27.03.2008., četvrtak
III. Socijalizam u Jugoslaviji: okvir za disidentstvo, opoziciju i otpor
1. Razdoblja socijalizma:
1945. - 1952.: Uspostava komunističke diktature
Uspostava totalitarnog sustava ukidanjem svekolike opozicije i eliminacijom
razlika između države i društva čini osnovne značajke ove rane faze. U skladu
s time, sve snage potencijalnog otpora su nemilosrdno likvidirane ili potisnute.
Paramilitarne formacije, nasljednice tj. ostaci vojnih formacija nastalih
u Drugome svjetskom ratu (ustaše, četnici) su uništene tako što su njihovi pripadnici
dijelom fizički likvidirani, a dijelom pozatvarani. Demokratske stranke
iz međuratnog doba su stavljene izvan zakona, a neki njihovi najprominentniji
predstavnici sudski gonjeni. Aktivnost Rimokatoličke crkve je raznim
zakonskim i administrativnim mjerama bitno potisnuta, a prosovjetske skupine
u KPJ uklonjene zatvaranjem njihovih članova ili slanjem pojedinaca u
udaljene izolirane sredine i logore. Krajem razdoblja svi su strukturni preduvjeti
za opozicijsku djelatnost nestali.
1952. - 1966.: Konsolidacija režima
Osnovno obilježje ovog razdoblja je uvođenje modela socijalističkog samoupravljanja
koje je trebalo biti socijalistička alternativa centralističkoj planskoj
privredi sovjetskog tipa. Samoupravljački je model, kao i sovjetski, bio
utemeljen na državnom vlasništvu nad sredstvima proizvodnje, ali je davao
poduzećima relativno visok stupanj individualne odgovornosti i nezavisnosti
u poslovnom odlučivanju. Premda visoke stope privrednog rasta koje su pratile
uvođenje ovog modela nisu samo rezultat modela nego i nekih drugih činitelja
(inozemni krediti, doznake radnika iz inozemstva), to je svakako pridonijelo
legitimaciji ovog modela socijalizma.
Režim se nastojao politički razlikovati od sovjetskog modela. Tako je vodstvo,
na početku, dopustilo isticanje više kandidata koji su se natjecali na izborima
za tijela u sklopu KP. Ovaj korak prema unutarstranačkoj demokraciji
ubrzo je napušten jer se pokazalo da su razlike u interesima tako velike da su
se pojavljivale tendencije prema višestranačkom sustavu u samoj Partiji. Kako
otvorena rasprava o društveno-političkim razlikama i alternativama nije još
bila dopuštena, sukob interesa često se artikulirao u nacionalnim bojama.
Središnji je sukob u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ - naziv za KPJ od
1952.) bio između dogmatskih sljedbenika centralističkog puta razvoja, vođenih
dugogodišnjim saveznim ministrom unutarnjih poslova i organizacijskim
sekretarom KPJ/SKJ Aleksandrom Rankovićem, i reformističkih zastupnika
federalizma. Sukob je kulminirao 1966., kada su reformisti uspjeli prevladati
pridobivši Josipa Broza Tita na svoju stranu. U tom razdoblju nije bilo prostora
za otvorenu artikulaciju političkih opcija. Manifestacije disidentstva ostale
su iznimka i prema, bile su ugušene. Ipak, pobjeda reformista u SKJ uvela
je značajnu promjenu u politički sustav te primjerice Juan Linz misli da se u
Jugoslaviji – pa tako i Hrvatskoj - totalitarna diktatura počela 1966. godine
mijenjati u autoritarnu s tendencijama prema demokratizaciji.
1966. – 1974.: Reformska politika
Nakon poraza centralističkog krila u jugoslavenskoj vladi počelo je razdoblje
politike ubrzanih reformi. U privredi se dogodilo djelomično preusmjeravanje
prema prihvaćanju tržišnih mehanizama, a bilo je dopušteno i malo
privatno poduzetništvo. Politički je život u ovom razdoblju donekle liberaliziran.
Promjene su se izražavale i u slobodi putovanja te u relativno tolerantnoj
kulturnoj politici. Učinci su bili dvojaki. S jedne strane, djelomično otvaranje
političkog sustava dopustilo je skupinama civilnog društva da se pojačano
politički angažiraju pa se tako npr. dogodio i značajan studentski protest
1968. S druge strane, reforme su dale priliku partijskim vodstvima konstitutivnih
republika da pojačaju svoje zahtjeve za nacionalnom samostalnošću. Obje
tendencije pokazale su se prvo u tzv. hrvatskoj krizi 1971./1972., kada je reformističko
krilo SKH tražilo primjenu daljnjih tržišnih reformskih mjera koje su
zaprijetile prekoračivanjem granica tolerancije saveznog vodstva. U isto je vrijeme
ova struja javno podržavala ideju o prelasku visoko centralizirane jugoslavenske
federacije u konfederaciju. Reformisti, predvodnici “hrvatskog proljeća”
mogli su računati na široku društvenu potporu – od Društva književnika,
širokih segmenata intelektualne elite, studenata.
Nakon pojave nacionalnih gibanja i u drugim republikama, a ne samo u
Hrvatskoj, J. B. Tito je 1971. poduzeo akciju, opozvavši, na tradicionalno autoritarni
način, vodeće reformiste u svim republikama. Socijalni i nacionalni
reformski pokreti ipak nisu time vraćeni značajnije unazad, iako su “stavljeni
pod kontrolu”. Jugoslavenski je parlament 1974. donio novi ustav koji je
sadržavao visok stupanj konfederalističkih elemenata. Hrvatska je kriza tako
konačno rezultirala ustavnim reformama koje su republikama dale jaču poziciju
prema središnjoj vlasti nego što su je imale ranije.
Šezdesete su godine obilježene i razvojem društvenih znanosti: na sveučilišta
se, uz otpore komunističkih dogmatika, najprije uvodi politologija, zatim
sociologija, priznaje se važnost psihologije i provode prva istraživanja javnosti
uz pomoć novoutemeljenih odjela za javno mnijenje pri republičkim institutima
društvenih znanosti. Brojni društveno-humanistički znanstvenici nakon
studijskih boravaka na sveučilištima Zapada donose na domaća sveučilišta kritički
znanstveni aparat društvenih znanosti. Na studijima društvenih i huma-
nističkih znanosti počela se oblikovati kritička i opozicijska misao. Razumije se
da je ona na početku bila na rubu, ali ipak je kritika sustava zahvaljujući znanstvenom
životu na sveučilištima – osobito u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu –
postupno jačala. Vladajuća elita, naravno, nije mirno gledala razvoj kritičke
misli i opozicijskog djelovanja.
Prema: Kleines Lexikon der Politik, (ur. Dieter Nohlen), München 2001., 28.
Tihomir CIPEK, “The Croats and Yugoslavism’’, u: Yugoslavism. Histories of the Failed Idea
1918 - 1992 (dalje: Yugoslavism), (ur. Dejana Djokića), London 2003., 81.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
|
- 07:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
