Marketing
Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod I.
Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima
Uvećajte sliku klikom miša
»Narodnost ilirska i konstitucija ugarska«, govorili su ilirski preporoditelji od samoga početka svoga gibanja. »Narodnost ilirska« bila je idealistička magla, uostalom kontingentno funkcionalna. Ali »konstitucija ugarska« bila je pravno jamstvo da ta magla neće zagušiti hrvatsku naciju - i to su naši Iliri svojim preciznim hrvatskim nervom lucidno znali. Konstitucija ugarska za Hrvatsku je značila priznanje hrvatske državne posebnosti, pravno trajanje te posebnosti pod krunom ugarskom kroz sedam stoljeća. Ilirski preporoditelj i ponašali su se zapravo kao ljudi koji, sigurni u čvrstoću svoje kuće, otvaraju njezina vrata i prozore radosnom vjetru proljeća. Osjećaj čvrstoće i nerazorivosti vlastite kuće bio je u njima toliko siguran da nisu vidjeli kako taj vjetar može postati i zagušljiv za hrvatsko nacionalno biće i razoran za ono jedino što je njima omogućivalo da mu se otvaraju u zanosu bez straha: za hrvatsku državnost.
Ta pogibelj konkretizirala se znatno poslije ilirizma. U cijeloj drugoj polovici XIX. st. ona je ostala još uvijek samo potencijalna, još uvijek praktički paralizirana tvrdom vjerom u apsolutnu nužnost hrvatske državne strukture (i samo brutalna bistrina jednoga Madžara, Deaka Ferencza, mogla je tada vidjeti tako daleko da nam dobaci kako će nas strossmayerski jugoslavenski veleiteti konačno dovesti dotle da će nam glavni grad biti Beograd a ne Zagreb). Pogibelj je postala stvarna tek onda kad su sami Hrvati, mnogi, počeli misliti da im hrvatska država nije više potrebna.
Tu se zapravo nije radilo o tome da bi u nacionalnoj svijesti toga dijela Hrvata bila nastala neka kvalitativna promjena: od ilirizma ovamo mnogi su Hrvati iskreno mislili da su Hrvati i Srbi jedan narod. Ali, dok su i takvi Hrvati vjerovali da Hrvatska mora očuvati svoju povijesnu državnost, prave smrtne pogibelji za hrvatsko nacionalno biće nije bilo. Smrtna pogibelj počela je kad su takvi Hrvati pristupili akciji za stvaranje integralističke jugoslavenske države, države u kojoj će Hrvatska kao država nestati.
Ta akcija značila je u prvom redu »razbijanje Austrije«. Ta akcija hipertrofirala je do paroksizrna mit o »Austriji« kao »tamnici naroda«. I taj mit toliko se ukorijenio, toliko je kondicionirao substrat svijesti da ga je bilo moralno nemoguće razbijati već tada, na početku ovoga stoljeća. Već tada su ljudi, koji se nisu dali pod vlast toga mita, bili gotovo općenito kvalificirani kao moralne nakaze. Već tada trebalo je strahovite hrabrosti da se čovjek ne slomi pod knutom takvih kvalifikacija. Mitovi kao da su tvrdoglaviji od činjenica. Sve do danas.
Post je objavljen 11.02.2008. u 07:00 sati.