Velika Srbija i „amputacija“ Hrvatske
29. Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoj i znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se usta¬novilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija »via facti« nametnula Nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hege¬monija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one: Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje »amputacije«, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, nedozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti [pokazali su?], da se znadu boriti, ali nisu znali [da] Srbiju urede kao evropsku državu.
Praktična snaga beogradske hegemonije
30. Međunarodno javno mišljenje mnogo se zanima za prilike u ovoj drža¬vi, jer osjeća da se radi o interesima šireg značaja već zbog njenog geografskog položaja između Dunava i Jadranskog mora. Novinstvo velikih naroda sa za¬nimanjem prima izvještaje o našim prilikama i raspravlja ih u posebnim člancima. U tome prednjači britanska štampa, koja, promatrajući stvar sa višeg gledišta, pokazuje osobito zanimanje i daje objektivan sud.
Stoga se po sebi nameće pitanje: Kako da se riješi ovaj problem?
U Beogradu neće pristati [na] nikakvo rješenje, koje neće garantirati, da će se i nadalje državni poslovi dirigirati i upravljati iz Beograda. To nam dokazuje i ono što smo gore iznijeli. U tom okviru oni bi valjda pristali na
nekoje reforme, kao na »koncesije« na polju administrativnom. To bi značilo stvarno nastavak ovoga stanja pod nekim manje više prividnim parlamenta¬rizmom ili pod otvorenom ili okrinkanom diktaturom.
Za orientalne realiste u Beogradu praktična strana pitanja ima veliku važnost. Ne puštaju lako iz ruke što su uhvatili. Neće dragovoljno pristati na bilo kakovo uređenje, u kojem bi Srbija ostala ograničena na samo svoje prihode. i da Srbijancima budu rezervirana mjesta samo u njihovoj zemlji. Protiv toga bi odma svi ustali u ime „narodnog jedinstva“ a protiv »rasparčavanja države«. To bi praktički značilo veći „gubitak“ nego li amputacija Hrvatske, u predpostavci da će Srbija zadržati Crnu Goru, Južnu Dalmaciju sa Dubrovnikom, Bosnu-Hercegovinu i Vojvodinu pod naslovom »Srpskih zemalja«. Međutim, kad bi to i odgovaralo današnjem shvatanju pravoslavnog elementa izvan Srbije, što nije sigurno, jer je i ovaj elemenat stradao pod beogradskom hegemonijom, stoji činjenica da je nepravoslavno stanovništvo u većini u Vojvodini kao i u Bosni-Hercegovini, a da i ne govorimo o Južnoj Dalmaciji sa Dubrovnikom, gdje je narod u ogromnoj većini hrvatski i ne bi htio ni čuti za takovu kombinaciju sa Srbijom, od koje ga odvaja sve pa i geografska udaljenost.
Katastrofalno eksperimentiranje
31. Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa.. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.
Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim kriterijem i njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi koje hegemonija politička sobom nosi.
Pravo kao temelj hrvatskih zahtjeva
32. Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što „tražimo“; a drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.
Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju, moguće, a to putom konsultiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.
Nakon [toga] lako će biti, ako se iskreno bude htjelo urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.
Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.19
19 Dokument u Arhivu HAZU, ostavština A.Trumbića, neregistrirano.
Post je objavljen 29.02.2008. u 07:00 sati.