi. Polemika je i dalje otvorena o pitanju što su zapravo oni događaji bili, u kakvim
su se opčim okolnostima odvili, tko ih je inicirao, a tko predvodio, kakve su bile uloge
protagonista koji su djelovali u okviru službenoga vladajučeg sustava moći, a kakve pak
onih izvan formalne politike? Samo o jednome nema i ne može biti spora: najveću
osobnu cijenu platili su oni koji su robijali u Lepoglavi i Staroj Gradiški, a među njima
u prvom redu proljećari okupljeni oko Matice hrvatske i oni iz studentskoga pokreta -
V. Gotovac, Š. Đodan, F. Tuđman, H. Šošić, J. Ivićević, V. Pavletić, D. Budiša, A. Parađik,
I. Z. Čičak i dr.
Najveću osobnu žrtvu među progonjenima prinio je dugogodišnjim
tamnovanjem Marko Veselica. Prema službeno još neverificiranim podacima, nakon
sloma 1971. u prve četiri susljedne godine, policijski je bilo prijavljeno i istraživano
preko pet tisuća ljudi, pred sudovima ih je optuženo preko dvije tisuće, a višegodišnjim
ili manjim zatvorskim kaznama kažnjeno ih je preko tisuću. Policijski i sudski progon
bio je, međutim, samo jedan od oblika represije. Drugi su oblici bili: progon studenata u
zavičaj, istjerivanje s posla, gubitak socijalnog statusa različitih vrsta (osobito u vezi sa
zanimanjima), masovne smjene s položaja u vladajućem SK Hrvatske, organima državne
uprave i u javnim službama, državnim poduzećima, medijima, znanstvenim i kulturnim
ustanovama (sveućilišta. škole). Bilo je primjera progona čak i u policiji i JNA. Čistka je
bila uistinu temeljita. A sve su kategorije progonjenih bile svrstane u politički kriminalitet.
Osim svega, pred progonima je znatan broj ljudi, osobito studenata i drugih mladića,
pobjegao u inozemstvo, ili se jednostavno odselio, s legalnim papirima.
Tek bi se sa stanovitim naknadnim cinizmom moglo reći da je obrazac gušenja Hrvatskog
proljeća bio razmjerno „liberalan“, budući da je, zbog silno zaoštrenih protuslovlja,
u onim okolnostima mogao biti izveden i po „mađarskom“ obrascu (1956); jer su
tenkovi oko Zagreba, u jesen/zimu 1971-72, već bili spremni u Jastrebarskom i Dugom
Selu, a garnizoni JNA na Zapruđu i na Černomercu bili stavljeni u stanje pune pripravnosti
(točno 20 godina poslije jedinice JNA, na tim istim lokacijama, dobile su stand by
naredbe: da budu spremne za izvođenje vojnog udara).
Sve su žrtve, na koncu, bile ulog u glavnicu koja će se oblikovati potkraj stoljeća, i koja će
biti temeljna vrijednost u prijelomnim 1990-im godinama, u otporu navali na Hrvatsku i
planovima za njezino komadanje, i u borbi za njezin opstanak i državnu samostalnost.
Pripadnici najnovijega hrvatskog naraštaja, onoga koji je već dozreo i koji neodoljivo
osvaja svoje mjesto u društvenoj areni, superiorno se odnose prema svemu što se dogodilo
u onim već davnim godinama. Za ovaj je naraštaj cijela prolječarska kronika, samo
prošlost koja mu u brzom ritmu života i u cvatu njegova proljeća jedva što znači. Katkada
se mladi ljudi čude što preživjeli akteri i protagonisti Hrvatskog proljeća mit o njemu
pričaju i prepričavaju bez kraja i konca. Za njih je on samo memorija starijih. Iz nje
eventualno uzimaju samo one fragmente koji im odgovaraju kao gorivo za nove, to jest
njihove vatre. Na njihove superiorne opaske i ironiju, svojstvenu mladim naraštajima,
preživjeli bi akteri i protagonisti Hrvatskog proljeća - ma kojoj god kategoriji pripadali
- mogli odgovoriti po obrascu Torquata Tassa (iz Oslobođenog Jeruzalema):
Mlada gospodo, naša je stvar bila dobra,
ali naša sreća nikakva!
Izgubili smo bitku, ali srce izgubili nismo!
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Ohrabren međunarodnom potporom i primivši k znanju jasna međunarodna kondicioniranja
i sugestije, u kulminacijskoj točki previranja u Hrvatskoj - a to je, kako znamo, bio
veliki studentski štrajk na Zagrebačkome sveučilištu, u studenome 1971. - Tito se konačno odlučio: odbacio je hrvatske težnje za reformom sustava i države. Popustio je pred
prijetnjama vojne kamarile (što je također zasvjedočeno u historiografskim rekonstrukcijama),
udovoljio je zahtjevima unitarističkih i velikosrpskih krugova i eksponenata, koji su
inače pet godina tražili priliku za revanš poslije afere Ranković. Također je, kako je i tada
i poslije bilo zasvjedočeno, uvažio gunđanja iz Slovenije i drugih jugoslavenskih republika,
u kojima su vladajuć¦i čimbenici smatrali da Hrvatska ide predaleko u svojim
zahtijevanjima i da time izravno zadire u njihove interese. Posebnu su ulogu u „obradi“
Tita da donese konačnu odluku o gušenju Hrvatskog proljeća odigrali Edvard Kardelj i
Stane Dolanc. Ovaj posljednji je, u ulozi glavnoga izvršnog funkcionara CK SKJ, odigrao
ulogu nadzornika i redatelja završnoga čina u kronici - sjednice partijskoga vodstva Jugoslavije, u Karađorđevu 1. prosinca 1971., kada je odlučena sudbina garniture hrvatskih
proljećarskih lidera (Savke, Tripala, a potom i niz drugih, na različitim sjednicama partijskog
vodstva Hrvatske).
Sve do ovog sudbonosnog konklava u Karađorđevu, u prosincu 1971., hrvatsko je reformno vodstvo polagalo određene nade upravo u Tita. Znali su predobro da je on konačni arbitar i dugo su - čini se do posljednjeg časa - vjerovali da je na njihovoj strani. Naravno, u tome su se prevarili. Tito je postupio makjavelistički, vjeran svome vladalačkom obrascu. A u taj obrazac, dakako, išli su i varka i nasilje.
Iz ondašnje se perspektive činilo - pogotovo se to čini danas - da vrhovnome arbitru i cijeloj
vrhuški, posebno hrvatskoj vrhuški oko arbitra, nije bila nužna sila za gušenje Hrvatskog
proljeća. Gledano ne samo iz perspektive moralnih, nego i političkih razloga i posljedica,
sila je u hrvatski politički mentalitet unijela novu dozu radikalizma, koji će u događajima što
su uslijedili potvrditi svoju dvojnu narav: odlućnost u borbi za neostvarene plemenite ciljeve
i, s druge strane, sklonosti i iskušenja ekstremizma svih vrsta, onog primordijalnog i onog
ideološkog, koji u konačnici uvijek potiru i same plemenite ciljeve borbe.
Tito je ustvari postupio onako kako su od njega očekivali mnogi oko njegova trona, koji su na uznemirenu hrvatsku arenu gledali iz perspektive vlastitih političkih i drugih interesa. Zapljeskali su mu svi unitaristi širom Jugoslavije i svi drugi koji su, iz različitih razloga, smatrali da hrvatske revandikacije u onim zbivanjima idu predaleko. Aplauzi koji su mu stigli iz međunarodnih krugova bili su jednako snažni. S njima u vezi vrijedno je podsjetiti se na dva momenta iz ondašnje međunarodne kronike, koja su prethodila raspletu krize 1971.
Pred finale prolječarskog vala Titu su u goste bila došla dvojica svjetskih arbitara: sovjetski
lider L. I. Brežnjev, da mu ponudi pomoć, a zapravo da zaprijeti da će mu pružiti „pomoć“
u vidu moguće primjene sovjetske doktrine ograničenog suvereniteta i na SFRJ (koja je
doktrina već bila iskušana na ČSSR 1968, poslije Prašąkog proljeća); američki predsjednik
R. Nixon stigao je da Tita, godinu dana prije 1970., kad je proljeće bilo u punom cvatu, da sa
svoje strane podupre u glavnim smjerovima njegove politike. I jedna i druga potpora značile
su, u konačnoj liniji, potporu jugoslavenskome statusu quo, na unutarnjem i na međunarodnom planu. Nixonov poklik da će Hrvatska vjećno živjeti!, na svečanome objedu u Banskim dvorima, u Zagrebu, gdje mu je bio domačin predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Jakov Blažević - odjeknuo je u hrvatskim ušima kao iznenadno i močno ohrabrenje i nada: da Amerika razumije Hrvate, i ove u domovini i one u Americi, i da ih neće iznevjeriti. Čega je sve bila plod ta Nixonova patetična poruka - njegova stvarnog poznavanja hrvatskog problema, njegove želje da Hrvatima kaže neka se strpe, neka ne žure, jer ionako će „Hrvatska vječno živjeti“, ili je pak bila učinak što su ga kod Nixona postigli američki hrvatski iseljenički lobisti ove ili one sorte - možda bi jednoga dana mogli točno utvrditi Nixonovi biografi. No, neposredno poslije Nixonova posjeta Zagrebu, čuo sam od jednoga američkog diplomata (u Rimu, gdje sam tada boravio) da su se zbog onoga Nixonova usklika u Banskim dvorima neki funkcionari u State Departmentu ugrizli za jezik. U ono vrijeme šef im je bio močni i utjecajni Henry Kissinger. Eno ga u Americi, još je, hvala Bogu, živ i zdrav, možda bi on o tome mogao nešto točnije reći, ako već nije.
No, što je Nixon imao na umu kad je kliknuo da će Hrvatska vjećno živjeti, vidjeli smo
dvadeset godina poslije, kada je George Bush st. preko svoga državnog tajnika Jamesa Bekera, do posljednjega daha SFRJ ustrajao na njezinu preuređenju na načelima labave konfederacije (loose confederation - kako je doslovce glasila američka formula za spas Jugoslavije).
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Sva zbivanja i zahtijevanja u okviru Hrvatskog proljeća - od Deklaracije o jeziku, zahtjeva
o čistim računima u saveznoj državi i o nužnosti suvremenije izgradnje nacije na osnovi
njene političke emancipacije, kao pretpostavke za skladniji suživot s drugima - sastavni
su dio općega procesa u kojem se jugoslavenska državna federacija počinje na sve strane
ogoljavati do svoje biti, do onoga što je u teoriji i politici XIX. i XX. stoljeća nazvano
nacionalnim pitanjem. Hrvatska je u tome procesu, zbog više razloga, bila za korak
ispred drugih u novom postavljanju toga pitanja na dnevni red. Počeo je proces koji će
- kako danas znamo - svoj finale doživjeti dvadeset godina poslije (1990-ih). U tome
se smislu može reći da je godina 1971. bila uistinu kronološki i svaki drugi predujam za
godinu 1991. Zbivanja u Hrvatskom proljeću ustvari su početak novog ciklusa sukobljavanja
nacionalnih ideologija na južnoslavenskom prostoru. Dinamiku i stanovito međunarodno značenje ovaj će ciklus dobiti iz činjenice što se podudario s već posve izglednim završetkom Titove osobne vlasti, kao oslonca unutarnje, a time i međunarodne ravnoteže. Borba o Titovo nasljedstvo već je bila poprimala jasne obrise. Kako smo već na uvodnim stranicama naveli, prva je runda ove borbe odigrana 1966. prvim znatnijim porazom tzv. unitarističkih ideologa i nosilaca unitarističke politike. Upravo su u toj rundi stvoreni prvi preduvjeti za bujanje klica Hrvatskog proljeća. Upravo je u okvirima Hrvatskog proljeća, kao tipično hrvatskoga političkog procesa, anticipirana sva bitna problematika sukcesijskoga hrvanja koje će se u dramatskim dimenzijama početi odvijati tek poslije Titove smrti, dakle, deset i više godina poslije gušenja Hrvatskoga proljeća. Ali moramo objektivno registrirati činjenicu, da je tek poslije gušenja Hrvatskog proljeća sam Tito sankcionirao odgovor na glavno pitanje sukcesije: kakav će biti ustavni položaj naroda i republika SFRJ poslije njegova odlaska? Pristao je na Ustav 1974, čime je de facto prihvatio ustavnu formulu što su je ponudili i elaborirali tzv. mislioci onoga sustava dr. Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, a koja je formula značila zapravo oblikovanje SFRJ kao konfederacije. Cijena je za pobjedu konfederalne formule bila za Hrvatsku drastična: političkim su nasiljem ugušeni svi oblici i protagonisti Hrvatskog proljeća - u vladajućem Savezu komunista, u Matici hrvatskoj i oko Matice te u izuzetno snažnome i poletnome studentskom pokretu, koji je iskazivao, više od
svih drugih, težnje novih hrvatskih naraštaja. U historiografiji već je višekratno i na
temelju vjerodostojnih izvora verificirana činjenica da se Tito o primjeni političkog
nasilja prema ovom gibanju neko vrijeme kolebao. Čini se da ne bi bilo posve objektivno
kad bi se to njegovo kolebanje pripisalo samo njegovoj staračkoj kondiciji. Igrali su
u tome stanovitu ulogu i nesporni osječaji i nostalgija prema Hrvatskoj, domovini njegova
podrijetla. U velikosrpskim krugovima i centrima moći zbog toga su ga bili otvoreno
proglasili, u toj posljednjoj dionici njegova života, eksponentom hrvatskih interesa i
zaštitnika novoga hrvatskog vodstva Savka-Tripalo, i pokrićem svega što je to vodstvo
radilo i poduzimalo. Oprao se od tih objeda na najdrastičniji način, tako da su mu zbog
toga zavičajni Hrvati još za života, neposredno nakon gušenja proljeća, uneredili spomenik
u rodnome Kumrovcu.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Po svemu što nam je u vezi s Hrvatskim proljećem 1967.-1971. poznato, njegovi akteri
svih provenijencija, nadahnuća i sklonuča - bili oni u vladajuć¦em Savezu komunista ili
u Matici hrvatskoj - postupali su onih godina suprotno svjetskim službenim imperativima
i pravilima igre. Nehomogenost i spontanost zbivanja, nepostojanje proračunatog
vodstva i koordinacije između bitnih dijelova pokreta, učinili su sukob s real-političkim
interesima svjetskih faktora posve izglednim i logičnim. Hrvatski su prolječari, naime,
dirnuli u bitnu točku svjetske regionalne ravnoteže: u Josipa Broza Tita i u sustav vlasti
koji je on predstavljao i simbolizirao. Tito je sam po sebi bio državni i međunarodni
razlog, vrhunski potreban i Zapadu i Istoku. Rijetko je kada u povijesti jedan smrtnik,
poglavar jedne razmjerno male državne konstrukcije, bio takav simbol i jamac protuslovne
i provizorne ravnoteže snaga u kontinentalnim razmjerima kao on. Već od posljednjih
godina II. svjetskoga rata, a posebno od 1948. pa do smrti, bio je svojom
politikom regionalni potporanj europskog sustava sigurnosti. Nekoliko godina poslije
svih prolječarskih i drugih iskušenja na europskome prostoru (Praškog proljeća 1968.
i Hrvatskog proljeća), to su svjetski faktori svečano potvrdili Helsinškom poveljom
(1975.) o nepromjenjivosti granica u Europi, a također potporom koju je Tito dobio sa
svih strana za ulogu koju je igrao, pa i onu koju je odigrao u krizi Hrvatskog proljeća.
To što je on, sa svim svojim ideološkim i svjetonazorskim značenjima i podznačenjima,
bio prava suprotnost anglosaksonskom liberalizmu i tipu liberalno-demokratskog drušątva,
za zapadne političke stratege uopče nije bila nikakva smetnja da ga zdušno pomažu i
podupiru u svim trenucima njegovih i zapadnjačkih iskušenja.
Moskvi je pak Tito davno postao ideološki protivnik i apostata sui generis, ali je unatoć
tome i za sovjetsku europsku strategiju bio garantni stup statusa quo na jugoistoku
Europe, gdje Moskva nije bila spremna ulaziti u rizike neizvjesnih sukoba sa Zapadom.
Za Moskvu je Titovo dugo vladanje i manevriranje te rigidno inzistiranje na jugoslavenstvu,
kao državnom razlogu prvog reda, bilo jamac da se regionalni balkanski i europski
odnosi snaga i interesa neće poremetiti na njezinu štetu.
I, onda se - u takvoj globalnoj situaciji, sredinom 1960-ih godina, u posljednjoj trećini
Titove vladavine - uznemiruju ti nestrpljivi i provincijalni Hrvati sa svojim problemom
i novim aspiracijama, nadahnuti motivima svoje tisućgodišnje prošlosti, nacionalne ideologije
i tradicija državnog prava. Dvadeset godina poslije II. svjetskoga rata, u kojemu
su se jedva održali zahvaljujući sudjelovanju u antifašističkoj savezničkoj koaliciji i
strahovitim žrtvama koje su podnijeli, postavili su ti Hrvati pitanje svoga položaja u
Jugoslaviji i, u stanovitom smislu, pitanje karaktera i svrhe same Jugoslavije.
U raspletu krize oko Hrvatskog proljeća u konačnoj liniji bio je presudan svjetski moment.
Položaj Hrvatske i sveukupnoga hrvatstva - kao uostalom i svih južnoslavenskih
zemalja i naroda - bio je izravno uvjetovan post-jaltskim poretkom, odlukama Potsdamske
konferencije, u ljeto 1945. i Mirovne konferencije u Parizu, 1946/47. Bipolarni
svjetski sustav, stvoren na tim konferencijama, u okviru kojega se Hrvatska našla na
njegovoj geopolitičkoj razdjelnici, na samom rubu Churchillove željezne zavjese, počivao
je na uzajamnom respektiranju interesa Istoka i Zapada, sa svim diplomatskim i
obavještajnim igrama i podmuklostima koje ni Hrvatsku nisu mimoišle. Dapače, tijekom
svih godina hladnog rata antagonisti ovog sustava katkada su djelovali kao ortaci, spremni
potvrditi dodirne točke interesa kad god bi remetilački faktori u samom sustavu, a osobito
oni na njegovim rubovima i dodirnim točkama, poćeli ugrožavati njegove jasno
povučene granice. To što je Hrvatska, u sastavu SFRJ, bila u sivoj zoni (kako su je
definirali američki geopolitički stratezi), okolnost je koja je hrvatsku situaciju više komplicirala nego, npr. mađarsku. Najsnažnije i najneposrednije ovu je viseću poziciju Hrvatske osjećalo tijekom godina hladnog rata hrvatsko iseljeništvo svih kategorija i na svim kontinentima, bez razlike. (Sveukupno duhovno stvaralaštvo i političko djelovanje
iseljeništva u tome razdoblju realan je odraz toga stanja pa bi bilo vrijedno jednom ga i
sustavno prikazati i obraditi.)
Stvarno ili prešutno, svjetski su čimbenici budno motrili, nadzirali i, po potrebi, koordinirali
djelovanje osobito s obzirom na latentne ili razbuđene demone nacionalizma i nacionalnih
težnji remetilačkoga značaja, i na sve one socijalne fermente koje su kao takve
kvalificirali. Jugoslavija, sa svojom etničkom strukturom i geopolitičkim položajem i problemima koji su iz spleta tih momenata nastajali, bila je upravo ogledni poligon za odmjeravanje strateških interesa dvaju svjetskih sustava u Europi - zapadnog i istočnog, kapitalističkog i komunističkog.
Svjetske su sile i njihovi rubni saveznici uvijek bili spremni svakom unutrašnjem arbitru i vlastodršcu pomoći da nacionalizam obuzda i da ga, prema potrebi, zgnječi. U tome je smislu hrvatski nacionalizam - onaj iseljenički i onaj domovinski - bio trajno predmetom nadzora, intriga, prešutne ili dogovorene suglasnosti blokovskih nadzornika u njihovoj dugoj igri i odmjeravanju snaga u „sivoj zoni“.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Podudarnost službenih parola i zahtjeva ondašnje hrvatske politike, koju je zastupalo
vodstvo Savka-Tripalo, s parolama i raspoloženjem širokih slojeva hrvatske javnosti, a
osobito s raspoloženjem i programskim zahtjevima studentskog proljećarskog pokreta,
bila je jedna od bitnih značajki sveukupnoga zbivanja obilježenoga imenom Hrvatsko
proljeće. Razlike među prolječarskim partijskim i izvanpartijskih protagonistima i akterima
u pitanjima metoda i tempa postajale su s vremenom velike, čak presudne, ali su
bitni reformski ciljevi u osnovi ostali identični ili slični.
Istina je da je Hrvatsko proljeće bilo, u stanovitom smislu, jednostrano impostirano: sve
što se zbivalo u njegovu okviru -ako se o nekom formalnom okviru uopće može govoriti
-zbivalo se u duhu zahtjeva za nacionalnom slobodom i političkom samostalnošću,
a u sferi ekonomije za čistim račuima. U onim su godinama zapravo revitalizirana i
stara radićevska stajališta i gesla upućena ostaloj Jugoslaviji: ako i jesmo brača, kese
nam nisu sestre. Šoviše, iz radikalnijih dijelova proljeća obnavljan je i radićevski slogan:
„Moj novac u mom džepu, moja puška o mom ramenu!“ Službeno vodstvo Hrvatske
inzistiralo je pak na razvoju sustava Teritorijalne i općenarodne obrane, u smislu
marksističke teorije o naoružanom narodu.
O vrijednostima individualnog života - o ljestvici vrijednosti koje spadaju u sferu univerzalnih
ljudskih prava - nije se raspravljalo neovisno o nacionalnim slobodama. (Glasovite
„košare“ o ljudskim pravima Helsinška će konferencija definirati nepune četiri
godine poslije sloma Hrvatskog proljeća (1975.). U tome se smislu može reći da je
Hrvatsko proljeće razuzlavanje povijesnih čvorova u ovom prostoru postavilo u duhu
nacionalnih revolucija XIX. i XX. stoljeća: da najprije treba riješiti aktualno nacionalno
pitanje. Problem humaniteta postavljao se kao problem nacionaliteta. Individualna
ljudska prava za ovaj su pokret bila ukljućena u splet nacionalnih prava, sa svim redukcijama
koje su iz toga slijedile, u pojedinačnim i skupnim izjavama, proglasima,
apelima, člancima i drugim konkretnim i načelnim zahtijevanjima. Formula je bila jednostavna: tko osporava ili na bilo koji način ne uvažava, ili ignorira pravo na puno
iskazivanje nacionalne pripadnosti i svih nacionalnih prava, taj negira i same temelje
humaniteta. A samo se po sebi razumije, da se ono što jedan narod zahtjeva za sebe, ne
može uskratiti bilo kojemu drugom narodu.
Duh prolječarskog pokreta i smisao njegovih temeljnih ciljeva jezgrovito je definirao Vlado Gotovac riječima:
„Ako je briga za vlastiti narod, za njegovu sudbinu, nacionalizam, onda sam ja nacionalist. I smatram da
je to jedino historijski opravdano stajalište danas, i kad se ne zastupa pluralizam; do
slobode u univerzalizmu put vodi samo preko slobode koju osiguravaju slobodni narodi!
(ove je riječi Gotovac ispisao u programskom časopisu Matice hrvatske Kritika,
br.8/1969.).
Tako je govorio čovjek koji će u prijelomnim godinama bitke za političku
neovisnost Hrvatske, i u godinama poslije ostvarenja toga cilja, postati vatreni zagovornik
i borac za klasične ideje liberalizma i liberalne demokracije - sloboda čovjeka,
sloboda svakog pojedinca bez obzira na rasu, narodnost, svjetonazor, ili vjeru, kao temelj
i svrha svake civilizirane države.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
U svakom slučaju, onaj proceduralni događaj na vrhunskom forumu vladajuće partije
bio je znak za prepoznavanje intimne biti socijalnih zbivanja i smjera kojim su događaji
krenuli. Bio je ono signal nacionalno osjetljivijim, a osobito nacionalno potisnutijim
građanima, u prvom redu onima među frustriranim Hrvatima, da se mogu slobodnije
izjašnjavati o pripadnosti hrvatskoj naciji. Ukratko: bio je ono i poticaj i nada da nastupaju
dani slobodnijega izjašnjavanja, manifestiranja i djelovanja.
Drugi, nerazmjerno važniji događaj u fazi klijanja Hrvatskoga proljeća uslijedio je godinu
i po poslije, u ljeto 1966. Po obliku i sadržaju bio je dramatičniji i na svoj način
prevratniji, jer je potvrdio da kurs mijene postaje već nezaustavljiv: iz vrhova jugoslavenske
države odstranjen je Aleksandar Ranković, čovjek-simbol centralističkog policijskog
sustava. U svim kasnijim godinama svi će se suglasiti -i komunisti i nekomunisti,
i unitaristi i nacionalisti • da je ovaj događaj bio početak odmrzavanja političke
klime. Neposredno poslije Rankovićeva odstranjenja objelodanjeno je, npr., da je u
Hrvatskoj u arhivama Službe državne sigurnosti (nekadašnje OZNA-e i UDB-e) zatečeno milijun i tri stotine tisuća dosjea u kojima su bili pohranjeni podaci o neprijateljima
sistema i o sumnjivim građanima. To je značilo da je svaki drugi odrasli
građanin bio policijski praćen i obrađivan na različite načine (uhođen, prisluškivan,
istraživan itd.). Događaj je djelovao višestruko snažno: potvrdio je da ni gotovo dvadeset
godina poslije raskida sa sovjetskim sustavom staljinizma nije napušąten obrazac
nadzora nad građanima koji su prakticirale Lenjinova ČEKA i Staljinova GPU i NKVD.
Javno je prokazivanje ovakvog sustava nadzora i represije pružalo nadu da će on biti
napušten.
U novoj političkoj klimi koju su ovi događaji poticali, žudnja za slobodnijim životom
bez oka i batine Velikog brata, počela se neodoljivo razgorijevati. Nastupali su dani
puni nekog novog oduševljenja. Ali u tim okolnostima, s obzirom na odnos snaga u
samom sustavu te s obzirom na njegovu međunarodnu uvjetovanost (o čemu više u
drugom dijelu ove promemorije), nije bilo realno očekivati da bi se iz svega na koncu
mogao razviti sustav parlamentarne demokracije westminsterskoga tipa.
Središnja težnja u Hrvatskom proljeću - od njegovih početaka do žalosnoga kraja - bila
je težnja za nacionalnom emancipacijom, za oslobođenjem od unutrašnje i vanjske prisile
nad svim oblicima narodnog života. Za naraštaj Hrvatskoga proljeća - za sve njegove
sudionike, aktere, sljedbenike i simpatizere, bez obzira jesu li bili u partiji ili izvan
nje, u Matici Hrvatskoj ili oko nje, u studentskom pokretu, u Zagrebu ili pokrajinskim
većim i manjim središtima, ili u posljednjim naseljima na karti Republike - za sve je
njih nacionalna emancipacija, u svakom njezinu značenju, bila ekvivalent slobode, mira
i prosperiteta. Samo je s obzirom na taj kontekst zbivanja moguć¦e razumjeti potpunu
podudarnost prolječ¦arskih težnji i ciljeva protagonista i sljedbenika Hrvatskog proljeća
s programskim parolama službene hrvatske politike onoga vremena: da federacija treba
da više federira (autor je ove figure bio dr. V. Bakarić), da devize moraju ostajati
onima koji ih zarađuju (a Hrvatska ih je zarađivala najviše, turizmom i iseljeničkim
doznakama), da treba provesti novu nacionalizaciju (tj. razvlastiti centre moći, exportimport
poduzeća i savezne banke, koje su raspolagale glavninom financijskoga kapitala
i koje su taj kapital alocirale po kriterijima i interesima najmočnijih faktora i birokracije
u Beogradu kao saveznom centru države; istine radi, treba reći da je i ovaj zahtjev
prvi javno istaknuo dr. Bakarić koji će, međutim, u finalu odigrati jednu od bitnih uloga
u suzbijanju prolječarskih težnji).
Lanac događaja u političkoj sferi, koji je krenuo objavljivanjem Deklaracije o jeziku, i
koji će kulminirati smionim reformskim zahtjevima predstavnika hrvatske politike prema
federativnom centru, dozrijevao je u prvim godinama ozbiljnije krize jugoslavenskog
državnog i političkog sustava. Znakovi krize i velikih sukoba došli su iz vrhova
savezne države, a ticali su se temeljnoga pitanja: hoće li se SFRJ razvijati kao strogo
centralizirana i nadnacionalno integrirana država, u duhu jugoslavenskog unitarizma i
integralizma, ili će se razvijati kao klasična konfederacija u okviru koje će narodi i
njihove republike postati samostalni i suvereni u ekonomskom, političkom i svakom
drugom pogledu?
U historiografiji je verificirano sve ono bitno što se u trajno prijetečem jugoslavenskom
hijatusu događalo od utemeljenja prve i druge Jugoslavije do njezina neslavnoga kraja.
Pitanje kojim putem? Konzervacija ili reforma? Već se urgentno pred drugom Jugoslavijom
postavilo 1960-ih godina, dvije ili tri godine prije no što će hrvatski kulturni
radnici i znanstvenici objaviti Deklaraciju o jeziku. (Pitanje zašto se u povijesti Hrvata
baš jezik pojavljuje kao motiv i katalizator u pokušajima izvedbe velikih obrata i definitivne
potvrde narodnog identiteta - trajno je aktualno, no u ovoj ga promemoriji moramo
zaobići. U onim okolnostima, sredinom 1960-ih godina, u jugoslavenskom državnom
vrhu dilema: reforma ili konzervacija? Odumiranje nacija ili njihova afirmacija?
Rriješena je prevagom, ali ne još i konačnom pobjedom, onih koji su bili za
reformu i za izgradnju i slobodniji razvoj nacija koje tvore jugoslavensku federaciju.
Slogan kojim su reformisti odnijeli prevagu glasio je, u duhu metaforike ondašąnjega
govora, da treba jačati ulogu nacionalnog faktora. Drugim riječima, formalno je odbačena dogma integralnoga jugoslavenstva, ali ne posve i u praksi. Ustvari, s tom se
batinom Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA-e, 1921) komunistički
pokret stalno hrvao, ali s njome nikada nije sasvim rasčistio račune, te je ona ostala
živjeti kao jedno od njegovih unutarnjih protuslovlja, do samoga kraja, 1990.
Sredinom 1960-ih godina, iza kulisa, u samim vrhovima države i SKJ, uslijedili su
grčeviti sukobi o formuli daljnjega opstanka federacije. Politika jačanja uloge nacionalnog
faktora konačno je oslužbenjena kao alternativa unitarističko-integralističkoj
koncepciji, koja prije ili poslije jugoslavensku federaciju vodi u propast.
Jedan, naizgled bizaran događaj iz kronike onih godina, pokazuje se kao signum temporis:
na VIII. kongresu SKJ (1964) J.B.Tito, objavljujuć¦i sastav vrhovnoga političkog
tijela partije, kojoj je stajao na čelu gotovo 30 godina, sebe je svrstao u hrvatsku kvotu
jugoslavenskih prvaka. Javno se izjasnio Hrvatom. Učinio je to na temelju kriterija tzv.
nacionalne ili republičke pripadnosti članova vrhovnoga vodstva. Bila je to uistinu krupna
i, u onim okolnostima, dalekosežna poruka. A čula ju je cijela javnost u svim zemljama
federacije (jer je sve bilo izravno prenošeno preko radija i televizije). Titovo izričito
svrstavanje sebe kao Hrvata u hrvatski nacionalni kontingent sugeriralo je zaključak, da
je u strukturiranju i u upravljanju jugoslavenskom federacijom konačno pobijedio princip
nacionalnog zastupništva, sa svim značenjima i posljedicama koje je taj princip
nosio u institucijama vlasti i odlučivanja. Naravno, Tito je i dalje, sve do svoje smrti,
ostao imperator supra partes, ali činjenica da se prvi put pred cijelom javnošću deklarirao
kao Hrvat i da se svrstao u kvotu hrvatskih predstavnika, morala je dati zamaha
svima u sustavu, da se počnu - ako već nisu - svrstavati po nacionalnom ključu, od
najviših funkcionara do posljednjega sekretara općinskog komiteta. Istina, biranje po
tzv. nacionalnom ključu prakticirano je i prije, ali je sada vrhunski primjer demijurgova
nacionalnog svrstavanja potvrdio da je taj proces u toku na svim razinama u ustanovama
i tijelima federacije i da ide do neslućenih razmjera u cijelom društvu. Proces je
završio, na koncu, onako kako je završio -u doslovnom i konačnom razvrstavanju, u
dramatskom rasulu. Vodeće snage države, ni za Tita ni poslije njega, uslijed razloga koji
ovdje ne spadaju, nisu našle ni umijeća ni volje da ga raspletu demokratski, bez krvi. Po
svoj prilici, ni sam Tito nije bio svjestan kakav će konačan učinak u javnosti i u društvu
imati njegovo javno nacionalno opredjeljivanje.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Učinak Deklaracije bio je upravo eksplozivan: na široku hrvatsku javnost djelovala je kao
neodoljiv poticaj u procesu nacionalizacije ne samo jezika, nego i svih sfera kulture i javnog
života, koji ni službena teorija o odumiranju nacija nije uspjela umrtviti. S druge strane, u
svim onodobnim službenim forumima i institucijama Deklaracija je osuđena kao čin hrvatskog nacionalizma. Osobito agilni u prokazivanju i osudi bili su ideolozi i praktičari jugoslavenskog državnog unitarizma i integralnog jugoslavenstva. Široka kampanja koja je povedena protiv deklaracionista rezultirala je raznovrsnim političkim nasiljem: javnim osudama, moralnim difamacijama, smjenama s javnih položaja i drugim metodama političkog
ušutkavanja i onemogučivanja. Afera u vezi s Deklaracijom o jeziku duboko je uzdrmala
ondašnji politički i kulturni život u Hrvatskoj, a snažno je odjeknula i u hrvatskome iseljeništvu, koje je bilo aktivno u različitim udrugama i organizacijama, osobito onima s političkim ciljevima kao primarnima. Zbog svega što je izazvala u trenutačnom odnosu političkih snaga u domovini i iseljeništvu, a osobito zbog dugoročnih učinaka na hrvatsku kulturu i politiku, Deklaracija je bitan datum u kronici suvremene Hrvatske. S koje god strane razmotrili ovaj događaj, on u datiranju fenomena koji nazivamo Hrvatskim proljećem ostaje prvi datum.
Početak. Prvi jaglaci i visibabe. Proljeće koje je uranilo pa je zato, na koncu, i sprženo.
Ali faktički je potrajalo gotovo pet godina - do kraja 1971.
Objavljivanje Deklaracije djelovalo je u hrvatskom društvu poput groma najveće voltaže. Događaj je odjeknuo i u drugim republikama SFRJ. Pokazao je da su se u ondašnjem
političkom polju jugoslavenske države već bili nagomilali visoki politički naboji, i da
će, prije ili poslije, rezultirati onim čime u svim sličnim socijalnim i političkim stanjima
rezultiraju: prosvjedima, bunama, pa i socijalnim i političkim prevratima.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Ako se u kronologiji neki datum, ili neki događaj može smatrati formalnim i stvarnim početkom Hrvatskog proljeća, onda je to bez ikakve dvojbe objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Tekst Deklaracije konačno je oblikovan i prihvaćen na sjednici Upravnog odbora Matice hrvatske, 9. ožujka 1967., a objavljen je ubrzo potom u tjedniku Teelegram nakon što su ga potpisale sve bitne kulturne
i znanstvene ustanove Republike uz glasove mnogih istaknutih pojedinaca, među kojima je bio i bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža; u trenutku davanja suglasnosti čak je bio član CK SKH. Kad je krenula hajka na Deklaraciju i sve njezine potpisnike Krleža će se odreći članstva u CK-u, ali ne i svoje potpore Deklaraciji.
Po svome značaju i po cilju za kojim je išla, Deklaracija je bila istodobno znanstveni, kulturni i politički dokument, kojim je zahtjevan ravnopravni položaj hrvatskoga jezika u ondašnjoj jugoslavenskoj federaciji. Zatražila je da se Ustavom federacije utvrdi i zajamči, da su u njoj ravnopravna četiri jezika, srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, i da se u javnom životu
državnoj upravi, školama, novinstvu, na radiju i televiziji (koji su bili u silnoj ekspanziji, s neodoljivim utjecajem na javnost i opću kulturu), i u svim drugim javnim sferama u Hrvatskoj, osigura dosljedna upotreba hrvatskog jezika, i imenom i sadržajem, onako kako ga je hrvatska jezikoslovna znanost normirala nakon odbacivanja tzv. Novosadskog srpsko-hrvatskog dogovora o jeziku (iz 1954). Deklaracija je ustvari odbacila srpsko-hrvatsko jezično jedinstvo i unifikaciju, zato jer je - prema zamislima jugoslavenskih integralista - imalo biti okosnicom u izgradnji jugoslavenske kulture kao nadnacionalne i jugoslavenstva kao konačnoga cilja u procesu odumiranja nacija, u smislu službeno važeće marksističke teorije o
naciji i političke prakse koja se na njoj temeljila.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
Središnja težnja u Hrvatskome proljeću 1967.-1971. od njegovih početaka
do žalosnoga kraja • bila je težnja za nacionalnom emancipacijom, za
oslobođenjem od unutrašnje i vanjske prisile nad svim oblicima narodnoga
života. Za naraštaj Hrvatskoga proljeća. za sve njegove sudionike, aktere,
sljedbenike i simpatizere, bez obzira jesu li bili u Partiji ili izvan nje, u Matici
hrvatskoj ili oko nje, u studentskome pokretu, u Zagrebu ili pokrajinskim
večim i manjim središtima, ili u posljednjim naseljima na karti Hrvatske, za
sve je njih nacionalna emancipacija, u svakom njezinu značenju, bila
ekvivalent slobode, mira i prosperiteta.
Oko korijena i datiranja događaja koje u političkoj memoriji uobičajeno nazivamo Hrvatskim proljećem ni poslije 35 godina od njihova gušenja nema, nažalost, ni sređenih ni općeprihvačenih stajališta i zaključaka. Još je manje suglasnosti o njihovim protagonistima i deklariranim ciljevima te o njihovim međunarodnim aspektima. Dapače, u svim dosadašnjim jubilarnim komemoracijama mnogo je nesporazuma i nerazumljivih
redukcija, pa čak i kalendarskih natega. U nekim se primjerima naglašava kao relevantno samo razdoblje 1969.-71., ili se čak ističe samo godina 1971., koja je, istina, bila kronološka kruna sveukupnoga zbivanja, ali i godina njegova sloma. Još su nerazumljivije konfrontacije i osporavanja koja su, u nekim primjerima, čak življa no zato su bila prije 35 godina, a koja se vrte oko pitanja tko jest, a tko nije bio istinski proljećar, tko se do kraja založio, a tko se nije založio za slobodu i prosperitet Hrvatske u onom važnom i uzavrelom razdoblju njezine povijesti, i na kraju, tko je djelovao u okviru sustava, a tko protiv sustava. Za čitatelje Hrvatskog iseljeničkog zbornika ovdje bih bio slobodan izložiti vlastito stajalište o nekima od aspekata onih događaja.
HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2006., Josip Šentija: Hommage Hrvatskome proljeću
In memoriam Vinko Nikolić (Šibenik 1912. - Šibenik 1997.) - Suradnja s domovinom
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Suradnja s domovinom
U emigraciji su se najvećom političkom vrlinom smatrale dobre veze s domovinom. Pogotovo one političkoga karaktera. Dok je Vinko imao brojne i vrlo kvalitetne veze, moje veze s Hrvatskom uglavnom su se svodile na obiteljske kontakte. No, to se promijenilo kad se jednog dana u našem stanu u Muenchenu pojavio već spomenuti don Anto Jelić. Možda će zvučati bizarno: poslao nam ga je u ono doba naš dobar prijatelj Vice Vukojević. Don Anto Jelić obnašao je dužnost dušobrižnika za hrvatske studente u Njemačkoj. To mu je omogućavalo česta putovanja i po Njemačkoj, ali i u Hrvatsku.
Mi smo se s njim ubrzo sprijateljili, krstio nam je Benjamina, pa smo mi njega, ali i on nas, nazvali kumom. Ugodna posljedica toga poznanstva bila je s jedne strane činjenica da nam je don Anto znao napuniti kuću hrvatskim studentima, pa smo tako upoznali brojne vrijedne i poštene mlade ljude.
No, daleko važnije bilo je to što je don Anto imao izvrsne veze s domovinskom opozicijom, pa je preko njega potekla rijeka informacija u oba smjera. Gotovo svi dokumenti koji su dospjeli u emigraciju (i bivali objavljeni) s raznih suđenja, presuda ili slično, godinama su tekli tim kanalom. Vinko je bio među prvima koji je saznao za te mogućnosti, pa se uobičajilo da smo dogovarali što treba i kako, ali i gdje objaviti. Tako je nastala cijela mala knjižnica tekstova vodećih hrvatskih političara od Marka Veselice i Vlade Gotovca do Franje Tuđmana. Tekstovi su dolazili posredovanjem don Ante do mene, a onda smo ih savjetujući se s Vinkom slali dalje.
Neke je rukopise dobio i objavio Hans Peter Rullman (a da do danas ne zna tko mu je zapravo poslao te rukopise) a neke smo slali Novoj Hrvatskoj, pa ih je objavljivao Jakša Kušan najčešće na hrvatskom i u engleskom prijevodu. Istim putom do mene je došao i Tuđmanov rukopis Nacionalno pitanje u Europi. S obzirom na opseg rukopisa, smjesta je bilo jasno da kao nakladnik u obzir dolazi samo Hrvatska revija. Vinko je tekst pročitao i nakon jedne od izložbi knjiga, za boravka u O1chingu, ponio ga sa sobom. Tako je u nakladi Hrvatske revije izašla knjiga budućega predsjednika Republike Hrvatske i doživjela čak dva izdanja.
Povratak glazbi
Mislim da ovaj prikaz ne bi bio potpun kad ne bih opisao svoj povratak dirigiranju, nakon duga niza godina političke djelatnosti u emigraciji.
Spomenuo sam već Bušićev dolazak u emigraciju. Njemu je uspjelo okupiti mnogo mladih emigranata, potaknuti akcije, probuditi mnoge nade i stvoriti za emigrantske okolnosti dobro uhodanu organizaciju. No, uz uspjehe, pojavilo se i mnogo negativnih tendencija, koje su kulminirale u sukobu starih i mladih emigranata. To su vrlo opširne teme i nema ih smisla na ovom mjestu dalje produbljivati. No, izdajničkim hitcima udbaškog atentatora na Brunu Bušića u Parizu 1978. godine nade koje je probudio bile su pokopane zajedno s njim, a sukobi su se nastavili.
Vinko je svu moju političku djelatnost poprilično kritički promatrao i nije baš bio oduševljen mojim ulaskom u višestruke emigrantske strukture. Za dugih jesenjih ili zimskih večeri u Olchingu često smo o tome razgovarali.
Zbog toga je Vinko bio jedan od prvih koji je moju odluku da se odmaknem od političkih organizacija i posvetim svom temeljnom zanimanju - glazbi, ne samo odobrio i pozdravio nego je to čak objavio u Hrvatskoj reviji (Jedan naš čovjek našao svoje pravo mjesto ... , HR br.3/l983.)
Jednako tako su me Vinko i Štefica poduprli kad sam najavio svoj najveći pothvat u emigraciji - izvedbu Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog. I, dakako, doputovali u Muenchen na prvu izvedbu 1985.godine. Odsjeli su kod nas i mogli iz prve ruke pratiti koliko smo bili angažirani. No, nisu doputovali samo Vinko i Štefica, na prvoj izvedbi okupila se cijela emigrantska elita od Mate Meštrovića i Ive Rojnice do dr.Ernesta Bauera i vlč. Vilima Cecelje.
Izvedbe Zrinjskog u Europi, Kanadi, SAD i Australiji pretvorile su se u najveći pothvat emigracije uopće, a poduprle su ga doslovce sve političke struje i frakcije političkog emigrantskog korpusa. Od prve izvedbe pa dalje, Vinko je u Hrvatskoj reviji pratio "trijumf hrvatske glazbe" kako je sam nazvao moje izvedbe. Doživio sam čak i tu čast da je Hrvatska revija objavila i slike s prve izvedbe, čast koja je bila rezervirana samo za vrhunske Revijine ljude i događaje (Bogdana Radicu, Ivana Meštrovića itd.).
Kraj
U emigraciji smo često razgovarali o povratku u Domovinu. Obično bi nam tada stariji uz kavu, čaj ili konjak objašnjavali kako oni, stariji, Hrvatske neće vidjeti, ali eto mi mladi ili naša djeca jednom ćemo se sigurno vratiti u slobodnu Hrvatsku. Politički događaji u svijetu koji su najavljivali promjene nisu dakako prošli nezapaženo ni u hrvatskoj političkoj emi¬graciji. Gorbačov, pad Berlinskoga zida ...
A nakon što su se i u emigraciji počeli pojavljivati disidenti iz Hrvatske, koje smo mi svesrdno poduprli, počeli držati politička predavanja, političke skupove - vrijeme se jasno mijenjalo na bolje. Povijesno zvono u isti je mah odzvonilo kraj komunizmu, Jugoslaviji, ali i hrvatskoj političkoj emigraciji.
S velikim brojem onih koji su nam govorili kako neće više ugledati Hrvatske ipak smo se jednoga lijepog dana našli u Zagrebu. Bili smo i na dočeku Vinka i Štefice u zagrebačkoj zračnoj luci. Time je bilo definitivno završeno jedno važno razdoblje našega prijateljstva. Započelo je jedno novo, no o tome nekom drugom prilikom.
Vijest o Vinkovoj smrti u Šibeniku, kako se samo sudbina poigrava s nama, zatekla nas je u Španjolskoj.
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Pokušajmo se vratiti temi
Kao što sam se i bojao, dobro sam zastranio pišući i sjećajući se divnih trenutaka s Vinkom i Šteficom. A zadana tema bila je, prisjetimo se: Vinko Nikolić u Njemačkoj. Ali, dakako, Vinkova djelatnost ne može se uklopiti samo u okvir, pa ma kako bio velik, Sajma knjiga u Frankfurtu. I prije toga čuvenog sajma Vinko Nikolić imao je u Njemačkoj čvrstu mrežu prijatelja, povjerenika, suradnika i čitatelja. Neke od njih sam već spomenuo. Utjecaj Hrvatske revije bio je velik, pogotovo među emigrantskim intelektualcima, ali i među brojnim gastarbajterskim intelektualcima koji su kupovali ili bili pretplaćeni na Hrvatsku reviju.
Osnovna teza koja je davala ton svim izdanjima Hrvatske revije bila je: Hrvati imaju pravo na svoju državu i oni će to pravo kad-tad, čim im to dopuste okolnosti, izboriti. Sljedeće dvije temeljne Revijine aktivnosti po¬sebno su zanimale sve emigrante, pa tako i one u Njemačkoj: rasvjetljavanje zločina na Bleiburgu i obrana kardinala Alojzija Stepinca od napa¬da komunista. Osim toga, Hrvatska revija bila je marljiv kroničar života političke emigracije pa je uz Novu Hrvatsku nezaobilazan izvor za svakoga tko će se, nadajmo se, jednom u budućnosti ozbiljno posvetiti pisanju povijesti hrvatske političke emigracije.
U dosljednoj obradi i dokazivanju navedenih tema, Hrvatska revija stekla je neprolazne zasluge za Hrvatsku, a Vinku je time podignut najljepši mogući spomenik. Hrvatska revija uživala je golem ugled u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj itd. Pouzdano znadem da su brojne hrvatske katoličke misije u Njemačkoj marljivo naručivale i širile Revijina izdanja među našim radnicima, a isto tako znadem da su tim kanalima brojni primjerci Revijinih izdanja odlazili u domovinu (sve što je išlo u domovinu Vinko je davao besplatno).
Pojava Revije na Sajmu knjiga u Frankfurtu intenzivirala je Vinkove veze s njemačkim Hrvatima i omogućila mu da svake godine proputuje Njemačkom, obilazeći svoje čitatelje. Nisam svuda mogao ići s njim, ali znam primjerice, jer sam ga na taj sastanak redovito sam vozio, da se svake godine sastajao s bogoslovima franjevačke hercegovačke provincije koji su studirali u Augsburgu. Takvih je sastanaka u drugim aranžmanima bilo mnogo. Uz to je frankfurtska izložba omogućila redovite sastanke s mnogim ljudima iz domovine.
Isto tako znam, iako tamo nikada nisam išao s Vinkom, da se u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Frankfurtu svake godine sastajao ne samo s vrlim naddušobrižnikom fra. Bernardom Dukićem i njegovim suradnicima nego i s nakladnicima iz Domovine, ponajprije s neprežaljenim vlč. Josipom Turčinovićem, direktorom Kršćanske sadašnjosti. Svi ti susreti, svi ti kontakti, pridonosili su širenju ne samo Revijinih izdanja nego i političkih ideja koje je Revija nosila.
Mi smo ih u ono doba označavali čistim hrvatskim rodoljubljem bez ikakvih ideoloških natruha.
Na kraju krajeva, prema količini pošte koji je Hrvatska revija godinama dobivala na poštanski pretinac kojim sam upravljao, moglo se zaključiti kakve opširne kontakte Vinko održava sa svojim čitateljima. Pisma, dakako, nisam čitao, ali sam morao pozorno zagledati novčane uplatnice (uglavnom iz Njemačke), po kojima se vidjelo kako je širok krug Revijinih čitatelja.
Uz to, Revija je redovito objavljivala, uz obavijesti iz Njemačke, i suradnju svojih dopisnika koji su živjeli u Njemačkoj: Gojka Borića, Stjepana Šuleka, dr. Ernesta Bauera i drugih već spomenutih. Sve to daje prilično jasnu sliku o čvrstim vezama Revije i Vinka s Njemačkom, ali možda malo govori o izvanrednoj popularnosti koju je Vinko uživao, dakako ne samo u Njemačkoj. Mogao bih ovdje nabrojiti barem pedesetak Vinkovih vjernih prijatelja i čitatelja samo u Muenchenu (na prvom mjestu dakako gospodu Jakova Stričevića i Josipa Zoričića), koji su ga redovito, kad god bi u grad došao, očekivali i zvali ga da ih posjeti. A ako je to koji put bilo nemoguće (zbog nepredvidljivih okolnosti), njihovo je razočaranje bilo zaista veliko.
Osim toga, izložba knjiga omogućila je mnogo književnih večeri Hrvatske revije, koje smo organizirali ili u sklopu sajma ili izvan njega. Gotovo svake godine morali smo tražiti nove prostorije za takve književne večeri, jer se broj sudionika povećavao, pa je tako rasla i potreba za drugim, većim, prostorom.
Kumstvo
Konačno, napokon, i nama se Cerovcima 1976. godine rodio sin. Naše oduševljenje, dakako, nije moguće opisati. Već početkom godine dogovorili smo se s Nikolićima da budu kumovi. Ako bude sin, onda je kum Vinko, a ako bude kći, kuma je, dakako, Štefica. I opet, ravnali smo se prema Sajmu knjiga, pa je krštenje bilo u Muenchenu nakon sajma. Krštenje je obavio naš prijatelj i politički suradnik don Anto Jelić, a Benjamina je na rukama držala - kum ovamo ili onamo - Štefica.
Benjamin je već tada priredio njemu inače „svojstvenu predstavu“! Na koliko god krštenja sam bio, nijedno dijete nije se toliko deralo, doslovce iz petnih žila, kako se to kaže, a Štefica ga je u tijeku obreda jedva zadržala da joj ne izleti iz ruku. Slavlje nakon sakramenta krštenja održali smo u našem tadašnjem stanu u Muenchenu. Bilo je skromno, sukladno našim ondašnjim mogućnostima, a kumstvo s Nikolićima još je više povezalo naše obitelji.
Kad smo se nekoliko godina kasnije preselili u Olching, selo pokraj Muenchena, i kad nam se rodio drug sin Domagoj, uobičajilo se da nam Nikolići dođu nakon Sajma knjiga na koji tjedan odmora. Kako smo tada stanovali u kući, mogli smo Vinka i Šteficu, udobno smjestiti a oni su nam rado dolazili. Nisu dolazili svaki put odmah nakon izložbe. Znali su prvo obići druge prijatelje, Dončeviće u Koblenzu ili Kovačiće u Stuttgartu, a zatim bi završno ostali tjedan ili dva kod nas u Olchingu.
Kao gosti, Vinko i Štefica bili su upravo nevjerojatno diskretni i nenamet¬ljivi, dobro pazeći da posjetom ne dovedu u pitanje uobičajen red naše obitelji. Kako bi se znali kod nas zadržali barem tjedan, bilo je dovoljno prilike da posjete sve svoje prijatelje u Muenchenu i okolici. A bilo je i prilike za zajedničke izlete. Mnogo godina kasnije, nakon povratka u Hrvatsku, često smo spominjali te naše sastanke u Olchingu. Obično bi takvo nostalgično sjećanje završilo tvrdnjom da smo se prije, dok su oni živjeli u Barceloni, a mi u Olchingu, viđali češće nego sada, kad i jedni i drugi živimo u Zagrebu.
Krivicu za to snosile su naše brojne obveze, pogotovo Vinkove, koje je preuzeo nakon dolaska u domovinu. No, jedan datum pažljivo smo čuvali za obvezatan sastanak: Vinkov rođendan 2. ožujka. Obično bi se našle tri obitelji, uz Nikoliće još Marune i mi Cerovci.
Na kraju ovako čisto osobno intonirana ulomka, moram dodati i sljedeće: zbog mojih brojnih pothvata, bilo političke ili kulturno-političke naravi svakih smo se nekoliko godina znali naći u nepremostivim problemima financijske naravi. Iako mi nije bilo do šale, ipak sam se šalio, da naše krize nastupaju ciklički, poput kriza u kapitalizmu. Nikolići su, s obzirom na brojne i uske veze znali za te neprilike i prema svojim mogućnostima pomagali nam i riječju i djelom, na čemu smo im bili i onda, a i sada smo, i te kako zahvalni.
In memoriam Vinko Nikolić (Šibenik 1912. - Šibenik 1997.) - Povjerenik Hrvatske revije
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Povjerenik Hrvatske revije
Još prije prvoga nastupa na Izložbi knjiga u Frankfurtu supruga i ja odlučili smo se preseliti u Muenchen, kako bismo bili bliže Hrvatskoj, a time i rodbini. Dan nakon zatvaranja izložbe utovarili smo ono nešto stvar u unajmljeni kamion (pri utovaru su nam pomagali Jakša Kušan i pokojni Gvido Saganić) i napustili Frankfurt.
Već sam spomenuo da su te prve godine za nas mlade emigrante bile teške godine stvaranja egzistencije. Uz politički rad koji je našim preseljenjem u Muenchen postao vrlo zahtjevan, nismo se mogli baviti još pisanjem. Ipak, koliko smo mogli, pomagali smo nastup hrvatskih izdavača, u Frankfurtu 1 974.godine, pogotovo što su se tada Hrvatskoj reviji i Novoj Hrvatskoj pridružili i drugi nakladnici, na čelu sa Ziralom i njegovim nezaboravnim predstavnikom u Europi, pokojnim fra. Lucijanom Kordićem.
Već iduće 1975. godine, početkom travnja, prvi put smo susreli Nikoliće u Muenchenu. Razlog je bio doduše tužan. Umro je u 95. godini političar dr. Stjepan Buć, prijatelj Vinka i Štefice, i oni su došli na njegov pogreb. Nakon pogreba Vinko me je, u samo njemu svojstvenu stilu, silno iznenadio! Ponudio mi je da postanem povjerenik Hrvatske revije. Ali ne jedan od onih povjerenika koji su samo prodavali njezina izdanja, nego nešto mnogo važnije i povjerljivije! No, potrebno je sada, zbog mnogih koji ne poznaju ondašnji položaj Hrvatske revije, objasniti tadašnje okolnosti.
Naime, nakon što je 1966.godine odlučio iz Argentine preseliti Hrvatsku reviju u Europu, Vinko, zajedno sa Šteficom, našao se pritisnut brojnim ma1tretiranjima tzv. demokratskih zemalja poput Francuske, Njemačke, Švicarske itd. Nakon lutanja Europom, nakon poraza u Parizu gdje mu je policija uništila slog novoga sveska Hrvatske revije, Vinko i Štefica naposljetku su se smjestili u Barceloni. Bila je to tada još Francova Španjolska, s lošom, ekstremno desničarskom, reputacijom u svijetu. Kako bi Hrvatsku reviju i sva njezina izdanja zaštitio od negativna etiketiranja, Vinko je odlučio Hrvatsku reviju službeno objavljivati u Njemačkoj, i to u Muenchenu. Jest da je časopis bio tiskan u Barceloni, ali adresa na njemu bila je muenchenska, a i bankovni račun za pretplate nalazio se u munchenskoj banci. Toliko o tom stanju koje je do toga trena i meni bilo zapravo prilično nejasno. Nadalje mi je Vinko objasnio da poštanskim pretincem u Muenchenu, na koji dolazi gotovo sva pošta Hrvatske revije, kao i pretplate upućene poštanskim uputnicama, da je dakle svime time upravljao pokojni dr. Buć. Pa kako se nakon njegove smrti pojavila potreba za novom osobom koja bi preuzela tu zaista povjerljivu zadaću i obvezu, Vinko je upitao mene da li bih pristao biti njegovim povjerenikom u Muenchenu.
Bila je to za mene ne samo čast nego mi je to pokazalo i povjerenje koje je Vinko tada gajio prema meni. Prihvatio sam ponudu. Od tada, godinama, svakog tjedna preuzimao sam gomilu pošte Hrvatske revije i slao je u Barcelonu, a novčane uplatnice prebacivao na bankovni račun. Dakle, godinama je kroz moje ruke prolazila gotovo kompletna (Vinkovi prijatelji i stalni suradnici slali su mu, dakako, poštu izravno u Barcelonu) korespondencija Hrvatske revije, brojna pisma naših gastarbajtera, pisma iz domovine (slana iz Graza ili Trsta), pisma hrvatskih katoličkih misija, i tko bi ih sve nabrojio, a da ni u jednom jedinom slučaju, ni jedno jedino pismo, niti jedna jedina uplatnica nije završila u krivim rukama.
Spominjem te činjenice tako detaljno samo zbog apsurdnih i primitivnih optužbi kojima su me ovdje u Hrvatskoj obasuli neki politički divljaci.
Tako, u toj početnoj situaciji, u veliku povjerenju i međusobnim simpatijama, zametnulo se i duboko prijateljstvo između naših obitelji. S Vinkom sam mogao raspravljati o najpovjerljivijim temama i uvijek se pouzdati u njegov savjet. S Vinkom sam se mogao opustiti i šaliti na naš račun. S Vinkom se, kako to Nijemci kažu, moglo konje krasti.
Nešto je ipak bilo tabu-tema u svim tim našim razgovorima: pseudonimi suradnika iz domovine. Iako sam ja za neke znao i iako je Vinko znao da ih ja znadem, od njega o tome nisam nikad čuo nijedne jedine riječi. Kad već govorim o tome, želim spomenuti i Vinkovu posebnu osobinu: nije dopuštao da mu se bilo tko plete u uređivačku politiku Hrvatske revije. Bio je spreman objaviti najrazličitija politička stajališta, pa i ona posve suprotna njegovima, ali upletati se u uređivačku politiku nije dopuštao ni najboljim prijateljima, ni dugogodišnjim vjernim suradnicima, a bome ni malobrojnim dobročiniteljima.
Moj posao povjerenika Hrvatske revije u Muenchenu bio je zaista opsežan i zahtjevan, sve do demokratizacije Španjolske nekoliko godina nakon Francove smrti. Tek tada je Vinko u Hrvatskoj reviji uz muenchensku adresu objavio i adresu u Barceloni, pa se opseg pošte smanjio, ali je još dolazilo poprilično pošte, te sam tu dužnost obnašao sve do 1990. godine, kada sam vratio ključeve poštanskoga pretinca Vinku radi povratka u Hrvatsku.
Proslave
Uz političke sastanke, skupštine i nezaobilazni Frankfurtski sajam knjiga, jedna od rijetkih prigoda za emigrantske susrete bile su i proslave. Prvu takvu organizirali smo u povodu 25. obljetnice izlaženja Hrvatske revije, za Sajma knjiga u Frankfurtu 1975. godine. U samo tri godine nastupanja, uvjeti i okolnosti nastupanja su se bitno izmijenili. Dok je prvih godina teret priređivanja izlaganja bio na leđima nekoliko pojedinaca, već 1975. godine bio je organiziran odbor za pripremu nastupa u Frankfurtu.
Moram spomenuti našega neumorna i samozatajna prijatelja Zvonka Baotića, koji je dio svog života utkao u rad na pripremama za sajam. A budući da je u to doba imao u Frankfurtu i restoran, s odličnom kuhinjom, udomaćilo se da smo, nakon cijeloga dana rada na sajmu, odlazili na večeru u Zvonkov restoran. Stoga je bilo i prirodno da je Revijina obljetnica proslavljena, uz večeru, u subotu 11. listopada.
Uopće, te godine, izložba je bilo u velikoj opasnosti, jer su Jugoslaveni najavili napad na naš izložbeni prostor na sajmu knjiga i napad na naše, tada već dobro poznate, političke sastanke u restoranu Zvonka Baotića.
Dugo smo, prije samoga početka sajma, raspravljali o tome što bismo trebali poduzeti ako zbilja dođe do nekakva napada. Njemačka nas je po¬licija obavijestila da Konzulat SFRJ u Frankfurtu nastoji organizirati "poštene i ogorčene jugoslovenske gastarbajtere" koji bi na nas nasrnuli.
Budući da sam tada bio poprilično politički angažiran i kako sam u to doba često putovao, sa mnom su putovala kao moje osiguranje obično i dvojica političkih emigranata, Vlado i Jandro. Nikada se nisam uvjerio u njihovu stvarnu borbenu moć, jer nismo došli u situaciju da je moramo iskazivati, ali jedno je sigurno: bili su vrlo dekorativni. Obojica dvometraši, jedan crn (Jandro), a drugi plav (Vlado) bili su upravo idealni čuvari hrvatskog izložbenog prostora. A, dakako, osiguravali su i proslavu 25. obljetnice Hrvatske revije.
Proslavom je Vinko bio ganut, a ne manje bila je ganuta i Štefica. Svi koji su sudjelovali u pripremama za proslavu dali su sve od sebe. Koliko se sjećam, govorili su Nikola Kovačić iz Stuttgarta, zatim predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća, nezaboravni profesor dr. Stanko Vujica, vrli franjevac fra. Lucijan Kordić i svima danas dobro poznat dr. Tihomil Ra¬đa. Proslava je bila pun pogodak. Bili su nazočni gotovo svi prijatelji Vinka i Štefice, velik broj suradnika Hrvatske revije te brojni simpatizeri.
U čast 25.obljetnice Vinko je priredio vrlo uspješan, upravo veličanstven Zbornik Hrvatske revije, kojim je na najbolji mogući način obilježio taj važan jubilej. Taj frankfurtski sajam knjiga ostao nam je u sjećanju po još jednom važnom događaju. Jakša Kušan donio je najnovije izdanje Nove Hrvatske sa, za one prilike, senzacionalnom vijesti: Bruno Bušić došao je u emigraciju i radio je u Novoj Hrvatskoj u Londonu.
In memoriam Vinko Nikolić (Šibenik 1912. - Šibenik 1997.) - Hrvatski pravopis - "londonac "
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Hrvatski pravopis - "londonac "
Usporedno s pripremama za izdavanje Hrvatskog pravopisa, iznio sam i ideju našega nastupa na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu. Nama u uredništvu činilo se prirodnim da takav vrijedan pothvat dogovorimo i provedemo zajedno s Hrvatskom revijom, koja je imala mnogo više izdanja za nastup na tako prominentnoj izložbi knjiga nego NH, koja je imala samo Hrvatski pravopis. Budući da se Vinko Nikolić složio s našom idejom, a sve se događalo u lipnju i srpnju 1972, mi smo iz Londona poduzeli sve korake da se prijavimo za izložbu već te 1972. godine. Čak smo posjetili upravu izložbe u Frankfurtu, no to nije bilo od koristi. Prekasno smo s prijavili i nigdje više nije bilo mjesta za nas. Tako se dogodilo da smo s uspjeli prijaviti tek za 1973. godine.
U kolovozu te nama tmurne 1972. godine supruga i ja preselili smo se iz Londona u Frankfurt, i tu je počeo naš pravi emigrantski život i još k tome teška borba za egzistenciju. Tko je bio u političkoj emigraciji, zna će što to znači, a onima koji nisu bili to se. ionako ne može objasniti.
Emigranti na svjetskoj pozornici
Obitelj Nikolić susreli smo, dakle, na sajmu knjiga u Frankfurtu 1973 godine. Bio je to prvi istup hrvatske emigracije na tako velikoj i važnoj međunarodnoj priredbi. Bili smo i odgovarajuće uznemireni. Mjesec prije početka izložbe dao sam otkaz u poduzeću u kojem sam bio zaposlen (radio sam kao skladišni radnik, pa mi i nije bilo teško ili žao dati otkaz), kako bih što bolje priveo kraju pripreme za tu izložbu. Naime, kako se pokazalo, s pravom smo se pribojavali jugoslavenskih podvala, ali smo i mi istodobno nastojali što više podvaliti Jugoslavenima.
Zbog toga smo prijavili i zakupi li izložbeni prostor za Hrvatsku reviju i Novu Hrvatsku usred jugoslavenskog izložbenog prostora, što je odmah izazvalo velike skandale diplomatskoga karaktera.
Nikolići su te prve godine odsjeli kod obitelji Dončević u Koblenzu, nekih 120 kilometara od Frankfurta. Već ta činjenica pokazuje da nitko od nas nije te prve godine mogao ni zamisliti golem uspjeh koji će taj hrvatski emigrantski nastup imati. Nitko zaista, pa ni najveći optimist među nama, nije mogao zamisliti da će se taj prvi nastup već od iduće godine pretvoriti u najveći, najvažniji i sveobuhvatan godišnji sastanak hrvatske političke emigracije. Od te godine velika
većina političke emigracije ravnala je svoje djelatnosti prema terminima Frankfurtskoga sajma knjiga. U to vrijeme održavali su se politički sastanci, dogovarale godišnje skupštine političkih i drugih emigrantskih društava, a i prekooceanski Hrvati počeli su planirati svoje dolaske u Europu prema Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.
Ne bih želio gubiti vrijeme i prostor opisujući psine i podvale jugoslavenske primitivne diplomacije, koje su pratile kako prvi, tako i sve ostale naše nastupe na izložbi knjiga. Reći ću samo da su zbog našega prvog nastupa, a ponajviše zbog izdanja hrvatskoga pravopisa, doslovce sišli s uma. Napomenut ću i to daje zajednički izložbeni prostor Hrvatske revije i Nove Hrvatske, a poslije su se pridružili i drugi hrvatski nakladnici, bio jedan od zacijelo najposjećenijih izložbenih prostora na cijeloj izložbi, tako da uprava jednostavno nije znala što bi s nama započela. Otkazati nam sudjelovanje nisu mogli, a gdje god su nas, unutar engleskoga paviljona smjestili, stvarali smo gužvu. Na našem prostoru rojile su se stotine posjetitelja, ometajući tako posao našim engleskim susjedima i izazivajući njihove stalne prosvjede.
Uz to je za Hrvatsku reviju, kao dakako i za Novu Hrvatsku, izložba knjiga značila i velik prodor u svijet naših emigranata i radnika na privremenom radu u zapadnoeuropskim zemljama. Ta izložba jednim je potezom ispravila slabost i jednog i drugog nakladnika, koji su svoja sjedišta imali daleko od mase svojih potencijalnih čitatelja i kupaca, naime, u Barceloni odnosno u Londonu.
Nikada nisam ni s Vinkom, a niti s Jakšom, razgovarao o materijalnim učincima izložbe knjiga. To su bile teme u kojima se u emigraciji posebno pazilo na diskreciju. Politički uspjeh bio je više nego očit, gotovo opipljiv.
Vinko je, dakako, u sljedećem broju Hrvatske revije uz nekoliko slika donio i podroban opis prvoga nastupa na izložbi knjiga. Citirat ću ovdje samo dio od onoga što je već tada projiciralo naš pogled u budućnost. " .. Prolazile su tako mimo našeg "štanda" dvije gospođe, očito Njemice u prolazu, ugledavši veliki natpis KROATlEN, najednom će jedna drugoj:
-Ta, gdje se nalazi Hrvatska?
- Pokraj Jugoslavije! - bio je kratak, siguran odgovor.
Nije baš znalački, ali jest PROROČKI .... " (HR br 4/ prosinac 1973.)
Jest, svi smo mi tada vjerovali da je proročki i dočekali smo vrijeme kad se to proročanstvo i ispunilo.
In memoriam Vinko Nikolić (Šibenik 1912. - Šibenik 1997.) I.
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
Prvi kontakti
Moje veze s HR, a time i s obitelji Nikolić, sežu u davne šezdesete godine, kada sam kao mladi student glazbe u Beču dobivao, besplatno dakako, izdanja Hrvatske revije, a zatim ih uglavnom prenosio u Zagreb. Obično sam ih davao na dalju uporabu dr. Lavu Znidarčiću (koji je s HR bio u prisnim odnosima i za kojega sam nosio poštu kao i suradnju za HR u inozemstvo) ili svom pokojnom stricu dr. Dragi Cerovcu. Već tada smo Vinko i ja izmijenili nekoliko pisama, a prosljeđivao sam mu i pisma koja su mu upućivala spomenuta gospoda. Naš prvi susret, vrlo kratak, s mnogo opreznosti, bio je u Rimu 1970. godine, prigodom proglašenja svecem blaženoga Nikole Tavelića.
U političkoj emigraciji
Došlo je i prošlo hrvatsko proljeće. U svibnju 1972. našao sam se u političkoj emigraciji i to kao suradnik Nove Hrvatske. U Londonu me dočekao Zlatko Markus zajedno s glavnim urednikom Jakšom Kušanom. S obzirom na nas, onda još mlade snage, i na sve političke okolnosti koje je donijelo i nosilo obračunavanje s hrvatskom politikom u Karađorđevu, Jakša Kušan već je u siječnju 1972. godine revitalizirao Novu Hrvatsku i izdavao je kao mjesečnik.
U tomu mu je svojski pomagao i Zlatko Markus, koji mi je iz Londona u Zagreb, po majci Jakše Kušana, poslao nekoliko poruka i poziva da dođem u London. Budući da sam sa sobom donio i rijetki sačuvani primjerak Hrvatskoga pravopisa, koji je još za hrvatskog proljeća doživio teške unitarističke napadaje, a nakon sloma početkom 1972. cijela je naklada bila uništena, mi u uredništvu Nove Hrvatske odlučili smo izdati pretisak pravopisa.
Bilo je sasvim normalno da sam se odmah nakon dolaska u London javio Vinku Nikoliću. Njega smo smatrali doajenom hrvatskog emigrantskog izdavaštva, primjerom čistoga hrvatskog rodoljublja, a uz to dakako i najuspješnijim nakladnikom političke emigracije.
Osim toga Vinko je bio i svojevrsna moralna okomica, hrvatska institucija; nije oklijevao otvoreno i vrlo izravno žigosati loše pojave u emigraciji, kao što je hvalio dobre. To se moglo vidjeti, mnogo godina kasnije, i u njegovim nastupima u županijskom domu Hrvatskog sabora. Uz što je Vinka zanimao izvještaj o situaciji u Hrvatskoj, o tome smo vodili više telefonskih razgovora, Vinka je, dakako, zanimao i naš pothvat izdavanja Hrvatskog pravopisa. U to doba dogovorili smo i moju suradnju Hrvatskoj reviji, no budući da sam tada, generacijski, bio više vezan uz Novu Hrvatsku, tih prvih godina emigracije sam više objavljivao u Novoj Hrvatskoj negoli u Hrvatskoj reviji.
In memoriam Vinko Nikolić (Šibenik 1912. - Šibenik 1997.)
Na današnji dan 02.ožujka 1912. rodio se pjesnik, pisac i nakladnik Vinko Nikolić. Tako da smo, gajeći dobre, lijepe prijateljske odnose, godinama na današnji dan slavili Vinkov rođendan, sjećajući se pri tome i moje mame koja je također bila rođena 02.ožujka. Nakon smrti Vinka Nikolića Hrvatsku Reviju je kao glavni urednik preuzeo Boris Maruna. Zamiolio me je da za HR 3-4 1997. napišem tekst o Vinku Nikoliću s posebnim osvrtom na djelovanje Vinka Nikolića u Njemačkoj. Odlučio sam se taj isti tekst iz HR prenijeti na mom blogu da obnovim uspomenu na Vinka Nikolića. Tekst ću objavljivati u nekoliko nastavaka zbog njegove duljine.
TEŠKO mi je započeti neku vrstu nekrologa-sjećanja na Vinka Nikolića, kad još i sad, tolike mjesece nakon njegove smrti, gotovo svakodnevno, nekako očekujem da ću odjednom na Jelačićevu placu ugledati njegovu markantnu sijedu glavu i da će me, sa samo njemu svojstvenom gestom pozvati na kavu.
Zaista, uz Vinka nikad nisam mogao povezati pojam bolesti. Svi mi oko njega, naime, bili smo katkada bolesni, pa i oni mnogo mlađi, ali on je uvijek, barem naizgled, lako odolijevao i starosti i svim bolestima. Usprkos poodmakloj dobi, marljivo je izvršavao sve svoje obveze, a te su se nerijetko sastojale i od vrlo profana, fizičkog rada.
Dobro ga se sjećam kad smo zajedno, na jednoj od naših emigrantskih izložbi knjiga, vukli pakete s izdanjima Hrvatske revije prema izložbenom prostoru. Prije bi meni dosadilo nego njemu, a tada je već imao više od sedamdeset: "Vidiš koliko je kultura teška", šalio se i na moj i na svoj račun. A kad god spomenem Vinka, želim to naglasiti odmah na početku, mislim i na njegovu suprugu Šteficu.
Iako je sva slava i ugled urednika i nakladnika, koje je Vinko nedvojbeno zasluženo i uživao, pripadala samo njemu, Štefica je svojom svakidašnjom suradnjom s Vinkom bitno pridonijela uspjehu Hrvatske revije i kao časopisa i kao nakladničke kuće. U emigrantskim uvjetima, Vinko jedva da bi mogao sam obaviti taj golemi posao.
Hrvatska Revija u Njemačkoj
Novi urednik Hrvatske revije zamolio me da opišem djelovanje i veze Vinka Nikolića s hrvatskom emigracijom u Njemačkoj. Vrlo opširna i zahtjevna tema. Uz to, s obzirom na prijateljstvo koje se razvilo tijekom godina između obitelji Nikolić i Cerovac i s obzirom na kumstvo, to je i vrlo intimna, obiteljska tema.
Dakle, sva je prilika da ću temu lako i sigurno promašiti. Neće to biti prvi put ni meni, a ni novom glavnom uredniku. O njoj bi, dakako, mogli, možda i s većim pravom i s više podataka, pisati oni Vinkovi prijatelji koji su također živjeli u Njemačkoj i s kojima se Vinko sprijateljio mnogo prije nego s nama Cerovcima. Ponajprije tu mislim na gospođu Ivonu Dončević, koju je s Vinkom i Šteficom vezalo dugo i iskreno prijateljstvo, ili na Nikolu Kovačića. Ili na dugogodišnje suradnike HR kao što su npr. Gojko Borić i mnogi drugi. I tek se evo pišući prisjećam mnogih gotovo zaboravljenih, iskrenih Vinkovih l?rijatelja, kojih više nema među nama: vlč. Franje Lodete, fra. Dominika Sušnjare i nadasve vlč. Vilima Cecelje.
MATICA HRVATSKA - ILI ŠTO SU SVE U STANJU UČINITI HRVATSKI IDEALISTI
Napomena: 1977.god. navršavalo se 135 godina od osnutka Matice hrvatske. Matica hrvatska u Zagrebu bila je zatvorena, ukinuta. Povodom te godišnjice zamolio je urednik Hrvatske revije Vinkio Nikolić mog kolegu Zlatka Markusa i mene da napišemo za HR prigodne tekstove. Ovdje donašam moj tekst s napomenom da sam ga pisao 1976 i da sam zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti. Zlatka Markusa i Brunu Bušića mogao sam slobodno spominjati jer su obojica bila u emigraciji.Želim još reći da bih danas neke tvrdnje iz ovog teksta drugačije napisao.
Nakon studija u Beču, u ljetu 1969. počeo sam raditi u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, najprije kao trgovački putnik. Nakon toga sam došao na čelo Odjela za inozemno poslovanje, pa sam nastojao što više proširiti Matičina izdanja među naše ljude izvan domovine. U tu sam svrhu putovao u inozemstvo, jer nam je postala glavna briga širenje hrvatske knjige među naše radnike na privremenom radu u inozemstvu. Bio sam tako u Rimu s istim ciljem, na kanonizaciji Nikole Tavelića, pa sam tom prilikom u ime Matice dogovarao s uglednim hrvatskim povjesničarom o.dr. D. Mandićem o izdanju njegovih sabranih djela. Najvažniji je događaj bio nastup na Međunarodnoj izložbi knjiga u Frankfurtu, nu kako nismo mogli dobiti dozvolu za izvoz Matičinih knjiga, to smo se bili «prilijepili, Izdavačkom zavodu Akademije u Zagrebu. Na osnivačkom sastanku komisije MH za kulturne veze s Hrvatima u svijetu bio sam izabran za tajnika.
Tokom godine 1970. počeo sam upoznavati način rada MH i njene vodeće ljude. U prostorije MH, u Matičinoj 2, dolazilo je oko dvije stotine hrvatskih književnika, umjetnika i sveučilišnih profesora, i oni su sačinjavali čvrstu jezgru, unutar koje se odlučivalo o svim važnim pitanjima. Osim jednog posjeta Pere Pirkera, u središnjicu Matice nisu zalazili partijski ni državni funkcioneri.
Veoma često su se održavali sastanci Glavnog i Upravnog odbora Matice, na kojima, naravno, ja nisam sudjelovao. Nu, po pričanju i diskusijama izvan tih sastanaka, zaključivao sam, da unutar vodeće ekipe MH postoje tri struje, koje imaju dosta različite poglede na zadaću i daljnji razvoj Matice.
Jedna grupa starijih profesora i književnika, koji su već godinama sjedili u MH, bila je, doduše, zato, da se MH politizira, ali samo do neke izvjesne granice. Njihovo je stanovište bilo, da bi se MH morala boriti svim silama za hrvatska prava na području jezika i kulture, ali nikako dalje. Za njih su predstavnici borbenije grupe bili «sanjari» i zanesenjaci. Od njih sam češće čuo najavljivati «crne dane», a nakon Karađorđeva su «mudro» kimali glavama, kao da su htjeli reći: «Znali smo mi, s kime imamo posla.»
Druga grupacija bili su «učenici» Većeslava Holjevca, bivši i tadašnji viši i niži rukovodioci, partizanski oficiri, koji su bili zato, da se MH maksimalno politizira i izgradi u paraleInu političku partiju Savezu komunista, te da MH povede borbu za sva hrvatska prava, ali samo u okvirima Jugoslavije (vjerovali su, da je moguća demokratska i socijalistička Jugoslavija) i samo pod njihovim osobnim vodstvom. Oni su također bili zagovornici suradnje i dobrih veza s CK SKH.
Treća grupa, bila je sastavljena od mlađih sveučilišnih asistenata, docenata, profesora te književnika i ekonomista, a koji su smjelo i odlučno proveli politizaciju MH, koji su odlučno stajali na stanovištu slobodne hrvatske države, i koji su kao prvi cilj gledali paraliziranje utjecaja SK, prvo, naravno, unitarističkih krugova, a kasnije i ostalih.
«Ovo više ni Bog ne može zaustaviti, da stvorimo konfederaciju», izjavljeno je na jednom sastanku, pa i o konfederaciji se govorilo samo u užem krugu i samo kao o prvom koraku.
Koliko god su se te tri grupacije razilazile u mišljenju, to ni u kom slučaju nisu bile neke čvrste ili organizirane grupe, a ta podjela bila je vidljiva samo promatračima iznutra. Izvana je MH davala dojam monolitnosti i snage.
Jedan od glavnih problema, kojima se MH bavila, bio je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Nakon popisa godine 1971. bilo je jasno, da ih imade manje, nego što su do onda tvrdili. No isto tako je bilo jasno, da pod utjecajem srpskog društva «Prosvjeta», kao i nekih srpskih generala, teško može doći do nekog sporazuma između nas i njih.
No gdje god je to mogla, MH je tražila i njegovala dobre veze sa Srbima, pa je prilikom osnivačke skupštine Matice Hrvatske u Otoku kraj Vinkovaca prisustvovala i delegacija susjednog srpskog sela Gabos. Predsjednik mjesne zajednice i vođa te delegacije, Nenad Turičanin, rekao je tada nekoliko značajnih istina o tome, da se ovim utemeljenjem Matice Hrvatske u Otoku nastavlja «produbljivati djelo hrvatskih velikana, koji su zadužili svoje potomke, da uvijek bacaju zdravo sjeme u svoje njive. To sjeme i njive su vlastiti narodni jezik, kultura, običaji koje treba posijati u biće hrvatskog naroda, usmjeravajući ga uvijek prema čuvanju i njegovanju svoje bogate i kulturne baštine. Ne treba nikada zaboraviti se i gubiti svoja nacionalna osjećanja, jer ako to zaboravimo, onda ne možemo ni druge nacije i njihovu kulturu i nacionalnost poštovati ... » (HT, br. 2/23.)
No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa, koje su zastupali, kako u HT piše general-pukovnik Vlado Mutak, razni «emisari» poput generala Vidovića. «Smatram da to izvorno nisu misli Vidovića», kaže se u HT, br. 7/2. «Iza njega stoje poznate ličnosti i huškači poštenog srpskog naroda iz tog ustaničkog kraja. To je nastavak kampanje, pisanje letaka i pamfleta nekolicine bijednih samozvanih voda, s kojima srpski narod nema nikakve veze. Čitao sam njihov letak koji aludira na do da su Hrvati klali Srbe, da se raspada Jugoslavija, da se stvara NDH, da treba čuvati oružje i čim šuma ozeleni, treba u šumu! Oni traže autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije itd. Oni pišu pamflete protiv druga Šibla, a sve tobož u ime Srba iz Hrvatske. U pismu jednom našem uglednom znanstvenom radniku oni prijete hrvatskom narodu. Našeg predsjednika SK nazivaju «hrvatskom kraljicom», Miku Tripala ustaškim bojnikom te pišu razne gadosti.»
No sva mirna upozorenja huškačima nisu donosila ploda. Sva demokratičnost MH i sva otvorenost prema Srbima u Hrvatskoj, od kojih je dobar broj surađivao u glasilima MH, nije smirila situaciju. Zbog toga im je uvodničar HT od 29. listopada naglasio, da «Histerične pojave izazivalo je godinama, od Deklaracije nadalje, i samo spominjanje hrvatskog imena! Zbog pjevanja hrvatskih pjesama i isticanja hrvatskih simbola još se i danas batina (Karin), prividaju ustaške kolone (Podravska Slatina), osuđuje na zatvor (Makarska)! Da li se išta slično zbilo u Hrvatskoj zbog, recimo isticanja srpskog imena i simbola, pjevanja srpskih pjesama? .. U pitanju nije ni ravnopravnost Srba u Hrvatskoj, ni njihovo pravo da odlučuju o nacionalnoj kulturi i prosvjeti... U pitanju je začudo kulturno-prosvjetna autonomija Hrvata u Hrvatskoj!».
U prvom broju «Hrvatskog Tjednika» objavljen je programatski uvodnik, koji govori o zadacama HT, ali ustvari iznosi program hrvatskog nacionalnog pokreta:
«U današnjem povijesnom razdoblju pred hrvatski se narod - kao glavna zadaća- nedvojbeno ističe dovršenje duhovne i teritorijalne integracije njegova nacionalnog bića. Konstituiranje njegove državnosti nije samo potreba oživotvorenja njegove stvarne ravnopravnosti i suverenosti u zajednici SFRJ, nego i pretpostavka budućnosti te zajednice ...
U životu svakog naroda nastupa doba kad valja odbaciti sve jednostranosti i sve isključivosti, da bi se obračunavši s grijesima i zabludama prošlosti, sadašnjost i budućnost mogla graditi na svemu onome što je biće tog naroda stvorilo na svim područjima ljudskog rada.»
Za nas je time bilo rečeno sve. To je bio naš politički program. I kad me netko u emigraciji mudro upita: da gdje smo mi to otvoreno napisali, da smo za slobodnu hrvatsku državu, onda ga moram zamoliti, da pročita i prouči ovaj citat.
Kao našu prvu zadaću mi smo tu istakli «duhovnu i teritorijalnu integraciju», čime smo dali do znanja, da se ne slažemo s podjelom granica, da ne prihvaćamo dijeljenje BiH od Matice zemlje, te da ćemo dovršiti ne samo duhovnu, nego i teritorijalnu integraciju hrvatskog bića. Jasno i glasno smo rekli, da pitanje budućnosti SFRJ, odnosno njenog opstanka, ovisi o tome, da li ćemo moći u toj zajednici ostvariti legalnim putem naše zahtjeve. Nadalje smo pružili ruku svima onima, koji su bili spremni raditi na «sadašnjosti i budućnosti» i prihvatiti sve Hrvate, bez obzira na njihovu političku ili vjersku pripadnost; pružili smo ruku svemu onome «što je biće tog naroda“
Po prvi puta u svojoj povijesti Matica Hrvatska počela je javno zastupati i iznositi mišljenje o gospodarskim problemima i tražiti njihovo rješenje.
Već u uvodniku u br. 2 HT. iznesena je «Istina o hrvatskom gospodarstvu»:
Tu je, između ostalog, rečeno, da se «iz našeg društvenog gospodarstva i od naroda ubire više poreza i raznih doprinosa nego što to njihove (hrvatske op. p.) zarade mogu podnijeti i tako se stalno troši više nego što bi se moglo». A nisu samo državne dažbine nesnosan teret, nego «je činjenica da sveukupno gospodarstvo Hrvatske mora već treću godinu za svoje dugoročne obveze bankama i reeksporterima vraćati više novaca nego što ga tijekom godine zaradi».
Da, «to je tragedija hrvatskog gospodarstva», kaže uvodničar, «a sada mu (hrvatskom gospodarstvu op. p.) nedostaje novaca za održavanje postojeće proizvodnje i zamjenu dotrajalih osnovnih sredstava ... ,)
Gospodarski odnosi ostali su cijelo vrijeme Hrvatskog Proljeća u središtu pažnje, pa su beogradske banke i reeksporteri poručivali Hrvatima, da „jedino s tenkovima mogu iz Beograda uzeti svoj novac». Na to im je u Imotskome jedan od vodećih Matičara odgovorio: «U redu, onda ćemo doći s topovima i tenkovima! »
Jedan od osnovnih planova MH, povećanje članstva, dobro je napredovao. Ubrzo je skoro svako selo u SR Hrvatskoj bilo obuhvaćeno našom mrežom. Danas mi se čini, da je najvažnije u tom okupljanju bilo to, što se nije pravilo razlike među ljudima zbog njihove prošlosti (do onda nepisani zakon u jugovini), nego je svatko mogao naći sebe, ukoliko je stajao na hrvatskim pozicijama. Povećanje članstva nije bilo samo sebi svrhom, nego su se time slijedili sasvim određeni planovi, na nekoliko kolosjeka.
Uključujući se u sve tokove nacionalne djelatnosti, Matica Hrvatska je uskoro postala središte zbivanja, oko kojeg se tih godina vrtio cjelokupni političko-kulturni život u Hrvatskoj. U Matici Hrvatskoj, a pogotovo u državnim uredima, bili su u modi hrvatski «konvertite», koji su se nakon tridesetak ili više godina sjetili svoje pripadnosti hrvatskome narodu. Oni su «hrabro» priznavali svoje prijašnje zablude, a u ime svoje hrabrosti za obraćenje tražili su za sebe još veće povlastice i još bolje položaje, a od nas drugih (koji smo bili na strani «pobijeđenih») zahtijevali su, da i nadalje glumimo poslušan i mek narod (koji je sretan, što ima takve rukovodioce).
Velika većina «aparatčika» ponašala se, kao da se ništa ne događa, uvukli su rogove i čekali, da «hrvatska euforija» prođe. Koliko god je Matica Hrvatska inicirala tzv. «marš kroz institucije», što je trebalo dovesti do toga, da bi naši povjerljivi ljudi ušli u postojeće državno-partijske strukture i zauzeli strateške pozicije, uspjeh te akcije bio je samo djelomičan. Korupcija, izdaja i laž duboko se ukorijenile u tlm strukturama; močvara nerada upravo je smrdjela pa nismo na tom polju postigli većih rezultata.
Ta «braća» ubrzo su na nišan uzela Maticu Hrvatsku, gotovo s ogorčenjem i uvrijeđeno: «Ta, šta sad traže ti nacionalisti u domeni, koja je do sad bila naša? Zar nismo m i jedini predstavnici, tumači i avantgarda hrvatskog naroda?»
Na takve napadaje odgovorio je u HT br. 18/3., dr. Ljudevit Jonke, predsjednik MH, člankom pod naslovom «Slovo o MH», rekavši: «Bolje je reći: ne trebamo je, nego je sramotiti uoči 130. obljetnice časnog postojanja«.
Tokom čitave 1970. u Hrvatskoj se raspravljalo o novom tjedniku, koji bi popunio prazninu, koja je bila nastala ukidanjem HKL-a. Kad je Matica najavila svoj zahtjev za dotacijama za namjeravano izdanje HT, odmah se u državnim i partijskim strukturama stvorio snažan odpor. Matičinu namjeru, da pokrene svoj vlastiti list, trebalo je ugušiti u začetku. Sasvim «demokratski i samoupravljački», odbijeni su svi zahtjevi za financiranje HT, pa je Matica bila prisiljena pokrenuti ga svojim ionako oskudnim sredstvima.
Prvi broj .HT izašao je u travnju 1971. i izazvao veliku pažnju hrvatske javnosti i bijes unitarista. Prodaja nije baš išla najbolje, nego je lagano, ali sigurno stagnirala. Po pričanju drugih, bila je prva redakcija pregolema i blokirana diskusijama mnoštva dobrih i pametnih ljudi, koji su u njoj sjedili, kao i neodlučnošću glavnog urednika. Kad je koncem svibnja HT počeo praviti gubitke, odlučio je UO MR povjeriti mjesto glavnog urednika Vladi Gotovcu, poznatom i dinamičnom hrvatskom književniku. Kao odgovorni urednik i nadalje je ostao Jozo Ivičević, glavni tajnik MH i profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu.
Gotovac je pozvao u redakciju cijeli niz mlađih novinara i pisaca. Tako sam tada i ja stupio u HT, nakon što sam sabrao nešto novinarskog iskustva suradnjom u VUS-u, a pogotovo u «Studentskom listu», gdje sam bio postao i «šef komercijalne službe». Nisu me dobro tu gledali, jer sam došao iz MH, prozvaše me čak i «Matičinim špijunom», ali su me podnosili, jer im je bilo mnogo stalo do prodaje lista. Tako sam ujedno u tom listu ušao u bliži dodir sa studentskim životom Hrvatskog sveučilišta, što mi je kasnije dobro došlo.
Ne znam kako se to dogodilo, no pod vodstvom Gotovca i Ivičevića, redakcija HT postala je u tren oka dobro uhodana ekipa, kojoj nije trebalo mnogo priče, da bi znala što treba raditi. Na način rada i na duh, koji je vladao u ekipi, HT mogao bih izgovoriti tisuću pohvalnih riječi, i još ne bi bilo dosta. Ne da nije bilo svađa i nesporazuma. Znali smo se na sastancima redakcije i te kako pograbiti. No uvijek je pobijedio zajednički interes: što bolji i što aktuelniji HT.
Novi stil redakcije više je odgovarao širokoj čitalačkoj publici, pa je tiraža počela rasti vrtoglavom brzinom. Već u rujnu smo prešli brojku od sto tisuća, u studenom brojku od stopedeset tisuća, a planirali smo božićno-novogodišnji broj izdati u nakladi od dvjesto tisuća primjeraka. Takav uspjeh kod čitalačke publike nije gotovo nitko očekivao. Bili smo opijeni uspjehom, i danas mi se čini, da smo radili kao u nekakvom transu, iako su uvjeti rada bili nemogući, nesnošljivi.
Sama redakcija HT bila je smještena u dva bivša zahoda, koji su, srećom, bili prostrano projektirani, pa su ispale od njih dvije male sobe; u jednoj su sjedili glavni i odgovorni urednik, a u drugoj tajnica. Mi mlađi smo se snalazili, kako smo najbolje znali i umjeli. Dok nije bilo šefova, koristili smo njihovu sobu za rad i razgovore s posjetiocima, a kad bi koji od ove dvojice došao, i mi izletili iz njihove sobe, onda smo se širili po prostorijama MH, ne štedeći niti sobu Predsjednika. Velika sala MH često je sličila na narodna proštenja, bila je puna gostiju, a po kutovima su sjedili Bušić, Markus i drugi novinari (podsjećali su me na ispovjednike) i razgovarali sa svojim posjetiocima. Ta opća zbrka povećavala se četvrtkom ujutro, kad je HT izlazio, jer onda su u Maticu dolazili i prodavači, koji su stvarali neopisivu galamu i strku. Stariji Matičari su u taj dan potpuno prestali dolaziti u prostorije MH, a mi mlađi smo uživali u toj gužvi. (Današnji kvisling u Hrvatskoj, Goran Babić, također je često s nama ondje sjedio!)
Četvrtkom poslije podne smo imali redoviti sastanak redakcije, na kojem se analizirao tek izašli broj i planirao slijedeći. Koplja su se lomila uglavnom oko toga: što i kako objaviti, a što ne. U tome je bio dio redakcije napose radikalan, dok je opet bilo nekoliko opreznih, koji su savjetovali razboritost. No biti razborit u tim revolucionarnim danima nije bilo jednostavno. Tekstova za Tjednik bilo je dovoljno, jer se nagomilalo problema, o kojima se do onda nije smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. Svoje tekstove o Australiji sam, npr, donio već za prvi broj Tjednika, no bili su odbijeni, i tek prihvaćeni najesen. Slične su se neprilike događale i drugim kolegama. Nešto što danas nije bilo dobro, sutra se već moglo objaviti.
Novinarska iskaznica HT nije bila sama po sebi nikakovo jamstvo, da će njen nosilac dobiti traženu pomoć ili informaciju, pogotovo ne u državnim i partijskim strukturama, kao što su to dobivali novinari državnih listova. Koliko sam puta u Saboru i Gradskoj skupštini osjetio, da nisam poželjan i da sam novinar opasnih novina. Zato smo se u takovim institucijama uglavnom obraćali našim ljudima, ako ih je bilo.
Kad sam u Mostaru posjetio predsjednika općine Radoslava Andrića i upitao ga, da zašto, nije dozvolio nastup Vici Vukovu, onda me je drug predsjednik općine napao fizički, a pomogli bi mu i neki općinari, da se nije umiješao sekretar partijske organizacije, koji me je obranio i na silu odvukao u svoju kancelariju. Drugi fizički napad doživio sam u Zadru, gdje me je napala grupa plaćenika, no obranili su me šoferi zadarskog Autotransporta, koji su me i bili pozvali u Zadar.
Koncem studenog sjedili smo u prostorijama HT (ne znam točno koji je to dan bio), kad je poput vihora uletio Zlatko Markus, a za njim i Bruno Bušić, i donijeli vijest, da su studenti odlučili proglasiti štrajk. Odmah je bila sazvana sjednica redakcije, na kojoj je odlučeno, da će redakcija HT podržati studente. «Ovo će biti ili konačna pobjeda ili naš poraz», rečeno je tada, «mi pobjeđujemo ili padamo sa studentima». Odmah smo organizirali danonoćno dežurstvo u redakciji i razletili se po gradu i sakupljali informacije. Imao sam dojam, da je cijeli grad u groznici. Studentski štrajk? Pa to je nevjerojatno! Tako se nešto još nije dogodilo!
U to doba pala je izreka jednog od vođa MH: «MH je sa svojim zahtjevima tri koplja ispred CKH, a hrvatski narod
je šest kopalja ispred MR». Sigurno je, da su studenti najbolje osjećali bilo naroda. I koliko god se onda nisam u svemu slagao s njima, moram reći, da je njihova vodeća ekipa (uz nekoliko (iznimaka) bila sastavljena od sposobnih i inteligentnih ljudi, koje bih (nakon što sam upoznao neke emigrantske «vođe») danas bio spreman slijediti u svaku akciju. Oni su znali što reskiraju i točno su procijenili svoje snage. Mislim da je to bilo pravo vrijeme za odlučnu akciju. Hrvatsko Proljeće bilo je na vrhuncu snage, i da studenti nisu zaoštri1i situaciju, hrvatskim partijcima bi bilo uspjelo situaciju razvodniti i bujicu odvesti u drugom pravcu.
Oni dalekovidniji studenti su osjećali, da će doći kad-tad do Karađorđeva, pa je trebalo učiniti sve ili ništa i prisiliti vrhove na odluku. Danas više nitko sa sigurnošću ne može reći, što bi se bilo dogodilo, da hrvatsko partijsko rukovodstvo nije u odsudnom trenutku podvilo rep. I opet da spomenem te obraćenike. Onako kako je propalo «službeno» Hrvatsko Proljeće, tako je propala i njihova «podrška» njemu. (To se pokazalo i ovdje u emigraciji, gdje se čitav niz ondašnjih «velikih političara» nije ozbiljno angažirao politički od straha pred Udbom. Njihove su glave očito i ovdje vrjednije od naših. Ta oni su navikli uvijek biti na pravoj strani.) Od svih tih partijaša jedino su s ponosom i s dostojanstvom odstupila dva nehrvata: Srećko Bjelić i Josip Gjergja. Ostali su se posakrivali po mišjim rupama.
Četvrtak 1. prosinca 1971., imali smo uobičajenu sjednicu redakcije, i nešto prije 16 sati netko je zamolio tajnicu, da donese tranzistor, «jer je tamo neka partijska sjednica u Karađorđevu». Otvorili smo, dakle, radio i spiker je počeo čitati govor našeg «najdražega» . Žao mi je, što nisam imao kameru da snimim lica prisutnih. To bi mi barem bio dokaz, pred onima koji su kasnije tvrdili, da su «znali», da se nešto iza brda valja. Ostali smo zaprepašteni, iznenađeni, i bilo nam je jasno, da je to kraj. UO MH je sutradan odstupio, pa je i redakcija HT podnijela ostavku.
Ponuđeno nam je zatim, da, doduše, i nadalje izdajemo HT, ali samo s kulturnim rubrikama. To je odbijeno riječima: «Mi možemo izdavati samo takav HT, kakav smo izdavali, i nikakav drugi». Došao je od nekud telegram «Sve što ste učinili, učinili ste časno!», a iz Đakova su nam poslali nekoliko sanduka vina, pa smo uz vino i sendviče sastavljali posljednji broj HT. Odjednom više nije bilo one užurbane atmosfere. Uz galamu i smijeh (u tom ozbiljnom trenutku) iznosili smo prijedloge, koji su bili dosta šareni. Nekako najorginalniji je bio, da objavimo samo četiri stranice, i na njima u obliku potjernica naše slike, pa do toga da objavimo neki tajni materijal o Baltićevim kćerkama. Na koncu je ipak ozbiljnost pobijedila i HT je složen onako, kako ga je 1972. objavila londonska NH. Složen, ali nije izašao, jer je «radnička klasa Hrvatske» u u osobi šefa «Vjesnikove» noćne smjene, Srbina, odbila da ga štampa. Uspjeli smo spasiti samo nekoliko prvih otisaka.
Razvila se ovdje vani od nedavna mudra diskusija: tko je u Proljeću odigrao bitnu ulogu? Tko je pokrenuo koga?
Narod? CKH? Matica? Studenti?
Narod, hrvatski narod smo bili mi svi.
I sve što smo učinili dobra, djelo je hrvatskog naroda, iz kojeg smo potekli. Sigurno je, da se Proljeće ne bi moglo razviti, kako se je razvilo, bez partijskih vođa. No njima velika većina Hrvata nije do kraja vjerovala, dok su Matičari i studentski vođe uživali bezrezervnu i bezgraničnu podporu svih nacionalnih snaga u Hrvatskoj!
Hrvatski komunisti - konvertiti imali su previše masla na glavi, da bismo im sasvim vjerovali.
A Matičari i studentski vođe bili su čisti hrvatski ideaIisti, koji su svoj rad, svoje djelovanje podvrgli najčišćim hrvatskim nacionalnim interesima. I da nije bilo podpore CKH, do Proljeća bi ipak bilo došlo. U drugoj formi, dakako, možda krvavo i s oružjem, ali bilo bi došlo. Naposljetku, već zbog toga, što je u Hrvatskoj izrasla nova generacija mladih intelektualaca, na mjesto onih koji su pobijeni na Bleiburgu. Hrvatska je opet imala svoju vodeću nacionalnu ekipu, i ta situacija bi se odrazila, možda ne 1971. nego nešto kasnije, ali bi se bila odrazila, kao što se odrazila i u drugim zemljama pod komunističkim vladama. Jer narod, hrvatski narod, znao je i prije u povijesti dići glavu, i bez CKH, pa bi bio digao i u komunističkoj Jugoslaviji. Podpora iIi nepodpora, ono 3 % hrvatskih partijaca bilo je u Proljeću od drugorazrednog značaja. Samo po njima, nikada ne bi bilo došlo do Hrvatskog Proljeća. Hrvatski nacionalni vođe, okupljeni u Matici i Savezu studenata, osjetili su blio naroda i odgovorili onako, kako se to od njih očekivalo: «Sve što ste učinili, učinili ste časno!» Ma od kuda došao taj telegram, bio je ne poruka pojedinaca, nego poruka nacionalnih Hrvata, poruka podpore, poruka priznanja.
«Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese... Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma!» (Izvanredni broj HT, prosinac 1971.), posljednja je poruka Hrvatskog Proljeća.
HRVATI.COM">
