Marketing
Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod II.
Jedan od najznačajnijih tekstova Masovnog pokreta u Hrvatskoj iz 70-tih godina objavila je Smiljana Rendić, dugogodišnja kolumnistica (pseudonim Berith) Glasa Koncila, u časopisu Matice hrvatske „Kritika“ 1971.god. Smiljana Rendić rođena je 1926.god. u Splitu a preminula je na Trsatu 1994.god. Nakon sloma Masovnog pokreta optužena je zbog neprijateljske propagande i to zbog teksta koji ovdje donosimo. Zbog preglednosti, tekst donosimo u nastavnicima
Uvećajte sliku klikom miša
Mit je već sam naziv »Austrija«. Pravi naziv te jedinstvene zajednice država bio je, od 1867, Austro-Ugarska Monarhija. Nikakvo »zajedničko«, ni »austrijsko« ni austro-ugarsko, državljanstvo u njoj nije postojalo: čovjek je bio državljanin svoje države u Monarhiji. Banska Hrvatska bila je pod krunom ugarskom, i to po slobodnom izboru svojih staleža i redova, instituiranom godine 1102. Cetinski sabor od 1527, pragmatička sankcija od 1712. nisu značili prekid hrvatskoga državnog saveza s krunom ugarskom, nego slobodni hrvatski prijenos (odnosno, 1712, potvrdu) prava i obveza toga saveza na drugu dinastiju nositeljicu dinastičkoga prava na krunu ugarsku. Nikad se Habsburg u Hrvatskoj nije zvao carem: za Hrvatsku i za Ugarsku uvijek je bio samo kralj hrvatski i ugarski. To je bilo jasno specificirano i u pletori naslova što ih je nosio.
Najgore što se hrvatskom saboru u toj »tamnici naroda« moglo dogoditi bilo je to da ga kralj raspusti. No, kad bi hrvatski zastupnik (konkretno, Ante Starčević) usred sabornice mirno odsjekao: »Despocije propadaju, ali se ne popravljaju« - to nije bio razlog kralju da raspusti hrvatski sabor. (U drugom parlamentu, gdje se zazivalo »Bože pravde, ... «, kamo nas je odveo zanos za bijelim orlovima, dobili smo metke iz parabeluma i kraljevsku diktaturu za mnogo manje.) Danas, poslije desetljeća režimskog straha od riječi, straha ulivena u kosti tako duboko da je postao upravo forma mentis čovjeka na hrvatskom prostoru, teško je uopće shvatiti intenzitet i značajke toga straha u »Autriji tamnici naroda« (taj strah bio je u njoj prisutan samo za deset godina bachovanja, i već to što se održao samo deset godina dovoljno svjedoči koliko je bio nenaravan strukturi te zajednice država).
Neki događaji iz toga doba danas, poslije toliko vremena kobnoga hrvatskog prelaženja iz diktature u diktaturu, djeluju naprosto fantastično; još nedavno, kad ti se desilo da o tome govoriš mladim Hrvatima, studentima, osjećao si da reagiraju s potpunim nerazumijevanjem, zapanjeni, osupnuti, kao pred čudom. A nikakva čudesa to nisu bila, bili su to naprosto događaji hrvatske kronike u takozvanoj »tamnici naroda«, koju je marljivo razbijala naša jugoslavenstvujuća Nacionalna Omladina leteći za bijelim orlovima. I zbivalo se tada i to da je ban »pacifikator«, Khuen-Hedervary, onaj koji se volio nazivati »ja, takozvani srpski ban«, odgovarajući u hrvatskom saboru na jednu interpelaciju o hrvatskom državnom posjedu kraljeve krunidbene zavjernice, rekao da bi on »podvojio je li to bio pošten posjed« - na što je dobio ličko stresanje svoje grofovske osobe od zastupnika Davida Starčevića, udarac nogom straga od zastupnika Grge Tuškana, i batine štapom zastupnika Josipa Gržanića pa je to svršilo ne vješalima, ne kuglama iz parabeluma, ne kraljevskom diktaturom, ne komesarskim terorom nad Hrvatskom, nego jednostavno time da je Grga Tuškan izgubio advokaturu (i to ne za onaj udarac nogom, nego zato što »laže« da je bana udario nogom - moralo se tako elegantno formulirati radi banske časti ... ), a izborni kotar senjski tiskao je u čast svoga zastupnika Josipa Gržanića dopisnicu s njegovom slikom i slikom čizme i štapa okićenih cvijećem i s natpisom: »Josipu Gržaniću, neustrašivom branitelju naših pravah«. I zbivalo se tada i to da su hrvatski sveučilištarci, upravo na dan kad je kralj Franjo Josip I došao položiti završni kamen Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odjeven u mađarsku generalsku odoru, spalili, vođeni Stjepanom Radićem, mađarsku zastavu pod kipom Jelačića bana u srcu Zagreba, vičući »slava Jelačiću« i »abcugMađari« - pa im se za to dogodilo samo to da su na kratko vrijeme smješteni u bjelovarski zatvor, da im je sudac istražitelj pristojno ustupio sudnicu za učenje kako bi se mogli pripraviti za ispite, i da je hrvatsko sveučilište bilo privremeno zatvoreno, pa su ispite išli polagati u Prag (u Kraljevinu Češku, u okviru iste »Austrije«, dočekani kao braća i srdačno pomagani od Matice češke). I zbivalo se i to da se sloboda tiska nije zaustavljala ni pred banom ni pred kraljevskim komesarom, pa su, na primjer, jednoga takvoga, Slavka plemenitog Cuvaja, koji je u dvije svoje faze bio i ban i komesar, crtali po novinama kao karikaturu s mesarskom kukom namjesto ruke i praveći sprdnju od njegova imena pisali didaskalije kao: »Ko-mesar - Cuvaj!« I tako dalje i tako dalje, i sve je to »tamnica naroda« puštala da se zbiva ne trepnuvši, u takvoj situaciji nastao je onaj Krležin prizor iz Zastava gdje ministar obrenovićevske Srbije jauče da može slobodno govoriti tek pred »austrijskim« šefom policije u Zagrebu, i sve u takvoj situaciji ta je »tamnica«, prva na svijetu, prije Engleske, dala svojim narodima (zaslugom, prvenstveno, svoje socijaldemokracije, svojih »austromarksista«) solidni zakon o socijalnom osiguranju i zakon o općem, jednakom i tajnom pravu glasa bez obzira na cenzus.
Post je objavljen 12.02.2008. u 07:00 sati.