Djela iz starijih razdoblja izdavana su beziznimno s originalnim jezikom kako bi đacima i drugim čitateljima bila nerazumljiva, nezanimljiva i odbojna, a djela iz druge polovice XIX. stoljeća izdavana su i opet beziznimno samo u obliku jezično (dakle ne samo pravopisno, što bi bilo u redu) posve prilagođenome službenomu obliku suvremenoga jezika. Hrvatska čitateljska publika nije dakle uopće imala prilike upoznati prozu hrvatskih romantičara i realista pa dijelom i pisaca hrvatske moderne kakva je u stvarnosti zaista bila u jezičnom pogledu. I glavni pisci, kao Šenoa, Ante Kovačić, Gjalski, poznati su samo u jezično krivotvorenome izrazu. Strancu je teško razumjeti kako je nešto takvo uopće bilo moguće, i kakav je cilj moglo imati takvo krivotvorenje. A taj je cilj veoma jasan. Trebalo je Hrvatima već u školi usaditi u glavu kako je hrvatska renesansna i barokna književnost nezanimljiva, nerazumljiva, dosadna (iako je najvrjednija među slavenskima, i istaknuta među europskima), kako prije preporoda ništa nije važno ni vrijedno, a od preporoda je odmah sve jezično u skladu s Maretićevim shvaćanjima, gotovo u karadžićevskoj verziji. Drugim riječima, sugerirano je kako je "ilirski preporod" potpun jaz i kako nema nikakve veze između onoga prije i nakon njega. No istini za volju, treba priznati da s hrvatske filološke strane gotovo da nije bilo ozbiljna otpora tomu literarnom falsifikatu.
Pol stoljeća 1945-1995. započelo je u Hrvatskoj prilično nepovoljno u jezičnome pogledu. Prethodnih pol stoljeća ostavilo je duboke tragove, a kratkotrajna banovinska epizoda, sa svojom isto tako kratkotrajnom kontinuacijom na partizanskim teritorijima, nije imala prilike da ozbiljnije popravi posljedice prethodnih polstoljetnih procesa. Komunistička vladavina prvih godina bila je inače oštra i nemilosrdna na društvenome polju, neumoljiva prema "nacionalizmima", bar deklarativno prema "svim nacionalizmima", ali velikosrpski elementi i jugoslavenski unitaristi (nasljednici predratnih jugoslavenskih integralaca), nisu se još bili oporavili od ratnih poraza i do pedesetih godina nisu još bili uspjeli steći ključne pozicije u novim vladajućim strukturama, pa borba protiv "nacionalizama" nije još bar prvih godina imala isključivo protuhrvatski karakter. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. čitan je primjerice na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. U bitnim se crtama nastavljala banovinska (i partizanska) jezična politika, u Hrvatskoj su izlazili rječnici kao hrvatsko-inojezični, ponovno se izdavao Boranićev pravopis, osnovano je Hrvatsko filološko društvo i ono je 1952. počelo izdavati Jezik, "časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika". To je društvo počelo izrađivati i novi pravopis hrvatskoga jezika, koji bi bio osuvremenjen i lingvistički moderan, ali uz neka vraćanja prvotnim Brozovim rješenjima, blago popravljenima u nekim Brozovim nedosljednostima. Razumije se, uza sve to nije bila moguća kakva otvoreno hrvatska jezična djelatnost, jezično krivotvorenje hrvatske književnosti i dalje je nastavljano, ali stanje je ipak bilo donekle podnošljivo i činilo se da će se moći i polako popravljati. No u pedesetim su se godinama stvari počele oštro mijenjati. Velikosrpski elementi i hrvatski i drugi jugoslavenski unitaristi, koji su svi uglavnom usklađeno djelovali (s time da su i velikosrbi nastupali s unitarističkim geslima), postupno su zauzimali odlučujuća mjesta u komunističkoj partijskoj a onda i državnoj hijerarhiji, i to prvenstveno u ideološkim tijelima, u periodičnom tisku i nakladničkim poduzećima, u školstvu i u državnim ustanovama i tijelima što vode obrazovnu politiku. Marksistički ideolozi nisu se svemu tomu ozbiljnije odupirali, oni su te djelatnosti (izuzev ideologiju) smatrali nebitnima, jer su bili preokupirani svojim megalomanskim gospodarskim i društvenim planovima. No tu je bila i jedna oportunistička partijska računica - nije bila poželjna politička borba na dvjema frontama, protiv unitarizma i protiv raznih nacionalizama, a unitarističke vizije jedne jugoslavenske nacije i jednoga jugoslavenskog jezika bile su i mnogim komunistima privlačne, obećavale su pojednostavljeno društvo oslobođeno od suvišnih natezanja s međusobno suprotstavljenim nacionalizmima. Plodovi su se ubrzo pokazali. Naziv "hrvatski jezik" postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom "hrvatskosrpski jezik" ili pak "hrvatski ili srpski jezik"; izvan Hrvatske posve dominira naziv "srpskohrvatski jezik". Podnaslov zagrebačkoga časopisa Jezik dugo vrijeme ostaje osamljenim ostatkom, ali god. 1960. i tu biva uklonjen. Rad Hrvatskoga filološkog društva na novome hrvatskom pravopisu biva obustavljen, no glavni se događaj zbiva godine 1954. u Novome Sadu.
Te je godine održan u organizaciji Matice srpske sastanak pojedinih lingvista i književnika uglavnom iz Srbije i Hrvatske i nekolicine iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na kojem je trebalo donijeti zaključke o potrebi jedinstvenog pravopisa i ujednačivanja prvo hrvatskoga i srpskog nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku služeći se pri tome socijalističkom frazeologijom i geslima, i tu je ponudu pod postojećim režimom teško bilo odbiti, ali "predstavnike" iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru
Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i literati trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva. Pokazalo se kako velikosrpske snage nikada i nikako ne odustaju. Ta je anketa bila kopijom ankete koju je još god. 1912. organizirao Jovan Skerlić, istaknuti srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavljen jezik. Ta je Skerlićeva anketa uglavnom propala, a ni u novosadskoj ideja o žrtvovanju ijekavice i ćirilice nije prošla, iako su inače hrvatski sudionici u anketi morali biti oprezni i suzdržani u izjašnjavanju. Isto tako, ideja o ujednačivanju pravopisa i stručnoga nazivlja bila je očitom kopijom već opisanih oktroiranih rješenja za šestojanuarske diktature početkom tridesetih godina (a kako će se vidjeti, i propala je na sličan način i opet nakon sedam godina!).
Nakon Novoga Sada nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik. Jednoj komisiji Matice srpske i Matice hrvatske povjerena je izradba zajedničkoga pravopisa koji je trebao izići u dva sadržajno i terminološki posve identična izdanja, ali ipak u nakladi Matice srpske u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu latinicom i ijekavski. Pravopisi su zaista i izašli tako, pojavili su se god. 1960. i odmah su ozakonjeni, a ubrzo su izašla i manja školska izdanja. Kako su taj pravopis radili zajedno srpski i hrvatski lingvisti, teško je bilo provoditi jednostran potpuni diktat. Srpski su članovi Komisije bili ipak zainteresirani prvenstveno za zajedništvo kao takvo, da se ne zna što je hrvatsko i što srpsko, i popuštali su hrvatskima prihvaćajući znatan broj dvostrukosti, to jest da su se neke srpske i hrvatske tradicionalne osobine prihvaćale kao "zajedničke dublete". Za ironiju valja reći daje taj pravopis iz 1960, u širim krugovima zvan novosadskim, prvi put nakon Maretića prihvatio bar kao dublete i neke hrvatske jezične osobine, osobito u naglašivanju pojedinih glagola i zamjeničkih riječi, a Maretić i njegovi nasljednici bili su priznavali u tim oblicima kao normativne samo naglaske što su bili zapravo isključivo srpski. Sam taj pravopis bio je inače u čisto profesionalnome smislu prilično dobro sastavljen, primjerice, rečenična je interpunkcija bila riješena načelno bolje nego i u jednom dotadanjem i hrvatskome i srpskom pravopisu, možda bolje nego i u drugim slavenskima, ali hrvatska je javnost vidjela u njemu u prvom redu plod nasilja i sredstvo za nametanje srpskih jezičnih osobina i srpske terminologije, a to je taj pravopis u stvarnosti i bio. Zajedničkomu je pravopisu trebao slijediti zajednički rječnik, izdavan na isti način: u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u Zagrebu latinicom i ijekavski, ali identična sadržaja, s time da se hrvatske i srpske riječi donose usporedno kao zajedničke dublete. No izradba rječnika se oduljila, a u međuvremenu se zbio jedan važan politički događaj. Velikosrpske snage u okviru Komunističke partije toliko su ojačale da su počele ugrožavati i samu središnju partijsku liniju pa su god. 1965. poražene na plenumu komunističkoga Centralnog komiteta održanome na Brijunima. Nakon toga nešto je popustio pritisak na Hrvate pa onda i na hrvatski jezik. No hrvatsko je nezadovoljstvo raslo i doseglo vrhunac u proljeću 1967, kada su predstavnici osamnaest filoloških društava, katedara i drugih ustanova i tijela donijeli "DEKLARACIJU O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA" koja je tiskana u tjedniku Telegram 17. ožujka. Taj je tekst vrlo umjeren, proviđen socijalističkom frazeologijom, defenzivan a ne ofenzivan, no ipak ostaje trajan dokument vremena:
Po izlasku Deklaracije nastupila je neviđena i nečuvena hajka na "hrvatski nacionalizam". Novine i elektronski mediji bili su puni bjesomučnih i veoma oštrih napadaja, mnogi književnici i filolozi, koji su bili članovi kompartije, isključeni su ili strogo kažnjeni, mnogi su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, drugi su se privremeno sklonili u inozemstvo bojeći se uhićenja, ili su jednostavno emigrirali, vodeći i najvažniji hrvatski književnik te epohe, Miroslav Krleža, inače prijatelj Titov, bio je prisiljen dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu, održavani su masovni prisilni "prosvjedni" sastanci radi osude Deklaracije, vršen je strahovit pritisak na istaknute pojedince da se Deklaracije odreknu, ali gotovo nitko nije pokleknuo. Ukratko, provodio se za to doba neshvatljiv pritisak, ali europska je književna, kulturna i znanstvena javnost ostala ravnodušna.
Cijela protudeklaracijska buka bila je zapravo velikosrpski i unitaristički protuudar, s time da su i velikosrbi istupali u obranu jugoslavenskoga "bratstva i jedinstva". Komunisti su u toj histeriji sudjelovali, ali su je ujedno i stišavali tako da je sama kampanja razmjerno brzo utihnula, ali ostavila je s jedne strane neke razorne posljedice za hrvatsku filologiju i kulturu, no s druge je strane silno podigla nacionalni duh - ako je tko tada i imao kakve jugoslavenske iluzije, kampanja nakon Deklaracije definitivno ga je otrijeznila. Deklaracijom je odbačen novosadski pravopis, a vlasti ga doduše nisu službeno ukinule, no tolerirale su nepridržavanje njegovih odredaba, osobito što se tiče ujednačene terminologije, koja je u stvarnosti nestala iz uporabe. Ukratko, hrvatska se filološka svijest počela oporavljati. To se osobito osjetilo već koncem 1967, kada su se pojavila dva prva sveska zajedničkoga rječnika (A do K) u nakladi Matice srpske i Matice hrvatske što su bili izrađivani na temelju takozvanih novosadskih zaključaka, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, ćirilicom) i Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb, latinicom). U tijeku 1968. hrvatski su lingvisti i književnici vrlo negativno ocjenjivali ta izdanja u nizu kritičkih priloga, koji su poslije sabrani i izdani 1969. u dvjema knjigama kao dva posebna izdanja časopisa Kritika. Taj je rječnik zaista davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskog jezika i nametao privid njihova jedinstva. Nakon svih polemika Matica hrvatska odustala je od izdavanja daljnjih svezaka, a Matica srpska objavila je preostale sveske do konca azbuke.
Prenosimo:Institut za hrvatski jezik.
|
HRVATI.COM">
