Cerovac komentira

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

29.02.2008., petak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Velika Srbija i „amputacija“ Hrvatske

Velika Srbija i „amputacija“ Hrvatske

29. Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoj i znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se usta¬novilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija »via facti« nametnula Nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hege¬monija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one: Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje »amputacije«, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, nedozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti [pokazali su?], da se znadu boriti, ali nisu znali [da] Srbiju urede kao evropsku državu.


Praktična snaga beogradske hegemonije

30. Međunarodno javno mišljenje mnogo se zanima za prilike u ovoj drža¬vi, jer osjeća da se radi o interesima šireg značaja već zbog njenog geografskog položaja između Dunava i Jadranskog mora. Novinstvo velikih naroda sa za¬nimanjem prima izvještaje o našim prilikama i raspravlja ih u posebnim člancima. U tome prednjači britanska štampa, koja, promatrajući stvar sa višeg gledišta, pokazuje osobito zanimanje i daje objektivan sud.
Stoga se po sebi nameće pitanje: Kako da se riješi ovaj problem?
U Beogradu neće pristati [na] nikakvo rješenje, koje neće garantirati, da će se i nadalje državni poslovi dirigirati i upravljati iz Beograda. To nam dokazuje i ono što smo gore iznijeli. U tom okviru oni bi valjda pristali na
nekoje reforme, kao na »koncesije« na polju administrativnom. To bi značilo stvarno nastavak ovoga stanja pod nekim manje više prividnim parlamenta¬rizmom ili pod otvorenom ili okrinkanom diktaturom.
Za orientalne realiste u Beogradu praktična strana pitanja ima veliku važnost. Ne puštaju lako iz ruke što su uhvatili. Neće dragovoljno pristati na bilo kakovo uređenje, u kojem bi Srbija ostala ograničena na samo svoje prihode. i da Srbijancima budu rezervirana mjesta samo u njihovoj zemlji. Protiv toga bi odma svi ustali u ime „narodnog jedinstva“ a protiv »rasparčavanja države«. To bi praktički značilo veći „gubitak“ nego li amputacija Hrvatske, u predpostavci da će Srbija zadržati Crnu Goru, Južnu Dalmaciju sa Dubrovnikom, Bosnu-Hercegovinu i Vojvodinu pod naslovom »Srpskih zemalja«. Međutim, kad bi to i odgovaralo današnjem shvatanju pravoslavnog elementa izvan Srbije, što nije sigurno, jer je i ovaj elemenat stradao pod beogradskom hegemonijom, stoji činjenica da je nepravoslavno stanovništvo u većini u Vojvodini kao i u Bosni-Hercegovini, a da i ne govorimo o Južnoj Dalmaciji sa Dubrovnikom, gdje je narod u ogromnoj većini hrvatski i ne bi htio ni čuti za takovu kombinaciju sa Srbijom, od koje ga odvaja sve pa i geografska udaljenost.

Katastrofalno eksperimentiranje

31. Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa.. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.
Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim kriterijem i njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi koje hegemonija politička sobom nosi.


Pravo kao temelj hrvatskih zahtjeva

32. Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što „tražimo“; a drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.
Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju, moguće, a to putom konsultiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.
Nakon [toga] lako će biti, ako se iskreno bude htjelo urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.
Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.19

19 Dokument u Arhivu HAZU, ostavština A.Trumbića, neregistrirano.

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.02.2008., četvrtak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Hrvatski narod izvan zakona

Hrvatski narod izvan zakona

23. U Beogradu su zinuli, ali, puni ratničke samosvijesti, nisu uzimali oz¬biljno Radićev mirotvorni pokret. Ponešto su se namrgodili, kada je vojska na¬išla na oružan otpor u nekim krajevima Hrvatske, gdje je konjogojstvo važna grana seljačke privrede, protiv bezobzirnog žigosanja seljačkih konja za račun vojske.!l Iako je u tom sukobu palo mnogo ljudi, stvar je zataškana putem jedne parlamentarne ankete u interesu onih koji su je izazvali. Ovo je bio dokaz i opomena, da je hrvatsko seljaštvo [spremno?] ustati i na kraj nu svoju obranu. Pokret se je proširio brzo i preko granica uže Hrvatske i njegov odjek počeo je svraćati na se i pažnju seljaka u Srbiji tim više što je on, kritikujuć beogradsku politiku to radio sa gledišta općih interesa socialnih, ekonomskih i čovječanskih.
Iz Beograda su preko svojih obavještača i agenata, koje [je] Radić lako primao, stali študirati, šta hoće taj čovjek, pripravni da ga lično zadovolje ma što tražio i sa nadom da će laskanjem i ličnim ponudama svladati ga, vezati ga za svoja kola i time na lak način »riješiti« hrvatsko pitanje.
Ni taj pokušaj nije uspio, onda se upotrebio teror, Radić [je] 1923.1! za¬tvoren sa cijelim vodstvom svoje stranke pod optužbom komunizma, a i nje¬gova seljačka stranka, koja je već imala 90 posto hrvatskoga naroda, kao komunistička stavljena je izvan zakona, po zakonu lOza zaštitu države«. Pod tom izlikom brzojavno se je odpuštalo i premještalo činovnike i nastavnike u masama, zatvaralo se je i u gradovima bezobzirce, aseljake prepustilo se razularenoj brutalnosti nenaobražene žandarmerije, koja je počinjala bez¬kažnjeno sve što je htjela za »spašavanje države«, što je izazvalo u mnogim krajevima prolivanje krvi Iako je sud proglasio ilegalnim progon zbog ko¬munizma vodstva seljačke stranke i pustio sve okrivljene na slobodu, policija ih jena izlazu iz suda uapsila i držala u ime preventivne mjere još šest mjeseci zatvorene u redarstvenoj kasarni.
Sa Radićem i čitavim vodstvom tako lišenim slobode obavljeni su par¬lamentarni izbori, a da stranka nije smjela izdati niti jedan izborni proglas, niti držati i jednu samu iZbornu skupštinu. Pa i pored toga što je suviše žan¬darskim kordonima sprečavan pristup na birališta i pravila se svakovrsna nasilja i bezakonja, dobio je Radić plebiscit sa 76 zastupničkih .mandata. Sam grad Zagreb, za dokaz jednodušnosti hrvatskog naroda, dao je .za Radi¬ćevu stranku više glasova nego li je u Beogradu, većem po broju stanov¬nika, bilo uopće upisanih birača u biračkim spiskovima.

Predsjednik vlade N.Pašić pregovara s Radićem u zatvoru

24. Osupnuti u Beogradu spremali su se dublje zagaziti, ali su prije toga izmijenjenom taktikom napravili još korak. Izšiljani su pobjedniku Radiću u zatvor, čak i zasebnim pismom predsjednika vlade Nikole Pašića osobiti izaslanici, koji su imali da uvjere, da, ako se primi »sporazum«, da će se sve učiniti za »spasavanje države«. Radić je pristao! Zašto? Zato, kako je on sam kazao, da spriječi krvavu katastrofu, na koju su, u divljačkoj mahnitosti, bili pripravni, po njegovu sudu, oni u Beogradu. Osim toga namjeravao [je], da kroz Beograd otvori sebi prodor u Srbiju da pokuša podrezat žile beograd¬skim vlastodršcima u srpskom seljaštvu.
11 Usp. o tome Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, Zbornik radova V, Beograd 1963, 52 i d.
12 Bilo jeto u prosincu 1924.


Sporazum


25. Radić je priznao dinastiju, monarhiju, narodno i državno jedinstvo (beogradskog tipa) i ušao sa svojim drugovima čak i u vladu kao kraljevski ministar, ali sa žigom amnestiranih komunista, jer je kao takovim srpska većina prethodno ukinula njihove zastupničke mandate, stečene plebiscitom hrvatskih birača.
U Beogradu je nastala radost, što im je uspjelo jednim samim ali vještim »državničkim« potezom »riješiti« hrvatsko pitanje, od koga je bila počela i Evropu pomalo boliti glava. Požurili su se, da izvijeste čak i Moskvu preko svojih onomašnjih pOUzdanika, da je hrvatsko pitanje svršeno i definitivno skinuto s dnevnog reda. Radić je u Beogradu odma uzbudio i zanio svojim govorima mase, pa je počeo praviti izlete i u okolišna sela, koja su se razigrala čim bi stigao. Igrao je sa srpskim seljacima njemu omiljeno seljačko kolo i prebirao na sitnoj tamburici (hrvatski mandolino), od koje se ni u zatvoru nije nikada rastajao, narodne motive.

Ministri pri vladi a ne u vladi!


26. Kao ministar znao je, da, sa čestim turnejama u razne krajeve, javno pokudi državnu politiku na obranu seljaka, pravednosti, poštenja i čovječ¬nosti. Ali je kao ministar brzo osjetio i naučio, da se državna politika vodi iza leđa »hrvatskih« ministara, da je i on u svome resoru peti kotač u kolima, što je javno žigosao originalnom frazom: Mi (hrvatski ministri) nismo »u« vladi, nego »pri« vladi! Tako je doista i bilo.

Pokolj u Skupštini 20. lipnja 1928.

27. »Mjerodavni« su napokon razumili, da Radića nisu »saturirali«, kako su mislili i da hrvatsko pitanje nije riješeno. Ta se je zabrinutost povećala, kad se vidilo na dvojim izborima da je narod ostao vjeran Radiću i nakon što je u Beogradu sve »priznao«. U opoziciji, nakon što su ga izbacili kao neposlušna, iz vlade, zametne oštru borbu, naročito kad se je s njim koalirao jednako izbačeni Sv. Pribićević, vođa hrvatskih Srba.
Situacija se je zaoštravala, naslućujuć približavanje oluje. Mirni stav, kojim su Srbijanci proračunano pratili larmu Radićeve opozicije u Skupštini bio je pun značaja: dok 20. lipnja 1928. za vrijeme sjednice, koja je bila uostalom baš toga dana neobično mirna, nije revolver sa parlamentarne tribine svojim mecima stao »rješavati« hrvatsko pitanje, oborivši pet hrvatskih zastupnika, između kojih i samoga stj. Radića!
Hrvatska je javnost stekla konačno uvjerenje, kojim se sredstvima vodi u Beogradu politika: Laskanjem i podvalom, mitom, terorom i revolverom! Sve je to Radić na sebi iskušao i svojom mučeničkom smrću ostavio Hrvatima u nasljedstvo to nemalo iskustvo!

Diktatura „rješava“ hrvatsko pitanje

28. Sve što se je u Beogradu naučilo iz svega ovoga jest, da se hrvatsko pitanje ne da riješiti »parlamentarnim« putom. Dosljedno tomu ukinut je ustav od 1921. i proglašena diktatura, koja imade da kratkim putom ukloni ono što smeta.
Ali evo nakon 4 godine, kroz koje su se Hrvati ograničili samo [na] moral¬ni, pasivni otpor, dokazalo se je da je beogradska hegemonija i sa diktaturskom svemoći nesposobna, da postavi temelje državnoj stabilizaciji bilo po kojim mu drago principima. U fiksnoj ideji, iskrenoj ili hinjenoj, da je samo opo¬zicija Hrvata tomu kriva, a ne njihova prirođena nesposobnost ineshvatanje javne uprave, oživljuje sada jače u Beogradu stara želja osloboditi se Hrvata, u iluziji da će sve lako ići (nasuprot bilo bi slično!) u Velikoj Srbiji u kojoj
Nesrpsko pučanstvo, koje bi u njoj ostalo, moralo bi da se pokori bez pardona. To je ideja »amputacije« Hrvatske, koja se nije nikada bila ugasila, još od godine 1919. Dok su Hrvati oglašeni za »separatiste«, »antidržavne« i slično samo zato što ne mogu da se prilagode ovomu nepodnošljivom stanju, oni u Beogradu glasno poručuju i sa visokih mjesta: Neka Hrvati idu, povucimo vojsku do srpskih granica (koje misle da bi oni sami mogli povući), pa šta im bude! To se ne samo misli i želi, nego se tako dnevno izrazuju bez ikakva obzira ministri, diplomate, generali, visoki ministarski činovnici, razumi se Srbi, bez ičijeg prigovora, a kamo li odgovornosti.
To je dokaz da hegemoniste smatraju i naše zemlje svojim vlasništvom, kpo ratnu stečevinu Srbije. Oni su »oslobodili«, ergo su nam gospodari! Naš politički otpor protiv nasilja, korupcije i nesposobnosti nazivlju nezahvalnošću, rebelstvom. Oni misle, da su u pravu čak i »amputirati« Hrv

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.02.2008., srijeda

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Na Jadranu nemamo trgovačke luke

Na Jadranu nemamo trgovačke luke

18a Na Jadranu nasuprot nemamo još ni danas jedne izgrađene trgovačke luke. Ima ih nekoliko sa vanrednim prirodnim pogodnostima, ali sposobne samo za lokalni promet. U srednjoj Dalmaciji dale bi se minimalnim troškom urediti za prve potrebe prekomorske trgovine dvije vanredne luke, Split i Šibenik, i sa 100-tinjak km nove željeznice Bihać-Knin (o čemu je napisana biblioteka!) vezati ih trgovački sa glavnom prugom Zagreb-Beograd-Cari¬grad i time sa Posavljem, Podravljem i Podunavljem. Ali u 14 godina nije se ništa učinilo, a razlog je taj što se neće, da se ne bi tim sredstvom uvozna i izvozna trgovina navrnula na Zapad, na hrvatske krajeve Jadrana.

Blairov zajam – Pruga Beograd – Boka Kotorska

18b Naprotiv zaključen je još pred deset godina Blairov zajam, od nominalnih 100 milijona dolara za gradnju prvorazredne željeznice normalnog kolosjeka, koja ima da veže Beograd sa Bokom Kotorskom na dnu Jadrana, prolazeći kroz puste, divlje i neprohodne planinske krajeve. Onim dijelom zajma, koji je bio emitiran (a na burzi je katastrofalno pao), pruga je djelomično izgrađena. Ta pruga ostavlja izvan svoje prometne atrakcije bogate i napredne krajeve kao što su Bosna, Hrvatska i Slovenija, ali ima da služi za strategijsku obranu srpskih krajeva i za ekonomsko podizanje Srbije i Beograda. oni će vući korist, a mi ćemo plaćati prometni deficit.

Beograd središte saobraćaja, ekon. i financ. života

19. Ova neracionalna i štetna saobraćajna politika proističe također iz hegemonističke manije na polju trgovačkog i ekonomskog života.
Ta je politika osnovana na tome, da Beograd, koji se nalazi skoro na periferiji i to na istoku, dočim naša izvozna trgovina gravitira k centralnoj i zapadnoj Evropi, mora da bude središte, izlazna i polazna točka našega sve¬ukupnoga saobraćajnog i ekonomskog sistema. Ne ispituje se, je li to opravdano i korisno sa općeg gledišta, o tome se ne bi smjelo ni raspravljati u javnosti. To je naprosto jedna gotova činjenica. Položaj Beograda nije zato podesan. Nalazi se na longitudinalnoj stazi, koja od Srednje i Zapadne Evrope vodi preko Zagreba i Beograda na Istok, na Solun i na Carigrad i prema tome ima u prometno trgovačkom smislu svoju prirodno određenu ulogu. Beograd nije ni središte naše financijske organizacije, te u bankarstvu zaostaje, pored toga što ga favoriziraju privilegovani zavodi, ne samo za Zagrebom, koji je na prvom mjestu, nego i za Ljubljanom i Sarajevom; a da se i ne govori o trgovinskoj i industrijskoj važnosti. Tu je pravi razlog zašto se neće da izgra¬đuju trgovačke pruge u transverzalnom pravcu, koje bi okrenule našu trgovinu preko jadranskih luka, od kojih nekoje, na prvom mjestu Split, digle su se svojim lokalnim resursima do nekog i ako čednog stepena. Narodna Banka, Drž. Hip. Banka, Priv. Agrarna Banka, iako ove dvije posljednje osnovane najviše fondovima i sredstvima izvan Srbije, služe u glavnom interesima Beograda.
Jasno je shvatiti koliko nas ovamo tišti beogradska [politika?] na polju materialnih interesa.
20. Vanjska politika bila je uvijek monopol najužega kruga u Beogradu. I za vrijeme parlamentarizma narod nije imao na nju uticaja. Nepovoljne po¬sljedice te politike osjetili smo mi Hrvati osobito na Jadranu. Ukupni njen re¬zultat da se konkretno izraziti činjenicom, da se ova država nalazi trajno u napetim odnošajima, manje više, sa svih sedam susjednih država i da njene trgovinske izmjene s inostranstvom slabe sve to više. Time se pak opravdava držanje velike kopnene vojske, nesrazmjerne našim sredstvima, dok tolika snaga služi za zaštitu beogradske hegemonije, koja nas pritiskuje. A na koncu iz svega se stiče uvjerenje, da će u slučaju ratne krize obrana Srbije i njenih specialnih interesa biti glavna briga, dočim ostali interesi, naročito hrvatski, predstavljat će razne etape eventualnog odstupanja.
6 Isto. .
7 Banovine: Dravska, Savska, Primorska, Vrbaska, Zetska, Dunavska, Drinska, Mo¬ravska, Vardarska.


Sveslavljanski pravoslavni Imperator


21. Iako se u stranom svijetu ne poznaju dovoljno naše prilike i pravi nji¬hov uzrok, ipak se u glavnom osjeća šta je na stvari, pa se je stoga došlo do uvjerenja, kako se često čuje, da je ovo »nesretan brak«, jer da Srbijanci nisu od Velikog rata ništa naučili i ništa zaboravili. Samo što je u Beogradu porasla obijest od nenadane sreće i megalomanija koja nema granica.
Nakon što je propala carska Rusija, ujedinjena srpska pravoslavna crkva, u kojoj su žrtvovani pravoslavni izvan Srbije, pod zaštitom diktature, kojoj je potpora, pokazuje ambicije.8 U Beogradu podiže se bazilika, po uzoru sv. Sofije u Carigradu ali sa još većom srednjom kupolom. Beograd ima da po¬stane središte općeg sveslavenskog pravoslavlja! Zato se drže na okupu i obilno pomažu ruske izbjeglice carskog režima, više iz političkih nego iz humanitarnih razloga, protiv kojih nitko ne bi imao prigovora. Iz državnog budžeta plaćaju se troškovi za odrede ruske carske vojske, čiji se podmladak odgaja u zasebnim ruskim vojnim školama, kao što i za rusku pravoslavnu crkvu, u nadi, da će, kad dođe vrijeme, ruska pravoslavna crkva iz Jugoslavije prokIamirati pravoslavnog »sveslavljanskog« imperatora !

„Srpska zavjetna misao“ – Muslimani „Azijate“ - Slovenci

22. Sve do postanka ove države »srpska zavjetna misao« zastupala je tež¬nje Velike Srbije, kojoj su se imale prisajediniti sve srpske zemlje. Pošto je ulaz Hrvata i Slovenaca poremetio ideologiju Velike Srbije, Srbijanci su uprli, da pomoću svoje hegemonije apsorbiraju i drugčije onesposobe za borbu nepra¬voslavne, kojih ukupno ima ništa manje nego oko sedam milijona i po, oko dva milijona [više] nego svih pravoslavnih, zaboravljajući još i to, da pravoslavni od ovamo neće, kao što se je i dogodilo, dragovoljno podnositi beo¬gradske metode.
Muslimane, kojih ima jedan milijon i po, nakon što im se kratkim putom pod imenom »agrarne reforme« oduzelo zemlje i bacilo na prosjački štap, mislilo se je kao »Azijate« otjerat, u koliko ih se ne bi dalo »nacionalizirati« a la Gajret. Ali sa svom vlašću u ruci ipak se ovakav račun, u kojem i krčmar ima riječ, ne da tako lako ni jednostavno svršiti.
Ali je za tu »veliko-pravoslavnu politiku« ipak najteže pitanje katolika, kojih ima oko pet milijona. Nastojalo se je paralizirati ih kao cjelinu, mane¬vrirajući sa njihovim političkim strankama.
Slovence, kojih ima nešto preko jednog milijona, samih katolika, u sje¬vero-zapadnom dijelu Jugoslavije, na granici Austrije i Italije, nastojalo se je osobitim koncesijama naročito materialne prirode držati politički vezane za Beograd, što je do sada i uspjevalo. Tako je Ljubljana dobila na jedan put kompletno sveučilište na svom posebnom jeziku, koji je priznat kao državni za onaj kraj.
Ali Radić, koji je dobro razumio i vanjsku situaciju, znao [je] da je država Srba, Hrvata i Slovenaca jedna od tvorevina mirovnog zakonodavstva, usvojio je u svom programu »međunarodno priznate granice države S.H.S.«, tra¬žeći da se organizira hrvatska seljačka republika u tim granicama.


- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.02.2008., utorak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - »Separatistički« zahtjevi Hrvata

»Separatistički« zahtjevi Hrvata

16a Iz ovog autentičnog izvora razabire se (što smo mi Hrvati naslućivali), da »politička anarhija« nije bila jedini a ni glavni motiv, državnog udara, pače ta »anarhija« ne bi bila ni tako teška (da bi nagnala kralja da ukine ustav), nego su glavni motiv, koji je nagnao kralja na taj korak, bili separatistički [zahtjevi] od strane hrvatskih partija. Državni je udar, po tome, izvršen protiv hrvatskih partija zbog njihovih separatističkih zahtjeva. Kralj je u tim zahtjevima nazrio, po njegovoj ocjeni, ništa manje nego rasparčavanje države!

Zaključak je ovaj: da je kralj napravio državni udar zbog hrvatskih zahtjeva za autonomiju. Ovime je konkretno određen odnos kralja Aleksandra prema Hrvatskoj: kralj smatra atentatom na integritet države zahtjev za autonomijom i to takovom, koja bi vratila Hrvatskoj samo jedan dio njenih prava u okviru ove države! Pravi je dakle cilj državnog udara od 6. siječnja 1929., da se i ovakovi zahtjevi hrvatskih stranaka suzbiju i onemoguće!


Ime »Jugoslavija« i 9 banovina

17. Tomu je cilju namijenjen rad vlade i čitavo zakonodavstvo do sada. U tom zakonodavstvu ima jedan zakon, koji najvjernije i, najsintetičnije i najotvorenije, ima da to primijeni sad spomenuto shvatanje kralja Aleksandra. To je ukazni zakon od rujna 1931.6 kojim je država dobila novo ime Jugoslavija i bila razdijeljena na devet banovina7 One su razgraničene protiv svakog principa gravitacije interesa, saobraćajnih sredstava, kulturnih i ekonomskih prilika, a samo u cilju da u šest banovina bude, uz potporu centralne vlade, srpstvo imalo dominantan položaj. U tih 6 banovina, kojima je očito ogra¬ničena Velika Srbija, na položajima bana, podbana i banske uprave su Srbi, a u prvom redu iz Srbije, u školama se gaji ekskluzivni velikosrpski duh, u nje su uvedeni beogradski udžbenici, a ćirilsko pismo postalo je isključivo službeno pismo. U dvjema hrvatskim banovinama, savskoj i primorskoj slično je, samo što je u formi nešto drugačije. U jednoj i drugoj podban je Srbin, dok su oba bana poslušni karieriste. Razumije se toli u školi koli u upravi i ovih banovina, postepeno ali ustrajno uvlači [se] velikosrpski duh i »srpsko« pismo dočim hrvatstvo se kao »separatistička« tendencija suzbija »jugoslavenstvom«. Do sloma Austro-Ugarske Srbi su se uvijek smatrali zasebnim narodom, odvojenim od Hrvata, obilježenim srpsko-pravoslavnom crkvom; dočim odkada je Srbija zavladala nad Hrvatskom nameće nam se „narodno jedinstvo“, kojim ima da se apsorbira Hrvatstvo.
Nikada u Srbiji nisu htjeli ni čuti za »Jugoslaviju« odbijajuć to ime kao »austrijski« izum i atentat na srpstvo. To je bilo prije rata, za rata i poslije njega, kad prošle godine kraljevim ukazom država je prekrštena od kralje¬vine S.H.S. u Jugoslaviju. Ali i pod tim imenom službeni aparat širi i podupire velikosrpstvo sve to jače, dok se hrvatsko ime zamjenjuje jugoslavenskim, a hrvatski se osjećaj guši.

Jadransko more bez trgovačkih komunikacija


18. Kako se u Beogradu daju osnovne smjernice državnoj politici, bez ikakva našeg uticaja, tako su one ostale iste kao u ranijoj Srbiji.

Iako je država povećana više nego trostruko, iako sve naše zemlje iz bivše Austro-Ugarske gravitiraju k Jadranskom moru, sa oko 600 km u zračnoj liniji divne obale, koju naseljava čist hrvatski elemenat stare vjekovne pomorske tradicije i slave, državna politika u Beogradu ne vodi računa o toj značajnoj činjenici. Ne posvećuje se briga trgovačkim komunikacijama sa našim morem, niti razvitku našeg pomorstva, ni vojne obrane naše obale. Ni u tome mi Hrvati nemamo glasa! Pogledi Srbije ostali su i dalje upravljeni na Egejsko more. Mnogo se je truda utrošilo, da se dobije u Solunskoj luci »srpska slobodna zona« sa zahtjevima, koje su Grci alimine odbili, jer su u njima nazreli osvajačke težnje, koje vređaju čak i grčki suverenitet. Na kraju dozvolili su u Solunu zonu ograničenu na slobodan uvoz i izvoz samo srpske robe. Zona je do danas ostala mrtva, bez posla.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2008., ponedjeljak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Pod diktaturom stanje pogoršano – Pseudo-ustav


U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.

Pod diktaturom stanje pogoršano – Pseudo-ustav

13. Prilike su se još pogoršale od 6. siječnja 1929., kada je nastupila diktatura. Ona stvarno još traje i pod oktroiranim pseudo-ustavom od 1931. Izbori za »parlamenat« provedeni su da bi mogli biti izabrani javnim glasanjem samo kandidati na jednoj listi, predsjednika vlade, generala P. Živkovića. Glasali su pod terorom samo činovnici i zavisni ljudi, kojima je bilo naređeno. Ministri nisu odgovorni parlamentu, čiji članovi nemaju imuniteta. Činovnicima se reduciraju njihove mizerne plate, dok se s druge strane povisuju, s očitom korupcionističkom namjerom, za 50 dinara dnevno dnevnice »parlamentarcima« i to retroaktivno od početka ove godine, iako taj parlament drži sjednice svaki deseti dan od prilike. Ministri često saznadu da su smijenjeni tek iz novina. Općinama upravljaju ljudi imenovani. Oni po nalogu policije spremaju poklonstvene deputacije, razne manifestacije, šalju servilne depeše, daju neovlašćeno naručene izjave u ime naroda, krivotvoreć njegovu volju. Sve se to plaća iz državne ili općinske kase, koja je uderuti.

Rasipnost – Slom financija


14. Pod ovako destruktivnim i rasipnim režimom, sve je, kako je pojmljivo nezadovoljno, uključivši i činovnike, vojsku, pa i žandarme i policiju. U Srbiji su nezadovoljni, jer je svaka sloboda ugušena, uprava naopaka, bijeda sve to veća. Hrvati su ogorčeni povrh toga i zbog svega onoga, što je gore rečeno, jedni reagiraju moralno a drugi se u očaju hvataju i oružja. Oko režima kupe se, obično zbog materialnog razloga, ono što je bilo nepoželjna u svim strankama.
Narodne i državne su financije u slomu. Zakonom je proglašen moratorium seljačkih dugova, što znači 80 od sto svega naroda. To je paraliziralo novčane zavode i svu domaću trgovinu. a s druge strane utuklo kredit, bez koga seljak ne može da bude. Seljak u koliko može da proda svoje proizvode, što je teško, daje ih u bescijenje. Banke ne rade a da se zaštite od brze pro¬pasti zaštićuju se moratorijem. Tko ima gotovine, tezaurizira ju ili kupuje skupo nekretnine, koje mu nose malo ili ništa.

Naš izvoz pao je i pada sve više, što je dovelo do neplaćanja vanjskih državnih dugova. Privatni dugovi na strani ne plaćaju se od davna, odkada je zabranjen slobodan izvoz deviza. Opća kriza je uzrok ovoga stanja, ali samo
djelomično: glavni je krivac nesposobna, neracionalna, rasipna, korumpirana hegemonistička diktatorska uprava. Ova zemlja sa velikim prirodnim bogatstvom, radišnim i moralnim pučanstvom a sa ograničenim umjerenim potrebama, mogla bi, i danas pored opće krize, živiti i prosperirati. Ovako svijet u bijedi kuka. Vlasti mu ne mogu pomoći, jer su nemoćne uz svemoćnu birokraciju, koja se sve to više korumpira. U Srbiji traže narod, da bude miran, da ne bi Hrvati »profitirali«; krive hrvatske ministre za njegove današnje ekonomske nezgode, koji da su iz »Austrije« donijeli u Srbiju nove poreze. Čak se propagira u Srbiji, da je ovo »hrvatski« režim! Nastoji se produžiti po načelu »divide et impera«, staro istrošeno sredstvo, koje nije spasilo od propasti nijednu hrđavu vladavinu.

Kako je došlo do državnog udara?

15. Državnim udarom 6. siječnja 1929. ukinut je ustav i proglašena diktatura. Osim kraljevog :Manifesta obijelodanjeno je odma mnogo apsolutističkih zakona o kraljevoj vlasti, o centralnoj upravi, o sudovima, o štampi, o zaštiti države i specialnom Državnom Sudu i t.d. Dan prije nije se još ništa slutilo što se sprema, jer je kralj 4. i 5. siječnja konsultirao predstavnike parlamentarnih grupa o rješavanju ministarske krize. Konsultacije su završene komunikejom iz kraljeve kancelarije, u kojem je obnarodovano, »da nema mogućnosti ni za kakvo parlamentarno rješenje, koje bi garantovalo održanje punog državnog i narodnog jedinstva«. Kralj je u Manifestu bacio odgovornost za državni udar na političke stranke, koje da su skrivile što je »parlamentarizam« postao smetnja za svaki plodan rad u državi. Međutim zna se da su još nekoliko dana [prije] bile pozvane u Beograd nekoje ličnosti i čekale u pripravi, dok su u noći između 5. i 6. siječnja saznale da su postale članovima nove diktatorske Vlade.

Zahtjev revizije udstava od 1921.


15.a Između ostalih kralj je konsultirao i vođe koalicije Dr. Vl. Mačka i Sv. Pribićevića. Prvi je bio, nakon umorstva Stj. Radića, predsjednik parlam. kluba H.S.S. i vođa Hrvata, a drugi predsjednik parl. kluba samostalno demokr. stranke i vođa hrvatskih Srba. Oni su savjetovali kralju ovo: Reviziju ustava u smislu preuređenja države uspostavom državno i kulturnohistorijskih teritorija sa potpunom legislativnom i egzekutivnom vlašću.

Što odma pada u oči, obzirom naročito na situaciju stvorenu pokoljem hrvatskih zastupnika u Skupštini, jest samo umjerenost ovih zahtjeva koalicije. Prima se čak i ustav, koji je Hrvatima bio nametnut 1921. nadglasavanjem srpskih stranaka, samo što se tražila njegova revizija inicijativom kralja, naime redovitim postupkom koji je u istom ustavu predviđen. Revizijom, a ne ukidanjem ustava, tražilo se samo reforme državnog uređenja, namijenjeno, po mišljenju predlagača, konsolidaciji države. Ne može se poreći, da su se predstavnici koalicije zadržali na terenu stroge legalnosti, noseći se brigom boljeg državnog uređenja. A te državne reforme što su sadržavale? Samo, da se dotadašnji zakonodavni i upravni centralizam, koji je u deset godina bio dao samo negativne posljedice, zamijeni autonomističkim sistemom, koji bi uspostavio u okviru same države historijske teritorije. Zahtjevi očito lojalni, bez traga separatizma, ali kojima je doista praktičan cilj taj, da se novim državnim uređenjem obranimo od centralističke hegemonije Beograda, koja nas je bila već dovoljno upropastila.

Motivi državnog udara


16. Ali beogradska »Politika« od 6. travnja 1929. dakle tri mjeseca poslije državnog udara, prenijela je, iz lista »Eleftoros Vima« u Ateni, članak o audenciji g. N. Zafirisa kod kralja Aleksandra. Obzirom na diktatorske propise zakona o štampi može se smatrati za sigurno, da »Politika« nije obijelodanila ovaj članak bez nadležnog odobrenja. Po tome članku kralj je rekao g. Zafirisu o motivima promjene režima 6. siječnja 1929. ovo:

»Kralj Aleksandar pripisuje uzroke, koji su ga nagnali na čin od 6. siječnja političkoj anarhiji, koja je bila pritegla zemlju.« Zatim je kralj dodao i ovo: »Politička anarhija ne bi bila tako teška, da se nisu u isto vreme manifestirali i čisto separatistički zahtjevi od strane hrvatskih partija pod vodstvom gg. Pribićevića i Mačka. U dilemi da li da dopusti, bilježi grčki dopisnik, rasparčavanje države u autonomne oblasti, ili da nametne, čak i silom, dobro shvaćene interese zemlje (to jest diktaturu) kralj, prema načelu 'Spas otadžbine najviši je zakon' izabrao je ovaj drugi izlaz i tako ukinuo ustav.«


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2008., nedjelja

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Državni udar - Diktatura

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.






Državni udar - Diktatura

12. Državnim udarom 6. siječnja 1929. proglašena je kraljeva lična diktatura, jer je Manifest podpisao sam kralj bez protivpotpisa ikakva ministra. Od onda hegemonija provodi se jače, intenzivnije, brutalnije i ubrzanim tempom. Ne smije se ni govoriti ni pisati. Stoga je upravo procvat vala »literature« letaka, kojima se šire vijesti koje se ne smiju štampati, a naročito slučajevi nasilja, zatvaranja, ubijanja kod seljaka, kojih, zato što je žandarm našao komu u džepu ili u kući kakav letak, neprestance su puni zatvori zbog zločina širenja propagande. I oni koji su pronađeni nevinima, znadu sjediti ne samo danima nego i mjesecima u zatvoru policije, bez ikakve odluke.

Za zaštitu ovoga režima donesen je odma zakon za zaštitu države i osnovan je specialan Državni sud u Beogradu, koji po njemu sudi ali bez apela. Kažnjava se teško svaka bagatela, ma što policija smatra kao »propagandu za uvjeravanje drugih da treba nasilno mijenjati ovaj poredak«. Kažnjavaju se djela koja po kaznenom zakonu nisu uopće kažnjiva, jer ne znače ni pokušaj jednog delikta. Kazne idu od robije do 20 godina i do života, pa sve do vješala. Istraga policije vrijedi, po naročitom zakonu, kao sudska istraga. Taj zakon djeluje obično protiv Hrvata i komunista, što se često identificira.

Pored silnog policijskog aparata, koji je svemoćan, imovinska i lična, ne kažemo sloboda, koje nema, nego sigurnost, nisu zaštićeni. Sudci su zavisni, premješta ih ministar, otpušta i penzionira bez razloga, po svojoj volji. Porezi se utjeruju, u ovakvoj krizi, egzekutivnim putem. Porezni organi nose sve što nađu, premećuć kuću i osobe. Upropašćena je poreska uprava, koja je kod nas funkcionirala potpuno. Danas je kaos, sa cvatućom korupcijom, poreski zaostaci, koji se više ne mogu utjerat, upravo su ogromni. Poreznik ne zna točno zašto plaća i koliko je dužan. Često se dogodi, da nakon djelomične isplate, zahtijeva se od poreznika više nego prije. Stoga, osim što se teško plaća zbog oskudice, nastoji se ne plaćati, jer se ne zna zašto se plaća.

Lična i imovinska nesigurnost – Bartolomejska noć


12a Što se tiče lične sigurnosti, dokazana su mnogo i mnogo puta i na sudu policijska stradanja političkih uapšenika. Tortura, mnogostruka, rafinirana, krvava uobičajeno je sredstvo, kojim se terorizira i iznuđuju »priznanja«. Kad treba i ubija se uapšenike. I sudski je utvrđeno, kako su u policiji ubijani ljudi, a zatim bacani niz prozor, da se fingira samoubojstvo. Organiziraju se bande pokvarenih mladića, koji za platu priređuju manifestacije »za kralja i otadžbinu« i pod sigurnom zaštitom imadu da sa »patriotskim« parolama izazivaju, progone i napadaju mirne ljude, osim što pod presijom, jer svak zna tko ih štiti, iznuđuju, naročito kod poslovnih ljudi, novac. Ubija se i na ulici bezkažnjeno i mada su zločinci poznati, ne otkrivaju se. Kad je u lipnju napadnut o podne u najprometnijoj ulici hrvatski književnik Mile Budak nastala je sveopća uzrujanost, pa je, osim ostaloga, izdalo protest i apel na javnost i na vlasti oko 200 uglednih ličnosti, tražeći ništa drugo, nego zaštitu prava čovjeka na život i slobodu. Na čelu odličnih potpisnika, književnika, umjetnika, profesora, svećenika, bila su i dva metropolita katoličke crkve, Dr. Ante Bauer i Dr. Josip Šarić, prvi nadbiskup u Zagrebu a drugi u Sarajevu. U tom protestu citiralo se je i izvatke iz interpelacija koje su nekoji članovi današnjeg zastupničkog doma u Beogradu (pristaše ovoga režima, »birani« na listi generala Živkovića, bivšeg predsjednika vlade) podnijeli na ministra policije o tomu atentatu na Budaka. Istaknuto je, da. je lane ubijen bezkažnjeno na ulici sveuč. prof. Šuflaj, a da je napadaj na Budaka uvod u politička umorstva, čiji će uspjeh biti drugi put sigurniji, a žrtve brojnije i teže. Pa se nastavlja: »Doba se grozne proskripcije vraća, a listu od 27 proskribiranih političara u Zagrebu čuva po vama (ministru policije) odobreni »Novi Pokret« (organizacija pod krinkom ekonomske propagande) s preciznim uputama za krvavu bartolomejsku noć. Otrovana politička atmosfera stoji pod strašnim dojmom nevidljive ruke, koja i na glave mirnih protivnika pušta gvozdene palice smrti.« Pa se još na adresu ministra kaže i ovo: Dok tako zemljom prolazi smrt, a vi g. ministre, za ličnu bezbednost ništa ne poduzimate, dotle iza ovih napadaja, ubistava i smrti jezovita narodna duša sumnja vidi sakrivenu ruku vaše javne bezbednosti. Odgovor na ove interpelacije do danas, nakon pet mjeseci nije došao, ali su međutim pale uslijed zaključenja sesije.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2008., subota

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - U Hrvatskoj hrvatska je zastava zabranjena

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.





U Hrvatskoj hrvatska je zastava zabranjena

10. Hrvatska je zastava zabranjena u Hrvatskoj! Progoni se ne samo zbog njenog vijanja, nego čak i zbog prišivanja na prsima kojeg god znaka sa hrvatskim bojama pa čak i pantlike na mrtvačkom vijencu, sanduku ili grobu. Na tisuće i tisuće muškaraca i žena bilo je osuđeno na novčane kazne i zatvore zbog takova »prekršaja«. Osim toga poginulo je u sukobima zbog hrvatske zastave velik broj seljaka s jedne a i žandarma s druge strane.
Nasuprot srpska zastava priznata je zakonom kao zastava srpske pravoslavne crkve, centralizirane pod srpskim Patriarhom, koga imenuje kralj.

Posrbljivanje Muslimana

10.a Bosansko-hercegiovački Muslimani, najstariji i najčišći hrvatski elemenat, jer su se od Islama ženili med sobom, moraju se »nacionalizirati«. Ali ne smiju se priznati Hrvatima, dočim ako se priznaju Srbima podupire ih moralno i materijalno državna vlast. Muslimansko prosvjetno društvo »Gajret«, koje osniva konvikte i pomaže potporom školsku djecu, natjerano je da se »nacionalizira« time što se je prozvalo »Srpskim Muslimanskim prosvjetnim društvom«. Otada ga se obilno podupire, da širi srpsku svijest u svojim redovima. Kralj je imenovao svoga prvorođenog sina, prestolonasljednika Petra njegovim protektorom. Na svim manifestacijama toga društva učestvuju generali, predstavnici svih državnih i ostalih vlasti, a na čelu im general kao zastupnik Kralja, u ime koga donosi pozdrav i sa čestitkama podstrek! Kralj prednjači, davajući i svoj novčani dar. Tako se »nacionaliziraju« Muslimani (uostalom sa nikakvim uspjehom), a to sve u ime »narodnog jedinstva«.

Parlamentarizam - obmana

11. I za vrijeme ustava parlamentarizam bio je obmana. Srbijanske su stranke namećale svoje kandidate i izvan Srbije, naročito u Vojvodini, Bosni-Hercegovini, Crnoj Gori, stvarajući tako srpsku većinu pomoću državnog aparata i poznatih policijskih metoda. Takovom većinom su vladali »demokratski« i majorizirali Hrvate. Tako skalupljenom većinom nametnuli su Hrvatima i Slovencima centralistički ustav 1921., koji je usredotočio u Beogradu svu državnu vlast, vojnu, političku, prosvjetnu, ekonomsku. Zato je ustav i pravljen, inače, da to nije uspjelo, bilo je već onda sve spremno za udar, koji bi bio postavio na državnu vlast generale »oslobodioce« za »spasavanje narodnog jedinstva i države«.

Ali za vrijeme i takova parlamentarizma moglo se je donekle prigovarati, kritizirati, tužiti se javnom štampom, na zborovima i u Skupštini. Protiv zabrane novina, postojala je bar donekle zakonita zaštita suda. Narodni zastupnici imali su imunitet, mogli su ići u narod i s njim držati vezu. Sve je to prestalo 6. siječnja 1929.


- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.02.2008., petak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Srbijanci na glavnim položajima

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.

Srbijanci na glavnim položajima


8. Hrvati su oštećeni i upropašćeni. Srbijanska je hegemonija zauzela sve pozicije. Cor* je srpski, srpska je diplomacija, srpski je oficirski kor i komanda i u žandarmeriji i u vojsci, u kojoj su naši vojnici »ljudski material«. Žan¬darmerije ima više nego u bivšoj austrijskoj carevini! U ministarstvima je više od 80 od sto Srbijanaca, a u vojnom ministarstvu su 100 od sto. Oni ispunjavaju sve visoke državne ustanove: Državni Savjet, Glavna kontrola, zatim Narodna Banka, Državna Hipotekarna Banka, Priv. Agrarna Banka i t.d. Ako na tim položajima susretnete koga Nesrbijanca, to je zato, da se afirmira »narodno jedinstvo«. Osim toga su Srbijanci na važnim i povjerljivim polo¬žajima na upravi i izvan Srbije i to u svim zemljama, a naročito u Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, koje se smatraju užom pripadnošću Srbije i njoj direktno anektiranim, a da se i ne govori o Macedoniji, koja se ne smije zvati ni geografski drugačije nego Južna Srbija.

Naše su škole sve to više poplavljene nastavnicima iz Srbije. U Beogradu se univerzitet dotjeruje, da postane srpska »Sorbona«, dočim hrvatsko sve¬učilište u Zagrebu, koje smo mi Hrvati podigli, sa svim fakultetima, svojim narodnim prilozima i sredstvima bivšeg hrvatskog autonomnog budžeta, kad u Beogradu, prijestolnici kraljevine Srbije nije bilo više od tri do četiri skromna fakulteta, ima da se kvalitativno snizi do stepena jednog koleža. Iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici a uvode se srpski iz Beograda, inferiorni po sadržini, ali štampani ćirilicom. Hrvati činovnici i nastavnici izbacuju se iz službe pod svakovrsnim izgovorima. Samo u zadnje vrijeme izbačeno je iz srednjih škola najedanput u ime štednje više od 400 profesora, od kojih samo malen dio sa pravom na penziju. Svi su ostali reducirani, bez penzije, jer su izbirani oni koji nemaju još deset godina službe. Naši mladići sa fakultetskom diplomom rijetko se primaju u državnu službu; dočim na školama u Srbiji forsira se proizvodnja diploma, da se umnoži »kvalifici¬rane« za državna namještenja. Tendencija je očita, da nas se i intelektualno potisne.

Ekonomska i financijska politika

9. Ekonomska i financijska politika ima dva cilja, jedan je da se što više iskoristi Hrvatsku i ostale zemlje izvan Srbije, a da se podigne blagostanje u Srbiji, naročito u Beogradu. Ovamo se utjeruje, a onamo se investira. Grade se željeznice, ceste, zgrade za javne pa čak i za privatne potrebe i svakovrsne zavode. U ničemu nemamo riječi, osuđeni smo da primamo odluke iz Beo¬grada. Beograd, jedna obična poveća balkanska varoš, izgrađuje se kao vele¬grad sa mostovima na Savi i Dunavu, kakovih je malo u Evropi. Kakav je Beograd izgradila Srbija za sto godina svoje nezavisnosti, a kakav smo evo mi izgradil u samih 14 godina pomoću »narodnog jedinstva«! Sve ratne i ostale dugove Srbije plaćamo i mi, ali »reparacije«, od kojih je primljeno ogromno, smatrane su »srpskima«, pa se ne zna u što su utrošene, niti koliko je za taj naslov uopće primljeno. U tome položaju smo ne samo mi »oslobo¬đeni«, nego čak i Crna Gora, koja je krvavo ratovala zajedno sa Srbijom još od 1912!.


- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.02.2008., četvrtak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju - Hrvati su raja

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.






Hrvati su raja

7. Hrvati su poniženi i uvređeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti. U svojoj kući nemaju nikakva prava, nego samo teške inesrazmjerne dužnosti. Njihova moralna i materijalna imovina jest objekt kojim se iz Beograda raspolaže kako se hoće. Moraju služiti vojsku, plaćati poreze onoliko koliko se traži. Tim porezima i svim prihodima njihove zemlje uzdržava se najprije ovo stanje, koga su oni žrtve. U Srbiji su nekoć bili: Turci raja; slično je sada u nas, Hrvati su raja! Sve se to silom podržava, a pokriva se jednom parolom: »Narodno jedinstva«!, kom je sadržina velikosrpstvo beo¬gradskog tipa. Hrvati nisu narod, oni su »pleme«. Stoga svaki prigovor ili kritika protiv ovoga stanja kvalificira se kao zločin protiv »narodnog jedin¬stva«, protiv »države«. Stoga, Hrvati smatraju se kao rođeni »separatiste«, neprijatelji države, nepouzdani, izvan zakona Ono nekoliko Hrvata što se ponekad vidi na nekim visokim položajima ili u kakvoj međunarodnoj dele¬gaciji, to su bijednici bez moći, bez upliva i bez ugleda, pomno izabrani za ulogu figuranata. Stoga, ovo je »narodno jedinstvo« jedna lažna fraza.

Regnum Croatia - Hrvati u Renesansi

7a. Hrvati reagiraju. Oni imadu narodne svijesti, stoljetne tradicije, poli¬tičke i kulturne. Još u prvoj polovini X. vijeka nastala je nezavisna hrvatska država: REGNUM CROATIAE! dobro organizirana sa jakom kopnenom i po¬morskom vojskom, po svjedočanstvu cara Konstantina Porfirogeneta. Sačuvali su svoju nacionalnu i državnu individualnost kroz sve vijekove; čak i u ustavu Austro-Ugarske Hrvatska je bila priznata kao politička nacija.
Hrvati su bili aktivni saradnici za vrijeme Renesanse koja je dala dana¬šnju civilizaciju. Dokaz su tomu veliki hrvatski slikari, kipari, naučenjaci u Italiji, kao i mnogobrojni umjetnički spomenici hrvatskih majstora po hrvat¬skim zemljama, osobito po današnjoj Dalmaciji, u kojoj se rodila naša država »Regnum Croatiae« i bujno procvala. Ovamo spada i naša književnost, pisana hrvatskim narodnim jezikom još pred više stoljeća. I danas ima hrvatskih umjetnika u svim redovima svjetske umjetnosti. Hrvati su stoga jedan HISTORIJSKI NAROD sa svojom političkom i kulturnom prošlošću i to jedan od najstarijih u Evropi. Hrvatski narod nikad nije trpio nad sobom kraljevu apsolutnu vlast, vladao je uvijek ustavno. Još g. 925, dakle pred 1007 godina, kralj je Tomislav predsjedao hrvatskom državnom saboru u kršćanskoj kate¬drali u Splitu, katedrali apoštolskog ranga, u bivšem Mauzoleju cara Diokleciana, kao nasljednik u hrvatskoj zemlji rimskih imperatora. I g. 1918. hrvat¬ski je sabor u Zagrebu razriješio, snagom svoga historijskog i pozitivnog prava, vezu sa Bečom i Peštom i proglasio državnu nezavisnost Hrvatske. To je bio legitiman, a ne revolucionaran akt s razloga, što su dogođaji bili onemogućili dalji opstanak zajednice zemalja Habsburške monarhije, u kojoj je i kraljevina Hrvatska bila, po ondašnjem ustavu (nagodba) jedan ravno¬pravan član. Danas, kad su Hrvati pali pod uzurpiranu hegemoniju Beograda, postali su u ime »narodnog jedinstva« bespravno »pleme«, stvarno »raja«.



- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2008., srijeda

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju(*) - Hegemonija Srbije

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.




Hegemonija Srbije


5. Već ova činjenica dokazuje jasno, da je problem uređenja ovakove države bio po sebi težak. Ali je nadošla k tomu još ne mala nezgoda, što se je državna politika, sticajem prilika, uputila baš onim pravcem koji ne može dovesti do konsolidacije. Nastupila je hegemonija Srbije, koja se je nametnula Hrvatskoj i ostalim zemljama na zapadu te traje, nakon parlamentarnog kursa, i danas pod diktaturom još silovitije. Da se karakterizira rezultat ovakova vladanja, dosta je istaknuti tri činjenice, koje same po sebi, osim svega ostaloga, daju mjerilo veličine neuspjeha, a to su: Prvo, osiromašenje čak i Vojvodine, najplodnije i najbogatije valjda zemlje u cijeloj Evropi, drugo, razočaranje sa Srbijom i pravoslavnih Srba iz bivše Austro-Ugarske, za kojom su ranije čeznuli i romantički uzdisali, a treće je činjenica što su danas svi slojevi i svi duhovi, bez razlike, složni u nezadovoljstvu s postojećim stanjem.
Povrh toga općeg nezadovoljstva Hrvati su još k tomu, na poseban način kao narod i kao ljudi poniženi i uvređeni, oštećeni i upropašćeni!


Kolektivna odgovornost

6. Zna se da od 6. siječnja 1929. drži svu vlast jedan čovjek, uz koga vrše neki upliv, direktno i indirektno, nekoj i krugovi. Kad se kaže, da ovom državom upravlja, iskorišćuje je, nekoliko familija u Beogradu, to može donekle da stoji; ali ipak i pored toga Srbija kao takva ne može se oteti kolektivnoj odgovornosti. Razumi se, da se tu govori samo o Srbima, a ne o ostalom stanovništvu u njoj, koje nije srpsko, a koga ima mnogo.
4 o takvim informacijama Trumbiću je tada pričao Sir Arthur Evans, engleski arheolog, jedan od poznavalaca jugoslavenskog pitanja i Trumbićev poznanik iz prvog svjetskog rata (Usp. Boban, Prilozi za biografiju Ante Trumbića, 24 i d.).
5 Naziv Jugoslavija država je dobila 3. X 1929.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2008., utorak

Dr.A.Trumbić: Elaborat o hrvatskom pitanju(*)

U časopisu Kritika br.18./1971.god. objavljen je „Elaborat o hrvatskom pitanju“ iz pera hrvatskog političara Ante Trumbića. Budući da je taj elaborat širokoj publici bio nepoznat objavila ga je „Kritika“ a sada ga prenašamo na našem blogu. Zbog duljine i zbog preglednost teksta, Elaborat donosimo u nastavcima. O Anti Trumbiću i nastajanju prve Jugoslavije i njenim političarima pisano je na ovom blogu vrlo opširno u srpnju i kolovoz 2007.



1. U V[ašem] cijenjenom listu od 30. IX o.g. izišao je članak pod naslovom »The Croats and Yugoslavia«, u kojem neki Vaš dopisnik1 priopćuje svoje utiske s puta u Zagreb i iz razgovora sa nama dvojicom.!2 Pošto se ne radi o intervjuu, nego o putnom izvještaju, koji mi nismo redigirali, lako je shvatiti da su se dopisniku, ako je s nama razgovarao, ali svakako ne s obojicom zajedno, potkrale, i u najboljoj vjeri, nekoje netočnosti.3 Nesporazum, brka¬nje pojmova i netočno zapamćenje neizbježno je, kada se radi onevezanom razgovoru, preko tumača, u većem društvu i to o predmetu za Engleza toli egzotičnom, kao što je ovaj. Tako na primjer što se tiče one točke, koja se odnosi na eventualni savez između Austrije i Hrvatske, potpisani Trumbić može biti da je o tome govorio i sa Vašim dopisnikom, jer je ta vijest doista kolala u Zagrebu, ali to nije njegova ideja, nego ideja iz francuskog izvora, iako neslužbenog, u vezi sa podunavskim problemom. koji je na dnevnom redu međunarodne politike.4

2. Vaš članak dao je povoda jednoj vehementnoj novinskoj kampanji, u kojoj se nas brutalno napada i grdi, pa čak i prijeti nam se životom. Pošto u nas nema ni toliko slobode štampe da bi se tko je ovako napadnut mogao braniti, nama je jasno, što svatko može lako pogoditi, odakle ta kampanja dolazi i od koga je servirana.

3. Ovim povodom želimo se obratiti preko V[ašeg] cij[enjenog] lista bri¬tanskoj javnosti, čije se mišljenje u nas uvažava, da ocrtamo velikim potezima sliku današnjeg stanja u Jugoslaviji i suštinu hrvatskog problema, što je bez sumnje od očite važnosti i sa gledišta generalnih interesa.

* Napomena uredništva: Ovaj posebno zanimljiv Trumbićev elaborat (datiran sa 3. XI 1932) postaje pristupačan široj javnosti zahvaljujući. drugu Ljubi Bobanu koji ga je u cijelosti citirao u svom opsežnom radu Geneza, odjek i značenje zagrebačkih punktacija (»Časopis za suvremenu povijest« broj 1/1971).

1 Dvojica engleskih političara, B. Rajli (Riley) i R. J. Devis (Davies) posjetili su u rujnu 1932. Beograd i Zagreb i razgovarali s više osoba. U listu »Manchester Guardian« od 30. IX 1932. bez potpisa su objavili članak u kome su iznijeli i razgovore s Mačekom i Trumbićem. Prema navodima u članku obojica su se izjasnili za otcjepljenje Hrvatske.
Nakon tog članka u »Manchester Guardianu« protiv Trumbića IMačeka povedena je u režimskom novinstvu oštra kampanja. U prvo vrijeme Trumbić je otklonio Meštro¬vićeve sugestije da demantira navode u članku a protiv lista »Novosti« podigne optužbu. Kasnije je, međutim, odlučio da napiše demanti, što je trebalo biti samo usputno, a glavno mu je bilo da se britanskoj javnosti objasni suština hrvatskog pitanja. Tako je on na početku studenog (naknadno je dodan datum: 3. XI 1932) izradio opsežniji elaborat o hrvatskom pitanju (Usp. Boban, Prilozi za biografiju Ante Trumbića, u vrijeme šesto¬januarskog režima (1929-35) Historijski zbornik XXI-XXII, 27 i d.). Iz uvodne bilješke uz taj tekst vidi se da je to bilo namijenjeno nekome kao uputstvo kako treba postupiti da bi se britanska javnost o tim pitanjima informirala.

U Napomeni uz jedan primjerak tog elaborata stoji:
»1. U početku priloženog sastavka opovrgavaju se, u zgodnoj formi, netočnosti, koje se nalaze u članku Man. Guardiana od 30. IX. To je potrebno najprije stoga, što najvaž¬nije stavke iz naših razgovora nisu doista točne, da izgleda da se hoće pod svakU cijenu cijepati ovu državu u više manjih, o čemu uopće neće u Engleskoj da čuju. Ako bi se išlo u Eng[lesku] trebalo bi, prije nego bi se išta dalo u štampu, sastati se sa dotičnim dopisnikom da se stvar razjasni i sporazumno udesi. Treba takoder viditi i brošuru, koju se čuje da su već iZdala ona dva eng!. zastupnika o svom putu ovamo i da je jedan primjerak stigao u Zagreb.
Potrebno je da se spomene i novinarska kampanja protiv nas, jer osim ostaloga, to nameće neku dužnost listu, da nam otvori stupce da uzmognemo iznijeti svoje auten¬tične poglede o istom predmetu, koji u isto vrijeme mogu da objasne i sam članak od 30. IX.
2. Poslije toga crtaju se u prilogu prilike u Jugoslaviji tako da eng!. publika dobije sliku o stanju u njoj i da upozna uzroke nezadovoljstva Hrvata, tj. hrvatsko pitanje. Iz opisa toga stanja ima da slijedi po sebi opravdanost zahtjeva na samostalnost kao poslje¬dica prava Hrvatske i suviše jedna nužna obrana od daljnjeg stradanja.
Ovaj sastavak jest samo jedna osnova sa glavnim podacima, koji imaju poslužiti kao elaborat iz kojega bi se vidilo tek u Londonu, eventualno i nakon savjetovanja, što i koliko bi se moglo objelodaniti. Ja na ovoj osnovi sastavljam jedan kraći članak, da bi se mogao lakše objelodaniti valjda u samom Man. Guardianu.
U priloženi elaborat može se umetnuti i drugih stvari i osobito istaknuti, u vezi sa promjenom vlade, što znače autonomije i federacije, koje se sada bacaju u javnost "a kojima bit će se na čistu ukratko.«
2 Misli se na Trumbića iMačeka.
3 Maček je također tvrdio da su i njegove izjave netočno prenesene (Usp. Boban, Zagrebačke punktacije Istorija XX veka, Zbornik radova IV, Beograd 1962, 34{1-41; Isti. Prilozi za biografiju Ante Trumbića, 29 i d.).





Hrvatska i Srbija u prošlosti


4. Ova država faktično postoji od prosinca 1918. pod imenom kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zamijenjena kraljevim ukazom od lanjske godine sa Jugoslavijom.5 Ima od prilike 13 vjekova da su Slaveni došli na jug Evrope, ali kroz cijelo to vrijeme Hrvatska i ostale zemlje iz bivše Habsburške mo¬narhije nisu nikada živile sa Srbijom pod. istim zakonima i sačinjavale sa njom jednu državu. Srbija je živila pod uplivom Bizanta, a zatim pod domi¬nacijom turskom; dočim mi ovamo živili smo pod uplivom Zapada, najprije nezavisnim državnim životom pak i u zajednici sa drugim narodima slaven¬ske, germanske, mađarske i latinske rase, naročito za vrijeme Habsburške vladavine. Uslijed toga Srbija se je razvijala u jednom smjeru, a mi ovamo u drugom. Razlika je u svakom pravcu bila velika i zatečeno stanje na obim stranama sasvim drugačije.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak

Filip Lukas bio je osuđen na smrt u studenome 1945.

Vjerujem da ima malo onih koji sa sigurnošću mogu reći tko je bio Filip Lukas. Hrvatski povjesničar Jere Jareb u Kolu Matice Hrvatske kratko je opisao neobičnu sudbinu tog čovjeka i način na koji su ga se "narodne" i balkanske inačice "antifašističke" vlasti 1945.god. kao političkog protivnika željele riješiti. No, on je, mudar i oprezan, napustio Hrvatsku prije nego što su partizani ušli u Zagreb.

Image Hosted by ImageShack.us
Filip Lukas kao predsjednik Matice hrvatske





Jere Jareb

Nedavno sam pronašao u Hrvatskome državnom arhivu presudu Okružnoga narodnog suda za grad Zagreb od 21. studenoga 1945, kojom se profesor Filip Lukas u odsutnosti osuđuje na smrt strijeljanjem. Dr. Nikša Škarica, Lukasov branitelj »postavljen ureda radi«, podnio je žalbu Vrhovnom sudu Hrvatske protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud odbio je žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda, »u nejavnoj sjednici održanoj 24. XII. 1945. nakon saslušanja zastupnika javnog tužioca Hrvatske Tafra Mate«.

Lukasova smrtna osuda nije bila poznata ni u hrvatskoj emigraciji ni u domovini. O njoj nema ni riječi u zborniku Lukasovih radova izišlom prošle godine.1

Zbog toga objavljujemo obje presude u cijelosti kako su sačuvane u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.2

Bilo bi vrijedno pronaći cijeli sudski spis, ako je sačuvan, u arhivu Okružnoga narodnog suda ili Vrhovnoga suda Hrvatske.

Optužnica i osuda Filipa Lukasa jedinstven je slučaj u smrtnim osudama nakon svibnja 1945. Naime, Lukas je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem zbog svojega znanstvenoga i publicističkog rada.

Matica hrvatska pripremala je u jesen 1944. Lukasova sabrana djela u tri knjige. Najveći dio tih djela izišao je za Kraljevine Jugoslavije i prošao je jugoslavensku cenzuru. Od planirane tri knjige izišle su dvije: Hrvatski narod i hrvatska državna misao, te Ličnosti - stvaranja - pokreti, dočim knjiga Hrvatska zemlja (prva knjiga u nizu od tri knjige), u kojoj su trebali izići Lukasovi geografski i geopolitički radovi, nije izišla.3 Vjerojatno je već bila pripremljena, a možda i u tisku u svibnju 1945.

U točki 2. presude potpuno su neistinito prikazane Lukasove misli i ideje iz njegovih sabranih djela. Zamjenica javnog tužioca Desanka Jovanović, koja je pred sudom branila optužnicu, a prema njoj i presuda, ne zna da prva knjiga Lukasovih sabranih djela, Hrvatska zemlja, nije uopće bila objavljena.

U točki 3. presude Lukas je nađen kriv, jer je bio glavnim urednikom zbornika Naša domovina. Zbornik je navodno »vršio akciju i propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske nesnošljivosti opravdanjem okupacije i osuđivanjem Narodno-oslobodilačke borbe«. Dva sveska enciklopedijskog priručnika, Naša domovina, zapravo su strogo znanstveno djelo. U njima su surađivali najbolji stručnjaci hrvatske znanosti i kulture. Zbog svojih znanstvenih značajki zbornik Naša domovina zaslužio bi pretisak. U njemu nema nikakve promidžbe.
Na koncu još nekoliko podataka o Lukasovu životu. Profesor Filip Lukas napustio je domovinu i svoj Zagreb, u kojem je živio od 1911, i pošao u izbjeglištvo u svibnju 1945, na početku 75. godine života. Boravio je nekoliko godina u engleskoj zoni Austrije, u mjestu Krumpendorf, predgrađu Klagenfurta (Celovca), glavnoga grada austrijske provincije Koruške. U veljači 1949. preselio se iz Austrije u Rim i proživio posljednje godine života u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima.4 U Rimu je umro 26. veljače 1958. u 87. godini.

Rođen je u Kaštel Starom 29. travnja 1871. Bio je predsjednikom Matice hrvatske od 1928. do 1945. Za njegova predsjednikovanja, koje je bilo najduže u povijesti Matice hrvatske, Matica je doživjela velik procvat brojem izdanih knjiga i drugih kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj. Lukas je bio profesor ekonomske geografije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu od njezina osnutka 1920. do 1945. Ta je škola bila u rangu sveučilišnih fakulteta i nakon 1945. pretvorena je u Ekonomski fakultet.

1 Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost. Priredio mr. Mladen Švab. Zagreb: Dom i svijet, 1997, 419 stranica.
2 HDA, Fond 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (ZKRZ), kutija 26: Presude Okružnog narodnog suda u Zagrebu.
3 Mladen Švab, »Filip Lukas. Život i djelo", u F. Lukas, nav. dj., 377-378. Švab je uredio tu Lukasovu knjigu, u kojoj je težište, »upravo na Lukasovim prilozima što su, gotovo sa sigurnošću to možemo predpostaviti, bili predviđeni za tu prvu knjigu njegovih sabranih radova«.
4 Ivan Vitezić, »Prof. Filip Lukas. Njegovo djelo i značenje u životu hrvatskog naroda«, Hrvatska revija (Buenos Aires), god. VII!, sv. 2, lipanj 1958, 121.



1.
Presuda Okružnog narodnog suda u Zagrebu od 21,studenoga 1945.

Kz.320/45

PRESUDA
U IME NARODA

Okružni narodni sud za grad Zagreb u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća Novak Dr. Tomislava, prisjednika Reljić Katice i Šoljak Mihajla, te zapisničara Milojević Ljubice u krivičnom predmetu protiv naroda i države na javnoj glavnoj raspravi održanoj u Zagrebu 21. XI. 1945, a u prisustvu zamjenika javnog tužioca Jovanović Desanke, te branitelja (zamjenika dr. Ruvena Ante) Dr. Nikše Škarice, donio je ovu

P R E S U D U

Lukas Filip, oko 76 god. star, profesor u Zagrebu, Medveščak kbr. 64 kriv je

1) da je u »Novom listu« od 30. IV. 1941. g. objavio članak kao predsjednik Matice hrvatske pod naslovom: »O postavljanju komesara« a iza toga članak »Govori prof. Lukas i Dr. Budak na sjednici« u kojem se prikazuje tečaj sjednice Matice hrvatske održane 29. IV. 1941. na kojoj je prisustvovao i »doglavnik ministar« Dr. Budak Mile, a koju je otvorio prof. Lukas kao predsjednik te u svom govoru istaknuo važne dogođaje posljednjeg vremena za Maticu hrvatsku i u životu hrvatskoga naroda te naročito spomenuo komesarijat koji da je bio Matici hrvatskoj nametnut. Za najnoviji dogođaj treba zahvaliti hrvatskome narodu koji među bitnim značajkama svoga karaktera posjeduje istinsku ljubav za slobodu i nezavisnost. Hrvatski je narod u borbi za slobodu i nezavisnost pridonio beskrajne žrtve, a današnji uspjeh ima se zahvaliti heroizmu i odlučnosti mnogobrojnih stradalaca. Međutim najveći i odlučni završni uspjeh treba pripisati poglavniku »dr. Anti Paveliću«. Matica može biti ponosna, da je za vrijeme nasilnog vladanja srpske vlasti vršila muževno hrvatsku dužnost i izgrađivala hrvatsku kulturnu samobitnost i tako udarila osnovice za izgradnju države. Govor je završen poklikom »neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić.« Nakon toga se prikazuje pozdrav »doglavniku« Budaku i izrazuje ponos Matice hrvatske, što je upravo Budak postao hrvatski »ministar bogoštovlja i nastave«. Na istoj sjednici komemorirao je smrt Petra Kvaternika i pročitao izvješće o progonu matičinih činovnika Ivice Kirina i dr. Mile Starčevića.

2) da je u izdanjima Matice hrvatske za god. 1944 izdao knjige pod naslovom: »Hrvatska zemlja« »Hrvatski narod i hrvatska državna misao« te »Ličnosti-stvaranja-pokreti« u kojima se tendenciozno iznose tobožnje razlike između Hrvata i Srba, iznosi mišljenje o neslavenskom porijetlu Hrvata te nastoji Hrvate obratiti od zajednice sa ostalim Slavenskim narodima, te se navodi i njegov govor održan na gl. skupštini Matice hrvatske od 8.III. 1942 u kojem se veliča ostvarenje tzv. NDH te izrazuje priznanje »odanosti i zahvalnosti poglavniku« Dr. Paveliću te predlaže da mu to skupština jednoglasno i sa oduševljenjem iskaže, nadalje opisuje rad Matice hrvatske u kojoj da su uz njega igrali glavnu ulogu dr. Mile Starčević i oni Hrvati, koji su bili zadojeni ideologijom dr. Ante Starčevića koji je ideju slobode i drž. nezavisnosti stavio kao kategorički imperativ svima članovima narodne zajednice.

3) godine 1943 u Zagrebu pod svojim uredništvom a u izdanju gl. ustaškog stana izdao je zbornik »Naša domovina« čiji prvi svezak donosi sliku Pavelićevu i nosi naslove »Hrvatska zemlja - hrvatski narod ¬hrvatska povijest - hrvatska znanost« u kojima se prikazuje uspjeh ustaštva te ide za tim da se široka javnost oduševi za bivšu NDH dakle vršio akciju i propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske nesnošljivosti, opravdavanjem okupacije i osuđivanjem Narodno-oslobodilačke borbe, pa da je time počinio kazn. djelo iz čl. 2 toč. 3 točke 6 Zakona o krivičnim djelima proti naroda i države.

pa ga sud na osnovu čl. 4 toč. I istog zakona osuđuje na kaznu smrti, koja ima da se izvrši streljanjem, na trajan gubitak političkih i građanskih prava te na konfiskaciju cijele imovine.

O B R A Z L O Ž E N J E

kao nepotrebno ispušteno.


SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!

OKRUŽNI NARODNI SUD ZA GRAD ZAGREB

U Zagrebu 21. studenog 1945 g.

Zapisničar (Lj. Milojević)

Predsjednik vijeća:
Dr. Tomislav Novak

Za točnost otpravka otpravništvo: [potpis nečitljiv]








2.
Presuda Vrhovnog suda Hrvatske od 24.prosinca 1945.


K 746/45

PRESUDA
U IME NARODA

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od člana Vrhovnog suda Kovačević Petra kao predsjednika, te članova Vrhovnog suda Dra Pavla Marčeca i Milana Vurdelje kao članova vijeća uz sudjelovanje tajnika vrhovnog suda Floršic Eduarda kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv Lukas Filipa radi zločina iz člana 3 t. 6 i 8 Zak. o kriv. djelima protiv n. i d. rješavajući žalbu branitelja optuženog protiv presude okružnog narodnog suda za grad Zagreb u Zagrebu od 21/XI. 1945 Kz 320/45 u nejavnoj sjednici održanoj dana 24/XII. 1945 nakon saslušanja zastupnika javnog tužioca Hrvatske Tafra Mate
Prvomolbenom presudom proglašen je optuženi krivim zločinom iz člana 2 t. 1 i čl. 3 t. 6 Zak. o kriv. dj. protiv n. i d. vršenjem akcije i propagande u korist okupatora i njegovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske nesnošljivosti, opravdavanjem njemačke okupacije i osuđivanjem Narodno-oslobodilačke borbe načinom u tenoru te presude opisanim pa je zbog tih krivičnih djela osuđen na osnovu čl. 4 t. 1 citiranog zakona na kaznu smrti, koja se ima izvršiti strijeljanjem, na trajan gubitak političkih i građanskih prava te na konfiskaciju cijele imovine. -
Protiv te je presude podnio branitelj optuženog, koji je istome postavljen ureda radi - jer je optuženi odsutan i nepoznata boravišta pa se uzima da se krije od vlasti - žalbu protiv izreke o krivnji i kazni sa predlogom, da se pobijana presuda ukine odnosno preinači u korist optuženog.
U žalbi ističe branitelj, da odluka suda o odlučnim činjenicama nije potpuna a niti navedeni razlozi o odlučnim činjenicama; da nisu istaknute bitne okolnosti koje opravdavaju izrečenu kaznu a niti je dostatno istaknuti rad odnosno inkriminirano djelo optuženog.
Povrijeđen je, tvrdi žalilac, i materijalni zakon, pošto je prvomolbeni sud odmjerujući kaznu primjenio čl. 4 t. 1 Zak. o kriv. dj. protiv n. i d. a trebao je primjeniti obzirom na član 18 toga Zakona, jer je djelo počinjeno prije stupanja na snagu tog zakona, čl. 3 Odluke o zaštiti nacionalne časti. -

Žalba nije osnovana. -

Prvomolbeni je sud u tenoru presude opisao krivična djela počinjena po optuženom, a u obrazloženju naveo je razloge, koji su ga rukovodili kod odlučivanja o tome, za što smatra optuženog krivim djela, zbog kojih je optužen a sud glede njih usvojio optužbu. -

Ne može se u ovom slučaju govoriti ni o povredi materijalnog zakona kod odmjerenja kazne na štetu optuženog. -
Pošto je optuženi lice, koje je svojim radom dokazalo, da je izdalo narodnu borbu i bilo u dosluhu sa okupatorom te radilo protiv narodne vlasti, ima se smatrati narodnim neprijateljem u smislu čl. 14 Uredbe o vojnom sudovanju. -
Na njega se dakle kod odmjerivanja kazne ima primijeniti član 16 Uredbe o vojnom sudovanju, a taj član među ostalim kaznama predviđa i smrtnu kaznu, kao i gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. -
I ako je prvomolbeni sud formalno primjenio čl. 4 t. 1 kriv. z. protiv n. i d. on nije time prekoračio svoju kaznenu vlast, pošto je i taj član kao i citirani član 16 Uredbe o vojnom sudovanju stvarno jednake sadržine. Iz navedenih je razloga žalba ostala neuvažena. -

Zapisničar:
E. Floršic s. r.


SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!

VRHOVNI SUD HRVATSKE Zagreb, 24. prosinca 1945

Predsjednik vijeća:
P. Kovačević s. r.

Za tačnost otpravka jamči:
Kancelarija Vrhovnog suda Hrvatske Sunarić [v. r.]



Prenosimo:Kolo,Matica hrvatska, br.3, jesen 1998.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2008., nedjelja

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod VII.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



Jedini otpor tome izboru hrvatske državne i političke uprave dolazi u Hrvatskoj od ljudi bez lica i ljudi bez sluha. Ljudi bez lica jesu Hrvati koji Hrvati neće da budu, ljudi bez svijesti o nacionalnom identitetu, ljudi bez imena, asimilanti jugointegralističkog mita. Ima ih u Savezu komunista, manje iz radikalnoga internacionalističkog uvjerenja u paleomarksističkoj akcepciji, više iz karijerizrna (jer većinom su stupili u Partiju u doba kad je to bio najučinkovitiji način za osobni uspjeh u jednom sustavu gdje su premoć privatnoga bogatstva i ugled obiteljskog imena bili zbrisani revolucijom a nadomješteni ne prernoću zbiljskih osobnih sposobnosti nego pokornim otuđenjem savjesti; fenomen takvih partijskih karijerista veoma je nalik fenomenu europskih Židova koji su poslije francuske revolucije i napoleonskih ratova bili počeli primati krštenje naprosto kao »ulaznicu u društvo«, kako je rekao upravo jedan od njih, Heinrich Heine). Prvi, paleomarksistički tip člana Saveza komunista već je davno moralno sklerotiziran, ukočen u arhaičnoj mentalnoj formi koja je od komunizma pravila religiju, od radničke klase vjerničku masu, od Partije institucionalnu Crkvu, od partijske uprave prelaturu, od ideološke komisije Svetu Inkviziciju, od oponenta u Partiji heretika, a od Sovjetskog Saveza eshaton. U takvoj mentalnoj formi nije nikad bilo mjesta za nacionalne vrednote, to je tako ostalo i to je beznadno. No takvih patetičnih paleokomunista malo je danas, oni su sad samo stvar biološkog Absterbunga. Mnogo veći balast Savezu komunista u Hrvatskoj tvori drugi od spomenutih tipova članstva, komunisti od karijere, »ziheraši«, ljudi otuđene savjesti. Pristupivši u Partiju kao u puku kategoriju vlasti, i to pristupivši joj u doba kad je sama Partija pravila od Hrvatske puki administrativni kvalitet, tim ljudima kao da sad struji dušom dvostruka sablazan: sablazan nad činjenicom da je hrvatska politička uprava odustala od krivotvorine života u oklopu vlasti otuđene od naroda, i sablazan nad činjenicom da je hrvatska politička uprava shvatila apsolutnu uzaludnost utapanja Hrvatske u mitove. U promatranju sadašnjih reagiranja ili odsutnosti reagiranja takvih »ziheraša«, stječe se dojam da je tim ljudima zapravo veoma krivo što hrvatsko ime više nije proskribirano, što se hrvatska politička i državna uprava solidarizirala s njegovom čašću. Taj dojam postaje još jasniji i strašniji kad se pomisli tko su zapravo ti »ziheraši«: ljudi starih jugointegralističkih korijena, ljudi koji su u mitu integralnog jugoslavenstva uvijek i precizno mrzili hrvatstvo, ljudi kobne hrvatske samomržnje, tako slijepe i tako duboke da jedan od njih (mladić, student, jedan od onih »tatinih sinova« koji su sve dosad mislili da je vlast nad Hrvatskom nečija nasljedna prćija) može reći, doslovce, od riječi do riječi: »Gadi mi se kad čujem pjevati hrvatsku himnu!« Takvi ljudi zapravo samo žele i očekuju da se »sve ovo« sruši. Tako oni kažu, »sve ovo«. Tako zovu drugi hrvatski preporod, odbojno, prezirno, mrsko, glupo: »sve ovo«. I zabadaju u »sve ovo« gdje mogu i kako mogu, pa inasitno, pribadačama, kao ostentativnom porabom srpskih riječi namjesto hrvatskih, ostentativnim prešućivanjem hrvatskog imena, tvrdokornim nametanjem »službenoga« dvočlanog imena hrvatskom jeziku, izrazima zabrinutosti za Federaciju, a iznad svega: šutnjom o Desetoj Sjednici hrvatskog Centralnog Komiteta (usput pripomenimo: hrvatski se i to može reći Središnji Odbor). I sve to, i sasvim prozirno, sa starim nostalgičnim pogledom.

Takav stav zajednički je Hrvatima asimilantima i u Partiji i izvan nje, bitne razlike među njima u tome nema, kolonizirani su jednako i jedni i drugi. Posebno pak zabrinjuje to da se crte toga istoga stava vide i među nekim Srbima u Hrvatskoj, hrvatskim Srbima, Srbima koji druge domovine osim Hrvatske nemaju, koji ovdje, dobjegli pred turskim zulumom, žive stoljećima. Tu treba biti jasan, radikalno i bez ostatka: Hrvatska je država i hrvatskih Srba, hrvatski Srbi ne mogu u Hrvatskoj biti ničija peta kolona. Razdor između Hrvata i Srba u Hrvatskoj je uvijek trovao klimu upravo onda kad su se pojedini predstavnici hrvatskih Srba priklanjali shvaćanju da su nekakva dijaspora i peta kolona.

Upravo tu klimu razgarao je po zlu spominjani kobni ban hrvatski Khuen-Hedervary. Taj isti otrov sijao je i Svetozar Pribićević, i rezultat toga konačno je bio vlak za Beograd 1918. i gubitak hrvatske državnosti prvi put u trinaest stoljeća - i sve ono što nam je slijedilo, uključiv i zločin i pogrešku ustaške države, uključiv i njezinu hipoteku bačenu na Hrvatsku sve do danas rukom koja nije hrvatska ruka, uključiv i pojedine stavke iz te hipoteke, na primjer to da su za bogovanja Udbe u Udbi bogovali većinom Srbi, ili to da je partijski aparat u Hrvatskoj na terenu bio sastavljen većinom od Srba, ili to da je broj Srba na upravnim položajima u Hrvatskoj uopće nesrazmjerno velik spram broja Srba u Hrvatskoj. Sada, kad odgovorni hrvatski politički i državni prvaci, uz moralnu potporu svih svjesnih Hrvata, nastoje napokon skinuti tu hipoteku i ispraviti te nesrazmjere, čuju se podmukle krilatice o »nacionalizmu i šovinizmu«. To je opasno, to stvara tjeskobu i zatvara srce. U takvoj klimi može se razvijati sve, ali ne bratstvo. »Mir je djelo pravde«, stoji pisano u hebrejskoj Bibliji.

Staro hrvatsko državno pravo poznavalo je, kao i pravo drugih starih nacija naše civilizacije, pojam političkog nacionaliteta. Evo kako Bogoslav Šulek, veliki hrvatski pravnik i jezikoslovac, jedan od ilirskih preporoditelja, tumači taj pojam u tkivu ustava Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s posebnim obzirom upravo na hrvatske Srbe, u svojoj knjizi Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., u poglavlju »Pučanstvo ili narod«, na strani 38. i 39. (naklada Dioničke tiskare, Zagreb 1883):

»Nego osim tako zvane etnografske narodnosti ima jošt i politička narodnost, kod koje se negleda na poreklo, nego na zemlju, državu, kako se zove. Evo jednoga primjera. Tko se je rodio u Zagrebu, on je Zagrebčanin, bio on već poreklom Hrvat ili Niemac, kršćanin ili izraelac. Svaki belgijski državljanin je Belgijanac, bio poreklom Francez ili Vlam. Isto tako je svaki srbski državljanin u političkom pogledu Srbin, makar bio porekla bugarskoga ili rumunjskoga (zato se i drže srbski državljani za prave Srbe, a Srbi preko Save su jim samo Švabe). Prema tomu su dakle i svi oni, koji su se rodili u Hrvatskoj, u političkom pogledu Hrvati.« - »Prema tomu izjavio se je i barun Živković u hrvatskom saboru: 'Moja je politika trojedne kraljevine, ili, ako se hoće, Hrvatske. Razboriti Srbi netraže nikakove političke individualnosti i nemogu ništa drugo zahtievati, nego da jim se priznaje njihovo ime i da jim se dade autonomija u nastavnih i vjerskih stvarih.« (Barun Jovan Živković bijaše podban hrvatski.)

Taj stari komentar stare hrvatske konstitucije živ je i danas. I, za sve nas koji u Hrvatskoj živimo prihvaćajući Hrvatsku kao svoju bitnu i neotuđivu egzistencijainu odrednicu, u ovom sjaju i naporu drugoga hrvatskog preporoda, živi su dubokom, neotuđivom radošću i stihovi Friedricha Schillera što ih je Šulek dodao tome svom komentaru:

An's Vaterland, an's theure schliess dich an,
Das halte fest mit deinem ganzen Herzen,
Das sei dein Stolz, dess' Adels ruehme dich!
Hier sind die starken Wurzeln deiner Kraft.

»Ovdje su jaki korijeni tvoje snage.« Ovdje. U domovini koja nije administrativni genitiv.

(Svršetak)
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2008., subota

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod VI.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



Još jednom, isto kao u doba prvoga hrvatskog preporoda, borba za materinsku riječ začela je čudo, drugo čudo slično onomu o kojemu je govorio engleski povjesničar .Jackson proučavajući ilirski pokret . .Jer i ovaj put počelo je krikom: »Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati«. I ovaj put reagirao je najprije hrvatski jezični osjećaj kao kvintesencija svijesti o nacionalnom identitetu. Piše Grgo Gamulin: »Deklaracija o jeziku bila je tako jedan čin svijesti koja se u jednom trenutku sabrala na jednom mjestu«. Tako je počelo, tako je bljesnulo, jer se naprosto, doslovno, više nije moglo izdržati. Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik. I nije se više moglo izdržati torturu tanjugovštine, onaj očajno primitivni jezični hibrid koji nam je surovo i invadentno trovao novine i mnoštvo hrvatskih nenaobraženih i polunaobraženih ljudi koji samo novine čitaju: onaj srpsko-ruski hibrid koji kao da je zauvijek, neiskorjenjivo, neprobojno, odredio jezični profil Telegrafske agencije Nova Jugoslavija, još od njezinih prvih herojskih dana, kad ju je stvarao upravo suprug one avnojske tipkačice koja je bila u tjeskobi kako će pisati zaključke sa zasjedanja AVNOJ-a na nepoznatom joj »južnom narječju«. I nije se više moglo izdržati očajnu poniženost i zanemarenost hrvatskoga jezika u hrvatskim školama, i to da se u hrvatskim školama povijest hrvatske književnosti predavala tako da se od nje bezočno otkidalo i u veoma metodičkoj regionalnoj magli ostavljalo gotovo sve stare pisce hrvatske osim kajkavaca. I još mnogo toga nije se više moglo izdržati pod barjacima bratstva, i baš poradi njih, poradi njihove časti i vjerodostojnosti. I ta hrvatska moralna nemogućnost da se dalje izdrži torturu verbicida i falsifikata zgusnula se u »čin svijesti«,u Deklaraciju o jeziku. Cijela hrvatska svjesna inteligencija stala je uz nju, svi svjetionici hrvatske kulture u onoj olovnoj noći nju su potpisali čvrstim sjajem svoga imena. Tako je počeo drugi hrvatski preporod - i smrtni strah od njega.

Strah je reagirao jedinim sredstvom što ga je imao: vlašću. A oslonio se na također jedini oslon što ga je imao: idiosinkraziju prema hrvatskom imenu, i to na njezino najotrovnije i najkobnije mjesto: mjesto u dušama Hrvata asimilanata, Hrvata koji niječu sebe, Hrvata koji odbacuju svoj hrvatski identitet, Hrvata duhovno i moralno koloniziranih, iznutra dezintegriranih. (Među svim narodima na svijetu, samo Židovi i Hrvati imaju takav tip svojevoljnog isključenika iz vlastitog moralnog i kulturnog nacionalnog sklopa, tip asimilanta koji nema snage prihvatiti svoj identitet i zato se rastapa u drugoj naciji ili u mistifikaciji »nadnacionalnoga« mita.) Razmah manipulirane kampanje poslije hrvatske Deklaracije o jeziku plastično je pokazao snagu straha, opseg i dubinu kolonizacije na hrvatskomu etničkom prostoru. Pokazao je i to kako će šekspirski težak biti izlazak iz genitiva za strukture vlasti u Hrvatskoj. Ali pokazao je i to da se hrvatska svijest više ne da manipulirati, ni težnja za autentičnim ostvarenjem naravne dimenzije hrvatskog identiteta ugušiti. Hrvatski intelektualci i hrvatske kulturne ustanove, potpisnici Deklaracije o jeziku, bili su pod pritiskom, ali svoj potpis nisu povukli. Ne odnosi se domovina na potplatima obuće, govorio je Danton. Isto tako, ne briše se domovina kad je ona sva u jednom potpisu. U strukturama vlasti u Hrvatskoj to se tada počelo shvaćati. Hajka na hrvatsku humanističku inteligenciju, na cijelu hrvatsku humanističku kulturu, hajka koja je poslije Deklaracije, udarajući na njezine potpisnike, udarala na sam hrvatski identitet u njegovu najvišem i moralno najkvalificiranijem izrazu, stavila je ljude iz struktura vlasti u Hrvatskoj pred izbor: ili ostati u genitivu, u stvarnom nepostojanju hrvatske državnosti, u goloj kategoriji vlasti oklopno uvjetovane centralizmom i unitarizmom, u apatiji i antipatiji hrvatskoga naroda; ili izići iz genitiva, zahtijevati stvarnu hrvatsku državnost kroz radikalnu reformu cijele federacije, preobraziti vlast radošću zauzetosti za hrvatsku nacionalnu i državnu afirmaciju, u politizaciji naroda koja neće biti samo referatska fraza na sjednicama dosadnim kao nadgrobne ploče, u simpatiji naroda koja se neće očitovati tek po direktivi. I ljudi iz struktura vlasti u Hrvatskoj izabrali su. I samo tri godine poslije Deklaracije o jeziku njihovom lucidnom i rigoroznom odlučnošću mirno je i zakonito uklonjen ledeni integralist koji je prvi bio poveo hajku na Deklaraciju, i koji je uopće od bratstva i jedinstva i socijalizma pravio bič nad bolnom glavom Hrvatske.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2008., petak

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod V.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



To razaranje hrvatskoga jezika počelo je zapravo već mnogo prije, a ono što u tome najviše zabrinjuje jest to da je počelo baš u doba najgore moral insanity u Hrvatskoj prije 1918, u doba spomenutoga bana Khuena koji se volio zvati »takozvanim srpskim banom«, i da to traje baš od bana Khuena bez prekida do danas, carstva su propala, lice se zemlje izmijenilo, ali to traje, traje i u socijalizmu, traje neprestano od toga mađarskog grofa preko žandarske kraljevske Jugoslavije i užasa drugog svjetskog rata i pokreta otpora kroz taj rat i revolucionarne obnove poslije rata sve do danas. To zabrinjuje, to muči: ta podmukla, uporna, neprekinuta razvojna crta od bana Khuena do današnjih jugointegralista koje hvata horror i od samoga hrvatskoga imena. Zlatko Posavac prvi je u Hrvatskoj, prije nekoliko godina, upozorio na tu kobnu neprekinutu crtu, prvi je javno postavio pitanje dokle će hrvatski jezik biti sapet jednim dekretom khuenovštine. Ali to pitanje mora se postavljati: stvar je časti i vjerodostojnosti upravo bratstva i jedinstva, toliko proklamiranoga, baš i u tome (između ostaloga) smije li se ili ne smije to pitanje postavljati. Jer upravo pod banom Khuenom, upravo uz Khuenovo favoriziranje, upravo u zatrovanoj klimi svađe Hrvata i Srba u Hrvatskoj, klimi koju je »takozvani srpski ban« sustavno raspirivao - upravo tada iznijeli su hrvatski vukovci pobjedu nad zagrebačkom Jezičnom školom, upravo tada (1899) objavio je Tomo Maretić svoju Gramatiku hrvatskoga ili srpskog jezika uz banov blagoslov, upravo tada presječen je povijesni razvitak hrvatskoga književnog jezika i nametnuta je Hrvatskoj maretićevska vukovština kao jezična norma. Čovjek se mora za glavu uhvatiti pred tom slavnom Gramatikom Tome Maretića: kao jedino vrelo za njezinu izradbu navedena su Vukova i Daničićeva djela i srpske narodne pjesme priče i poslovice. Ništa drugo, ništa ni od korova! Cijelu hrvatsku umjetnu i pučku književnost bacio je Tomo Maretić tom nevjerojatnom Gramatikom u ropotarnicu, cijelo jezično blago njezinih stoljeća proglasio je provincijalizmima nedostojnim književnoga jezika, osim ako su riječi iz toga blaga imale potvrdu u Vuka i Daničića i u srpskim pučkim umotvorima od Vuka skupljenim. Gramatike kao ta Maretićeva nema nigdje na svijetu: samo u Hrvatskoj, samo u freneziji hrvatskoga samorazaranja mogla je ona nastati, samo u hrvatskom apsurdu mogla je ona postati norma, norma pod banom Khuenom! O ne, nije Hrvatskoj jezik počeo razarati naivni Bečki dogovor iz 1850, nije to mogao jer se jednostavno nikad nije pravo ostvario, nikomu od njegovih hrvatskih potpisnika nije ni do kraja života palo na pamet da proskribiraju riječi hrvatske jezične baštine zato što su prihvatili štokavsku ijekavicu, uostalom od te su ijekavice oni odmah učinili iekavicu i pisali su tom svojom iekavicom nepokolebljivo do smrti, pisali hrvatski, u živoj struji povijesnog razvitka hrvatskoga jezika, i čuvajući u svome pisanju stare hrvatske padežne oblike, i čuvajući funkcionalnost cijeloga hrvatskog jezičnog blaga. Tek pobjeda hrvatskih vukovaca u mraku khuenovštine sve je to presjekla. Ali hrvatski jezični osjećaj bio je jači i od te kobn.e pobjede, i hrvatski književni jezik sačuvao je svoju posebnost, nije se pretopio u srpski niti u tom oklopu vukovštine, niti u onom ludom pokušaju ekavizacije hrvatskog izraza poslije prvoga svjetskog rata. I valja reći: čak ni u staroj Jugoslaviji, čak ni pod nametom školskoga »jedinstvenog« Belićeva pravopisa u doba kraljevske diktature, nije hrvatski jezik bio ozbiljno ugrožen u samoj svojoj biti. Bilo je različnih infiltracija (kao ono s proskribiranjem židovskoga imena i zamjenom toga imena jevrejskim u hrvatskom jeziku, o čemu sam u ovom listu već opširnije pisala), ali sve to ostajalo je na površini, sve to zadržavalo se u slabo kvalificiranim tekstovima, sve to nije radikalno i frontaino - udaralo u samu srž hrvatske jezične posebnosti, već i zato što se odbijalo o svjesni hrvatski otpor koji je čak i pod kraljevskom čizmom imao široke mogućnosti izraza. Hrvatski književnici, hrvatski učitelji i profesori, hrvatski lektori pazili su tada na hrvatski jezik, i imali su mogućnosti paziti. Integralizam u staroj Jugoslaviji nije ipak išao dotle da nameće integraciju jezika, poslije propale ludosti s generalizacijom ekavice ograničavao se na integraciju pravopisa, pa i to je mogao izvoditi samo u školama od 1930. do 1939, hrvatsko novinstvo i hrvatska književnost nisu ni tih godina - osim gdjekoje iznimke - prihvatili »unificirani« a zapravo srpski Belićev pravopis, i netom je Hrvatska polučila kakvu-takvu samoupravu u Banovini Hrvatskoj, vraćen je Boranićev pravopis i u škole, i to je bio upravo jedan od prvih propisa banske vlade.

Sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskoga jezika počela je, paradoksalno, tek u novoj Jugoslaviji nastaloj iz partizanskog rata za narodno oslobođenje. U doba toga rata na hrvatskom je prostoru stajao i pokušaj ustaške države: pokušaj strahovit, krvav, i potpuno pogrešan (tako da se na nj mogu očajno primijeniti riječi nekoga davnog francuskog ministra: »To je više nego zločin, to je pogreška«). S tim pokušajem, i osobito s njegovim zločinima, većina se hrvatske nacije nije solidarizirala. Ali uzalud: poslije rata, sve pod geslom bratstva i jedinstva, sve i uz činjenicu da je znatan broj Hrvata bio u partizanima, hrvatsko ime bilo je praktički proskribirano, odium ustaštva bačen je na cijelu Hrvatsku. Formalno je ustanovljena hrvatska Republika, i postojala je u njoj hrvatska zemaljska vlada i hrvatski sabor, ali Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske, i to uvijek skrupulozno, čak i u običnom govoru, stavljajući pred tu tako dekliniranu Hrvatsku NR odnosno, poslije, SR. Danas se te hrvatske partizanske i prve poratne godine nastoji revalorizirati, očito u najboljoj namjeri; ali pitanje je koliko je to zapravo korisno upravo za hrvatsku naciju koju se i takvim revaloriziranjem želi konsolidirati. Jer, opet jednom, ima li smisia mitizirati povijest, može li naknadno mitiziranje povijesti biti zbiljski korisno? Nije li istina uvijek bolja od najplemenitijega mita, pa ma kako bila gorka i crna? Nije li hrabrost za priznanje gorkih istina ipak najbolji način da ih se prebrodi kroz kvalitativnu izmjenu? Jer kako je to zapravo bilo s Republikom Hrvatskom i saborom Hrvatske i vladom Hrvatske, pa i s Komunističkom Partijom Hrvatske - kako je to zapravo bilo u ono doba (koje je osuđeno na Brijunima 1966) kad nam je mnogo toga bilo nametano pritiscima: to mi svi nosimo u kostima, i komunisti i nekomunisti u Hrvatskoj. Nosimo to da ime rođene zemlje nismo smjeli izgovoriti bez administrativno-teritorijalne apreture, to da su gotovo sva hrvatska stručna društva postala »društva Hrvatske« protiv hrvatskih jezičnih zakona (nekim čudom uspjeli su se od terora toga genitiva spasiti samo Hrvatsko filozofsko, Hrvatsko filološko, Hrvatsko prirodoslovno društvo i možda još koje), to da je bila postala strahovita hrabrost nadjenuti djetetu ime Domagoj ili Krešimir, to da je Srbin iz Srbije glatko mogao postati profesorom nastavnog jezika u Hrvatskoj i kolonizirati hrvatsku djecu srpskim jezikom, to da je pjevanje hrvatske himne bilo praktički zabranjeno kao da je veleizdaja socijalizma, to da se jedan slovenski list glatko smio zvati »slovenski Jadran« ali se riječi »hrvatski Jadran« nisu smjele ni izgovoriti, to da se moglo dogoditi da sudac u Hrvatskoj, videći gdje stranka u zapisniku svoga preslušavanja briše riječ »veš«, koju nije izgovorila, i stavlja »rublje«, kako je izgovorila, zaprijeti toj stranci optužbom za uvredu suda, to da je nakladnik u Hrvatskoj davao njemačke knjige prevoditi profesoru Srbinu iz Šumadije, pa taj profesor u svome osobnom poštenju davao svoje prijevode kroatizirati »crncu« Hrvatu, pa nakladnik tako kroatizirane tekstove sam natrag srbizirao jer da su »previše hrvatski« ...

Vlada Hrvatske u genitivu, sabor Hrvatske u genitivu ... kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije hrvatskoga imena, ništa protiv kolonizacije hrvatskoga jezika, ništa protiv sustavne vanifikacije hrvatskoga nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne agresije na hrvatsku inteligenciju. Da bi se nešto moglo početi protiv svega toga, trebalo je najprije izići iz genitiva, učiniti od genitiva pridjev, steći moralnu hrabrost da se konačno postane hrvatska vlada i hrvatski sabor. Netom se ta hrabrost počela stjecati, Hrvatska je izišla iz sjene .


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod IV.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



Samo izvan brazda toga starog prezrenog pluga kolonizacija hrvatskoga nacionalnog bića trajala je radikalno i gotovo bez iznimke. Ni hrvatske komuniste nije ona poštedjela u nekim razdobljima: zaneseni proleterskim internacionalizmom, moralno ravnodušni ili pače i alergični na nacionalitet kao na »buržoasku kategoriju« (uvijek su to govorili tim srpskim izričajem, »buržoaska« a ne buržujska ili građanska, što već samo po sebi dovoljno govori koliko je i sam njihov jezik u internacionalističkoj ideologiji bio zapravo koloniziran sasvim preciznim srbizmima - to »buržoaska« nije jedini primjer, ima ih sijaset) - dakle, u tome internacionalističkom zanosu, u toj moralnoj ravnodušnosti ili i alergiji spram kategorija nacionaliteta, ni svi hrvatski komunisti u nekim razdobljima nisu imali dovoljno sluha za posebnu problematiku hrvatskoga nacionalnog bića, za njegovu povijesnu tragediju, za pogibelj kolonizacije tuđim elementom u njegovu tkivu. To, uostalom, ni Marx nije shvaćao: njemu su Hrvati Jelačića bana bili jednostavno »pretorijanci reakcije« koja je slomila mađarsku revoluciju 1848; doktor iz Triera, kojemu nitko nikad nije ni u snu zabranio da govori i piše njemački, i koji je svoje nijemstvo nosio jednostavno i naravno kao svoju kožu (zaboravivši već u djetinjstvu da za njim stoje naraštaji rabina masakriranih i maltretiranih u dugim stoljećima Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti) nije jednostavno imao nerva da shvati kako je hrvatski rat 1848. bio borba ne za reakciju nego za materinsku riječ, ne protiv mađarske slobode kao takve nego protiv arogancije koja je, zavijena u zastave te slobode, nijekala Hrvatskoj pravo na samosvojno postojanje u vlastitoj slobodi. To Marxovo nerazumijevanje zadugo je obilježilo i europske marksiste uopće i hrvatske marksiste posebno. Zato su i oni, gotovo svi (pa i August Cesarec, koji je u svojoj posljednjoj noći pred strijeljanje, u ustaškom zatvoru, na zidu ćelije napisao kao svoje posljednje riječi: »Živjela sovjetska Hrvatska!« - što se poslije godinama u socijalističkoj Jugoslaviji marljivo prešućivalo) - zato su dakle mnogi hrvatski komunisti, zajedno s ostalim hrvatskim jugointegralistima, zajedno s hrvatskim fanaticima »jugoslavenskog Piemonta« i vidovdanskog mita, bili na nekoliko godina pristali biti čak i grobarima hrvatskog jezika u onom nevjerojatnom odricanju od ijekavice a prihvatu ekavice protiv svoga vlastitog jezičnog osjećaja, protiv cijele strukture svoga govornog i književnog izraza, protiv razuma, protiv nnajosnovnijeg poriva za očuvanjem vlastitog identiteta u identitetu: domovine kao moralne i pravne kategorije. To jezično silovanje samih sebe nije, srećom, dugo trajalo; ali strahovita je već sama činjenica da je bilo moguće, da je započeto s nakanom da traje. No i kad je to s ekavicom prestalo kao najbrutalniji oblik manije »cupio dissolvi«, napast rastapanja hrvatskog identiteta nije time prestala, ni u hrvatskim komunistima kao ni u drugima koje je zahvatila. I to se odrazilo i u pokretu otpora pod fašističkom i nacističkom okupacijom u drugom svjetskom ratu.

Duboku jakost integralizma i u našem pokretu otpora pokazuje osobito plastično jedna malo spominjana pojedinost s II zasjedanja AVNOJ-a. Bilo je odlučeno da se zaključci toga povijesnog zasjedanja napišu »južnim narječjem«. Baš tako je rečeno: »južnim narječjem«. Nije poznato da bi itko od nazočnih bio rekao da je to »južno narječje« zapravo hrvatski književni jezik (o crnogorskom ili bosansko-hercegovačkom književnom jeziku tada se još nije govorilo - crnogorski jezik smatralo se glatko srpskim, a o Bosni i Hercegovini mislilo se da tamošnji ljudi govore i pišu ili hrvatski ili srpski). Tipkačica, koja je imala napisati zaključke na »južnom narječju«, Srpkinja iz čisto ekavskog kraja (i supruga jednoga od glavnih jugoslavenskih revolucionara beogradske formacije), bila je osoba moralno osjetljiva i uz to naobražena: znala je dakle da se »južno narječje« ne dobiva samo time da se namjesto Antifašističko Veće piše Antifašističko Vijeće. I rekla je da je u neprilici kako će pisati, jer da ona »južno narečje« ne zna. I svršilo je tako da su ti zaključci, temelj nove Jugoslavije, napisani, nekim jezičnim. hibridorn koji nije ni hrvatski ni srpski. I kako se tu počelo, tako se i nastavilo - i do konca rata, i u novoj Jugoslaviji.

Partizanska vojna terminologija srpska je i puna rusizama: takva je i terminologija poratne Jugoslavenske narodne armije. Tek danas su na vidiku odgovarajuće promjene neprihvatljivog stanja. Srpska i rusificirana ostala je poslije rata i gotovo sva politička i pravna terminologija u Hrvatskoj, pa ako su se rusizmi dosad donekle i očistili, srbizmi su ostali: Hrvatska, stara zemlja koja je stoljećima živjela upravo od svoje pravne svijesti, i koja je upravo u oblikovanju svoga pravnog nazivlja dala jedno od najfrapantnijih svjedočanstava svoga jezičnog genija, ostala je poslije rata bez svoje pravne terminologije, kolonizirana je na tome području tako potpuno da se danas samo rijetki još živi stari odvjetnici sjećaju, na primjer, da se žalba u pravnom postupku hrvatski ne kaže žalba nego utok.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.02.2008., srijeda

Osuđen vukovarac.net

Upravo čitam na teletextu HTV-a da je Županijski sud u Vukovaru osudio urednika portala vukovarac.net Damira Fintića na plačanje odštete za duševne boli obitelji bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla.

Presuđeno je da Fintić mora platiti 71.000,00 kn zbog klevete.

Kako je već poznato nepoznati bloger napisao je sporni tekst na portalu vukovarac.net. Sud za taj tekst smatra da je klevetnički i da je odgovoran vlasnik portala.

Takva presuda baca mnogo pitanja, pravnih dakako, koje se postavljaju pred vlasnike portala, ali i kod nas koji imamo blogove, jer se netko može naći uvređen i nekim komentarom koji nam promakne.

Otvara se i široka mogućnost manipulacije, prije svega državnim službama, obavještajnom podzemlju i nadzemlju. Dovoljno je, recimo meni, ubaciti na moje blogove nekoliko uvredljivih tekstova. I onda me tužiti.

Otvara se i mogućnost manipulacije i drugim neprijateljima, protivnicima itd.

Nisam pravnik, pišem ovo kao laik koji se već opekao na "pravdi" hrvatskog pravosuđa. Moramo se pobrinuti da nas ne ušutkaju. Jer i m očito smetamo!
- 13:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod III.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša






Hrvatski udjel u razaranju Austro-'Ugarske zasnivao se (različito od češkoga) ne na autentičnom načelu nacionaliteta nego upravo na jednoj kobnoj mistifikaciji toga načela i, još gore, na gubitku vjere u apsolutnu neophodnost kontinuiteta samosvojne hrvatske države. To jest: na objektivnoj izdaji nacionalog bića i jedinoga mogućeg oblika njegova ostvarivanja u historijskoj praksi. Lucidne bojazni i otpori većeg broja razboritih hrvatskih političara (mnogih pravaša iz obiju starčevićanskih stranaka, braće Radića i drugih iz HRSS) spašavaju hrvatsku čast u tome traljavom vihoru, ali ne brišu poraznu činjenicu da je tada dobar dio Hrvata povjerovao da Hrvatska više nije potrebna.

Jugoslavenski integralizam raširio se u hrvatskom nacionalnom biću otrovno i duboko, a ono što ga je činilo još pogibeljnijim bilo je to da je on bio isključivo hrvatska pojava. Slovence je u novoj državi štitila etnička kompaktnost i oštra posebnost jezika; druge nacije bile su tada tek u procesu osvješćivanja vlastite posebnosti, i nisu imale za sobom dugi neprekinuti državnopravni kontinuitet kao Hrvatska, i zato u njima nije bilo uvjeta za napast autogenocida i autopoliticida, nacionalnog samoubojstva i državnog samoubojstva. Samo u Hrvatskoj ta se napast akutno pojavila u freneziji svjesne volje za samouništenjem u mitovima nacije hegemona, mitovima bijelih orlova i Vidovdanskog hrama.
Tu ne vrijedi farbati. Jugoslavenski integralizam u staroj Jugoslaviji bio je velikosrbizam. Bio je to i u Srbiji i u Hrvatskoj. Nacija hegemon (u praksi svoje državne i političke uprave, u misli svoje inteligencije) shvaćala je Jugoslaviju kao proširenu Srbiju, Veliku Srbiju. Uloga dijela srpske inteligencije tu je bila osobito kobna: apsolutno, neprobojno uvjereni, od Vuka i Garašanina ovamo, da su svi štokavci Srbi, ti su ljudi bili moralno nesposobni dopustiti i samu mogućnost da nije tako; i s istom nerazorivom uvjerenošću u objektivnu istinitost svojih nazora, s kojom je nekad Inkvizicija progonila heretike, oni su njegovali svoju idiosinkraziju prema hrvatstvu kao prema nečemu bolesnom, reakcionarnom i štetnom. Ali sama po sebi ta idiosinkrazija ne bi bila otrovala hrvatsko nacionalno biće, da je ostala izvan njega: ona je postala otrovom tek u njemu, unutra, tek onda kad je velik dio Hrvata, osobito inteligenata, prestao hrvatski misliti i ugradio se - tupo ili oštro, kako gdje - u Veliku Srbiju nazvanu Jugoslavijom. Bilo je to kao magija, začaranost, u nekih upravo religija, koja je imala i svoj hram, vidovdanski, i svoju liturgiju, kult Kosova i svetosavlja i Karađorđevićeva doma. Čitati danas dokumente te kobne pseudomistične histerije (na primjer, prva godišta »Jadranske straže«, možda najogavnije svjedočanstvo te hrvatske manije »cupio dissolvi«) djeluje emetično. Dvadeset i tri godine Hrvatska je, raskomadana, nijekana, živjela u takvoj klimi. I posljedice su ostale. Posljedice se i danas osjećaju.

Postoje svjedočanstva nekih velikih hrvatskih imena - Trumbić, Meštrović, Kljaković - da ih je upravo totalitarna imperijalistička brutalnost velikosrbizrna »odjugoslavenila« (kako je običavao reći jedan od spomenutih, pokojni slikar Jozo Kljaković). Ali takvi su slučajevi zbiljske moralne krize zapravo rijetki. Većina hrvatskoga puka nije nikad prihvatila jugoslavenstvo kao nacionalni integralizam, nije se nikad odrekla svoga imena ni svoje države. To i samo to spasilo je Hrvatsku, to i samo to učinilo je da je gotovo cijeli hrvatski narod (90 posto) pod velikosrpskim kraljevskim žandarskim kundakom listom glasao za jedinu stranku koja je sasvim jasno, sasvim precizno hrvatska bila i hrvatskom se zvala i hrvatski djelovala u domovini (a ne na Janka Puszti) i koja je, tako se zovući i tako djelujući, zahtijevala priznanje posebne hrvatske državnosti u okviru Jugoslavije shvaćene kao udruženje suverenih nacija a ne kao vidovdanski mit, i ne tek ni kao prostor za ostvarivanje jedne bezimene internacionalističke socijalne pravde. Danas se često čuje da Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka (oh, bila je ona i ostala u srži republikanska i onda kad je u političkoj taktici morala pritajiti svoje drago slovo R) nije zapravo predstavljala hrvatski narod. Ali takvu ocjenu moralno je nemoguće prihvatiti: stranci za koju je - i to u onakvim prilikama, pod onakvim pritiskom - glasalo 90 posto jedne nacije može se prigovoriti mnogo toga, ali ne da ona tada tu naciju nije predstavljala. HSS našla se zatečena kad je rat raskomadao staru Jugoslaviju, nije se u onom lomu znala odlučno postaviti, dio članstva kompromitirao se kolaboracijom a većina članstva i pristaša paralizirala se i konačno onemogućila atendizmom: sve to može se prigovoriti toj stranci, pa i demagogiju seljakovanja (ali funkcionalnu i te kako), pa i nedostatak precizne ideologije (ako je nekomu do precizne ideologije) - sve to i još štošta drugo, ali ne to da nije predstavljala hrvatski narod, ne to da taj narod nije njezine zastupnike listom birao na izborima na kojima je mogao birati i druge. I ako se ima hrabrosti pogledati zbilji u lice onakvoj kakva ona jest a ne onakvoj kakva bi se naknadno htjelo da je bila, vidi se ovo: drugi hrvatski preporod, ovaj što ga sada svojim očima gledamo strepeći da nam ga opet netko ne zaguši ali odlučni da ga ostvarimo do kraja jer natrag jednostavno više ne možemo - drugi hrvatski preporod, sjaj i muka naših dana, najjače je i najodlučnije doživljavan upravo u onim hrvatskim dušama i krajevima gdje je ta stara stranka, nekad najdublje zaorala plugom radikalne nacionalne svijesti u hrvatsko etničko biće. Tamo gdje ona nije uspjela zbog jake prisutnosti jugointegralističkih financijskih interesa (kao na Kvarneru), i tamo gdje nije mogla doprijeti preko ondašnje državne granice (kao u Istri) - tamo je i danas, u drugom hrvatskom preporodu, borba protiv nacionalne bezimenosti najteža. I nije jasno što se, osim škara za naknadno prekrajanje povijesti, gubi ako se to prizna.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.02.2008., utorak

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod II.

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



Mit je već sam naziv »Austrija«. Pravi naziv te jedinstvene zajednice država bio je, od 1867, Austro-Ugarska Monarhija. Nikakvo »zajedničko«, ni »austrijsko« ni austro-ugarsko, državljanstvo u njoj nije postojalo: čovjek je bio državljanin svoje države u Monarhiji. Banska Hrvatska bila je pod krunom ugarskom, i to po slobodnom izboru svojih staleža i redova, instituiranom godine 1102. Cetinski sabor od 1527, pragmatička sankcija od 1712. nisu značili prekid hrvatskoga državnog saveza s krunom ugarskom, nego slobodni hrvatski prijenos (odnosno, 1712, potvrdu) prava i obveza toga saveza na drugu dinastiju nositeljicu dinastičkoga prava na krunu ugarsku. Nikad se Habsburg u Hrvatskoj nije zvao carem: za Hrvatsku i za Ugarsku uvijek je bio samo kralj hrvatski i ugarski. To je bilo jasno specificirano i u pletori naslova što ih je nosio.

Najgore što se hrvatskom saboru u toj »tamnici naroda« moglo dogoditi bilo je to da ga kralj raspusti. No, kad bi hrvatski zastupnik (konkretno, Ante Starčević) usred sabornice mirno odsjekao: »Despocije propadaju, ali se ne popravljaju« - to nije bio razlog kralju da raspusti hrvatski sabor. (U drugom parlamentu, gdje se zazivalo »Bože pravde, ... «, kamo nas je odveo zanos za bijelim orlovima, dobili smo metke iz parabeluma i kraljevsku diktaturu za mnogo manje.) Danas, poslije desetljeća režimskog straha od riječi, straha ulivena u kosti tako duboko da je postao upravo forma mentis čovjeka na hrvatskom prostoru, teško je uopće shvatiti intenzitet i značajke toga straha u »Autriji tamnici naroda« (taj strah bio je u njoj prisutan samo za deset godina bachovanja, i već to što se održao samo deset godina dovoljno svjedoči koliko je bio nenaravan strukturi te zajednice država).

Neki događaji iz toga doba danas, poslije toliko vremena kobnoga hrvatskog prelaženja iz diktature u diktaturu, djeluju naprosto fantastično; još nedavno, kad ti se desilo da o tome govoriš mladim Hrvatima, studentima, osjećao si da reagiraju s potpunim nerazumijevanjem, zapanjeni, osupnuti, kao pred čudom. A nikakva čudesa to nisu bila, bili su to naprosto događaji hrvatske kronike u takozvanoj »tamnici naroda«, koju je marljivo razbijala naša jugoslavenstvujuća Nacionalna Omladina leteći za bijelim orlovima. I zbivalo se tada i to da je ban »pacifikator«, Khuen-Hedervary, onaj koji se volio nazivati »ja, takozvani srpski ban«, odgovarajući u hrvatskom saboru na jednu interpelaciju o hrvatskom državnom posjedu kraljeve krunidbene zavjernice, rekao da bi on »podvojio je li to bio pošten posjed« - na što je dobio ličko stresanje svoje grofovske osobe od zastupnika Davida Starčevića, udarac nogom straga od zastupnika Grge Tuškana, i batine štapom zastupnika Josipa Gržanića pa je to svršilo ne vješalima, ne kuglama iz parabeluma, ne kraljevskom diktaturom, ne komesarskim terorom nad Hrvatskom, nego jednostavno time da je Grga Tuškan izgubio advokaturu (i to ne za onaj udarac nogom, nego zato što »laže« da je bana udario nogom - moralo se tako elegantno formulirati radi banske časti ... ), a izborni kotar senjski tiskao je u čast svoga zastupnika Josipa Gržanića dopisnicu s njegovom slikom i slikom čizme i štapa okićenih cvijećem i s natpisom: »Josipu Gržaniću, neustrašivom branitelju naših pravah«. I zbivalo se tada i to da su hrvatski sveučilištarci, upravo na dan kad je kralj Franjo Josip I došao položiti završni kamen Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odjeven u mađarsku generalsku odoru, spalili, vođeni Stjepanom Radićem, mađarsku zastavu pod kipom Jelačića bana u srcu Zagreba, vičući »slava Jelačiću« i »abcugMađari« - pa im se za to dogodilo samo to da su na kratko vrijeme smješteni u bjelovarski zatvor, da im je sudac istražitelj pristojno ustupio sudnicu za učenje kako bi se mogli pripraviti za ispite, i da je hrvatsko sveučilište bilo privremeno zatvoreno, pa su ispite išli polagati u Prag (u Kraljevinu Češku, u okviru iste »Austrije«, dočekani kao braća i srdačno pomagani od Matice češke). I zbivalo se i to da se sloboda tiska nije zaustavljala ni pred banom ni pred kraljevskim komesarom, pa su, na primjer, jednoga takvoga, Slavka plemenitog Cuvaja, koji je u dvije svoje faze bio i ban i komesar, crtali po novinama kao karikaturu s mesarskom kukom namjesto ruke i praveći sprdnju od njegova imena pisali didaskalije kao: »Ko-mesar - Cuvaj!« I tako dalje i tako dalje, i sve je to »tamnica naroda« puštala da se zbiva ne trepnuvši, u takvoj situaciji nastao je onaj Krležin prizor iz Zastava gdje ministar obrenovićevske Srbije jauče da može slobodno govoriti tek pred »austrijskim« šefom policije u Zagrebu, i sve u takvoj situaciji ta je »tamnica«, prva na svijetu, prije Engleske, dala svojim narodima (zaslugom, prvenstveno, svoje socijaldemokracije, svojih »austromarksista«) solidni zakon o socijalnom osiguranju i zakon o općem, jednakom i tajnom pravu glasa bez obzira na cenzus.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod I.


Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša



»Narodnost ilirska i konstitucija ugarska«, govorili su ilirski preporoditelji od samoga početka svoga gibanja. »Narodnost ilirska« bila je idealistička magla, uostalom kontingentno funkcionalna. Ali »konstitucija ugarska« bila je pravno jamstvo da ta magla neće zagušiti hrvatsku naciju - i to su naši Iliri svojim preciznim hrvatskim nervom lucidno znali. Konstitucija ugarska za Hrvatsku je značila priznanje hrvatske državne posebnosti, pravno trajanje te posebnosti pod krunom ugarskom kroz sedam stoljeća. Ilirski preporoditelj i ponašali su se zapravo kao ljudi koji, sigurni u čvrstoću svoje kuće, otvaraju njezina vrata i prozore radosnom vjetru proljeća. Osjećaj čvrstoće i nerazorivosti vlastite kuće bio je u njima toliko siguran da nisu vidjeli kako taj vjetar može postati i zagušljiv za hrvatsko nacionalno biće i razoran za ono jedino što je njima omogućivalo da mu se otvaraju u zanosu bez straha: za hrvatsku državnost.

Ta pogibelj konkretizirala se znatno poslije ilirizma. U cijeloj drugoj polovici XIX. st. ona je ostala još uvijek samo potencijalna, još uvijek praktički paralizirana tvrdom vjerom u apsolutnu nužnost hrvatske državne strukture (i samo brutalna bistrina jednoga Madžara, Deaka Ferencza, mogla je tada vidjeti tako daleko da nam dobaci kako će nas strossmayerski jugoslavenski veleiteti konačno dovesti dotle da će nam glavni grad biti Beograd a ne Zagreb). Pogibelj je postala stvarna tek onda kad su sami Hrvati, mnogi, počeli misliti da im hrvatska država nije više potrebna.

Tu se zapravo nije radilo o tome da bi u nacionalnoj svijesti toga dijela Hrvata bila nastala neka kvalitativna promjena: od ilirizma ovamo mnogi su Hrvati iskreno mislili da su Hrvati i Srbi jedan narod. Ali, dok su i takvi Hrvati vjerovali da Hrvatska mora očuvati svoju povijesnu državnost, prave smrtne pogibelji za hrvatsko nacionalno biće nije bilo. Smrtna pogibelj počela je kad su takvi Hrvati pristupili akciji za stvaranje integralističke jugoslavenske države, države u kojoj će Hrvatska kao država nestati.

Ta akcija značila je u prvom redu »razbijanje Austrije«. Ta akcija hipertrofirala je do paroksizrna mit o »Austriji« kao »tamnici naroda«. I taj mit toliko se ukorijenio, toliko je kondicionirao substrat svijesti da ga je bilo moralno nemoguće razbijati već tada, na početku ovoga stoljeća. Već tada su ljudi, koji se nisu dali pod vlast toga mita, bili gotovo općenito kvalificirani kao moralne nakaze. Već tada trebalo je strahovite hrabrosti da se čovjek ne slomi pod knutom takvih kvalifikacija. Mitovi kao da su tvrdoglaviji od činjenica. Sve do danas.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.02.2008., nedjelja

Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod

Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Uvećajte sliku klikom miša

Popisivač pučanstva, student (koji studira jednu disciplinu u Rijeci a drugu u Beogradu), upisuje u popisnicu podatke jedne djevojke, studentice medicine, koja se za rubriku o nacionalnosti izjašnjuje kao Hrvatica. Na pitanje o materinskom jeziku djevojka odgovara: »Hrvat¬ski«. Popisivač otpovrće: »Ne mogu tako upisati, službeno se jezik zove hrvatskosrpski«. Djevojka na to: »Ja ne govorim službeno, ja govorim hrvatski!« Popisivač ostaje uporan i upisuje »hrvatskosrpski«. Djevojka ide prijaviti »slučaj« u popisnu središnjicu, pri općini Rijeke, drugoga po veličini i važnosti grada u Hrvatskoj. U popisnoj središnjici nitko se osobito ne uzbuđuje tim »slučajem«, otpravljaju djevojku i kažu joj neka dođe opet, kad se »stvar« izvidi. Da groteska bude grotesknija, ta djevojka kći je čovjeka pravoslavne vjeroispovijesti.

Nastavnički zbor radničkog sveučilišta u. istom gradu (»krvavoj rani pod srcem Hrvatske«, govoraše A. G. M.)sastaje se na sjednicu. U raspravi na toj sjednici, profesori nastavnog jezika zovu taj jezik hrvatskim. Ravnatelj, Srbin iz Hrvatske, opominje: »Federacija još nije demontirana, iako je demontiraju! Novosadski dogovor još je uvijek na snazi! I dakle, jezik se još uvijek zove hrvatskosrpski!« Profesori ne reagiraju. Mirno, ozbiljno, savjesno, nastavljaju, kroz cijeli tijek rasprave, govoriti »hrvatski jezik«. Ravnatelj više ne opominje.

Takvi primjeri nisu osamljeni. Takvi su primjeri tipični. I to tipični za dvije pogibelj ne pojave: kolonizaciju hrvatskog nacionalnog bića i stanovitu moralnu gluhoću u kojoj, u nekim krugovima Srba u Hrvatskoj, traje bešćutnost spram te kolonizacije.

Kolonizacija hrvatskoga nacionalnog bića nije, nasuprot nekim mišljenjima, započela već ilirskim preporodm. Jest istina da su naši Ilirci smatrali jednim narodom sve južne Slavene, pa i sve Slavene uopće. Jest istina da su, u maglama svoje romantike, svjesno htjeli jezično i književno jedinstvo svih južnih Slavena. Ali sve je to ostajalo na razini kulturne fantazmagorije: kičmu nacije to nije diralo. Kičma nacije bila je hrvatska državna struktura, ako i svedena samo na teritorij panonskih županija: tvrda, uspravna, nesavitljiva, zajamčena priznatim pravima Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u konstituciji ugarskoj. Ta državna struktura, to jamstvo hrvatske nacionalne samosvojnosti bilo je za ilirske preporoditelje izvan diskusije jednako kao i za sve prethodne hrvatske naraštaje pod banom i saborom. Isti apsolutni, neprobojni otpor lomljenju kičme hrvatske nacije, ista totaina volja da se ta kičma očuva tvrdom i uspravnom u jedinom svome naravnom i mogućem obliku, obliku pravne države - taj isti otpor i ta ista volja dizali su hrvatske zastupnike u saboru ugarskom protiv mađarskih presizanja prije ilirizma, i digli su Jelačića bana da prijeđe s vojskom preko Drave u ratu za materinsku riječ.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.02.2008., subota

Dalibor Brozović: DESET TEZA O HRVATSKOME JEZIKU (1971.)

Pod naslovom Deset teza o hrvatskom jeziku Dalibor Brozović održao je uvodno predavanje na Savjetovanju o Osnovama nastavnog plana i programa hrvatskog književnog jezika s književnošću za srednje škole održanog u hotelima "Solaris" u Šibeniku, 22-24. studenoga 1971. u organizaciji Republičke konferencije Saveza omladine Hrvatske, prvi put cjelovito, u proširenoj verziji, objavljene su u nas u knjizi Susreti 6, Zbornik radova sa susreta hrvatskih studenata u tuđini (1981-1986), Zagreb-Bochum, 1986, str. 136-145, pod naslovom O ključnim pitanjima hrvatskoga književnog jezika, drugi put u knjizi Stjepana Babića Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, 1990, str. 271-283, pod naslovom Deset teza o hrvatskome jeziku, zatim u dva izdanja Deklaracije o hrvatskome jeziku, Matica hrvatska, Zagreb 1991. U inozemstvu su objavljene u Hrvatskoj reviji, a u časopisu Journal of Croatian Studies na engleskome jeziku.


O ključnim pitanjima hrvatskoga književnog jezika

Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakomu narodu njegov jezik svetinja. I pojedincu je materinski jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Možemo reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini.

U svemu što je ljudsko ima i jednostavnijih i složenijih slučajeva, pa tako i u jeziku. Uzmimo dva susjedna naroda, Hrvate i Madžare. U madžarskom je slučaju sve što se tiče jezika posve jasno i jednostavno, nema ničega što bi različitim jednostranim pristupima moglo voditi do protuslovnih zaključaka. U hrvatskome slučaju nije tako, on je veoma složen. Zato ga valja razmatrati veoma pažljivo i strpljivo, sa svih mogućih strana, jer je prava istina samo potpuna istina. Potrebno je pristupati i s ljubavi i snošljivo, potrebno se i potruditi kako bismo s pomoću znanstvenih spoznaja došli do jasnih shvaćanja. Zaokruženo, jasno i točno znanje o jezičnim pitanjima pomoći će nam da sagledamo i prirodu i ulogu i mjesto domaćih dijalekata, koji su nam srcu prirasli, i hrvatskoga književnoga jezika, kojim sudjelujemo u suvremenoj civilizaciji počev od škole pa do sredstava masovne komunikacije.

Upravo stoga što je hrvatska jezična problematika izvanredno složena, nameće nam se niz pitanja na koja je bez posebnih stručnih znanja teško dati zadovoljavajuće odgovore. Zato ćemo pokušati da ta pitanja sredimo, da na svako nađemo odgovor koji će sadržavati bit problema, a onda možemo pojedinačne činjenice dopunjavati, komentirati i objašnjavati, promatrajući ih ujedno s raznih stanovišta i u raznim njihovim vidovima.

Što se ima na umu kada se govori o hrvatskom jeziku?
1. Hrvatski jezik jest jezik kojim se služi hrvatski puk i koji služi hrvatskomu pučanstvu

U širem smislu, hrvatskim jezikom zovemo sve jezične pojavne oblike kojima se služi hrvatski narod. Tako su hrvatski dijalekti, s mnoštvom svojih mjesnih govora, oni dijalekti koje u raznim krajevima govore Hrvati, a hrvatski standardni jezik jest onaj standardni jezik kojim se Hrvati služe u javnome životu, školstvu, novinarstvu, upravi, znanosti i, uglavnom, u književnosti. U istom smislu možemo govoriti i o hrvatskim interdijalektima, žargonima, o pojavama hrvatskoga razgovornog jezika itd. Svi ti pojavni oblici zajedno sačinjavaju dakle hrvatski jezik. Naziv hrvatski zasniva se naprosto na prirodnome pravu svakoga naroda da jezik kojim on govori i piše, kojim se on služi i koji njemu služi, nazove svojim vlastitim imenom.

U kojem se smislu može govoriti o hrvatskome standardnom (književnom) jeziku?
2. Među pojavnim oblicima hrvatskoga jezika najvažniji je hrvatski standardni jezik, koji se, uz osobitosti osnovice, odlikuje vlastitom povijesti i nadgradnjom

Hrvatski je jezik predstavljen u prvom redu hrvatskim standardnim jezikom (ili kako se obično kaže u svakodnevnome govoru, "književnim jezikom"), koji je od svih pojavnih oblika hrvatskog jezika najvažniji, jer je bez standardnoga jezika nezamišljiva suvremena kultura i materijalna i duhovna civilizacija bilo kojeg naroda. Hrvatski standardni jezik ima osobite vlastite značajke i u svojoj povijesti i u svojstvima svoje dijalektne osnovice i u načinu kako se formirao i u uvjetima, prilikama i okolnostima u kojima se razvijao i izgrađivao. Sve te značajke zajedno dokazuju i osiguravaju opstojnost hrvatskoga standardnoga jezika i pribavljaju mu njegovu osobitu narav, unutarnju građu i opći izgled.

U tome se smislu može govoriti o hrvatskome standardnom jeziku. S druge strane, postoje i neki osobiti aspekti znanstvenoga i praktičnog karaktera koji uvjetuju da se o hrvatskome standardnom jeziku ne može u svim prilikama govoriti na onaj način kako se govori o većini europskih standardnih jezika, no ti aspekti nisu za život bitni, iako se ne smiju ni prešućivati ni zanemarivati.

Kako je nastao hrvatski standardni jezik?
3. Hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas

Najstarija hrvatska pismenost nastala je na tzv. crkvenoslavenskom jeziku, koji se, kao i u nekih drugih slavenskih naroda, razvio u poseban narodni oblik, hrvatsku recenziju (verziju, redakciju), ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik. S proširenjem uporabnih područja hrvatske recenzije crkvenoslavenskoga jezika prodiru u nju postepeno osobine narodnih govora, prvo čakavskih, a poslije i štokavskih, pa i kajkavskih, tako da je već u XV. stoljeću hrvatskocrkvenoslavenski jezik u osnovnom razvojnom tijeku već bio prevladan. Specifičnost je hrvatskog jezika da su u svim drugim slavenskim jezicima crkvenoslavenske razdoblje i udjeli bili ili bitno kratkotrajniji i bitno manje važni ili bitno dugotrajniji i bitno važniji. S druge je strane karakteristično da je kulturnojezične tekovine hrvatske crkvenoslavenske i uopće srednjovjekovne pismenosti, glagoljske i poslije hrvatskoćirilske, neposredno naslijedila kasnija pismenost i književnost na hrvatskim dijalektima, pisana isprva pretežno, poslije gotovo isključivo latinicom, pa je tako u razvojnom tijeku hrvatskog jezika sačuvan kontinuitet od prvih glagoljskih spomenika do stvaranja standardnoga jezika i od tada do danas.

Kakav je odnos hrvatskoga standardnog jezika prema kajkavštini i čakavštini?
4. Hrvatski standardni jezik, nastao sredinom XVIII. stoljeća, i u naše je doba otvoren prema kajkavskomu i čakavskom narječju

U hrvatskom jeziku dijalekti kao prostorni oblici narodnoga, pučkog jezika imaju veće značenje i važniju ulogu nego što je to prosjek u jezicima drugih europskih naroda. Hrvatski dijalekti, koji se svrstavaju u tri skupine - kajkavsko, čakavsko i štokavsko narječje - izgrađuju se više-manje ravnopravno od konca XV. do polovice XVIII. st. u pokrajinske hrvatske književne i pismene jezike. Kulturno-jezične tekovine toga razdoblja nasljeđuje sljedeće razdoblje, u kojem pokrajinski kajkavski pismeni jezik postepeno dobiva obilježja standardnoga jezika, a umjesto svih drugih pokrajinskih jezika počinje se stvarati novoštokavski hrvatski standardni jezik s ikavsko-ijekavskim dvojstvom. Hrvatski narodni preporod u početku tridesetih godina prošloga stoljeća ujedinjuje jezično sve Hrvate u tom novoštokavskom standardnom jeziku, a dva-tri desetljeća poslije napušta se i ikavsko-ijekavsko dvojstvo pa tako hrvatski standardni jezik dobiva konačan homogen oblik, novoštokavski ijekavski, ali u pojedinim jezičnim i rječničkim crtama obogaćen ugrađenim naslijeđem, s jedne strane, kajkavskog i čakavskoga, s druge hrvatskoga nenovoštokavskog štokavskoga, s treće strane, ikavskoga novoštokavskog podrijetla. Zato je hrvatski standardni jezik i danas otvoren prema dijalektima kajkavskoga i čakavskog narječja i iz njih slobodno usvaja jezična sredstva ako su potrebna i korisna, prilagođujući ih svojim zakonima. Takav odnos prema kajkavskomu i čakavskom narječju jedna je od bitnih značajka hrvatskoga standardnog jezika, jednako kao što je nazočnost kajkavskoga i čakavskoga literarnog stvaranja i danas bitnom značajkom hrvatske književnosti.

Kako je izgrađen hrvatski standardni jezik?
5. Svoju civilizacijsko-jezičnu nadgradnju razvijao je hrvatski standardni jezik samostalnim putovima i na vlastiti način

Kao komunikacijsko i izražajno sredstvo kulture i viših oblika materijalne i duhovne civilizacije izgrađivao se hrvatski standardni jezik na samo sebi svojstvenom sjecištu europskih civilizacijsko-jezičnih krugova. Svoje stručno i znanstveno nazivlje, svoj intelektualni rječnik i višu, složenu sintaksu, svoje pismo i pravopis, svoju modernu frazeologiju, svoje jezične navike, normativne procese i idejne sadržaje - dakle cijelu svoju nadgradnju - stjecao je i razvijao prije svega u sredozemnim i srednjoeuropskim okvirima, slijedeći iste one puteve kojima su išli prvenstveno talijanski, njemački i češki jezik, i usvajajući zajedno s njima i na sličan način općeeuropsko latinsko i antičko-grčko jezično naslijeđe. Osim toga, u svim je svojim razvojnim razdobljima hrvatski standardni jezik pripadao i osobitoj zajednici slavenskih standardnih jezika, kojoj također mnogo duguje, a u posljednjim se desetljećima razvijao i kao dio zajednice jugoslavenskih standardnih jezika, s kojima nakon II. svjetskog rata zajednički izgrađuje idejno-značenjske odnose u rječniku i izražajnim sredstvima samoupravnoga socijalizma. I na koncu, u hrvatskom standardnom jeziku osjetan je, u europskim mjerilima, i utjecaj civilizacijsko-jezičnoga kruga islamskoga svijeta. Nasuprot tomu, izravan zapadnoeuropski utjecaj u izgrađivanju hrvatskoga jezičnog standarda bio je relativno slab, izuzimajući prinos engleskoga jezika u posljednje doba. Isto tako, utjecaj jezičnog naslijeđa bizantskoga kruga nije tipičan za hrvatski jezik (izuzev udjela podrijetlom iz samoga početka crkvenoslavenske pismenosti).

Novoštokavsko dijalektno područje obuhvaća veoma široke prostore. Gdje je tu osnovica hrvatskoga standardnog jezika?
6. Novoštokavsko-ijekavska narječna osnovica hrvatskoga standardnog jezika sadrži samo zapadnonovoštokavska svojstva ijekavskih i ikavskih govora

Novoštokavski hrvatski standardni jezik kao standardni jezik većine Hrvata od polovice XVIII. stoljeća i kao standardni jezik svih Hrvata od hrvatskoga narodnog preporoda plod je samostalnoga razvojnoga tijeka izraženoga u postupnom uobličivanju narječne osnovice i u samostalnom usavršavanju i bogaćenju civilizacijsko-jezične nadgradnje. Pri tom on nije određen samo osobitostima nadgradnje i posebnim odnosom prema kajkavštini i čakavštini nego i osobitim svojstvima same svoje novoštokavske osnovice:

a) Bez obzira na napuštanje ikavsko-ijekavskoga dvojstva, u novoštokavskoj osnovici hrvatskoga standardnoga jezika odražavaju se osobine i ikavskih i ijekavskih govora, naročito one zajedničke.

b) Kako je tzv. "gipka postojanost" (elastična stabilnost) bitnom značajkom jezične standardnosti, opća fizionomija novoštokavske osnovice hrvatskoga standardnog jezika održala se prvenstveno u obliku kakav je imala u doba njegova stvaranja (onako kako standardni talijanski odražava firentinski dijalekt XIII. st. ili kako standardni njemački odražava središnjo-istočne visokonjemačke dijalekte I. polovice XVI. st.). Tako je u XVIII. st. u novoštokavskim dijalektima npr. još prevladao oblik tko, koji i danas pripada hrvatskomu jezičnom standardu, iako je u narodnim govorima glas t poslije uglavnom otpao.

c) U novoštokavsku dijalektnu osnovicu hrvatskoga standardnog jezika nisu nikada prodrle, usprkos svim pokušajima u tom smislu, posebne osobine nehrvatskih novoštokavskih dijalekata i govora, ona je uvijek ostala zapadnonovoštokavskog tipa. Tako su izvan hrvatskoga standardnoga jezika ostali ne samo ekavski refleks jata nego i druga specifična svojstva novoštokavskih ekavskih govora (npr. sklonidba Pera, Pere, Peri). Isto tako, iako je novoštokavska ijekavština glavni sastojak dijalektne osnovice hrvatskoga standardnog jezika, u njemu se nisu mogle učvrstiti posebne osobine nehrvatskih ijekavskonovoštokavskih govora, kao npr. ist. četvoro umjesto zap. četvero, ili naglasci kao ist. za méne, želímo umjesto zap. zŕ mene, žélimo, a nisu se uspjele ustaliti čak ni osobine nedovoljno zastupane u hrvatskim ijekavskonovoštokavskim govorima kao npr. nijesam umjesto nisam, ili sklonidba tipa Pero, Pera, Peru, umjesto Pero, Pere, Peri. Isto tako, usprkos gotovo stogodišnjim propisima hrvatska uporabna ortoepska norma i hrvatsko pjesništvo nisu prihvatili dvosložnoga izgovora za dugi jat (dvosložni izgovor ije ima pak u hrvatskim stihovima stilsku i metričku funkciju: slično tako, ali ograničeno na jedan žanr, nalaze se i spomenuti istočnonovoštokavski naglasci, a kao stilsko sredstvo javljaju se i oblici kao nijesam, rjeđe i sklonidba tipa Pero, Pera, Peru).
Ta su tri momenta (a-c) bitno važna s obzirom na određene okolnosti izvan samoga hrvatskog jezičnoga kompleksa. O tome će još biti riječi.

Što o hrvatskom jeziku kaže svjetska lingvistička znanost, osobito slavistika?
7. Slavistička poredbena i dijalektološka mjerila vrijede samo za slavističku znanost

Sa stanovišta usporedne slavenske gramatike i usporedne slavenske dijalektologije hrvatski dijalekti, zajedno s muslimanskima, crnogorskim i srpskim dijalektima, čine u južnoslavenskoj jezičnoj skupini užu zajednicu, koju u stručnoj terminologiji možemo nazvati jezikom-dijasistemom (u svakodnevnom govoru i u starijoj terminologiji "narodni jezik"). Kako za taj jezik-dijasistem nema pogodna imena, uobičajio se u jezičnoj znanosti naziv "hrvatskosrpski", ili posve istoznačno, s obratnim poretkom "srpskohrvatski". Opstojnost hrvatsko-srpskoga dijasistema samo je uskoznanstvena lingvistička činjenica, ona za hrvatsko društvo ne vrijedi više i nema načelno veću važnost nego što za ljudsko društvo ima prirodoznanstvena činjenica da je obična, svakodnevna kuhinjska sol kemijski spoj kovine natrija i nekovine klora (NaCl). Zajednički dijasistem znači jedino to da se na slavenskom jugu srpski, crnogorski, muslimanski i hrvatski dijalekti sa slavističkoga stanovišta kao cjelina suprotstavljaju slovenskim, makedonskim i bugarskima, i ništa više. Drugim riječima, taj jezik-dijasistem postoji samo zato što se kajkavski i čakavski dijalekti, kojima govore samo Hrvati, i torlački dijalekti, kojima govore samo Srbi, ne mogu po genetskim lingvističkim mjerilima odvajati od štokavskih dijalekata, kojima govore i Srbi i Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati.

S druge strane, stvarnu važnost dobiva opstojnost hrvatskosrpskoga dijasistema činjenicom da su štokavsko narječje, i to konkretnoga novoštokavskog tipa, prihvatili u razna doba i na razne načine za osnovicu standardnoga jezika svi navedeni narodi. Zato je svaki oblik standardnoga jezika s novoštokavskom osnovicom zapravo standardizirana novoštokavština i zato možemo govoriti o standardnoj novoštokavštini kao o apstraktnome standardnom jeziku na koji se svode svi konkretni, realno postojeći novoštokavski standardni jezici na području hrvatskosrpskoga jezika-dijasistema. Ta činjenica ima neospornu znanstvenu vrijednost, a praktična joj se važnost očituje u odsutnosti potrebe za prevođenjem (tj. postoji gotovo potpuna međusobna razumljivost, a u nekima od slučajeva kada se tekstovi inače prevode, u okviru standardne novoštokavštine oni se naprosto jezično prilagođuju).

Zašto je osnovica hrvatskoga standardnoga jezika upravo novoštokavska?
8. Dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnog jezika novoštokavska je zato što su većina Hrvata štokavci, a ne zato što osim Hrvata ima i drugih štokavaca

Ni svi dijalekti samoga štokavskog narječja nisu zajednički. Od četiriju štokavskih dijalekata starijega tipa jedan je samo hrvatski (arhaični slavonski), drugi je pretežno samo muslimansko-hrvatski (istočnobosanski), treći uglavnom samo crnogorski (zetski), četvrti gotovo samo srpski (kosovsko-resavski). Tri međusobno znatno sličnija novoštokavska dijalekta dijelimo obično prema razvitku staroga glasa jat. Od njih je ikavski novoštokavski dijalekt gotovo samo hrvatsko-muslimanski, ekavski novoštokavski dijalekt gotovo samo srpski, a jedino je ijekavski novo-štokavski dijalekt, inače najrašireniji u cijelom dijasistemu, zajednički i Hrvatima i Muslimanima i Crnogorcima i Srbima, iako se po konkretnim mjesnim govorima pripadnici pojedinih naroda razlikuju i u tom dijalektu. U cijelom tome sklopu za hrvatski je jezik činjenica da su zapadni štokavski dijalekti nedjeljivi od kajkavskih i čakavskih bitnija od njihova odnosa prema ostalim štokavskim dijalektima, a izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti u prethodnim razdobljima i zemljopisnim rasporedom samih hrvatskih dijalekata. Bitno je bilo da većina Hrvata govori štokavskim dijalektom, a ne da osim Hrvata ima i drugih štokavaca i da su oni čak i većina među štokavcima.

Kakva je priroda hrvatskoga standardnog jezika s pravnog stanovišta?
9. Prava hrvatskoga standardnog jezika određuju se njegovim funkcijama za hrvatski narod, a ne stupnjem sličnosti ili nesličnosti prema drugim jezicima

Činjenica da su novoštokavštinu u više-manje sličnu obliku pretežno ijekavske fizionomije (bez obzira na sam jat) prihvatili za osnovicu standarda nakon Hrvata i drugi narodi što govore dijalektima hrvatskosrpskoga dijasistema, ne dopušta ni da se u čisto lingvističkom okviru govori u pravom smislu riječi o hrvatskosrpskom standardnom jeziku, i to ne samo zato što je taj izbor vršen samostalno i u razna doba, i ne samo zato što ni sama ta dijalektna osnovica nije posve ista (ostajući pri već upotrijebljenom primjeru, nije isto da li je "sol za kuhanje bijela" ili je "so za kuvanje bela"). Za standardni jezik kao pojavu bitna je naprotiv civilizacijsko-jezična nadgradnja, zato je odlučno da li je npr. "sol za kuhanje kemijski spoj natrija i klora" ili je "so za kuvanje hemi/j/sko jedinjenje natrijuma i hlora". Zajedništvo dijalektne osnovice jest činjenica, ali sredstvima same te osnovice mogli bismo razgovarati samo o težačkim poslovima (i to na razini pretfeudalne agrikulture), o glavnim meteorološkim pojavama ili o osnovnim fiziološkim funkcijama. U lingvističkoj terminologiji zovu se standardni jezici sa zajedničkom dijalektnom osnovicom "varijantama standardnog jezika", no u tom slučaju termin "standardni jezik", kao što smo već vidjeli, označuje samo apstraktni opći model, koji se ne može praktično ostvarivati kao standardni jezik. S druge strane, znanstvena lingvistička klasifikacija i terminologija ne obvezuje ljudska društva kao osnovne nositelje jezika nimalo više nego npr. zoološka klasifikacija i terminologija: nitko ne bi pristao da ribara preimenuje u "lovca vodenih životinja" zato što on uz razne ribe (kralježnjake) lovi npr. i jastoge (rakove, dakle člankonošce) i lignje (glavonošce, dakle mekušce).

Hrvatski standardni jezik u funkcionalnom je smislu za hrvatski narod ono što su za druge narode njihovi standardni jezici i hrvatski narod nema nikakva drugog standardnog jezika. Uvjetovanje prava pojedinoga jezika pitanjem da li je više ili manje sličan ili posve nesličan ili posve sličan kojim drugim jezicima isto je tako besmisleno i neprihvatljivo kao kad bismo u ljudskom društvu uskraćivali pojedina građanska prava blizancima ili tzv. dvojnicima.

Zato je nemoguće odgovoriti jednoznačno na pitanje služe li se Hrvati i Srbi istim standardnim jezikom. Ono se postavlja veoma često, ali ta je formulacija u našem slučaju posve nepravilna - zbog toga smo i govorili u početku kako je naš jezični problem izvanredno složen. Radi se o tome da riječ isti ima dva značenja, tj. "isti taj, ne drugi", i "isti takav, ne drugačiji". Uzmemo li prvo značenje, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda osnovica praktički ista (uz one ograde o kojima je već bilo riječi), a ne neka druga. Uzmemo li pak drugo značenje, odgovor će biti niječan, jer se Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih isti takav, a ne drugačiji. Da je oboje istina, i da nema jednoznačna odgovora, potvrđuju nam i zdrav razum i nepobitne činjenice. U točnost prvoga uvjerit ćemo se lako brojimo li npr. od l do 999. Nećemo naći gotovo nikakve razlike, izuzev samo ženski rod broja dva, tj. dvije i dve, ali ta razlika nije hrvatsko-srpska, nego unutarsrpska, jer su na standardno-jezičnoj razini danas ijekavci ne samo Hrvati, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani nego i dobar dio Srba. Tako ćemo identičnost uzalud tražiti između bilo kojih dvaju standardnih jezika što u svijetu imaju jednoznačno niječan odgovor za oba značenja riječi isti, pa makar se radilo o inače najbliže srodnim jezicima, kao što su npr. naš i slovenski, makedonski i bugarski, češki i slovački, švedski i danski, španjolski i portugalski, itd. S druge strane, primjeri s kuhinjskom soli (bila ona bijela ili bela) nemogući su u bilo kojem jeziku u kojem je odgovor potvrdan za oba značenja riječi isti. To su činjenice, i one ostaju činjenicama svidjelo se to komu ili ne. Nije u ljudskoj vlasti da se one izmijene, želio tko potvrdan ili niječan odgovor na obje formulacije iznesenoga pitanja. Sve ostalo samo su iluzije koje svakomu mogu samo škoditi.

Kako se utvrđuje kakav je dobar i pravilan hrvatski standardni jezik?
10. Zakoni i pravila hrvatskoga standardnog jezika imaju izvor u njemu samome i u njegovoj službi hrvatskomu narodu i društvu

Norme hrvatskoga standardnog jezika ustanovljavaju se prema njihovoj usklađenosti s reprezentativnom i njegovanom hrvatskom jezičnom praksom i s ustaljenim hrvatskim jezičnim naslijeđem, prema njihovoj prilagođenosti sustavu hrvatskoga jezičnoga standarda i prema njihovoj funkcionalnoj i uporabnoj vrijednosti za izgrađivanje i bogaćenje toga standarda. Norme se utvrđuju istraživanjima i potvrđuju samim hrvatskim jezičnim osjećajem, a služe njegovanju, razvijanju i usavršavanju standardnoga jezika, što je potreba svakoga društva i naroda, pa su zato i hrvatskomu narodu potrebne ustanove posvećene kulturi jezika i njegovu znanstvenom proučavanju, a hrvatske škole treba da omoguće mladim naraštajima da hrvatski standardni jezik usvajaju i njeguju s istom ljubavi, rodoljubljem i ponosom s kojim su ga naši predci izgrađivali i nama namrli. Kako bi pak standardni hrvatski jezik mogao u punoj mjeri i svestrano vršiti funkciju nacionalnoga jezičnog sredstva za sve više oblike javnoga života u hrvatskome društvu, ono mu mora osigurati službeni položaj u SR Hrvatskoj kao nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Taj položaj neće ugrožavati ravnopravnost drugih jezika i jezičnih oblika koji se upotrebljavaju u SR Hrvatskoj kao domovini, državi i samoupravno-socijalističkoj zajednici svih narodnih skupina što je naseljavaju, ali će hrvatskomu jeziku osigurati ravnopravnost u jugoslavenskoj, slavenskoj, europskoj i svjetskoj zajednici ljudskih jezika.

Formulacija o hrvatskome književnom jeziku u Ustavu SR Hrvatske osigurava temeljna prava hrvatskoga standardnog jezika, iako je previše sažeta i nedovoljno precizna, što uzrokuje stanovite poteškoće ne samo Hrvatima nego i Srbima u Hrvatskoj. No s druge strane, u posljednjih je dvadesetak godina postignut velik napredak. Taj je put bio mukotrpan i težak, no već je odavno prevaljena polovica toga puta, nadamo se, ona teža.

***

U iznesenih i obrađenih deset pitanja savladali smo veoma tešku i složenu, možemo slobodno reći i zamornu problematiku. Zato nije neobično što je neki zaobilaze, a drugi na nju nasrću u iluziji da se ikakav problem može riješiti potiskivanjem, zataškavanjem i pokrivanjem. Ne može se čak ni ukloniti, a kamoli riješiti. I zato, iako je sve teško - i odgovarajuća znanstvena (sociolingvistička) terminologija, i sam sadržaj problematike, i potrebno pojmovlje - ipak preostaje samo jedno: pažljivim, upornim, snošljivim, svestranim, sustavnim i promišljenim trudom probijati se prema shvaćanju svih vidova hrvatske jezične problematike i svih pitanja što su s njome povezana.

Istina jest da je jezik sredstvo sporazumijevanja, sredstvo kojim se ljudi međusobno razumiju. Ali nije sve u samome razumijevanju, ljudi moraju i imati razumijevanja jedni za druge, i imaju pravo na nj. Treba imati u vidu da istina (tj. znanost) nije na strani nijedne od suprotstavljenih struja koje nastoje pojednostavljeno ("preko koljena"), jednostrano i pristrano skinuti s dnevnoga reda sva pitanja o kojima je ovdje bila riječ. To znači da kada tko kaže "hrvatski književni jezik" ili "srpski književni jezik", onda je (a to se vidi iz svega što je ovdje izneseno), upotrijebio, svjesno ili nesvjesno, ili čak i protiv svoje volje, zapravo samo skraćeni izraz umjesto "hrvatski hrvatskosrpski književni jezik" ili "srpski hrvatskosrpski književni jezik". Ista je situacija upotrijebi li lingvistički znanstveni termin "standardni jezik" u takvim izričajima, a razumije se, potpuno je svejedno upotrijebi li u svim tim formulacijama atribut "srpskohrvatski" gdje je rečeno "hrvatskosrpski". S druge strane, kaže li tko "hrvatskosrpski književni jezik" ili "srpskohrvatski književni jezik", ili isto to s atributom "standardni", onda je, bez obzira što on sam o tome mislio, izrekao skraćenim načinom samo istinu da hrvatski književni jezik (kao i srpski književni jezik) ima kao svoju materijalnu osnovicu novoštokavski dijalektni tip, koji pripada hrvatskosrpskomu jeziku-dijasistemu. I ništa više. Zato i možemo u stručnoj terminologiji govoriti o standardnoj novoštokavštini i o njezinim varijantama.

Stoga u razgovorima o cijeloj toj tematici treba uvijek polaziti od toga da sugovornik koji se netočno izražava, nema loše namjere, nego da se radi o neznanju. Svatko svoje loše namjere mora tek dokazati. Treba tumačiti, objašnjavati, dokazivati, iznositi očiglednost istine. Neznanje se pred njom povlači, a eventualne loše namjere već se same pokažu. Ima i njih, bez ikakve sumnje, ali manje ih je nego što se čini na prvi pogled. No kada se pokažu, ne valja im popuštati na račun istine. To bi svakomu moglo samo škoditi, mnogostruko i trajno.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2008., petak

Matica hrvatska - 40 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika-Kronologija

Vijenac

Broj 341, 29. ožujka 2007.






Hajka bez premca



Ova kronologija događaja iz ožujka i travnja 1967. godine u središtu kojih je bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, sastavljena je pretežno na osnovi pisanja novina.


Ponedjeljak, 13. ožujka 1967.
Prvi javni trag o Deklaraciji. Večernji list objavio je kratku najavu plenuma Društva književnika Hrvatske. U vijesti pod naslovom »Plenum pisaca umjesto skupštine« navodi se dnevni red zakazanog plenuma. Druga točka: Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima ravnopravnosti jezika.
Posao na Deklaraciji započet pod krovom Matice hrvatske praktički je već završen. Poslije podne je održan zajednički sastanak Upravnog odbora, Nadzornog odbora i Aktiva Saveza komunista Matice hrvatske. Nazočno je bilo oko četrdeset ljudi, raspravljalo se tri i pol sata, uneseni su manji ispravci. Tekst Deklaracije prihvaćen je jednoglasno.
Rasprava o Deklaraciji održana je i u Institutu za jezik JAZU, Razredu za filologiju JAZU i u drugim institucijama. Na svim skupovima dokument je prihvaćen jednoglasno.

Srijeda, 15. ožujka
Poslije podne održan je plenum Društva hrvatskih književnika. Istodobno je organiziran i sastanak Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Razreda za suvremenu književnost JAZU. Deklaracija svuda prihvaćena jednoglasno.

Četvrtak, 16. ožujka
Prva interpretacija Deklaracije u izvještajima s plenuma Društva književnika. Velik izvještaj, na četiri stupca, na vrhu stranice, objavljen je u Večernjem listu. Autor Tomislav Sabljak. Pod naslovom »Deklaracija o jeziku«, s podnaslovima »Živa trosatna diskusija o aktualnim problemima kulture i umjetnosti« i »Aklamacijom prihvaćena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je ovih dana na sjednicama prihvatilo oko 18 kulturnih i naučnih ustanova i organizacija u Hrvatskoj«. Na velikoj fotografiji objavljenoj uz izvještaj vide se Petar Šegedin, Ivo Frangeš, Zvonimir Majdak, Antun Šoljan, Miroslav Krleža, Dragutin Tadijanović, Dobrica Cesarić, Zvonimir Golob.
U Vjesniku je mnogo skromniji izvještaj, jednostupačno, na kraju stranice, pod neutralnim naslovom »Plenum Društva književnika Hrvatske«. Autor — M.
»U Deklaraciji se ističe«, piše nepoznati Vjesnikov izvjestitelj, »da se u svakodnevnoj životnoj praksi u našoj zemlji još i danas provodi nametanje državnog jezika tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja. U tom cilju postavljen je zahtjev da se preformuliraju odgovarajući članovi Ustava kako bi se izbjegla nepreciznost i nejasnoća dosadašnjeg naziva (srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik), koja je uzrok brojnih deformacija i nesporazuma. Plenum je jednoglasno prihvatio prijedlog da DKH potpiše deklaraciju.«

Petak, 17. ožujka
Izašao je novi broj Telegrama, s Deklaracijom na naslovnoj stranici. Ispod Deklaracije poredani su nazivi 19 ustanova potpisnica, premda ih je uistinu bilo 18. Do razlike u broju došlo je stoga što je Katedra za noviju i stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zadru podijeljena na dvije. Kad je došlo do fertutme, iz Zadra je upozoreno da nije riječ o dvije ustanove, o dva naslova, nego samo o jednoj.
Telegram je uređivao redakcijski kolegij: Mirko Bošnjak, glavni i odgovorni urednik, danas direktor Jugotona, književnik Ivan Kušan, glazbeni kritičar Nenad Turkalj i književnik Slavko Mihalić koji je istodobno bio tajnik Društva književnika Hrvatske i sekretar njegove osnovne organizacije SK. Telegram i Društvo književnika bili su, dakle, dobro povezani u osobi Slavka Mihalića, što objašnjava hitru reakciju Telegrama na Deklaraciju.

Nedjelja, 19. ožujka
Vjesnik u revijalnom, nedjeljnom izdanju objavljuje cijelu stranicu o Deklaraciji. Uz tekst same Deklaracije izašao je nepotpisani, dakle redakcijski, komentar pod naslovom »Politika, a ne lingvistika«. Na istoj stranici Vjesnika objavljeni su Zaključci Novosadskog dogovora iz 1954. godine.
Osnovna je teza Vjesnika da se poteškoće kojih u jeziku ima i koje se priznaju, otklanjaju redovnim putem i da nije nužno poduzimati nikakve izvanredne korake. I u tom se smislu osuđuju oni koji su Deklaraciju napisali i potpisali. »Na čelu bitke za daljnje produbljivanje nacionalnih odnosa i ravnopravnosti jezika«, kaže se u komentaru, »stajao i stoji Savez komunista Jugoslavije i Hrvatske. Tko je u ovom trenutku dao društvu brionske zaključke, inicirao reformu materijalnih i društvenih odnosa i svih drugih društvenih relacija koje iz te čvrste osnovice proizlaze — na to je lako odgovoriti i pružiti argumente. Zašto je onda Deklaracija pripremana, sugerirana i sastavljena u punoj tajnosti? Nitko od političkih faktora u SR Hrvatskoj nije u tom pogledu bio obaviješten, konzultiran ili pozvan na diskusiju.«
U kritikama potpisnika Deklaracije kao crvena nit provlačit će se optužba da je Deklaracija zaplotnjački čin, odnosno da je sve rađeno bez znanja i dopuštenja onih koji su tada jedini davali dopuštenja, bez »političkih faktora u SR Hrvatskoj«. Hrvatskim »političkim faktorima« bilo je, očito, i te kako stalo do toga da i »faktori« iznad njih, oni jugoslavenski, znaju da je Deklaracija rađena bez znanja i odobrenja te da oni za nju ne mogu biti ništa krivi, jer da su za nju znali, sigurno bi je spriječili.
U Beogradu je održan plenum Udruženja književnika Srbije, na kojem je, kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju, donesena druga deklaracija (postat će poznata pod nazivom »Predlog za razmišljanje«). Srpski pisci prihvatili su osnovna stajališta Deklaracije, predloživši da se u Srbiji i za Srbe uvede naziv srpski jezik.

Ponedjeljak, 20. ožujka
Vjesnik počinje objavljivati seriju tekstova Miloša Žanka protiv Deklaracije. Naslov je tipičan, referatski: »O različitim putevima i metodama rješavanja nacionalnog pitanja i međunacionalnih odnosa«. Žanko se predstavlja »kao Hrvat po nacionalnom porijeklu, pripadnosti (ako je već važno da i to izreknem) i kao jugoslavenski komunist«. »Smisao Deklaracije je jasan«, dobro tumači bit spisa Žanko, »izraz i pojam hrvatskosrpski jezik odnosno srpskohrvatski je nepravilan, neprecizan i po svojim posljedicama štetno se odražava na ravnopravnost hrvatskog jezika i naroda. Treba uvesti naziv hrvatski književni jezik i osigurati nizom mjera njegovu ravnopravnost. Najviše prigovara načinu donošenja Deklaracije, jer da je to »demonstracija svih hrvatskih kulturnih ustanova«. Kritičar se pita: zašto dramatizacija »ugroženosti i nepovjerenja« kad ravnopravnost nije ugrožena?

Srijeda, 22. ožujka
Vjesnik objavljuje izvještaj sa sjednice Izvršnog komiteta CK SKH. Naslov: »Deklaracija naišla na opravdanu osudu u javnosti«, podnaslov: »Izvršni komitet upućuje oštru kritiku članovima Saveza komunista koji su sudjelovali u njenom donošenju i ističe njihovu političku odgovornost«. Partijski je forum na taj način dao preciznu i strogu naredbu svim partijskim forumima, svim organizacijama SK, da organiziraju raspravu o Deklaraciji i ocijene, što je značilo osude, sve one svoje članove koji su imali bilo kakve veze s Deklaracijom.

Četvrtak, 23. ožujka
Izvještaj s plenarne sjednice Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Naslov teksta na prvoj stranici Vjesnika: »Deklaracija o jeziku uperena protiv bratstva i jedinstva«. U sažetku se kaže da je »poslije žive polemike izazvane diskusijom Josipa Šentije, Plenum jednodušno usvojio zaključke«. Šentija se pokušao suprotstaviti lavini. Bio je jedan od rijetkih. Nije htio sudjelovati u lovu na vještice. Sukobio se s Milošem Žankom.

Petak, 24. ožujka
Dan izlaska Telegrama. Novi se broj pojavljuje s pokajničkim priznanjem da je Deklaracija štetna.
U Vjesniku »Otvoreno pismo zagrebačkih poduzeća«: »Radnici zagrebačkih industrijskih poduzeća protestirali su u četvrtak na mitinzima u ‘Radi Končaru’, ‘Prvomajskoj’, ‘Janku Gredelju’, ELKI, i u drugim poduzećima protiv nametanja iskonstruiranih problema i sijanja razdora među jugoslavenskim narodima«.
Tribina čitalaca u Vjesniku, kao i prethodnih dana, objavljuje priloge čitalaca, pravih i izmišljenih, u kojima se napada Deklaracija i osuđuju njezini potpisnici.
Novinski naslovi: »Inspiratore Deklaracije treba pozvati na odgovornost«, »Naši narodi nikada i nikome neće dopustiti slabljenje jedinstva Armije«, »Korov oko zdrave biljke«.

Subota, 25. ožujka
Na prvoj stranici Vjesnika izvještaj s proširene sjednice Gradskog komiteta SK Zagreba pod naslovom »Nesumnjiva politička odgovornost inicijatora i potpisnika Deklaracije«. Iz Gradskog komiteta SK isključen je Vlatko Pavletić, predsjednik Društva književnika Hrvatske.
Objavljena »Izjava predstavnika institucija koje su potpisale Deklaraciju«, s namjerom da se »objasne motivi donošenja Deklaracije i onih mjesta u njoj koja su svojom nepreciznošću dovela do ovako očekivanog reagiranja«.

Nedjelja, 26. ožujka
Na ručku u hotelu Zvečan u Kosovskoj Mitrovici Tito je, prema Vjesniku, ćaskajući s domaćinima, u opuštenom ugođaju, rekao: »Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«.

Ponedjeljak, 27. ožujka
»Čitava Jugoslavija ogorčeno osuđuje Deklaraciju«, naslov novinskog izvještaja o Titovu boravku u Prištini. Tito je kazao: »Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed... Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod«.

Petak, 31. ožujka
Zaključci aktiva SK Društva književnika Hrvatske:
»Sada je postalo jasno da je Deklaracija izišla izvan lingvističkih okvira i da je postala politički akt. Aktiv SK utvrđuje punu političku odgovornost svojih članova u tom smislu«.
Vladimir Bakarić o Deklaraciji u Saboru:
»Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi naše revolucije«.

Utorak, 4. travnja
»Studentski list« objavljuje odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. Posljednjom opomenom kažnjeni su Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke, Milan Mirić, Želimir Falout, ukorom Ivo Frangeš, Josip Pupačić, opomenom Miroslav Vaupotić, Rafo Bogišić, Stanko Lasić, Nikola Milićević, Milan Moguš, Danilo Pejović, Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Vojmir Vinja.
Sveučilišni komitet SK nije se suglasio s odlukama osnovnih organizacija. Donio je odluku da se iz SK isključe Miroslav Brandt, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, a posljednjom opomenom kazne Josip Pupačić i Miroslav Vaupotić. Mirićeva i Faloutova kazna posljednje opomene ublažena je u kaznu opomene.

Petak, 7. travnja
U Telegramu novi podaci o partijskom kažnjavanju. Iz SK isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica. Posljednju opomenu dobili su Slobodan Novak, Mladen Čaldarović, Čedo Prica, Franjo Švelec, ukor Vjekoslav Kaleb, opomenu Aleksandar Flaker, Milivoj Slaviček, Nasko Frndić, Zvonimir Majdak.

20. travnja
Vjesnik obavještava da je Miroslav Krleža podnio pismenu ostavku na članstvo u CK SKH. Ostavka prihvaćena bez rasprave.

Josip Pavičić

»Vjesnik«, Panorama, 15. veljače 1991.

Prenosimo:Vijenac
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2008., četvrtak

DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA (1967.)

Kao pravi početak onoga što se kasnije nazvalo Masovnim pokretom ili Hrvatskim proljećem s pravom se smatra objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Bio je to prvi krik porobljene Hrvatske, Nije čudo što su se prvi oglasili hrvatski jezikoslovci jer je hrvatski jezik kroz stoljeća bio napada, negiran i zatiran, kako bi se moglo Hrvate proglasiti nepostojećim narodom. Mi ovdje donašamo cjeloviti tekst. Treba napomenuti da je jugoslavenska politika dočekala ovu Deklaraciju na nož. Mnogi koji su deklaraciju potpisali su proganjani (među njima i Miroslav Krleža) ali nitko nije povukao potpis s Deklaracije.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
["Telegram", jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja, br. 359, 17. ožujka 1967.]

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941-1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog "državnog jezika", pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje "državnog jezika", tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.
Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja - jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće - poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.
Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:
"Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije."
Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna odredba o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

Matica hrvatska
Društvo književnika Hrvatske
PEN-klub, Hrvatski centar
Hrvatsko filološko društvo
Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Za grebu
Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski institut u Zagrebu Društvo književnih prevodilaca Hrvatske
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.02.2008., srijeda

Letak dodan "Narodnim novinama" 1847.



Slava Saboru Trojedne Kraljevine

Danas je ogranulo žarko sunce slave i veličine našemu narodu! Što smo za temelj naše budućnosti i obstanka smatrali, što smo kao najvručju želju u grudih gojili, to evo postigosmo i kod Boga stekosmo.
Danas u subotu 23. listopada odlučiše jednoglasno slavni Stališi i Redovi kraljevinah Dalmacie, Horvatske i Slavonie, - da se narodni naš jezik u město latinskoga na čast diplomatičku uznese. Primite od nas, Otci domovine, iskrenu zahvalu, hvalu i slavu podělit će Vam vila pověstnica, ona će Vam upisati u lětopise slavna imena zlatnimi pismeni, te će divno sjati, dok bude sunca i měseca.





Prenosimo: Institut za hrvatski jezik
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2008., utorak

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.


Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela. Priredio Nikola Batušić, Matica hrvatska 1997, str. 641-645

[...] Izteklo je više od polovice stolětja, od kad su SS. i RR. kraljevinah ovih, po deržavnih poklisarih svojih, na Ugarskom saboru god. 1790., pismeno se izjavili: da prije nego si dadu magjarski jezik narinuti, vole narodni svoj jezik, koji i po Ugarskoj velikom stranom naroda vlada, u javni svoj život uvesti i š njime zauvěk svakomu tuđemu vrata zatvoriti. Misao ova širila se je tajno i sakrito po svih stranah domovine naše sve dosada, bez da je ikada tako opet na světlo došla, kao što, hvala Višnjemu, u sadašnje vrěme, kad se toliko radi, da se tuđi jezik u domovinu našu horvatsko-slavonsku silom uvede. S neizměrnom radostju javlja zato govornik SS. i RR-vom u ime županije svoje, da i stališi varašdinski ništa tako gorućo, tako sveto ne žele, nego da im se jezik njihov materinski, koji kroz duga stolětja u tmini i zaboravnosti tumaraše, na ono opet město podigne, koje mu Bog i narav odluči kod naroda našega, te da se sasvime u javni život uvede i da postane gospodujućim jezikom, kako mu to i pristoji u domovini našoj. - Uzroci želje ove mogli bi se nebrojeni navesti, govornik navodi samo jedan, i taj je: da bez procvětanja i gospodovanja narodnog jezika nijedan narod izobraziti se, duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i věka živěti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj sverhi, ta i mi svi, koji smo ovdě sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne kervi, ne bi imali nikad onih posve jednakih osobito narodnih interesah, koje sada imamo; ne bi se tako rado sastajali i vojevali za jednu obćenitu stvar, kao što sada činimo. - Jednom rěčju, slavni SS. i RR-vi., od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne věruje, neka pomisli samo děla našega naroda prošastna i sadašnja, i onda poslědice dělah ovih, te će se uvěriti o istini mojih rěčih. Naš narod, sl. SS. i RR-vi., od zabalkanskih krajevah dao je u vrěme pervog prosvěćenja europejskog starim slavnim Gerkom perve pěsnike i filosofe; ali obljubivši gerčki jezik, te zanemarivši svoj, nestalo mu je uspomene, kao da ga onda ni na světu nije bilo. Naš narod iz ovih krajevah i susědnih deržavah dao je Rimu najboljih vojnikah, koji su svet podjarmljivali Rimu, dao mu je slavne vode i još slavnije care koji su i ove deržave uresili s prekrasnimi gradovi i nasipali materijalnim blagom; ali isti ovaj narod, ne imajuć ponosa narodnog, ne mareć za svoj jezik, nego poprimivši jezik rimski, ostao je pod terhom rimskoga duha sakrit světu, kao što su sada sakriti porušeni oni gradovi, kao što su izčeznula materijalna ona bogatstva zasipana zemljom.

- Naš narod dao je turskomu carstvu najslavnije vezire, vojvode i podkraljeve, skidao je care s prestolja i podizao druge; ali ne imajući narodnog duha i ne braneći jezik s narodnostju, mora se još uvěk u najlěpših stranah južne Europe, kao što i u velikoj strani naše domovine horvatske, klanjati šaki tursko-azijatskih tiranah. - Naš narod doveo je na ugarsko prestolje najslavniju liniju anjouska s Karlom Robertom, pověrio je pervi kraljestvo ugarsko blagovladajućoj kući habsburskoj pod Ferdinandom I., dao je Ugarskoj perve junake i mnoge glasovite spisatelje, kao što i pradědove najslavnijim sadašnjim familijam ugarskim, čim je zajedno branio granice od Ugarske i Europe proti navalam neprijateljah kersćanstva; ali ne mareći za svoj jezik, ne uzderžavajući mu slobodni duh i ljubeći bolje rimski, magjarski i němački duh i jezik, ostao je pokraj narodnosti ovih u neznanstvu i siromaštvu sve dosada. - Isto tako podignuo je naš narod u Dalmaciji i Primorju mletačku vladu na veliku silu i moć, ali poprimivši mletačko-talijanski duh i jezik, čami još i sada pod tudinstvom i neljudskim onim nehajstvom za sve, što je narodno. Još je i naš narod vladao u mnogih zemljah južne Europe i stranah malo-azijatskih, ali ne uzderžavajući svoj jezik, ne ima mu sada ni traga u onih deržavah, jedina imena ondašnjih starinskih gradovah i městah, rěkah i gorah zaostavša u našem jeziku, toliki su spomenici fizične veličine, a slabosti narodnog duha i naroda našega. Pa toliki nauk prošastnosti ne može još sada u domovini našoj raztopiti nekoja ledena serca za ono, za što bi najbolje plamtiti morala, za ono, što isti magjarski domorodci vele: da im je draže nego život i blago, svetije nego ista sloboda i konštitucija. Pa isti ovi ljudi viděti bi mogli, kako starih Gerkah i Rimljanah, premda ih je, kao naroda skoro nestalo, ipak im jošte neumerli duh i slava u jeziku njihovom po cělom světu živi; vide u sadašnjosti i kod nas samih, kako od ovo dvanaest godinah, što se jezik naš i narodnost naša opet podizati počimlje, domovina naša tako napreduje, kako sto i sto lětah napredovala nije. Što bi stoperv onda bilo, kad bi naš jezik posve gospodujućim postao, kad bi ga svaki član domovine učiti se, cěniti i podupirati morao? Nu ipak se još mnogi protive podignutju njegovome. Da vidimo dakle uzroke one, koji se navadaju proti uvedenju jezika u poslove javne.

Pervi je uzrok, kako oni vele, zakon ili štatut naš od g. 1805., koji je načinjen na saboru našem za jezik latinski; ali primětiti valja k tomu, da štatut ovaj glasi proti jezikom tuđim (contra linguas extraneas), nipošto pako proti domaćemu materinskomu; nu ako bi i proti ovomu bio, ipak se može na istom ovom městu, s privoljenjem kraljevim, uništiti, kao što je na městu ovom i sačinjen; u tom dakle prěčke ne vidimo. - Drugi je uzrok taj, budući da se bolji ne zna, da još sada k tomu vrěme došlo nije, da se jezik naš u javni život uvede. Oni, koji to tverde, ne bi zaisto naći bili mogli manje temeljitoga uzroka, nego što je ovaj. Čudnovato zaisto! Sav naš narod viče, sva nas Europa uči, da ako se hoćemo spasiti od propadnutja duhovnog i političkog, treba da uvedemo što berže jezik svoj u javni život: pa nato odgovara několiko ljudih u županijskih spravištih, da nije k tomu još vrěmena. Naši zapisnici deržavnih saborah, osobito od god. 1527. i 1629., kao što i svi skoro arkivi županijski i varoški svědoče nam, da je jezik naš i něgda pokraj gospodujućeg latinskog bio upotrěbljavan u javnom životu, u pismu i govoru; a sada nam se veli, da nije k tomu još vrěmena, da bi se malo više razširio i gospodstvo preuzeo. - Još prije sto godinah čitala se je misa po Zagorju, osobito u Radoboju, u horvatskom jeziku, i najvećji službenici kao i gospoda i gospoje pisali su javna i privatna pisma u narodnom jeziku, a sada, kad se već po svih skoro gradovih prodikuje němački, kad nam gospoda i gospoje počimlju zaboravljati svoj jezik, kad nam se děca odhranjuju němački i magjarski, talijanski i francezki, samo ne narodno; kad nam se od svih stranah groze s tuđim jezikom, i kada se usred domovine naše po županijskih dvoranah prepověda i progovoriti u našem horvatskom i slavonskom jeziku, kao što se je to prije dva-tri lěta dogodilo u Varaždinu, a ove godine u věrovitičkoj varmeđi; sada se veli: "da nije još vreme došlo, da narodnost našu i budućnost oslobodimo s podignutjem narodnog jezika?" - Ako ovo iz onoga, što sam naveo, slědi, onda se je svět preokrenuo i logike je nestalo. - Tretji i najvažnii razlog, koji se proti uvedenju narodnoga jezika i uništenju štatuta god. 1806. navađa, jest odnošenje naše prama dikasterijam i županijam ugarskim, i odnošenje prama vladi i kralju. - Što se ugarskih dikasterijah tiče, premda još uvěk se ufamo, da ćemo, ako ne posve osobita, ono barem stranom posebne odsěke u dikasterijah za nas dobiti; ne vidimo ipak u sadašnjem našem stanju velikih težkoćah, budući da je već dosta skerbilo za nas zakonotvorstvo, koje zapověda, da kod svih dikasterijah ljudi našega naroda u pravednom razměrju (in justa proportione) naměšteni biti moraju, što nam se također mnogimi rezolucijami kraljevskimi obećaje, od onih pako rečenih ljudi moramo zaisto svakako zahtěvati, da naš jezik dobro nauče, zašto oni sva pisma naša i prevađati i tumačiti imaju. U tom dakle velikih težkoćah ne ima; još manje pako vidimo težkoćah radi dopisivanja s ugarskimi županijami, budući da znamo, kako već sada većja stranka od njih tverdi, da na naše latinske dopise ne razumije, pa ih ipak primati mora. - Zato će Magjarom svejedno biti, ako oni u jednom ili drugom nerazumljivom jeziku dopise primali budu, tim dražiji im pako dopisi u našem jeziku biti moraju, jer je jezik bratje njihove i jezik takov, kog mnogi u svakoj skoro varmeđi ugarskoj, kao materinski, s materinskim mlěkom usisaju, i nadalje, jer dobro znadu, da i mi iz bratinske ljubavi njihove magjarske dopise primamo, koje kod nas posve rědki ili nitko ne razumije. - U tom dakle velikih zaprěkah opet ne ima.

Ostaje nam sada odnošenje prama vladi i kralju; nu ako promotrimo, da bi po smislu članka 48. god. 1537. i kod nas iste vlade našega naroda ljudi naměšteni biti morali, te da i tamo, kao i kod dikasterijah, prevoditeljah naših pisamah naći bi se moglo, ne moramo nalaziti i u tom odnošenju velikih težkoćah, tim manje, jer se tverdo ufati možemo, da milostivni naš kralj, koji se je sa svom světlom kućom tako dobro naučio česko-slavjanski jezik, i koji sve skoro austrijanske jezike znade, ako se baš naš jezik i učio ne bude, neće ipak zanemariti i za malo cěniti jezik našega naroda, koji je kući austrijanskoj uvek bez iznimke věran bio, koji počemši od talijanskih granicah sve doli do vlaške zemlje dan i noć pod oružjem za njega bdije i straži, i kojemu je narodu Ferdinand I. i Leopold I., Josip I. i Franjo I. pismeno u najvećjih pogibeljih kraljestva obećao, da će ga uvek i u svemu, kao što i němačke svoje podložnike, cěniti i uvažavati. - Mi vidimo, sl. SS. i RR-vi., da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali ne budemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto deržeći se istoga Svetoga pisma, koje veli: "elige vitam, ut et ut vivas et semen tuum", glasuje gov. u ime slavne varmeđe varaždinske, da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono isto město uzvisi, na kojem bijaše dosada mertvi jezik rimski ili latinski. [...]


Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, XIII, br. 87, str. 349-350
Zagreb, 30. listopada 1847.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Govor održan u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843.



Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela. Priredio Nikola Batušić, Matica hrvatska 1997, str. 619-623


"Preuzvišeni gospodine grofe Bane!
Presvietli Velmože!
Slavni Stališi i Redovi!

Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cijelom dištriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženiji stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče. Nu pitam ja s poniznim dopuštenjem: za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? kakovim uspjehom? kakovom posljedicom? kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? ako po njem nitko ništa ne bude si mogao zaslužiti! i ako mi nikad nećemo pomisliti uvesti ga u javni život? zaisto će ostati on bez toga kao i dosada u tmini, š njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu, uostalom neće ga ipak veća stran naroda znati, a oni, koji se s javnim životom bave i koji su u javnih službah stavljeni, zanemarit će ga kao i dosada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti nego na zasljepljenje domorodacah i tuđinah. - Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a što je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i š njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom.

Još ne zna veća stran naroda našega kakova je to višnja slast i milina svojim prirođenim materinskim jezikom govoriti moći i smjeti; to samo on može iskreno ćutiti, koj je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao.
-Mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete! - u obćinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremena, kad na cielom svietu jedni jezik latinski za izobražen i izdjelan držao se jest, taj jezik; u družtveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promienio prirođenu našu narav i način mišljenja otacah naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. - Šta smo mi postigli po tom, nego to, da smo se odtuđili samim sebi, da smo se odciepili od susjedne jednorodne braće svoje, i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i po jeziku spadaju k nama!!!

Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djetce, što su pod svakojakimi tutori; svaki si tutor utakne nješta u đep, svaki si nješta prisvoji napokon djetci neće ostati ništa. Mi smo malo Latini, malo Niemci malo Talijani, malo Mađari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori, živi nam se groze, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živim u ruke; sada imamo još toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, zamala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. - Susjedi naši, osobito braća naša konštitucionalna Mađari, neće već odstupljivat od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti prama nam ili iz drugog kakova uzroka neće ga zaista zamjenjivati ma s ikojim drugim a najmanje mrtvim, nu i to potrebovati od njih značilo bi: svezat htjeti orlu krila, da k nebu ne poleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i mješariju.

Čuli smo jučer preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred sakupjenim i slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasnit mogli; mi se tomu nismo protivili, niti se želimo, nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnienja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uviek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti. Nu čitam ja u očijuh mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! Pitam ja nato slobodnim duhom: tko može jednomu cijelom narodu, pa bio on i bogzna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirođenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti? Ima li sile na svietu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? ili pako kojoj stvari drugo ravnanje podati nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki između nas znati; ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nad sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje; ajdmo dakle i mi sa svojim k tomu cilju; držimo se u tom primjera ostalih narodah evropejskih, koji su živimi jezici zamienili mrtve i po tom najviše k svom narodnom razvitku doprinieli; pogledajmo samo na susjede, koji su s nami pod istim žezlom austrijskim, svaki od njih: Niemac, Magjar i Talijan postavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u carstvu imade 17 milijunah, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo s nikojim drugim pukom smiešani, bojimo se našega jezika, kao kakovog strašila i služimo radje tuđemu i tuđoj volji i činimo samo ono, što se drugim liepo i krasno biti vidi, i što je drugim hasnovito.

Ili je možebiti jezik slavnih predah naših od providnosti nebeske ili od kakova prokletstva na to odsuđen, da uviek u robstvu i kod prostoga puka prebiva, da uviek u blatu kopa, da nikad u visinu poletjeti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni kroz toliko vjekovah već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što jim nato srdce veli? - Je li naš jezik, najdalje razšireni, jezik najprostraniji u cielom svietu za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odhitimo ga odmah što prije zauviek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve; ne podižimo mu nikakovih učionah ni katedrah, nego ogrlimo cielom silom prvoga života, koj nam se ponudi, bio azijatski ili evropejski, možebiti, da ćemo š njim barem u tuđem kipu sretniji postati!! - ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sada svud još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo š njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga; on nam mora biti prvi srdcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! š njim i po njem moramo nesretnu domovinu i nesretni naš narod sretnim učiniti; on neka kod nas zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!!!

Mi smo potomci onih predah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli i njega time u svietu s najstarijim grčkim i latinskim uzporedili, a u domovini ga svojoj nad nje uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, ali su oni svojom stalnošću sve težkoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda njime u crkvi služi! Mi smo sinovi majke Slave, koja je svojom djetcom sav sviet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leži; jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vriedni bit potomcima takovih predah, da smo vriedni biti sinovima takove majke, i da ono što nas i jezik naš tlači razdrobiti želimo, hoćemo i možemo!!!

Naš narod proslavio se je mnogokrat u historiji junačtvom, smionošću i hrabrošću; pomislimo samo na vremena Aleksandra Velikoga macedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje Metula i Siska, na boj grobnički, na rat sedmo- i tridesetogodišnji, ter na najnoviji francezki; u sva ta bojna vremena proslavio se je tjelesnom silom i nadvladao pukove kopjem u ruci; ali sada je nastalo izobraženo 19. stoletje, u kom se puci duhom i umom među sobom bore, trebalo bi dakle, da jih i time nadvladamo, ili barem da se š njimi uzporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik u lancih, kad se potlačen svigdje tuđemu mora klanjati! - radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedankrat klanjali budu. Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sjenke, koja nam se grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konstituciju našu i municipalna prava naša izgubiti; ona će time samo bolje ustanoviti i utvrditi se; ne svađajmo se u domovini svojoj kano braća, radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratinski ono do zadnje kaplje krvi, što je naše; samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni i nezavisni narod.

Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti, i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!!

Na koncu činim pozorne slavne stališe i redove tih kraljevinah, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike presude; onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju i čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materinskome predpostavlja; zato sam ja samo toga mnienja, da bi slavni stališi i redovi nato već jedankrat misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klausula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih europejskih narodah, u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamieniti; jer ako mi nato nikada nećemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Europi među narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije!!! Rekoh."



- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2008., nedjelja

Kratka osnova

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Uvećajte sliku klikom na ikone.


Prenosimo: Institut za hrvatski jezik
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.02.2008., subota

KRATKI NAVUK ZA PRAVOPISZANYE HORVATZKO ZA POTREBNOZT NARODNIH SKOL Ofen (Budim), 1779.

U knjižici Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol..., tiskanoj u Budimu 1779., nije naveden autor. Pravopis je tiskan paralelno na hrvatskom i njemačkom jeziku. Namijenjen je narodnim školama u Hrvatskom kraljevstvu, što se vidi iz podnaslova na njemačkom jeziku: (im Koenigreiche Kroatien). Već se i po tome taj pravopis razlikuje od pravopisa koji je iste godine tiskao također u Budimu Antun Mandić, ali za potrebe školstva u Kraljevstvu Slavonije (Uputjenje k'slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljevstvu Slavonie).

Kratki navuk pisan je kajkavskim književnim jezikom koji je do tada već dva stoljeća služio kao funkcionalno razvijen, polivalentan standardni jezik. Pravopis je nastao iz potrebe da se daju temeljni priručnici za obrazovanje na narodnim jezicima koje je Austro-Ugarska Monarhija odlukom Ratio Educationis... 1777. dopustila.

I u ovom pravopisu očito je fonološko načelo Piši kako govoriš, aktualno na kajkavskom terenu već od 1750.-ih godina, ali se i ovdje ostvaruje nefonološkom grafijom, tj. morfonološkim pravopisom.
Pravopis je i definiran: pravopisanje je znanje pisati riječi pravim slovima. Zasnovan na deduktivnoj metodi, pravila su hijerarhizirana i svako je oprimjereno. Nerijetko se donose i primjeri pogrešnoga pisanja, pa u tom smislu ovaj pravopis ima i ulogu svojevrsnog pravopisnog savjetnika.

Metajezik kratkoga navuka u mnogočemu prednjači. Tako se u njemu navodi perioduš ili objetje kojega nema u hrvatskim gramatikama do najnovijega doba. Glasovi se dijele na samoglasnike (szlove glaszovite) i skupglasnike (zkupglasznike), dakle 33 godine prije Ričoslovice iliričke Šime Starčevića za kojega se do sada smatralo da ih prvi navodi.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela:

1. o pravilnoj upotrebi slova pri pisanju riječi
2. o pravilnom rastavljanju riječi na slogove
3. o interpunkciji
4. popis sličnih riječi koje valja pravilno pisati.

U njemu se donose pravila o današnjim minimalnim parovima: bolye, polye.
U pravilima o rastavljanju riječi donosi i jedno po kojem se Kratki navuk razlikuje od istodobnoga slavonskog pravopisa: složene riječi rastavljaju se na sastavne dijelove: pod-plat, dvoj-farb, na slovke, današnje sufikse: -stvo,, -nost, -krat, -put, -ski, -ljiv...

Kratki navuk prvi je pravopis koji hrvatskim jezikom (uz paralelan njemački tekst) donosi pravila pisanja u kajkavskome jeziku. Pisan je jednostavnim jezikom i odaje autora kao vrsnoga jezičnoga znalca koji je umio razlučiti bitno od nebitnoga i pravilima obuhvatiti ono što bi trebao obuhvatiti i jednostavno izraziti svaki hrvatski pravopis.
Po tome je Kratki navuk dostojan preteča pravopisima predilirskoga i ilirskoga doba.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2008., petak

Janko DRAŠKOVIĆ, Disertatia iliti razgovor


U Karlovcu, pritiskano slovima Joana Nep. Prettnera 1832.


Matica hrvatska, Karlovac 1991, str. 47-48 PRIDSLOVJE

Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio jesam. Priložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve knjige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna kniga senjske i drugih primorskih biskupijah sve u istomu dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.
Ortograf pako također iz starih knigah složio i popravio jesam, budući mi se zagrebački iz mađarskoga, dalmatinski pako iz talijanskoga uzajmljeni i za oto nedovolni vide. Ufam se, uvjerjeni štioci, od vašega domorodoljubja, da vi meni prostili budete ovo usuđenje moje. Vi ćete nekoje vama neobične rieči u ovomu razgovoru najti; one ele niesu inokrajne, jere se u svakome staromu riečoslovniku nalaze. To jest potvrda da ovaj naš jezik u starije doba hodniji bio jest neželi našim viekom. Ovo ufano nije dika za nas. Ele ovu pregrešku vi lahko s voljum popraviti i u domorodskom kniževstvu bratju vašu slavsku sjevernu stigli budete, od kojega kniževstva negda silni rati, kasnije pako nemar vaša (osobito od božjeg kumira živuće, kojih bi to se dotikalo) vas priečila jesu. Ele uzdam se da vi duglje glasa neimatja narodnog jezika potvrditi činom ne budete tili. Pozivljam indi sve domorodce da pišu gledeć liepo crkveno maševanje koje mi u našemu jeziku imademo, i da se ne brinu zarad nadsuda onih koji tome lieni jesu, ali koji djetinsko predsuđe k svojemu baštinjenomu siromaškomu dijalektu imadu. Stara jest zagadka: "errando discimus" i za oto ufanje ne gubivam da vi i moje rieči kao prve preoštro obsudili ne budete. Nit se namah preosvršenstvo ne učini, nego pamet i trud sve težanje s vrimenom izvisi i nadari.

- 07:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #