Cerovac komentira

31.01.2008., četvrtak

Antun MIHANOVIĆ, Rech Domovini (4a) od hasznovitozti piszanya vu Domorodnom Jeziku Vu Bechu 1815.

30.01.2008., srijeda

Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. VIII. 1750. - Budim, 24.V. 1825.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Sveto pismo starog' zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. pape Vlastjom izdano Sada u Jezik SLAVNO-ILLYRICSKI Izgovora Bosanskog' prinesheno Tad SS. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno... U Budimu 1831. Sveto pismo novog' zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. pape Vlastjom izdano Sada u Jezik SLAVNO-ILLYRICSKI Izgovora Bosanskog' prinesheno Tad SS. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno... U Budimu 1831. Matija Petar Katančić bio je svestrano obrazovan franjevac. Školovao se na učilištima franjevačkoga reda u Osijeku i Budimu. Predavao je poetiku, numizmatiku i arheologiju na različitim mjestima (Osijek, Zagreb, Pešta). Zanimao se uz to i za povijest, zemljopis, estetiku i filologiju. O veliku rasponu njegovih zanimanja svjedoče i njegova djela. Fructus auctumnales (Jesenji plodovi, 1794.) zbirka je pjesama pisanih latinskim i hrvatskim jezikom klasičnim metrom. Po tome je jedan od naših prvih pjesnika klasicista. U rukopisu mu je ostao rječnik Etymologicon illyricum koji svjedoči o njegovu zanimanju za jezik. Ogromno se znanje i trud ogleda u njegovu prijevodu Svetoga pisma koji je objavljen 1831., 6 godina nakon njegove smrti. Preveo je cijeli Stari zavjet (u četiri sveska) i Novi zavjet (u dva sveska), i to tako da je donosio hrvatski prijevod i paralelno latinski tekst. To je prvi cjelovit tiskani prijevod Svetoga pisma, s kratkim komentarima. U hrvatskom prijevodu ogleda se mjestimice, osobito u sintaksi, utjecaj latinskoga jezika: I ne poznavasheju, dok ne porodih sina svog' pervorodjenog': i nazva ime njegovo Isus. Lat.: Et non cognoscebat eam, donec peperit filium suum primogenitum: et vocavit nomen ejus Jesum. I ova recse Bog k'Noemu, i sinovom njegovim? shnjim...Lat.: Haec quoque dixit Deus ad Noe, et ad filos ejus cum eo. Premda je Katančićev zavičajni govor staroštokavski ekavski, on je svoj prijevod pisao na naučenoj bosanskoj štokavskoj ikavštini. Zadržao je ipak i neke i danas prepoznatljive odlike zavičajnoga slavonskoga govora i u oblicima i u leksiku: Josip pak mux nje, kadbi pravedan bio..., danjom, sajti, sikira, morgovati, opšamcati, duvar, natrašce, potavniti, strkati se, posli... Služio se ovom grafijom: sh - š, cs-č, dj-đ, ch-ć, x-ž: U komubo sudu uzsudite, suditchetese: i kojom mirrom uzmirrite, primiritchevamse. Enklitike piše zajedno s riječju na koju se naslanjaju: Dabise podpunilo, shtoje recseno po Isaii Proroku... Katančićev i pjesnički, i posebice prevoditeljski rad iznimno je važan jer potvrđuje funkcionalnu polivalentnost (upotrebnu raslojenost) hrvatske ikavske štokavštine od 18. stoljeća, čak i u prijevodu tako zahtjevnih teksova kakav je biblijski tekst. Prenosimo:Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2008., utorak

Joakim Stulli (Dubrovnik, 1730. - Dubrovnik, 1817.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Dubrovački leksikograf franjevac Joakim Stulli autor je najvećega rječnika u povijesti starije hrvatske leksikografije (ukupno 4721 stranica). Njegov rječnik, na kojemu je radio oko pola stoljeća, ima tri dijela, a svaki dio čine dva sveska. Rječnik je trojezični, a dijelovi su mu: Lexicon latino-italico-illyricum (tiskan u Budimu 1801. godine), Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko (tiskan u Dubrovniku 1806. godine), Vocabolario italiano-illyrico-latino (tiskan u Dubrovniku 1810. godine). Prvomu dijelu polazišni jezik je latinski, drugomu hrvatski, a trećemu talijanski. Stulli je imao teškoća s izdavanjem rječnika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja tiskanja rječnika, godine 1782. obraća se austrijskomu caru Josipu II. (koji u svojim planovima ima izdavanje jedinstvenoga rječnika za sve slavenske narode Monarhije s jedinstvenom grafijom i s dodanim njemačkim riječima). Stulli je pisao dubrovačko-dalmatinskom grafijom. Kako je rječnik morao imati odobrenje austrijske vlasti i biti upotrebljiv na širem jezičnom području, 1785. godine u Beču je izabrano posebno povjerenstvo sa zadatkom da redigira rječnik. Povjerenstvo je odlučilo da se rječnik može objaviti nakon preradbe slavonskom grafijom, nekoliko godina prije uvedenom u narodne škole onodobne Hrvatske, Slavonije i Mađarske. Zahtijevano je i da se u rječnik unesu njemačke riječi. Konačnoj redakciji i tiskanju rječnika posebno je pridonio biskup Antun Mandić, uz čiju je pomoć Stulli preradio grafiju i pravopis ilirskoga (hrvatskoga) dijela rječnika. Marijan Lanosović, u dogovoru s autorom, u ilirski dio rječnika unio je njemačke riječi, a Sebastijan conte d'Ayala ispravio je i popunio talijansko-latinski dio rječnika. Godine 1801. u Budimu izlazi prvi dio rječnika, s posvetom austrijskomu caru Josipu II i o njegovu trošku. Građu za rječnik Stulli je uzimao iz gotovo svih dotadašnjih hrvatskih rječnika (Mikaljina, Habdelićeva, Jambrešićeva, Della Bellina, Belostenčeva...), iz književnih djela, iz djela usmene narodne književnosti, kao i iz tiskanih i rukopisnih djela različite namjene i stilova. Spomenimo da kao izvor nije uzeo Vrančićev rječnik te djela nekih značajnih pisaca, kao što su Marko Marulić, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan ili Pavao Ritter Vitezović. Iako je osnovica hrvatskomu jeziku štokavska, rječnik sadrži i leksik čakavskoga i kajkavskoga narječja te staroslavenizme, rusizme, bohemizme, polonizme, riječi slovenskoga jezika i osobne autorove kovanice. Polazio je od uvjerenja da je ilirski jezik slavenski jezik koji razumiju svi Slaveni pa ga je želio učiniti bogatijim. Stullijev rječnik bio je vrlo cijenjen u ilirskom razdoblju. Prenosimo:Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2008., ponedjeljak

Zvanik novi (Venecija, 1737.)

27.01.2008., nedjelja

Marijan Lanosović: Neue Einleitung zur slavonischen Sprache / Anleitung zur slavonischen Sprachlehre

Uvećajte sliku klikom na ikone. Slovnica Marijana Lanosovića objavljena je u trima izdanjima. Prva su dva jednaka i tiskana su u Osijeku pod naslovom Neue Einleitung zur slavonischen Sprache 1778. i 1789. na 272 stranice. Treće izdanje iz 1795. prerađeno je i pod naslovom Anleitung zur slavonischen Sprachlehre tiskano u Budimu na 330 stranica u dvije paginacije. Tekst je gramatike pisan njemačkim jezikom, a i svi se hrvatski primjeri i paradigme prevode na njemački u prvom izdanju, a na njemački i mađarski u trećem. To je treća tzv. slavonska slovnica, nakon Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u njemački jezik Blaža Tadijanovića iz 1761. i Nove slavonske i nimačke gramatike Matije Antuna Relkovića iz 1767. Lanosovićeva je slovnica bila namijenjena strancima koji uče hrvatski ("slavonski") jezik i zapravo je opći jezični priručnik koji osim gramatičkoga dijela ima njemačko-hrvatski rječnik na osamdesetak stranica u prvom izdanju i nešto manji njemačko-hrvatsko-mađarski na šezdesetak stranica u trećem, zatim kratak konverzacijski priručnik s desetak razgovora, više uzoraka za pisanje pisama u različitim prigodama te titulaturu za oslovljavanje raznih osoba (u trećem je izdanju nema). U gramatičkom se dijelu u prvom izdanju na četiri stranice obrađuje grafija, na osamdesetak morfologija a na tridesetak sintaksa. U trećem je izdanju grafiji na osam stranica dodan popis minimalnih parova na petnaest, morfologija ima stotinu i pedeset stranica, a sintaksa oko pedeset. Rječnici su dijelom abecedni a dijelom su natuknice razvrstane po gramatičkim kategorijama ili pojmovnim poljima. Za njemački dio slovnice Lanosović se poziva na I. C. Göttscheda, nešto starijega suvremenika iz prve polovice 18. stoljeća, a u hrvatskom su mu dijelu uzori gramatičari i leksikografi od Vrančića i Kašića do Relkovića. Iako mu je narječna osnovica štokavski ikavski tip, uključuje jezikoslovnu i jezičnu tradiciju čitavoga hrvatskoga prostora. Marijan Lanosović autor je još jedne slovnice, početnoga priručnika za učenje latinskoga jezika, koja je objavljena u Osijeku 1776. pod naslovom Uvod u latinsko ričih slaganje s nikima nimačkoga jezika biližkami, a uzor joj je bila poznata latinska gramatika Emanuela Alvaresa. To je prva latinska gramatika u Hrvata pisana u cijelosti hrvatskim jezikom, a osobita joj je vrijednost jezikoslovno nazivlje koje je također prvi put dosljedno hrvatsko, bez adaptiranih latinskih naziva.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2008., subota

Matija Antun Relković: Nova slavonska i nimačka gramatika/Neue slavonisch und Deutsche Grammatik

Uvećajte sliku klikom na ikone. Nova slavonska i nimačka gramatika Matije Antuna Relkovića tiskana je u Zagrebu 1767. i pretisnuta još dva puta u Beču, 1774. i 1789. Druga je u nizu slavonskih slovnica, nakon Tadijanovićeve Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u njemački jezik iz 1761. a prije Lanosovićeve iz 1778. To je opsežno djelo na 554 stranice a dodana mu je na nekoliko stranica Fabula od mlinara i njegovog sina. To je kontrastivna gramatika pisana hrvatskim jezikom, a gotovo se sav tekst pravila i sve paradigme donose i na njemačkom. U predgovoru Relković objašnjava da gramatiku piše ponajprije radi čuvanja vlastitoga jezika, ali i da bi mladež iz nje mogla učiti i njemački jezik, kao i Nijemci hrvatski. U njemu se zalaže za čistoću hrvatskoga jezika a protiv tuđica pa se njegove purističke napomene, kao i prije u Satiru, odnose uglavnom na prevelik broj turcizama u Slavoniji. Prvi dio slovnice ima tri poglavlja u kojima se opisuje slovopis, naglasci i interpunkcija. U drugom se dijelu objašnjavaju dijelovi govora, tj. vrste riječi, kako je bilo uobičajeno u klasičnom latinskom gramatičkom opisu, prvo imenskih riječi s deklinacijama, a potom glagola i glagolskih kategorija. Slijede nepromjenjive vrste riječi pa sintaksa. Slovnici je dodan rječnik na osamdeset stranica, a natuknice su razvrstane po pojmovnim poljima. Na kraju je kratak konverzacijski priručnik koji se sastoji od dvadeset tematskih razgovora. Relkovićeva slovnica ne opisuje samo gramatičko ustrojstvo jezika nego je opći jezični priručnik, kao i ostale slavonske slovnice. Iako joj je narječna osnovica štokavski ikavski govor, nije mu namjera pokazati dijalekatno stanje, nego opisati književni jezik, pri čemu uzima u obzir sva tri narječja, osobito u leksiku. To je očito po uzorima za to Relkovićevo djelo: od Vrančića i Mikalje, preko Della Belle, do Habdelića, Belostenca i Jambrešića. Osobito se to vidi u njegovu jezikoslovnom nazivlju koje uspostavlja kao cjelovit sustav na osnovi već postojeće jezikoslovne tradicije.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Joseff SIPUS, Temely xitne tergovine vu Zagrebu

24.01.2008., četvrtak

Andrija Jambresić (Cesargrad 1706. - Varaždin 1758.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Činjenica da se Jambrešićev rječnik pojavio samo dvije godine po izlasku Belostenčeva Gazofilacija govori o određenome međusobnom natjecanju, pa i konkurenciji dvaju katoličkih redova, pavlina i isusovaca, koji su, posebice u razdoblju katoličke obnove, bili nositelji glavnih kulturnih zbivanja i prosvjetitelji u kontinentalnoj i primorskoj Hrvatskoj. Treći kajkavski, četverojezični rječnik (latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski), kojemu su autori isusovci Andrija Jambrešić i Franjo Sušnik, Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples, izišao je u Zagrebu 1742. godine (pretisak rječnika izišao je u izdanju Zavoda za hrvatski jezik, Zagreb 1992.). To je djelo pisano za potrebe školstva, pastve, vojske i javnoga života kao i Belostenčev rječnik, koji je izišao samo dvije godine ranije. Po nekim procjenama Belostenčev rječnik ima oko 40.000, a Sušnik-Jambrešićev 27.000 latinskih natuknica. Premda nije prvi višejezični rječnik, među višejezičnicima on je najopsežniji. S bogato odabranom lijevom latinskom stranom s potvrdama iz djela klasičnih pisaca, biranom toponomastičkom građom Hrvatske, Ugarske i šire, te ekvivalentima koji se donose na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku, rječnik je izazvao veliko zanimanje ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, osobito u njemačkim zemljama i u Mađarskoj. U naslovu rječnika pojavljuje se samo Jambrešićevo ime (... digestum, ab Andrea Jambressich) kako danas rječnik redovito i nazivamo, ali se zna da je rječnik započeo Franjo Sušnik (Međimurje 1686. - Zagreb 1739.) i u nekoj ga mjeri obradio i za tisak priredio nekoliko početnih slova, a Jambrešić ga je potom dovršio, sam ispravljao, dopunjavao, uređivao, tj. redigirao, kao što je i vidljivo iz njegova predgovora. Prijepor o udjelu jednoga i drugoga traje do danas. U znanstvenom pristupu taj bi rječnik trebalo zvati Sušnik-Jambrešićevim rječnikom, a kolokvijalno se može i dalje zvati samo Jambrešićevim. U rječniku se nalaze mnoge nekajkavske riječi, ali bez ikakvih posebnih naznaka. O njemačkom i mađarskom jeziku i mogućim leksikografskim izvorima za Leksikon istraživali su S. Žepić i I. Nyomárkay, koji navode i rezultate svih dosadašnjih istraživanja i saznanja uz iscrpnu literaturu (v. Dodatak pretisku).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.01.2008., srijeda

Juraj Habdelić (Staro Čiče 1609. - Zagreb 1678.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Juraj Habdelić pripadnik je isusovačkoga reda, poznati i plodni kajkavski barokni pisac, leksikograf, nastavnik i propovjednik, autor je hrvatsko-latinskoga rječnika Dictionar ili réchi szlovenszke z vexega ukup zebrane i red postaulyene ... na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda (Graz 1670., pretisak Zagreb 1989.). Kao što vidimo, on naznačuje da donosi "reči slovenske", što znači hrvatske kajkavske (slovenski se nazivao kranjski), a rječnik namjenjuje đacima "horvatskoga" (hrvatskoga štokavskog) i "slovenskog naroda" (hrvatskoga kajkavskog). Rječnik je praktični školski priručnik namijenjen učenicima isusovačkih škola, s lijevom stranom do 13000 riječi. On je ograničen uglavnom na hrvatsko kajkavsko jezično područje, ali je važan po tome što je prvi kajkavsko-latinski rječnik kojim će se poslužiti i kasniji leksikografi Belostenec i Jambrešić, a i ne samo oni.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652. - Beč, 1713.)

Uvećajte sliku klikom na ikone PAVAO RITTER VITEZOVIĆ svojim je povijesnim, književnim i grafičkim radovima obilježio zadnja tri desetljeća sedamnaestoga stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola. Lexicon Latino-Illyricum svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Folijacija je upisana naknadno. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan, i teče od lista 2 do 527. Slijede popisi riječi svrstani u skupine prema značenju: "Lexicon nominum propriorum et Festorum apud Illyrios celebriorum" (l. 528-538), "Nominum illyricorum Interpretatio" (l. 540-542), "Nomina Sacrae Scripturae interpretata, ex. P. Amando Ejsenberner Benedictino" (l. 544-557), "Lexicon Verborum et Nominum Infantilium" (l. 558), "Nominum Illyricorum Interpretatio" (l. 559-561), "Nomenclatura planetarum qua Poetice et qua Astronimice apud Illyrios nuncupantur, item Deorum et Heroum apud Poetas celebratorum" (l. 562), "Lexicon interjectionum illyricarum" (l. 563-564), "Navium nomenclatura" (l. 565), "Fungorum nomenclatura" (l. 566). Pema Vitezovićevu svjedočenju postojao je i prvi dio rječnika, hrvatsko-latinski u dva sveska. U izradi Lexicona Vitezovića vodi briga za izvornost hrvatskoga jezika. Svojim rječnicima kanio je ponuditi leksički fond "ilirskoga" jezika. Naziv "ilirski" ne odnosi se na jedan jezik svih onih ilirskih zemalja o kojima raspravlja u svojim povijesno-političkim studijama, nego je sinonim za "slovinski", odnosno "hrvatski". Taj naziv u Vitezovićevu svjetonazoru označuje jedan hibridni jezik na osnovi tronarječne hrvatske stvarnosti, pa su u rječniku sustavno uvrštavane leksičke potvrde iz sva tri hrvatska narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Ta se tronarječnost ogleda u navođenju sinonima, što je trebalo biti poticaj hrvatskom čitatelju da ne poseže za njemačkim, latinskim ili mađarskim tuđicama, nego da riječ koja mu nedostaje bira iz svojega jezika. U Lexiconu je Pavao Ritter Vitezović uspio sistematizirati bilježenje fonema tako da svaki fonem ima svoj grafem, što znači da bi se, po suvremenom gledanju na pravopis, ostvarivalo pravilo - jedan glas, jedan znak. Njegova grafijska rješenja bila su preteča ilirskoj grafijskoj reformi. Premda u rukopisu, rječnik su konsultirali i uvažavali veliki hrvatski leksikografi sljedećih stoljeća. Prijeslik rječnika Lexicon Latino-Ilyricum objavila je ArTresor naklada 2000. godine u Zagrebu. Cijelu seriju tekstova o hrvatskom jeziku i njegovoj povijesti prenašamo: Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.01.2008., ponedjeljak

Ivan Belostenec (Varaždin (?) 1594. - Lepoglava 1674.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Pavlin Ivan Belostenec školovan u Beču i rimskom Collegiumu Germanicumu, poznati je hrvatski leksikograf i propovjednik. Njegov rječnik Gazophylacium latinum-illyricum, seu latino-illyricorum onomatum aerarium (I) i Gazophylacium illyrico-latinum (II) tiskan je tek 1740. godine u Zagrebu, premda je dovršen znatno ranije, još za Habdelićeva života. Belostencu je kajkavsko narječje rodno, no on je mnogo putovao i proveo život u različitim sredinama. Rječnik je izišao tek šezdeset i pet godina nakon njegove smrti, a razlog tomu vjerojatno valja tražiti u činjenici tragična nestanka njegova mecene, to jest, okrutne dekapitacije u Bečkom Novom Mjestu. Uz materijalnu pomoć Zrinskih rječnik bi bio tiskan već u 17. stoljeću, a ovako je ugledao svjetlo dana tek 1740. godine (reprint rječnika izišao je 1972. godine u izdanju Libera i Mladosti u Zagrebu te 1998. u izdanju Starog Grada, Zagreb). Mikaljin rječnik izlazi u vrijeme kada se može pretpostaviti Belostenčev intenzivan rad na rječniku, pa je vjerojatno bio i jedan od njegovih leksičkih izvora. Naime, temeljni sloj Belostenčevih hrvatskih riječi oblikovan je tako da je kajkavski leksik obogaćen izborom iz Vrančićeva i Mikaljina rječnika te izborom leksema iz slavonskih govora (označeno Scl. - "sclavonice"), što je nedvojbeno učinio sam Belostenec, a pojedine riječi iz toga izbora urednici su naknadno nadopunili Della Bellinim riječima (obilježenima s oznakom D - "dalmatice"). Sjedinjavanje svih triju narječja karakteristično je upravo za pavline (Belostenec i njegovi nastavljači), dok jezuiti paralelno djeluju na afirmaciji književnoga jezika: južni, sa štokavsko-čakavskim prožimanjima (Mikalja, Della Bella), i sjeverni, s kajkavskom osnovicom uz prihvaćanje nešto elemenata dvaju drugih narječja (Jambrešić, najmanje Habdelić). Gazofilacij je ne samo na jednome mjestu sakupio leksičko blago svih narječja pod zajedničkim nazivom lingua illyrica, nego i prvi put odredio jedinstven grafijski sustav. Na temelju jezičnih analiza što ih je proveo Josip Vončina može se zaključiti da je Ivan Belostenec radio na obama dijelovima Gazofilacija. U temeljima njegove jezične koncepcije položeni su nazori pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i ozaljskoga kruga o prožimanju dijalekata. Neposredni uzori su bili već spomenuti rječnici, zatim književna djela, a i sam kontakt s prebjezima iz Slavonije, a urednici rječnika samo su nadopunili građom iz Della Bellina rječnika, ali i to u skladu s koncepcijom koju mu je dao njegov pravi autor. Stoga se to enciklopedijsko djelo iz naše književne baštine može s pravom smatrati ostvarenjem nastalim u 17. stoljeću. Dakako da je djelo imalo i velikoga utjecaja na književnike druge polovice 18. stoljeća i bio važnim temeljem za jezične nazore u okviru ilirskoga pokreta.

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Ardelio Della Bella (Foggia, Italija, 14. II. 1655 - Split, 3. XII. 1737)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Završio je pravo i filozofiju u Napulju. Godine 1677. stupio je u isusovački red, a 1681. kao profesor došao je u Dubrovnik u isusovački kolegij. Naučivši dobro hrvatski jezik, napisao je hrvatsku gramatiku na talijanskom jeziku (Istruzioni grammaticali della lingua illirica) i trojezični rječnik (Dizionario italiano, latino, ilirico..., Venezia 17281). Drugo je izdanje priredio Petar Bačić (Dubrovnik 17582), a gramatika je kao samostalno djelo (Principi elemetari della grammatica illirica) izišla i treći put (Dubrovnik 18373). Rječnik je nastao na osnovi dubrovačkoga govora i četrdesetak djela štokavskih i ćakavskih pisaca 16. i 17. st. te je on stoga prvi hrvatski povijesni rječnik, obilato oprimjeren s tekstnim potvrdama upotrebe natuknica, s mnoštvom frazema i poslovica. Sadrži oko 30 000 natuknica. Za gramatiku se dugo u literaturi tvrdilo da je u svemu slična Kačićevoj, što ne može biti točno već i zbog toga što se hrvatski jezik koji je opisao Della Bella podosta razlikuje od Kačićeva, ali i zbog sasvim novih tumačenja jezićnih pojava. Tu su originalna zapažanja o prozodijskom sustavu, uočavanje kategorije živosti, kategorije glagolskoga vida, a i bolja je razredba riječi na leksičko-gramatičke razrede i podrazrede. Della Bella je uočio da akcent ima razlikovnu funkciju, da neke imenice mijenjaju akcent u kosim padežima, da su nastavak za G jd. imenica sklonidbe e i nastavak u G mn. svih triju sklonidbi uvijek dugi, da pridjev i prilog tvoren od njega mogu biti u opoziciji po kvantiteti, da se neodređeni i određeni lik u opisnih pridjeva razlikuju po akcentu, da neki glagoli mijenjaju akcent u 2. i 3. licu jednine u aoristu te da se promjenljive riječi mogu razvrstati u akcenatske tipove. Među oblicima ima u odnosu na Kačića više štokavskih, pa i novoštokavskih obilježja, npr. G mn., A mn., I mn. u imeničnoj sklonidbi. Vrijeme pojave Della Bellina rječnika i gramatike bilo je presudno za ulogu koje će to djelo odigrati. Ono je tada bilo novost jer je od pojave zadnjega štokavskoga rječnika (Mikaljina) prošlo gotovo osam desetljeća, a od jedine dotad hrvatske gramatike (Kačićeve) pune 124 godine. Della Bellina je gramatika bila dostupnija od Kačićeve i svakako aktualnija pa je imala mnogo veći utjecaj. Jezik dubrovačke književnosti, s dva i pol stoljeća bogatom tradicijom, i razvijeni dubrovački urbani jezik u svojoj dijakronijskoj i sinkronijskoj perspektivi prvi je put opisan upravo u Della Bellinu djelu te je tako taj jezik mogao biti uzorom mnogim književnicima, leksikografima i gramatičarima. Taj se utjecaj izravno vidi još i u preporoditelja, iz čega se zaključuje da je Della Bella imao velik udio u oblikovanju hrvatskoga književnoga jezika, posebice svojim propisom o jednosložnoj jekavskoj zamjeni i dugoga i kratkoga jata.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

Jakov Mikalja (Peschici, 1601.- Loreto, 1654.) Blago jezika slovinskoga (1651.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Jakov Mikalja bio je molički Hrvat, rođen 31. ožujka 1601. u mjestu Peschici, hrvatski Pještica.U isusovački red stupio je 1628. g. Za vrijeme trogodišnjega boravka u Dubrovniku (od 1630. do 1633.) bio je učitelj gramatike u isusovačkoj gimnaziji. Kao isusovački misionar djelovao je u Temišvaru (1637.- 1645.), a 1645. nalazimo ga u slovačkoj Trnavi. Jedno kratko vrijeme, nakon povratka iz Temišvara, Mikalja je proveo u Rimu, a onda je 1647/48. poslan u Loreto za ispovjednika hrvatskih hodočasnika, gdje je i umro 1.XII 1654. Autor je trojezičnoga rječnika Blago jezika slovinskoga (1649/51.) i naboćnoga teksta Bogoljubno razmišljanje o Očenašu. Blago jezika slovinskoga Jakov Mikalja je iz Temišvara donio gotov tekst rječnika Blago jezika slovinskoga, na kojem je, prema vlastitom priznanju, radio 9 godina. Po tom bi se podatku dalo zaključiti da je izradu rječnika započeo još 1636.g. u Rimu. Analiza rječnika, međutim, pomiče tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633.godinu. Vjerojatno ni sam Mikalja ne uračunava u pisanje rječnika neke pripremne radnje, a koje je očito, sudeći po građi rječnika, morao obaviti mnogo prije 1636. Blago je tiskano u 1000 primjeraka, tiskanje su započela braća Giovani i Paolo Serafini u Loretu 1649., a dovršio Ottavio Beltrano u Anconi 1651.g. Rječnički je dio smješten na 864 stranice u maloj osmini. Ukupan broj natuknica je 25 000. Osim uobičajenih dodataka, kao što su imprimatur i tekst cenzure, prije rječnika nalazimo kratko razmatranje o ortografiji i talijansku gramatiku, na ukupno 62 stranice. Blago je trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima. Iako je po koncepciji opći rječnik, bilježi različito nazivlje: glazbeno, jezikoslovno, medicinsko, kulinarsko, pravno, pomorsko, nazive s područja likovne umjetnosti i poezije, fitonime i zoonime. Mjestimično Blago prelazi okvire općega rječnika, prvenstveno zbog obilja enciklopedijsko-leksikonskih natuknica, te posebno bogate onomastičke građe. Upravo je raščlamba posebnoga leksika omogućila utvrđivanje Mikaljinih izvora, udio leksika organskih idioma (dubrovačkoga, bosanskoga, dalmatinskoga) i stranih jezika u rječničkom fondu, te dovela do spoznaja o načinu na koji je Mikalja skupljao građu, što su sve podaci koji su, u nedostatku izravnih obavijesti, moraju i mogu iščitati jedino iz teksta rječnika. Blago pripada korpusu štokavskih rječnika, premda osim štokavskoga bilježi i čakavski i, ograničeno, kajkavski leksik kao natuknicu ili kao sinonim. Mikaljino je Blago opisni rječnik, a prema tzv. desnoj strani, predstavlja kombinaciju objasnidbenog i prijevodnoga rječnika. Kako se radi o autorskom rječniku, u kojem sastavljač neovisno od korpusa odabire natuknice, opseg rječnika uvjetovan je namjenom i mogućim načinom nastanka. Rječnik je, sudeći po jednoj Mikaljinoj spomenici upućenoj Zboru za širenje vjere, trebao pomoći svečeničkom podmlatku koji se školovao u loretskom Ilirskom kolegiju u učenju hrvatskoga jezika prije misijskih poslanstava u južnoslavenske krajeve pod turskom vlašću, ali i učenju talijanskoga prije odlaska na školovanje u Italiju. Za ostvarenje te namjene Mikalja je morao imati neki osnovni model prema kojem će sastavljati svoj rječnik. Ima indicija, a one se lako iščitavaju iz samoga rječničkoga izbora, da je Mikalja svoj rječnik radio obratom nekoga latinskoga rječnika. Odnos hrvatskoga i latinskoga stupca pokazuje da je u nizu slučajeva hrvatska natuknica nastala prevođenjem latinske riječi, što je najuočljivije u slučajevima kad latinski ima jednu riječ za neki pojam, a Mikalja donosi sintagmu ili definiciju umjesto leksema, što se događa redovito kad ne može u hrvatskom pronaći univerbni ekvivalent. Takve lakune Mikalja popunjava prevedenicama ili novotvorenicama, a nerijetko prilagodbom tuđice. Rječnički skup, koji odgovara rječničkomu članku suvremenoga rječnika, Mikalja organizira elementima tipičnim za moderne rječnike, pa ima djelomično gramatičku obradbu natuknice, razrađen sustav uputnica, instrumentarij za opis značenja, kamo spadaju definicija i sinonimi, specifičnim sredstvima razlikuje homonimiju i polisemiju, daje primjere uporabe, bilježi kolokacije, frazeme i komentare. Definicije su vrlo često koncipirane kao u suvremenom rječniku, posebno kod opisnih pridjeva i nomina agentis. Jedan broj natuknica obrađen je kao u leksikonima, npr. zemljopisni nazivi, imena znamenitih građevina, znanstveni termini, uz koje dolaze komentari enciklopedijskoga tipa. Mikaljin rječnik prezentira građu koja nije samo jezikoslovna činjenica, nego istodobno izvor za poznavanje kulturne povijesti, socijalnih navika i odnosa, opće kulture jednoga vremena, stupnja razvoja i percepcije pojedinih znanosti u hrvatskim relacijama toga doba. Gramatika talijanska ukratko prva je gramatika jednoga romanskoga jezika rastumačena hrvatski. Gramatika (48 stranica) pridodana rječniku trebala je poslužiti hrvatskim đacima pri svladavanju talijanskoga jezika prije odlaska na školovanje u Italiju. Zanimljivo je da Mikalja kao metajezik uzima hrvatski, a primjere daje naporedo talijanske i hrvatske. U rasporedu građe slijedi klasični ustroj latinskih gramatika. Vjerojatno je radio prema nekoj talijanskoj prilagodbi gramatike Emanuela Alvareza. Nastojao je uspostaviti sustav hrvatskoga gramatičkoga nazivlja, uglavnom prevodeći latinske termine. Na primjer: latinsko nomen fixum prevodi kao ime stojeće u značenju imenica, pronomina primitiva postaje namisnik imena prvorodni i znači ličnu zamjenicu, casus prilagođava kao kas = padež, itd. Njegova je gramatika bila uzor i predložak za gramatiku franjevca Tome Babića (1712.; 1745.).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2008., petak

Bartol KAŠIĆ (Pag, 15. VIII. 1575. - Rim, 28. XII.1650.),

Institutiones linguae lllyricae (1604) Uvećajte sliku klikom na ikone. Životopis Bartol Kašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Mladu misu rekao 12. ožujka. 1609. g. polazi u prvu dubrovačku misiju, u kojoj ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu počecima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u kajeve pod truskom vlašću ( Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. g. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635.g. U Rimu i umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija. Djelovanje Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše "neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan". Pisac prve hrvatske gramatike Gramatiku Institutiones linguae Illyricae napisao je Kašić kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive. Tom je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.), te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij "ilirskoga" jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjima. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan - kako čitamo u predgovoru Institucijama - da u tom poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika. Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb. Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604.g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Ime jezika -ilirski, koje figurira u naslovu, uobičajeno u ono vrijeme, a preuzeto iz antičke tradicije, činilo se Kašićevim poglavarima preciznim kad je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski. U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i ime slovinski, također istoznačno s hrvatskim. Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao pomoću klasične strukture, što je bio jedini mogući i jedini opravdani izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja - a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat. Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem-grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom. Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom vezanih za problem sročnosti. Sasvim je razvidno da Kašić nije radio opis ni jedogan konkretnoga govora, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnom stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne "preslikava" jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o "najboljem govorenju" predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici neko određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji - to je preslik pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku. S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta nekih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvještava, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnom književnom jeziku. Ako mu je namjera bila da normira, osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se kreće prema štokavskom, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski.Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti Predgovor Ritualu rimskom (1640), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakom slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tom predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam "bosanski jezik", iz koje definicije zaključujemo da se iza imena krije štokavsko narječje. Književna djela Budući da Kašić u svom opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je tretirati kao pisca djela nabožne tematike, prevoditelja glavnih crkvenih knjiga i priređivača različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Preradbama pripada po brojnosti prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo "priobratio i istomačio" (Život sv. Ignacija), "skupio i složio u malo razgovora" (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten'ja), ili da je njegov tekst "od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren" (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto "pokupio ukratko iz libarca " (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni, ili nešto stariji, vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O' Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz neka djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr. Popis Kašićevih preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.). Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkom statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tom smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma - utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski je primjer do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj "općeni tip jezika" za koji Kašić vjeruje da je najbolji. Ritual rimski B. Kašića tiskan je u 2.500 primjeraka i doživio je niz ponovljenih izdanja, prema dostupnim podacima korišten je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnom hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na formiranje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tom svjetlu - prvenstveno- treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Kašić je najčešće prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja "bogoljubnoj i propagandnoj svrsi". Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da se radi o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljene također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su Kašićeva stihotvornoga umijeća. Jezik Kašićevih djela

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak

Faust VRANČIĆ, (Šibenik, 1551. - Venecija, 1617.)

Uvećajte sliku klikom na ikone. Faust Vrančić rođen je u Šibeniku, školovan u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao čanadskim biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanjuje se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Pokazivao je interes za tehniku kao i za humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima. Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae(1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije. Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika. Prema Putančevu izračunu, hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravo Marije. Taj se rječnik može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtom mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga leksika Vrančićeva doba. Narječna podloga rječnika je čakavska s ikavskom zamjenom jata, na koju se naslojavaju elementi štokavskoga. Obično se ističu kao štokavski elementi ograničeni primjeri s ijekavizmom, refleks prasl. d' kao đ/j, te naporedna uporaba zamjenica što/ča. Izrazitije je unošenje štokavskih, prvenstveno dubrovačkih leksema u hrvatski niz. Jedan broj leksema potječe iz kajkavskoga narječja ( oblok, prikliti, špot…). Najizrazitiji utjecaj kajkavskoga nalazimo u nazivima mjeseci, gdje sičen, traven dolaze s kajkavskom vokalizacijom i kajkavskim značenjem: sičen je jednako veljača, a traven odgovara štokavskom svibanj. Sve to govori da Vrančić ima pred očima narječno neujednačen hrvatski teren i da leksičko blago crpe iz svih narječja. Izvjestan broj riječi dolazi iz crkvenoslavenske tradicije (težati, sobstvo, slovo, dreseliti se). Rječnik je zabilježio i talijanske posuđenice, što je očekivano s obzirom na Vrančićevo podrijetlo. Klasificirane po značenjskim skupinama, hrvatske se riječi vežu za pojmove religije, crkvene hijerarhije, pomorstvo, život u gradskoj sredini, poljoprivredu, stočarstvo. Zanimljivo je da Vrančić nije u svoj rječnik unosio leksik književnih djela, posebno je nesklon bio petrarkističkom poetskom repertoaru. U rječniku nalazimo i prijedlog reforme latinice. Vrančić je prihvatio grafijsku praksu temeljenu na mađarskim grafijskim rješenjima (cz = /c/, cs = /č/, sz = /s/, te ju kombinirao s tzv. južnim (talijanskim) uzusima, na primjer x=/ž/. Cilj mu je bio ustanoviti grafijski nacrt koji omogućuje jasan i jednoznačan izgovor, odnosno ukloniti iz hrvatske latinice sve grafijsko-pravopisne nedosljednosti i dvomislenosti. Najozbiljnijim nedostatkom smatra se to što riječi nisu leksikografski obrađene, nego su nanizane u temeljnim oblicima, i to u svim jezicima. Vrančićev Dikcionar podloga je rječniku praškoga benediktinca Petera Lodereckera (1605.), koji je Vrančićevu nizu od 5 jezika dodao još poljski i češki stupac. Vrančićev je rječnik posebno popularan bio u Mađarskoj, gdje je u 19. st. doživio novo izdanje. Na temelju Vrančićeva rječnika napravio je mađarsko-talijanski rječnik Hedvig Sulyok i objavio ga u Szegedu 2001.g. Vrančićev je rječnik poslužio za nastanak mnogih obrata. Tako je npr. rukopisni rječnik koji se atribuira Kašiću, premda autorstvo Kašićevo nije dokazano, hrvatsko-talijanski obrat Vrančićeva rječnika uz dodatak jednoga broja (oko 800) posebnih leksema. Iz Vrančića je crpio i Jakov Mikalja za svoj rječnik Blago jezika slovinskoga (1649/51).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Talijansko-hrvatski rječnik Petra Lupisa Valentiana (Ancona, 1527.)

15.01.2008., utorak

Istarski razvod

Istarski je razvod pravni spomenik srednjovjekovne Istre, isprava kojom se uređuju granice između istarskih feudalnih gospodara (akvilejskoga patrijarha, pazinskoga kneza i mletačke vlasti). Međe su se utvrđivale ophodom po terenu, što je stari slavenski pravni običaj. U činu razvođenja (razvodu) sudjelovale su ne samo zainteresirane strane nego i narod. Osim izvorne latinske i njemačke inačice Istarskoga razvoda postojala je i izvorna hrvatska inačica, što je naglašeno u tekstu toga pravnoga akta. Stari izvornici na trima jezicima nisu sačuvani do danas, a tekst razvoda poznajemo po mlađim prijepisima hrvatske redakcije (Kršanskom i Momjanskom prijepisu), koji potječu iz XVI. stoljeća te mlađim prijevodima (latinskim i talijanskim). Važna je najstarija sačuvana hrvatska redakcija Kršanski prijepis Levca Križanića iz 1546. (35 fol., 32 x 22 cm), koji je prepisan s danas izgubljenoga, nekoliko desetljeća starijega hrvatskoga prijepisa Jakova Križanića (1502). Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (signatura: R 3677) u Zagrebu. Sačuvani mlađi prijepisi ispisani su kurzivnom glagoljicom. Iz Istarskoga razvoda mogu se nazrijeti obrisi društvenoga ustrojstva i gospodarske prilike te život seoske zajednice u srednjovjekovnoj Istri. Nekoć mu se osporavala, uglavnom iz političkih razloga, autentičnost i historiografska vrijednost. I datiranje te javne isprave bilo je prijeporno: u uvodnoj formuli Kršanskoga prijepisa iz XVI. stoljeća spominje se 1325. godina (stariji istraživači datirali su 1275), ali "dokumenat je nastao kao 'svod', skup dokumenata od 1275. do 1395., na temelju starijih isprava" (J. Bratulić). Istarski razvod prvi je objavio A. Starčević u Arkivu za pověstnicu jugoslavensku (1852), a novije kritičko čitanje J. Bratulić (11978, 31992). Istarski razvod danas možemo promatrati ne samo kao pravno-povijesni spomenik nego i kao književni tekst. Bogato je vrelo hrvatske onomastičke građe. Jezikom se ne izdvaja iz niza hrvatskih srednjovjekovnih pravnih tekstova, dakle neliturgijskih tekstova pisanih čakavskim književnim jezikom s niskim stupnjem crkvenoslavenske jezične infiltracije. No, i mlađi prijepisi čuvaju neke starije hrvatske jezične značajke (npr. oblike dvojine, oblike iz "starih" imeničkih paradigmi) i crkvenoslavenske natruhe (npr. Gjd. svetago, upotreba dativa apsolutnoga). Razvod je znamenit i po tome što se hrvatski jezik naziva "hrvackim": (...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...) NAPOMENA: Ulomak naveden prema transkripciji J. Bratulića, objavljenoj u knjizi: Istarski razvod, Studija i tekst, Čakavski sabor, Pula, 1978, str. 223. Važniju literaturu o Istarskom razvodu v. u navedenoj knjizi.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.01.2008., ponedjeljak

ŠIBENSKA MOLITVA (polovicom 14. st.)

13.01.2008., nedjelja

RED I ZAKON O PRIMLENJA NA DIL DOBROGA ČIŃENJA SESTAR NAŠIH REDA SVETOGA OTCA NAŠEGA DOMINIKA

12.01.2008., subota

Povaljska listina

11.01.2008., petak

Pismo pape Inocenta IV senjskom biskupu Filipu (1248)

10.01.2008., četvrtak

VINODOLSKI ZAKON (1288)

Godine 1288. u Vinodolu je povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo popis običajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tom kraju u drugoj polovini XIII. stoljeća. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi sastavljači su "stare prokušane zakone" zapisali u 75 članaka, "od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svojih otac i ded". Vinodolski zakon ubrajamo među najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeća, a na južnoslavenskom i hrvatskom prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali čovječnost i demokratičnost (npr. ograničen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moć feudalne vlasti i kneza ograničena, u nekim je člancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviđene situacije u kojima mora biti nazočan knežev čovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturječe njegove završne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i životom ljudi). Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadrži nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080). Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu "Kolo" latiničkom transliteracijom ("kako je u rukopisu") i transkripcijom ("kako se čita"). U tom je izdanju A. Mažuranić komentirao glavne značajke vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo počecima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika. Zakon je napisan čakavskim književnim jezikom. U uvodnim rečenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obilježja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se očituje ikavsko-ekavski refleks jata, što nije bila značajka samo vremena prijepisa (XVI. st.) nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeća. To se može zaključiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda između Novogradaca i Ledeničana i Pravda između Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je završen proces defonemizacije jata, a mjestimično zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu može se tumačiti pisarskom tradicijom (Lukežić, 1988). S jedne strane ne može se tvrditi da mlađi prijepis odražava baš sve jezične značajke izvornika (izmjena je i prilagodbi vjerojatno bilo), ali s druge strane i mlađi prijepis odražava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, ličba, zagovor, naprava, osud, svar, pritča, odvetnik, svedok) i nazive za službenike u društvenom ustrojstvu (npr. satnik, grašćik, busović, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima značenje 'općinski čelnik'. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naći i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katičić, 1993). Članci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kažnjavanju za nasilno skidanje ženskoga pokrivala za glavu i kažnjavanju za uvredu (psovku), a u člancima 61. i 62. određuje se pred kim se može izvršiti prijava te koja je kazna za palež: Ošće: ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi muži vola ženami, plati libar 50 ako je tužba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vašćina učińena 40 i 8 libar. Da ako žena ženi sverže pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to učinil, budi prost. I ošće: ako ki muž ili žena nepodobno reče ili stvar bude govoriti nikomu mužu vola nikoj ženi ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili mužem ili ženom, ako ni onde veće svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (...) I ošće: ličba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ńega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ńega ženu, ako bi satnik onde ne bil. I ošće: ako bi ki položil v kuću ogań ili v hram vola v ničji osik, za požganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter škodu platiti onomu komu ju učini vola budi osujen na život ako nima odkud platiti. I ako to veće učini, osudi se na život i na smert. Ako bude ondeje požgano od nikoga č[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vražba za vsako ono požganje kako zgora od vražbi je izrečeno. NAPOMENA: Ulomci transkribirani prema transliteraciji L. Margetića, objavljenoj u knjizi: Vinodolski zakon, Adamić - Vitagraf, Rijeka, 1998, str. 20, 22, 36, 38. Literaturu o Vinodolskom zakonu v. u navedenoj knjizi L. Margetića i J. Bratulića (Vinodolski zakon 1288, Globus - Nacionalna i sveučilišna biblioteka - JAZU - Pravni fakultet, Zagreb, 1988). Osim toga, v. priloge: Iva Lukežić: Refleks jata u tekstu Vinodolskoga zakona, Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, br. 9-10, Rijeka, 1988, str. 151-170; Radoslav Katičić: Praslavenski pravni termini i formule u Vinodolskom zakonu, Uz početke hrvatskih početaka, Književni krug, Split, 1993, str. 161-170. Prenosimo:Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.01.2008., srijeda

BAŠĆANSKA PLOČA (o. 1100)

Bašćanska ploča jedan je od najvrjednijih spomenika rane hrvatske pismenosti, datira se u doba oko 1100. godine. Izvorno je bila natpis na pregradnoj ploči (pluteus) pregrade što je dijelila redovnički kor od crkvene lađe u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru (Baška draga na otoku Krku). Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. prijevod: (Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje braće devetoricom u dane kneza Kosmata koji je vlad- ao svom krajinom. I bješe u te dane Nikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno. O sadržaju teksta Bašćanske ploče Tekst Bašćanske ploče sadrži: 1. invokaciju 2. zapis opata Držihe pisan u prvome licu, koji bilježi da je hrvatski kralj Zvonimir "v dni svoje" darovao svetoj Luciji zemlju ("ledinu"), te nabraja svjedoke darovanja 3. formulu minacije protiv onih koji bi zanijekali darovanje 4. obvezu da redovnici Sv. Lucije mole za darovatelja (i svjedoke) 5. zapis opata Dobrovita, također pisan u prvome licu, koji bilježi da je taj opat s devetero svoje samostanske braće (redovnika) sagradio tu crkvu, pa tu gradnju personalno datira vremenom kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom 6. zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otočcu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni. Iz sadržaja se može zaključiti da je tekst sastavljen od dijelova koji nisu svi nastali u istom vremenskom razdoblju, nego u rasponu upravljanja barem dvaju opata, Držihe i Dobrovita. Nije zamislivo postupno klesanje tih sastavnih dijelova teksta u dovršen i postavljen plutej septuma. Stoga B. Fučić pretpostavlja postojanje samostanskoga kartulara koji je poslužio kao sadržajni predložak sastavljaču Bašćanske ploče. Bašćanska ploča kao arheološki spomenik Bašćanska je ploča kameni spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, širok 199 cm, debeo od 7.5–9 cm i težak oko 800 kg. Izvorno je ploča bila lijevi plutej (pregradna ploča) na kamenoj crkvenoj pregradi (septum, canceli). Ta je pregrada prostorno dijelila kor pred oltarom, određen za redovnike, od crkvene lađe određene za vjernike. Oblikom i proporcijama ploča odgovara plutejima predromaničkoga i romaničkoga razdoblja na našem obalnom pojasu (Istra, otoci, Dalmacija). Ornamentalni motiv lozice što teče duž istaknute bordure gornjim rubom ploče javlja se u jednakoj stilizaciji na ukrašenim dijelovima crkvene arhitekture na našoj obali u kasnom 11. i u 12. stoljeću. Datiranje Iz podataka teksta B. ploče zaključujemo da je ona bila klesana poslije smrti kralja Zvonimira (1089. g.) jer opat Držiha o Zvonimirovoj donaciji izvještava kao o događaju koji se zbio u prošlosti (v dni svoje). Doznajemo da je crkva zidana u vrijeme uprave drugog opata, Dobrovita, u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao svom Krajinom. To upućuje na vrijeme prije mletačke dominacije Krkom, godine 1116. ili prije serije poznatih krčkih knezova, mletačkih vazala (poslije zvanih Frankopani), od kojih prvi počinje vladati između 1118. i 1130. godine. I sama crkva Svete Lucije tipološki pripada razdoblju naše rane romanike. Sve to navodi na datiranje Bašćanske ploče pod sam kraj 11. ili na početak 12. stoljeća, dakle oko 1100. godine. Bašćanska ploča kao jezični spomenik Pismo kojim je klesana Bašćanska ploča pripada prijelaznomu stupnju iz starije, oble glagoljice u uglatu. Usporedo s glagoljičkima, javlja se i nekoliko latiničkih i ćiriličkih slova (I, M, N, O, T, V), a jednaka je pojava zabilježena i na drugim spomenicima hrvatske glagoljice 11. i 12. stoljeća. Na jednome mjestu bilježi se znak za prednji nazal ę (svoję), koji u to doba ima još samo grafijsku vrijednost. U tekstu Bašćanske ploče zrcali se čakavski fonološki sustav, a u gramatici i leksiku razvidno je miješanje i preklapanje čakavskoga i crkvenoslavenskog idioma. Tekst Bašćanske ploče kao književno djelo E. Hercigonja najviše je pridonio u proučavanju teksta Bašćanske ploče kao književno vrijedna djela. On književnu vrijednost ovoga teksta iščitava u ritmičkome pulsiranju, tempu i fluidnosti njegove strukture. "Ova proza otkriva se kao osebujna ritmička struktura zasnovana na različitoj dispoziciji članaka: susljednosti i alterniranju specifičnih prozodijskih konstrukcija, sekvenci komponiranih od članaka s istim ili različitim brojem jedinica." Istraživači I. Kukuljević (1857., 1873.), P. Šafařik (1853.), F. Rački (1858., 1875., 1877.), I. Črnčić (1865., 1875., 1888.), V. Jagić (1911., 1913.), R. Strohal (1912.), V. Štefanić (1925., 1934., 1936., 1940., 1955., 1966., 1969.), F. Barbalić (1934.), D. Kniewald (1934.), S. Ivšić (1934., 1940.), J. Vajs (1934.), M. Deželić (1943.), B. Fučić (1951., 1957., 1971., 1978.), M. Moguš (1967.), N. Klaić (1969.), N. Bonifačić-Rožin (1970., 1971.), J. Bratulić (1971., 1978., 1993.), E. Hercigonja (1976., 1994.), A. Stamać (1987.), A. Mohorovičić-Strčić (1988.), S. Damjanović (1994., 1995.), M. Žagar (1997.), L. Margetić (2000.), I. Frangeš (2000.), I. Čubranić (2000.), V. Fugošić (2001.) BAŠĆANSKA PLOČA (o. 1100) Transliteracija B. Fučića a[zJ vJime o]tca i s(i)na [i s](ve)tago duha azJ opat[J] držiha pisahJse o ledi[n]ě juže da zJvJnimirJkralJhrJvatJskJď [vJ] dni svoj ę vJsvetuju luciju i sv[edo]- mi županJdesim(i)ra krJ[ba]vě mra[tin]J vJ l(i)- cě pr(i)bJnebža [s] Jposl[J] vin[od](o)lě [ěk](o)vJv(J)o- tocě da iže to poreče klJni i bo(g) i bď ap(osto)la i g e- van(je)listi i s(ve)taě luciě am(e)nJ da iže sdě žive- tJmoli za ne boga azJ opatJ d(o)brovitJ zJ- dah crěkJvJ siju i svoeju bratiju sJ dev- etiju vJdni kJneza kosJmJta oblad- ajućago vJsu kJrainu i běše vJ tJ dni m- ikula vJtočJci [sJ s]vetuju luciju vJ edino prijevod: (Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedo- ci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Li- ci, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u o- toku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 e- vanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit zi- dah crkvu ovu i sa svoje braće dev- etoricom u dane kneza Kosmata koji je vlad- ao svom krajinom. I bješe u te dane N- ikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno. Transkripcija prema transliteraciji B. Fučića Prenašamo:Institut za hrvatski jezik.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

Razdoblje "hrvatskog proljeća"

07.01.2008., ponedjeljak

STANDARDNA RAZDOBLJA III.

06.01.2008., nedjelja

STANDARDNA RAZDOBLJA II.

05.01.2008., subota

STANDARDNA RAZDOBLJA I.

04.01.2008., petak

PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

03.01.2008., četvrtak

ORGANSKA PODLOGA HRVATSKOGA JEZIKA

02.01.2008., srijeda

O hrvatskom jeziku

01.01.2008., utorak

2008.

Sretna vam Nova godina 2008!! Neka vam svaki dan sviraju violine!! Glazba je radost za dušu i tijelo!! Uživajte u njoj!! Da sve probleme možete riješiti violinskim ključem!! Jer to su onda mali problemi koje se lako riješava!! Svaki dan vam sjala duga!! Jer iza kiše dolazi sunce!! A na suncu sve izgleda lijepše i radosnije!! Želim vam to iskreno i od svega srca !! U tijeku godine, pritisnut svakodnevnim brigama, teretima pa i bolestima nažalost sam svojim pisanjem ponekog uvrijedio. To mi je od srca žao i ovim putem bih želio zamoliti svakog pojedinačno za oprost. Ako sam koga uvrijedio bilo je to bez namjere, u nepažnji i brzini svakodnevnice. Ako sam koga uvrijedio molim ga da mi oprosti. U Novoj 2008. trudit ću se da se nešto takvo više ne ponovi.

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.