Pregled posta

VINODOLSKI ZAKON (1288)

Godine 1288. u Vinodolu je povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo popis običajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tom kraju u drugoj polovini XIII. stoljeća. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi sastavljači su "stare prokušane zakone" zapisali u 75 članaka, "od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svojih otac i ded".

Vinodolski zakon ubrajamo među najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeća, a na južnoslavenskom i hrvatskom prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali čovječnost i demokratičnost (npr. ograničen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moć feudalne vlasti i kneza ograničena, u nekim je člancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviđene situacije u kojima mora biti nazočan knežev čovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturječe njegove završne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i životom ljudi).

Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadrži nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080).
Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu "Kolo" latiničkom transliteracijom ("kako je u rukopisu") i transkripcijom ("kako se čita"). U tom je izdanju A. Mažuranić komentirao glavne značajke vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo počecima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika.

Zakon je napisan čakavskim književnim jezikom. U uvodnim rečenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obilježja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se očituje ikavsko-ekavski refleks jata, što nije bila značajka samo vremena prijepisa (XVI. st.) nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeća. To se može zaključiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda između Novogradaca i Ledeničana i Pravda između Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je završen proces defonemizacije jata, a mjestimično zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu može se tumačiti pisarskom tradicijom (Lukežić, 1988). S jedne strane ne može se tvrditi da mlađi prijepis odražava baš sve jezične značajke izvornika (izmjena je i prilagodbi vjerojatno bilo), ali s druge strane i mlađi prijepis odražava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, ličba, zagovor, naprava, osud, svar, pritča, odvetnik, svedok) i nazive za službenike u društvenom ustrojstvu (npr. satnik, grašćik, busović, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima značenje 'općinski čelnik'. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naći i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katičić, 1993).
Članci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kažnjavanju za nasilno skidanje ženskoga pokrivala za glavu i kažnjavanju za uvredu (psovku), a u člancima 61. i 62. određuje se pred kim se može izvršiti prijava te koja je kazna za palež:

Ošće: ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi muži vola ženami, plati libar 50 ako je tužba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vašćina učińena 40 i 8 libar. Da ako žena ženi sverže pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to učinil, budi prost.
I ošće: ako ki muž ili žena nepodobno reče ili stvar bude govoriti nikomu mužu vola nikoj ženi ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili mužem ili ženom, ako ni onde veće svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (...)
I ošće: ličba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ńega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ńega ženu, ako bi satnik onde ne bil.
I ošće: ako bi ki položil v kuću ogań ili v hram vola v ničji osik, za požganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter škodu platiti onomu komu ju učini vola budi osujen na život ako nima odkud platiti. I ako to veće učini, osudi se na život i na smert. Ako bude ondeje požgano od nikoga č[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vražba za vsako ono požganje kako zgora od vražbi je izrečeno.


NAPOMENA:
Ulomci transkribirani prema transliteraciji L. Margetića, objavljenoj u knjizi: Vinodolski zakon, Adamić - Vitagraf, Rijeka, 1998, str. 20, 22, 36, 38.
Literaturu o Vinodolskom zakonu v. u navedenoj knjizi L. Margetića i J. Bratulića (Vinodolski zakon 1288, Globus - Nacionalna i sveučilišna biblioteka - JAZU - Pravni fakultet, Zagreb, 1988). Osim toga, v. priloge: Iva Lukežić: Refleks jata u tekstu Vinodolskoga zakona, Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, br. 9-10, Rijeka, 1988, str. 151-170; Radoslav Katičić: Praslavenski pravni termini i formule u Vinodolskom zakonu, Uz početke hrvatskih početaka, Književni krug, Split, 1993, str. 161-170.

Prenosimo:Institut za hrvatski jezik

Post je objavljen 10.01.2008. u 07:00 sati.