Cerovac komentira

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

31.01.2008., četvrtak

Antun MIHANOVIĆ, Rech Domovini (4a) od hasznovitozti piszanya vu Domorodnom Jeziku Vu Bechu 1815.


[pretisak: Cymelia Croatica. Biblioteka pretisaka, sv. 2, Izdanja međunarodnog slavističkog centra SR Hrvatske, Zagreb 1985.]


Zvekšinum čudimose, da stari Rimljanov i Gerkov Pisci vse, kotero od Vekov skvarenja občuvano predobilismo, z-neizmernum mislih i rečih jasnostjum tak zgovoriti, kak i s perom napervodonesti razmeli jesu. Naj bolši drugeh nam znaneh narodov Kniževniki peldu Njih nasledujuč med Domorodnemi i Stranskemi Prijetnost i nevmertelnosti Diku zadobilisu; ar vsa osebujneša pisma Jednakogodneh po včinjenom prispodablanju k-Starih Delami ali odhitimo, ali z-jednakum hlepnostjum čtejemo. Čistoču i kratkoču Izgovora, pravi red Pripovesti z-vugodnum Celoga slogum zjedinjen pred vsem želimo, i kajti vse ovo poglavito vu Knigah prešestnih vekov nahađamo, z-vekšum Vučeneh stranum valujemo: da gledeč na Znanje vu občinskom, osebito pako vu Hitrogovornosti i Pesmoznanstvu Starem pred nami Izvišenost dopuščati moraše.
Ali i priličneju Mogučnost k-tomu imalisu. Odkuda Zroki ishađaju, da spomenute Zveršenosti pri njih blaženo cvele jesu.Med ostalemi temeliti je, da nisu navadni bili lastoviti Jezik zapuščajuč vreme i Trud (kak mi) z-stranskemi Jeziki potrošiti, i zverh toga s razlučnemi Navuki zabavljatise.
Pri Gerkih družbeni i vučeni Jezik jeden isti bilje. Zvan Pripovestih, koje vu Detinstvu z govorenjem skupa tak rekuč od zibke znatisu morali, malo ali nikaj znali jesu. Zametanje, vu kojem vse Narode, koteri nisu Gerčkoga Pregovora bili, deržalisu (prez Dvojmbe), posleda oholnosti njihove, nego i najperveši zrok Znanja njihovoga bilje. Pritrucani malo čteti, vnogo premišlavati moglisu, i vreme, buduč dase z rečmi zaderžavali nisu, z-izvestnim spoznanjem Bitjih, i vu marlivom odhranjenju jezika svojega potrošili, ter ovak Izvetke Hitrogovornosti i Pesmoznanosti znašli jesu.
Zaisto Rimljanom za spoznanje Knižbenosti potrebno biloje vučitise Jezika Gerkov, koji buduč njihovi Podložniki, Vučiteli njihovi postalisu; Ništarmanje premda vse knjige; vu koterah cela Gerečka znanost ispisana je bila, pod rukami imalisu, nevredno štimalisu pismuvati vu drugom jeziku, ako ne narodnom, v-koterom zaonda ladajučem vsemu Svetu Zapovedi davati navadnisu bili.
Sadživuči pako tersiju se razmeti inorodne Jezike, kotere govoriju i pišeju Narodi, z-kojemi ali pogodbenu terštvenu, ali znanstvenu Zkupčinu imaju, i koteri menjšu ali vekšu Izvišenost dostigli jesu.
Zvan toga Diački (Rimski) i Gerčki Jezik vučijuse, gde celo Znanja našega Bogatstvo leži.*
Tuliko mudroskupna, bolje rekuč družbena Potreboča, koju vezdašni Sveta stališ pridonaša, od nas potrebuje.
Gledeč na Knižbenost, vnogi med Nami i Starovečnemi razluki nahadajuse, med drugemi: da kak ovi jedinu vu svojem Jeziku pisalisu, tak nekoji med nami rade vu stranskem tvarjaju, kaj ti njimse povoljneši i vu Občinskom razumneši vidi.
Oni pako, koji samo med knjigami bivaju, i med nami Mudroznani nazivajuse, jedino vu mertvih Jezikih mišlena svoja očituvati dostojajuse govoreč,da vu vsih Deržavah razmejuse, i vu Zmožnosti Piscev temeljeni prez premembe ostaneju kakti vekivečnosti i občinstva Jezik.
* When arts, and sciences began to spread trough a larger circle, as the did in Greace, still people could learn the whole Encyclopedia in their own language.
A new estimate of manners and principles. & c.
Part. III.

Premda mudromu Puku zroki ovi osebujni bise videli, ufajuč spodobnu nepreobladanem Starem glasovitost po Pisanju vučenih Jezikov zadobiti i Čuđenje lastovite pameti svetu zrokuvati, medtemtoga verlo vkanjujuse.
Ar med Narodi spoznanja i misli Dugovanjih zazlučavajuse, kakti način njih Prijetja, Redjenja i Znamenuvanja. Zato Prilika Jezika jednoga od drugoga razlučena je, kajti Govorenje poleg narave mesta, po stališu Vučenosti, Vere i Ladanja, zadnjič Tergovine i Deržave Širini ravnase, tojeto od narave Naroda visi, gde vse poglavite razluke med Pukom i Pukom stojiju. Zbog toga Ladaoznanci Narode razlučene Jezike govoreče, rođene Nepriatele ozivaju.
Ishodni Puki Progovor imaju prenesen tojest sparni: kakti zrak pod kojem rođenisu. Diački (Rimski) jezik, kakti med samemi Vojniki znajdjen, nije tak povoljen i okrugel kak Gerčki, je vendar serčneji i kratji. Horac pervešega Falernitanskemu ostremu i ostremu i jakomu, zadnjega Skiinskemu vinu, zevsema krepostnomu nego i vugodnomu prispodablja.** Francuski i Talijanski Progovori svojeh Narodov hitre Dopadnosti i Ljubav pomažeju. Španjolska Gospoda čisto bahato i izmerjeno govoriju. Sloboden Angliancov izgovor vu vsem Tergovine i Ladvarie Domovinu kaže.
Anda zakaj bi koji pisal vu Jeziku ne svojem, prez dabi kanil domorodni svoj stališ vu drugoga od Ladanja, Zemlje i Dugavanj Narave razlučenoga preobraziti, velim vu Priliku staviti, vu kojoj rodil nise, i koja vu vsakom vremenu obderžati i nazvestno skazatise hoče. Spodobnem načinom za čudo povedase od jednog Gerka, koteri vu visini Pameti Atencem, vu oštroči živlenja Spartancem jednaki med Ažiatjani kakti prirođen videlse je, da Varaščan vsake Deržave postati razmel je. Ennius tri Jezike govoreči rekel je, da tri serdca ima.*
Medtemtoga vnogo leglje je dostojno pisati vu jeziku stranskom živučem, kak vu jednom samo vu nemom knjig listju ležečem. Ar premda Narodi Europe razborne med sobum mislih i vučenosti i Ladanja stališe bi imali, vendar kakvu takvu med Sobum Spodobu imaju. K-tomu živa Reč oneh, koteri Jezika vu kojem pisati želiš, govoriju, osebujnu pomoč donaša.
Nije tak vu mertvih Jezikih; vzememo Diačkoga, vu kojem Vučeni zvekšinum pisati navadnisu; Odhranjenje Rimljanov za Temelj imalo je Kotrige vere, obličaje, vučenost i naredbe živlenja od našega veka zevsema razlučene. Zato izrečke stvorilisu njim a ne veku našemu prikladne. Litare Diis manibus-interdicere aqua et igne-Collegium Augurum-i.t.d. jesu neprikladne za sada reči, kajti Jupiter i Minerva na Oltarih naših nevidese, niti vezdašni Mudroznanci z-Rimskemi haljami odevajuse.
Non mihi mille placent, non sum desultor amoris. Ovid, amor. Lib. I. E. 3
Spectatum satis, et donatum jam rude quaeris Maecenas iterum antiquo me includere ludo. Hor. Epist. I bile su pelde naj živeje pri Rimljanih za znamenuvati, da jeden praznu Ljubav nema, drugi za dugum službum pokoja išče. Nam koji igre Boriteljov i stareh Kneznost ne poznamo, jedino iz Razloženja znanesu. Bilebi anda pelde netečne, akobise od sadašnega Pesnika potrebuvale, i nam nerazumne, kakti Samojedom, ali Laponcem: Narodilse je Kralj Nebeski & c.
Spodobnem načinom vu Zmožnosti Rimskoga Cesarstva od Kraljestvih vezdašnjih vu moči zevsema izvišenoga, nastalisu govorenja načini visoki i velični, koji z-sadašnem vekom neslažeju, i jedino za Narod znajdjenisu bili, koj Kralje Podložnike
* Q. Ennius tria corda se habere dicebat, quod loqui Graece, Osce & Latine sciret, Aul. Gellius.

imal je, koj 12000 Palač za gostenje Varaščanov svojeh delati videl je, i obladanja trih sveta stranih na jedenput obslužavati navaden bilje. Ovakva čtejučem videti se mora, kakti Vrabcom koji Orlov pripečenja čtelibi. Zato smešno je Dogođaje Budimira, Zrinjja, ali Frangepanjia z-rečmi T. Livia, Plutarka ali Cesara ispisane najti, ali Skolnika z-deržanjem Rimskih Večnikov Deci nagražatise čuti, ali katkad Regna adsignata - Orbis Restitutori - Patri Patriae - Place terra marique parta Janum clausit - i ostale višine velikoga naroda ostanjke vu nizini našoj oskruniti.
Naj vekše hvale vredna je anda novejih Vučenih navada cvete Pameti svoje vu prirođenom Jeziku pokazati. Vu njem jedino mogučno je jakost svoju skušavati, slobodno i odkrito očituvati, i tak skrovnosti Gerčkeh i Rimskeh Mudrih spoznati. Vučimose čutiti, razmeti, i misliti, kak ovi čutili, razmeli i mislili jesu, Jezik Detinstvo prebavi, i Domorodcev kreposti svetu osvahneju.
Dogođaji vsih glasoviteh Narodov, koteri Z-Navuki na razsvečene misli, domorodnu jakost i zvansko Preštimanje pružilise jesu, nam svedočiju, da pervi Razsvečenja Temelj vu Jezika domorodnoga Podignjenju biva. To z-vsakem Danom potverđavase. Ovo premišlavajučem zroki pod oko pasti moraju, koteri k-tomu pomoči, ali pačke pridonašaju. Zvan onih koje do vezda vu občinskom spomenulsem, želim, gledeč na Domovinu moju, osebito napervodonesti, kaj Jezika našega odhranjenje zaderžava.
Prez Dvojmbe perva pačka je, da občinski posli vu stranskom Jeziku obavljajuse, i tak potreboča vekša takovoga vučitise, nego Domorodnoga izdignuti nastaje. Sim spada, da i vsi Navuki budučem Poslenikom vu Jeziku od domorodnoga čisto razlučnom prednašajuse.
Znano je vsakomu, koj Stranski Jezik tverdno navčitise tersilseje, kak vnogo vremena potrošise, doklam lehkoča zadobise, osebujne izgovore poleg prave pisučega, ali govorečega misli razmeti, i svoja proti njim spazenja napraviti. Očivesno anda je, da on, koteri z-jednem jezikom odhranise, vreme svoje zevsema hasnoviteše potrošiti more, i tak vsigdar višeše vu Znanostih podigne se.
Ne dvojim ja, da znanje stranskeh Jezikov napredku narodnomu nepači; kajti drugi vnogo več znašli jesu, kotero spoznati nemoremo, ako Pisma njihova razmeli nebudemo. Ali z-žalostjum spoznajem, da narod naš, premda veliku Europinskoga puka Stran ispuni, tako daleko gledeč na občinsku veka Razsvečenost zaostaje, da nikakova Znanostih znamenja vu Jeziku svojem pokazati nemore, nego o tuga! Jarem stranskeh Jezikov nosi. Zato i malo Ljudih broji, koj eh ime zvan Domovine međah znano bilobi. Ar stranski Jezik čisto retki tak zmožno navčijuse, dabi vu njem nekaj poglavitoga van dati mogli, domačega pako nesamo zapuščavaju, nego i govoritise sramuju. Ovo videči puk serdece k-domorodnem pogubi, niti najhasnoviteše Navuke spozna, stranske jezike neznajuči.
Nenahađajuse med nami Ljudi, koji poleg pelde onih Narodov, koteri k-svojoj vezdašnoj razsvečenosti podignulise jesu, Domovini hasnovita Pisma vu očinskom jeziku očituvati bi hoteli. Z-jedne strane od ovoga spočitanja branijuse, da jezik naš vse za zadovoljnu Razumnost priskerbeti potrebne reči nema, akobi nove gdegde iz materne Jezika narave porodili, od vekše Čtejučeh strani razmelise nebudu, i tak Trud svoj prez hasne Domovine izgubiju.
Ispričanje ovo Jakost izgubi, ako premislimo, da pervi vsih znanstvenih Jezikov odhranjiteli k-tomu poslu povdalise jesu, koteroga ovi početi ali neufajuse, ali kajti od sada živučeh Domorodcev velike Dike nenadjajuse, za nevrednoga deržiju. Jeziki vsi vbogi narađajuse, z-trudom obogatiju. Dojduča Vremena vsako zasluženje pravičneše preštimaju, kada nedaruvaneh Trudov hasni zadovoljno spoznaju. Talijanski, Anglijanski, Francuski i Nemški Jezik nigdar svoju glasa visinu, Zveršenost i pravu Lepotu nebi zadobil bil, da jedini Priatelji Domovine potreboču vu zmožnosti Jezika spoznajuči isčiščenje njega početi zato zapuščalisu, kajti početek pritežek je, i Nezahvalnostjum darujese.
Rečenoga Istinitost z-tem potverđavase, da imenuvani Jeziki cvesti počelisu, kada Navuki vu drugeh Jezikih pisani čez ruke Domorodcev, koteri vučenosti dosta imali jesu za nje zadovoljno razmeti, marljivo vu narodno govorenje preneseni bilisu. Redovniki vse Kotrige vere vu navadnih Podvučanjih i prodekujuč ne mertvo poleg slovnoga Pisma Puku napervodonesti tersilise jesu, nego i perve naravneh Pravic Temelje pažljivo vumešati počeli jesu. Puk naš vu vezdašnom stališu sam sebe od neme živine zadovoljno razlučiti nezna. Pripovesti od nerazumnih Bab vu Zibki povedati počete, čez Mladosti vreme gusto čuje, Razum njegov vu verstnosti živlenja ovak, i po drugeh zasleplenjih vu čuti svojoj jedino čudami obteršen, vsakoj istinitoj misli zaprese, i teško prez vnogih Let razsvečenja probudise.
Domovini mojoj dužen jesem vse, kotero na korist nje spadajuče štimam, odperto napervostaviti, da i moju Ljubav k-Dobru Domovine skažem i kuliku premorem, Daču izbavim. Ovo misleči, kratko pismo ovo k-dobrovoljnomu Prijetju poručam, i više poleg čiste želje, kak slabe Pisanja moči moje, rasuditi prosim.





- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.01.2008., srijeda

Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. VIII. 1750. - Budim, 24.V. 1825.)


Free Image Hosting at www.ImageShack.us




Uvećajte sliku klikom na ikone.



Sveto pismo starog' zakona
Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. pape
Vlastjom izdano
Sada u Jezik
SLAVNO-ILLYRICSKI
Izgovora Bosanskog' prinesheno
Tad SS. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno...
U Budimu 1831.

Sveto pismo novog' zakona
Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. pape
Vlastjom izdano
Sada u Jezik
SLAVNO-ILLYRICSKI
Izgovora Bosanskog' prinesheno
Tad SS. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno...
U Budimu 1831.

Matija Petar Katančić bio je svestrano obrazovan franjevac. Školovao se na učilištima franjevačkoga reda u Osijeku i Budimu. Predavao je poetiku, numizmatiku i arheologiju na različitim mjestima (Osijek, Zagreb, Pešta). Zanimao se uz to i za povijest, zemljopis, estetiku i filologiju.
O veliku rasponu njegovih zanimanja svjedoče i njegova djela. Fructus auctumnales (Jesenji plodovi, 1794.) zbirka je pjesama pisanih latinskim i hrvatskim jezikom klasičnim metrom. Po tome je jedan od naših prvih pjesnika klasicista. U rukopisu mu je ostao rječnik Etymologicon illyricum koji svjedoči o njegovu zanimanju za jezik.

Ogromno se znanje i trud ogleda u njegovu prijevodu Svetoga pisma koji je objavljen 1831., 6 godina nakon njegove smrti. Preveo je cijeli Stari zavjet (u četiri sveska) i Novi zavjet (u dva sveska), i to tako da je donosio hrvatski prijevod i paralelno latinski tekst. To je prvi cjelovit tiskani prijevod Svetoga pisma, s kratkim komentarima.
U hrvatskom prijevodu ogleda se mjestimice, osobito u sintaksi, utjecaj latinskoga jezika: I ne poznavasheju, dok ne porodih sina svog' pervorodjenog': i nazva ime njegovo Isus. Lat.: Et non cognoscebat eam, donec peperit filium suum primogenitum: et vocavit nomen ejus Jesum. I ova recse Bog k'Noemu, i sinovom njegovim? shnjim...Lat.: Haec quoque dixit Deus ad Noe, et ad filos ejus cum eo.

Premda je Katančićev zavičajni govor staroštokavski ekavski, on je svoj prijevod pisao na naučenoj bosanskoj štokavskoj ikavštini. Zadržao je ipak i neke i danas prepoznatljive odlike zavičajnoga slavonskoga govora i u oblicima i u leksiku: Josip pak mux nje, kadbi pravedan bio..., danjom, sajti, sikira, morgovati, opšamcati, duvar, natrašce, potavniti, strkati se, posli...
Služio se ovom grafijom: sh - š, cs-č, dj-đ, ch-ć, x-ž: U komubo sudu uzsudite, suditchetese: i kojom mirrom uzmirrite, primiritchevamse. Enklitike piše zajedno s riječju na koju se naslanjaju: Dabise podpunilo, shtoje recseno po Isaii Proroku...

Katančićev i pjesnički, i posebice prevoditeljski rad iznimno je važan jer potvrđuje funkcionalnu polivalentnost (upotrebnu raslojenost) hrvatske ikavske štokavštine od 18. stoljeća, čak i u prijevodu tako zahtjevnih teksova kakav je biblijski tekst.


Prenosimo:Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2008., utorak

Joakim Stulli (Dubrovnik, 1730. - Dubrovnik, 1817.)

Image Hosted by ImageShack.us


Uvećajte sliku klikom na ikone.


Dubrovački leksikograf franjevac Joakim Stulli autor je najvećega rječnika u povijesti starije hrvatske leksikografije (ukupno 4721 stranica). Njegov rječnik, na kojemu je radio oko pola stoljeća, ima tri dijela, a svaki dio čine dva sveska.
Rječnik je trojezični, a dijelovi su mu:
Lexicon latino-italico-illyricum (tiskan u Budimu 1801. godine),
Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko (tiskan u Dubrovniku 1806. godine),
Vocabolario italiano-illyrico-latino (tiskan u Dubrovniku 1810. godine).
Prvomu dijelu polazišni jezik je latinski, drugomu hrvatski, a trećemu talijanski.

Stulli je imao teškoća s izdavanjem rječnika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja tiskanja rječnika, godine 1782. obraća se austrijskomu caru Josipu II. (koji u svojim planovima ima izdavanje jedinstvenoga rječnika za sve slavenske narode Monarhije s jedinstvenom grafijom i s dodanim njemačkim riječima). Stulli je pisao dubrovačko-dalmatinskom grafijom. Kako je rječnik morao imati odobrenje austrijske vlasti i biti upotrebljiv na širem jezičnom području, 1785. godine u Beču je izabrano posebno povjerenstvo sa zadatkom da redigira rječnik. Povjerenstvo je odlučilo da se rječnik može objaviti nakon preradbe slavonskom grafijom, nekoliko godina prije uvedenom u narodne škole onodobne Hrvatske, Slavonije i Mađarske. Zahtijevano je i da se u rječnik unesu njemačke riječi. Konačnoj redakciji i tiskanju rječnika posebno je pridonio biskup Antun Mandić, uz čiju je pomoć Stulli preradio grafiju i pravopis ilirskoga (hrvatskoga) dijela rječnika. Marijan Lanosović, u dogovoru s autorom, u ilirski dio rječnika unio je njemačke riječi, a Sebastijan conte d'Ayala ispravio je i popunio talijansko-latinski dio rječnika. Godine 1801. u Budimu izlazi prvi dio rječnika, s posvetom austrijskomu caru Josipu II i o njegovu trošku.

Građu za rječnik Stulli je uzimao iz gotovo svih dotadašnjih hrvatskih rječnika (Mikaljina, Habdelićeva, Jambrešićeva, Della Bellina, Belostenčeva...), iz književnih djela, iz djela usmene narodne književnosti, kao i iz tiskanih i rukopisnih djela različite namjene i stilova. Spomenimo da kao izvor nije uzeo Vrančićev rječnik te djela nekih značajnih pisaca, kao što su Marko Marulić, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan ili Pavao Ritter Vitezović.

Iako je osnovica hrvatskomu jeziku štokavska, rječnik sadrži i leksik čakavskoga i kajkavskoga narječja te staroslavenizme, rusizme, bohemizme, polonizme, riječi slovenskoga jezika i osobne autorove kovanice. Polazio je od uvjerenja da je ilirski jezik slavenski jezik koji razumiju svi Slaveni pa ga je želio učiniti bogatijim.

Stullijev rječnik bio je vrlo cijenjen u ilirskom razdoblju.

Prenosimo:Institut za hrvatski jezik
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2008., ponedjeljak

Zvanik novi (Venecija, 1737.)



Zvanik novi je konverzacijsko-leksikografski priručnik za učenje hrvatskoga jezika namijenjen poslovnim ljudima, Talijanima koji žele naučiti hrvatski jezik i Hrvatima koji žele naučiti talijanski jezik, tiskom objavljivan kroz tri stoljeća (1655., 1702., 1737. i 1804. godine).

To je dvojezični talijansko-hrvatski rječnik s talijanskim ulaznim stupcem i hrvatskim kao odredišnim jezikom, na što već upućuje naslov Vocabulario nuovo Con il quale Ciascuno da se stesso potrŕ benissimo imparare a parlar Italiano e Slavo. Nuovamente dato in lucea benefizio universale de Viandanti, ispod kojega stoji Zuaniik novii S' koim uakij od ebbe Samoga mochi che priddobro nauciti Ra[z]govoriti Latinchi Arvachi. Nouim nacinom dano na uitlo za blagodam Obchenoo od putnikou.

Autor Zvanika nepoznat je, ali se prema jezičnim svojstvima teksta pretpostavlja da je iz Trogira.
Djelo ima 24 stranice, veličine 14x8 cm. Na kraju teksta još su tri priloga: način sastavljanja pisma, primjeri za sintaksu vremena te Očenaš, Zdravomarija i Vjerovanje na hrvatskom jeziku, ali s latinskim naslovima (Pater noster, Ave Maria i Credo). Posljednje dvije stranice sadrže popis hrvatskih knjiga koje su se mogle kupiti kod knjižara Bartola Occhija.

Sadržajno, pisac prati putnika koji putuje na konju iz Venecije u Trento i Bolzan. U Bolzanu noći. Pisac uči putnika koje će talijanske i hrvatske izraze upotrijebiti pri susretu s vlasnikom prenoćišta. Sutradan ga vodi po trgovinama i obrtničkim radionicama, na sajam, k brodaru i cariniku. Nižu se nazivi za crkvene i civilne službenike te ljude različitih staleža, nazivi za vrste robe, boja, kovina, ruda, hrane, novca, životinja, mjera, dana...

Djelo je pisano čakavskim narječjem (srednjočakavski govori) s elementima štokavskoga (npr. umjesto ča, zač ima samo što, zašto). Puno je tiskarskih pogrješaka i nedosljednosti u pisanju pojedinih glasova i riječi. Na grafijskom planu uočena je neujednačenost jer se istim grafemom označuje nekoliko fonema pa su neki grafemi opterećeni višeznačnošću, što i inače obilježava prva stoljeća hrvatske latiničke pismenosti.
Refleks jata je ikavski sa sporadičnim ekavizmima.
Osim riječi hrvatskoga podrijetla, hrvatski leksički fond sadrži i posuđenice iz talijanskoga, latinskoga i turskoga jezika. Drugim riječima, leksiku čakavsko-štokavskoga narječja ikavskoga izgovora pridružen je leksik mletačkoga narječja te u manjem broju riječi iz latinskoga i turskoga jezika.

Sačuvana su dva primjerka izdanja Zvanika iz 1737. godine, tiskana u Veneciji kod Bartola Occhija. Jedan se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a drugi je u zaostroškoj franjevačkoj knjižnici.
Prema nadnevku obrasca za pisanje pisma, koji se nalazi u prilogu rječnika, prvo izdanje rječnika datira se u godinu 1655. Također su zasigurno postojala izdanja iz 1702. i 1804. godine, dok se na postojanje još dvaju izdanja samo pomišlja na temelju velikih vremenskih razmaka među izdanjima toga inače vrlo traženoga djela.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja

Marijan Lanosović: Neue Einleitung zur slavonischen Sprache / Anleitung zur slavonischen Sprachlehre

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Uvećajte sliku klikom na ikone.

Slovnica Marijana Lanosovića objavljena je u trima izdanjima. Prva su dva jednaka i tiskana su u Osijeku pod naslovom Neue Einleitung zur slavonischen Sprache 1778. i 1789. na 272 stranice. Treće izdanje iz 1795. prerađeno je i pod naslovom Anleitung zur slavonischen Sprachlehre tiskano u Budimu na 330 stranica u dvije paginacije. Tekst je gramatike pisan njemačkim jezikom, a i svi se hrvatski primjeri i paradigme prevode na njemački u prvom izdanju, a na njemački i mađarski u trećem. To je treća tzv. slavonska slovnica, nakon Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u njemački jezik Blaža Tadijanovića iz 1761. i Nove slavonske i nimačke gramatike Matije Antuna Relkovića iz 1767.

Lanosovićeva je slovnica bila namijenjena strancima koji uče hrvatski ("slavonski") jezik i zapravo je opći jezični priručnik koji osim gramatičkoga dijela ima njemačko-hrvatski rječnik na osamdesetak stranica u prvom izdanju i nešto manji njemačko-hrvatsko-mađarski na šezdesetak stranica u trećem, zatim kratak konverzacijski priručnik s desetak razgovora, više uzoraka za pisanje pisama u različitim prigodama te titulaturu za oslovljavanje raznih osoba (u trećem je izdanju nema).

U gramatičkom se dijelu u prvom izdanju na četiri stranice obrađuje grafija, na osamdesetak morfologija a na tridesetak sintaksa. U trećem je izdanju grafiji na osam stranica dodan popis minimalnih parova na petnaest, morfologija ima stotinu i pedeset stranica, a sintaksa oko pedeset. Rječnici su dijelom abecedni a dijelom su natuknice razvrstane po gramatičkim kategorijama ili pojmovnim poljima.

Za njemački dio slovnice Lanosović se poziva na I. C. Göttscheda, nešto starijega suvremenika iz prve polovice 18. stoljeća, a u hrvatskom su mu dijelu uzori gramatičari i leksikografi od Vrančića i Kašića do Relkovića. Iako mu je narječna osnovica štokavski ikavski tip, uključuje jezikoslovnu i jezičnu tradiciju čitavoga hrvatskoga prostora.
Marijan Lanosović autor je još jedne slovnice, početnoga priručnika za učenje latinskoga jezika, koja je objavljena u Osijeku 1776. pod naslovom Uvod u latinsko ričih slaganje s nikima nimačkoga jezika biližkami, a uzor joj je bila poznata latinska gramatika Emanuela Alvaresa. To je prva latinska gramatika u Hrvata pisana u cijelosti hrvatskim jezikom, a osobita joj je vrijednost jezikoslovno nazivlje koje je također prvi put dosljedno hrvatsko, bez adaptiranih latinskih naziva.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2008., subota

Matija Antun Relković: Nova slavonska i nimačka gramatika/Neue slavonisch und Deutsche Grammatik

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Uvećajte sliku klikom na ikone.

Nova slavonska i nimačka gramatika Matije Antuna Relkovića tiskana je u Zagrebu 1767. i pretisnuta još dva puta u Beču, 1774. i 1789. Druga je u nizu slavonskih slovnica, nakon Tadijanovićeve Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u njemački jezik iz 1761. a prije Lanosovićeve iz 1778. To je opsežno djelo na 554 stranice a dodana mu je na nekoliko stranica Fabula od mlinara i njegovog sina. To je kontrastivna gramatika pisana hrvatskim jezikom, a gotovo se sav tekst pravila i sve paradigme donose i na njemačkom. U predgovoru Relković objašnjava da gramatiku piše ponajprije radi čuvanja vlastitoga jezika, ali i da bi mladež iz nje mogla učiti i njemački jezik, kao i Nijemci hrvatski. U njemu se zalaže za čistoću hrvatskoga jezika a protiv tuđica pa se njegove purističke napomene, kao i prije u Satiru, odnose uglavnom na prevelik broj turcizama u Slavoniji.

Prvi dio slovnice ima tri poglavlja u kojima se opisuje slovopis, naglasci i interpunkcija. U drugom se dijelu objašnjavaju dijelovi govora, tj. vrste riječi, kako je bilo uobičajeno u klasičnom latinskom gramatičkom opisu, prvo imenskih riječi s deklinacijama, a potom glagola i glagolskih kategorija. Slijede nepromjenjive vrste riječi pa sintaksa. Slovnici je dodan rječnik na osamdeset stranica, a natuknice su razvrstane po pojmovnim poljima. Na kraju je kratak konverzacijski priručnik koji se sastoji od dvadeset tematskih razgovora.

Relkovićeva slovnica ne opisuje samo gramatičko ustrojstvo jezika nego je opći jezični priručnik, kao i ostale slavonske slovnice. Iako joj je narječna osnovica štokavski ikavski govor, nije mu namjera pokazati dijalekatno stanje, nego opisati književni jezik, pri čemu uzima u obzir sva tri narječja, osobito u leksiku. To je očito po uzorima za to Relkovićevo djelo: od Vrančića i Mikalje, preko Della Belle, do Habdelića, Belostenca i Jambrešića. Osobito se to vidi u njegovu jezikoslovnom nazivlju koje uspostavlja kao cjelovit sustav na osnovi već postojeće jezikoslovne tradicije.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Joseff SIPUS, Temely xitne tergovine vu Zagrebu




Josip Šipuš, Temelj žitne trgovine, Pretisak 1993. Matica hrvatska, Karlovac

PREDGOVOR

(1)
Donosim čestitom općinstvu mali dar, pokazujući time unaprijed svoju dobru volju i želju da mu i dalje služim i radim u njegovu korist. Rad koji sam napisao bit će mu, možda, pomoć i putokaz, a ne bih ga htio pripisati posvema vlastitom razumu i znanju, nego zato isto slavnom i veoma vještomu narodu. Sebe mogu imenovati tek sastavljačem i prikupljačem, koji u jednom djelu objavljuje sve ono što se za sada čini najpotrebnijim radi razumijevanja odredbi drugih vrlo poznatih mudrih poglavara i učitelja.

(2)
Osjećam svojom dužnošću predati to našemu slavnom narodu i izdati na njegovu jeziku. Uzdajem se pak u pravedan i siguran sud svakog čitaoca prema ovome mome početku, teškom najviše stoga što znanstvenici naše domovine, stariji i današnji, niti su imali prilike, niti je danas očito imaju, dovesti cvatu svoj čestiti jezik poput drugih naroda. Jer jedina i mila mati nastoji, odgajajući svojega mladića, uliti mu napitak želje za stvaranjem općega dobra, ljubav prema narodnosti i onomu što se na nju odnosi te naučavati ga samu njezinu riječ. To iz njezinih prsiju primamo svi kao prvo, naravno ukorijenjeno, i zadržavamo do danas na njezinu slavu, a da ovaj ili onaj ne može nimalo priskočiti korisno u pomoć. To ja nalazim svuda kod našeg jezika različito i osobito negdje manje, drugdje pak malo više. To je uzrok manjkanju mnogih osobitih stvari i njihovih naziva te ukazuje na silnu potrebu za poznavanjem i naučavanjem vrlo korisnih zanata. Tako je svakome doista teško i naporno za vrijedna čitaoca pronalaziti ili prikladno i vješto stvoriti ono što već većina, a ni naši stariji, već nije vidjela ili primila u kojem god obliku. Istina je da su neke riječi našega jezika iz jedne ili druge države ili zemlje prikladnije za imenovanje kakve stvari nego one iz treće. Uzrok tome može biti umnogome tako golemi prostor svijeta koji je zaposjeo naš slavni narod.

(3a)
Mi nemamo naziva za mnoge stvari niti poznajemo, na primjer, one koje priroda rada samo u hladnim krajevima, osim ako ne preuzmemo naziv od tamošnjeg naroda, a što se može kazati i za njih u odnosu na nas. Ali, ne tražeći tako daleke primjere, neka se promotri hrvatski i slavonski seljak, koji još živi po starom običaju. Prvi odjeću i ruho kupujući, drugačije ga naziva nego Slavonac ili Srbijanac, komu ruho tka njegova žena. Prvi prihvaća onaj naziv za hranu, alat ili odjeću koji mu kazuje njegov trgovac. Drugi - kako ga uče vlastiti jezični osjećaj ili nekadašnji i sadašnji gospodar, a u njegovu kraju pak susjed Musliman, vlastita mati ili žena. Dovoljan je to razlog da jednaku odjeću drugačije zove ili traži. Mi potomci,

(3b)
suci pravični, ne podržavajući nijednu stranu naših starijih, prigrlimo odmah pastorka primljenoga u zalog, a zametnutoga pak kadgod pravednoga potomka, ipak smo već sad dobili u dužnost čuvati. A o tome što i koje mogu još naši potomci opraviti u tome poslu, valja od sada metnuti na stranu.
Lako, dakle, može mnogi viteški čitalac vidjeti ili opaziti kakvu pogrešku, riječ koja se po običaju pravilnije izgovara u njegovu domu ili koju je on gdjegod primio čitajući ili slušajući. Jer dok stanje u našem jeziku i dalje bude takvo te jedni Sheller ili Adelung, ili drugi učenjaci njima slični iz stranih država koji bi nas naučili čistije govoriti ili pisati ne iziđu u našoj domovini

(4a)
do tog vremena neće posve razumjeti Slavonac slušajući Hrvata, niti koji od njih Dalmatinca. Naime, jedva da se ovo društvo upoznaje sa znanstvenim radom, a kamoli da se štogod piše i samostalno radi i zbog toga, sigurno, ne mogu nikako biti združeni i sjedinjeni. - Ne bi ovdje trebalo ni spomenuti koliko nas ta dioba slabi! - U svojem cilju imadem od sada jedino pokazati čestitom čitaocu kakva i kolika naime ostaje kadgod želja da se ispuni za naš slavni jezik s te strane. Nju će tek možda jedva kasniji potomci moći sagledati i urediti (a da ipak ne prestaje naša dužnost razviti moguće vrijednosti) i gdje će se u to ime među svim poslovima pokazati najtežim onakvo združivanje kakvo nalazimo, na primjer, u njemačkom jeziku.
Mnogima naime može biti znano kako različito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od Švabe, Austrijanca, Poranjanina i Švicarca, da jedan drugoga doista mogu razumjeti jedva koju riječ. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgovaraju svagdje jednako čistim, skladnim i svakomu među njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Naš slavni narod ima još, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bih bio toliko raširen i golem, može biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire. Ne dvojim baš mnogo da bi ovaj narod brojio onoliko neprijatelja koliko je velik njegov jezik da bi se o njemu kazivao onaj događaj

(5a)
o starim Rimljanima, kojeg se mi danas, zastajući, spominjemo a da se ipak ništa drugo slično Rimljanima ne nalazi, nego narod golem i po svijetu raširen. Jedna razlika, ipak, posebno može razveseliti naš narod, jer on i danas živi i zato mu se bar ne uskraćuje svaka dobra nada da će dočekati budućnost. To se može vidjeti do ovog doba bolje utemeljeno nego je još ikada bilo. U takvom obliku i stanju on se još nikada nije pokazao starome svijetu, iako nam njegova povijest pokazuje u različita doba vrlo svijetle i glasovite, ma i žalosne događaje. Ne možemo ga sada, istina, pokazati nazočnim na tako sigurnom putu i prilici, nego što bi se još štogod moglo kazati protiv toga jer se čini da u nekim zemljama neka zajednica pogiba.




- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Andrija Jambresić (Cesargrad 1706. - Varaždin 1758.)


Free Image Hosting at www.ImageShack.us




Uvećajte sliku klikom na ikone.

Činjenica da se Jambrešićev rječnik pojavio samo dvije godine po izlasku Belostenčeva Gazofilacija govori o određenome međusobnom natjecanju, pa i konkurenciji dvaju katoličkih redova, pavlina i isusovaca, koji su, posebice u razdoblju katoličke obnove, bili nositelji glavnih kulturnih zbivanja i prosvjetitelji u kontinentalnoj i primorskoj Hrvatskoj.

Treći kajkavski, četverojezični rječnik (latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski), kojemu su autori isusovci Andrija Jambrešić i Franjo Sušnik, Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples, izišao je u Zagrebu 1742. godine (pretisak rječnika izišao je u izdanju Zavoda za hrvatski jezik, Zagreb 1992.). To je djelo pisano za potrebe školstva, pastve, vojske i javnoga života kao i Belostenčev rječnik, koji je izišao samo dvije godine ranije. Po nekim procjenama Belostenčev rječnik ima oko 40.000, a Sušnik-Jambrešićev 27.000 latinskih natuknica.

Premda nije prvi višejezični rječnik, među višejezičnicima on je najopsežniji. S bogato odabranom lijevom latinskom stranom s potvrdama iz djela klasičnih pisaca, biranom toponomastičkom građom Hrvatske, Ugarske i šire, te ekvivalentima koji se donose na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku, rječnik je izazvao veliko zanimanje ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, osobito u njemačkim zemljama i u Mađarskoj.

U naslovu rječnika pojavljuje se samo Jambrešićevo ime (... digestum, ab Andrea Jambressich) kako danas rječnik redovito i nazivamo, ali se zna da je rječnik započeo Franjo Sušnik (Međimurje 1686. - Zagreb 1739.) i u nekoj ga mjeri obradio i za tisak priredio nekoliko početnih slova, a Jambrešić ga je potom dovršio, sam ispravljao, dopunjavao, uređivao, tj. redigirao, kao što je i vidljivo iz njegova predgovora. Prijepor o udjelu jednoga i drugoga traje do danas. U znanstvenom pristupu taj bi rječnik trebalo zvati Sušnik-Jambrešićevim rječnikom, a kolokvijalno se može i dalje zvati samo Jambrešićevim.

U rječniku se nalaze mnoge nekajkavske riječi, ali bez ikakvih posebnih naznaka. O njemačkom i mađarskom jeziku i mogućim leksikografskim izvorima za Leksikon istraživali su S. Žepić i I. Nyomárkay, koji navode i rezultate svih dosadašnjih istraživanja i saznanja uz iscrpnu literaturu (v. Dodatak pretisku).
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.01.2008., srijeda

Juraj Habdelić (Staro Čiče 1609. - Zagreb 1678.)


Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Uvećajte sliku klikom na ikone.

Juraj Habdelić pripadnik je isusovačkoga reda, poznati i plodni kajkavski barokni pisac, leksikograf, nastavnik i propovjednik, autor je hrvatsko-latinskoga rječnika Dictionar ili réchi szlovenszke z vexega ukup zebrane i red postaulyene ... na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda (Graz 1670., pretisak Zagreb 1989.). Kao što vidimo, on naznačuje da donosi "reči slovenske", što znači hrvatske kajkavske (slovenski se nazivao kranjski), a rječnik namjenjuje đacima "horvatskoga" (hrvatskoga štokavskog) i "slovenskog naroda" (hrvatskoga kajkavskog). Rječnik je praktični školski priručnik namijenjen učenicima isusovačkih škola, s lijevom stranom do 13000 riječi. On je ograničen uglavnom na hrvatsko kajkavsko jezično područje, ali je važan po tome što je prvi kajkavsko-latinski rječnik kojim će se poslužiti i kasniji leksikografi Belostenec i Jambrešić, a i ne samo oni.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652. - Beč, 1713.)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us




Uvećajte sliku klikom na ikone

PAVAO RITTER VITEZOVIĆ svojim je povijesnim, književnim i grafičkim radovima obilježio zadnja tri desetljeća sedamnaestoga stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola.

Lexicon Latino-Illyricum svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Folijacija je upisana naknadno. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan, i teče od lista 2 do 527. Slijede popisi riječi svrstani u skupine prema značenju: "Lexicon nominum propriorum et Festorum apud Illyrios celebriorum" (l. 528-538), "Nominum illyricorum Interpretatio" (l. 540-542), "Nomina Sacrae Scripturae interpretata, ex. P. Amando Ejsenberner Benedictino" (l. 544-557), "Lexicon Verborum et Nominum Infantilium" (l. 558), "Nominum Illyricorum Interpretatio" (l. 559-561), "Nomenclatura planetarum qua Poetice et qua Astronimice apud Illyrios nuncupantur, item Deorum et Heroum apud Poetas celebratorum" (l. 562), "Lexicon interjectionum illyricarum" (l. 563-564), "Navium nomenclatura" (l. 565), "Fungorum nomenclatura" (l. 566).

Pema Vitezovićevu svjedočenju postojao je i prvi dio rječnika, hrvatsko-latinski u dva sveska. U izradi Lexicona Vitezovića vodi briga za izvornost hrvatskoga jezika. Svojim rječnicima kanio je ponuditi leksički fond "ilirskoga" jezika. Naziv "ilirski" ne odnosi se na jedan jezik svih onih ilirskih zemalja o kojima raspravlja u svojim povijesno-političkim studijama, nego je sinonim za "slovinski", odnosno "hrvatski". Taj naziv u Vitezovićevu svjetonazoru označuje jedan hibridni jezik na osnovi tronarječne hrvatske stvarnosti, pa su u rječniku sustavno uvrštavane leksičke potvrde iz sva tri hrvatska narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Ta se tronarječnost ogleda u navođenju sinonima, što je trebalo biti poticaj hrvatskom čitatelju da ne poseže za njemačkim, latinskim ili mađarskim tuđicama, nego da riječ koja mu nedostaje bira iz svojega jezika.

U Lexiconu je Pavao Ritter Vitezović uspio sistematizirati bilježenje fonema tako da svaki fonem ima svoj grafem, što znači da bi se, po suvremenom gledanju na pravopis, ostvarivalo pravilo - jedan glas, jedan znak. Njegova grafijska rješenja bila su preteča ilirskoj grafijskoj reformi.

Premda u rukopisu, rječnik su konsultirali i uvažavali veliki hrvatski leksikografi sljedećih stoljeća. Prijeslik rječnika Lexicon Latino-Ilyricum objavila je ArTresor naklada 2000. godine u Zagrebu.

Cijelu seriju tekstova o hrvatskom jeziku i njegovoj povijesti prenašamo:
Institut za hrvatski jezik

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.01.2008., ponedjeljak

Ivan Belostenec (Varaždin (?) 1594. - Lepoglava 1674.)


Image Hosted by ImageShack.us


Uvećajte sliku klikom na ikone.




Pavlin Ivan Belostenec školovan u Beču i rimskom Collegiumu Germanicumu, poznati je hrvatski leksikograf i propovjednik. Njegov rječnik Gazophylacium latinum-illyricum, seu latino-illyricorum onomatum aerarium (I) i Gazophylacium illyrico-latinum (II) tiskan je tek 1740. godine u Zagrebu, premda je dovršen znatno ranije, još za Habdelićeva života.

Belostencu je kajkavsko narječje rodno, no on je mnogo putovao i proveo život u različitim sredinama. Rječnik je izišao tek šezdeset i pet godina nakon njegove smrti, a razlog tomu vjerojatno valja tražiti u činjenici tragična nestanka njegova mecene, to jest, okrutne dekapitacije u Bečkom Novom Mjestu. Uz materijalnu pomoć Zrinskih rječnik bi bio tiskan već u 17. stoljeću, a ovako je ugledao svjetlo dana tek 1740. godine (reprint rječnika izišao je 1972. godine u izdanju Libera i Mladosti u Zagrebu te 1998. u izdanju Starog Grada, Zagreb).

Mikaljin rječnik izlazi u vrijeme kada se može pretpostaviti Belostenčev intenzivan rad na rječniku, pa je vjerojatno bio i jedan od njegovih leksičkih izvora. Naime, temeljni sloj Belostenčevih hrvatskih riječi oblikovan je tako da je kajkavski leksik obogaćen izborom iz Vrančićeva i Mikaljina rječnika te izborom leksema iz slavonskih govora (označeno Scl. - "sclavonice"), što je nedvojbeno učinio sam Belostenec, a pojedine riječi iz toga izbora urednici su naknadno nadopunili Della Bellinim riječima (obilježenima s oznakom D - "dalmatice").

Sjedinjavanje svih triju narječja karakteristično je upravo za pavline (Belostenec i njegovi nastavljači), dok jezuiti paralelno djeluju na afirmaciji književnoga jezika: južni, sa štokavsko-čakavskim prožimanjima (Mikalja, Della Bella), i sjeverni, s kajkavskom osnovicom uz prihvaćanje nešto elemenata dvaju drugih narječja (Jambrešić, najmanje Habdelić). Gazofilacij je ne samo na jednome mjestu sakupio leksičko blago svih narječja pod zajedničkim nazivom lingua illyrica, nego i prvi put odredio jedinstven grafijski sustav.

Na temelju jezičnih analiza što ih je proveo Josip Vončina može se zaključiti da je Ivan Belostenec radio na obama dijelovima Gazofilacija. U temeljima njegove jezične koncepcije položeni su nazori pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i ozaljskoga kruga o prožimanju dijalekata. Neposredni uzori su bili već spomenuti rječnici, zatim književna djela, a i sam kontakt s prebjezima iz Slavonije, a urednici rječnika samo su nadopunili građom iz Della Bellina rječnika, ali i to u skladu s koncepcijom koju mu je dao njegov pravi autor. Stoga se to enciklopedijsko djelo iz naše književne baštine može s pravom smatrati ostvarenjem nastalim u 17. stoljeću. Dakako da je djelo imalo i velikoga utjecaja na književnike druge polovice 18. stoljeća i bio važnim temeljem za jezične nazore u okviru ilirskoga pokreta.

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Ardelio Della Bella (Foggia, Italija, 14. II. 1655 - Split, 3. XII. 1737)

Image Hosted by ImageShack.us


Uvećajte sliku klikom na ikone.


Završio je pravo i filozofiju u Napulju. Godine 1677. stupio je u isusovački red, a 1681. kao profesor došao je u Dubrovnik u isusovački kolegij. Naučivši dobro hrvatski jezik, napisao je hrvatsku gramatiku na talijanskom jeziku (Istruzioni grammaticali della lingua illirica) i trojezični rječnik (Dizionario italiano, latino, ilirico..., Venezia 17281). Drugo je izdanje priredio Petar Bačić (Dubrovnik 17582), a gramatika je kao samostalno djelo (Principi elemetari della grammatica illirica) izišla i treći put (Dubrovnik 18373). Rječnik je nastao na osnovi dubrovačkoga govora i četrdesetak djela štokavskih i ćakavskih pisaca 16. i 17. st. te je on stoga prvi hrvatski povijesni rječnik, obilato oprimjeren s tekstnim potvrdama upotrebe natuknica, s mnoštvom frazema i poslovica.

Sadrži oko 30 000 natuknica. Za gramatiku se dugo u literaturi tvrdilo da je u svemu slična Kačićevoj, što ne može biti točno već i zbog toga što se hrvatski jezik koji je opisao Della Bella podosta razlikuje od Kačićeva, ali i zbog sasvim novih tumačenja jezićnih pojava. Tu su originalna zapažanja o prozodijskom sustavu, uočavanje kategorije živosti, kategorije glagolskoga vida, a i bolja je razredba riječi na leksičko-gramatičke razrede i podrazrede. Della Bella je uočio da akcent ima razlikovnu funkciju, da neke imenice mijenjaju akcent u kosim padežima, da su nastavak za G jd. imenica sklonidbe e i nastavak u G mn. svih triju sklonidbi uvijek dugi, da pridjev i prilog tvoren od njega mogu biti u opoziciji po kvantiteti, da se neodređeni i određeni lik u opisnih pridjeva razlikuju po akcentu, da neki glagoli mijenjaju akcent u 2. i 3. licu jednine u aoristu te da se promjenljive riječi mogu razvrstati u akcenatske tipove. Među oblicima ima u odnosu na Kačića više štokavskih, pa i novoštokavskih obilježja, npr. G mn., A mn., I mn. u imeničnoj sklonidbi.

Vrijeme pojave Della Bellina rječnika i gramatike bilo je presudno za ulogu koje će to djelo odigrati. Ono je tada bilo novost jer je od pojave zadnjega štokavskoga rječnika (Mikaljina) prošlo gotovo osam desetljeća, a od jedine dotad hrvatske gramatike (Kačićeve) pune 124 godine. Della Bellina je gramatika bila dostupnija od Kačićeve i svakako aktualnija pa je imala mnogo veći utjecaj. Jezik dubrovačke književnosti, s dva i pol stoljeća bogatom tradicijom, i razvijeni dubrovački urbani jezik u svojoj dijakronijskoj i sinkronijskoj perspektivi prvi je put opisan upravo u Della Bellinu djelu te je tako taj jezik mogao biti uzorom mnogim književnicima, leksikografima i gramatičarima. Taj se utjecaj izravno vidi još i u preporoditelja, iz čega se zaključuje da je Della Bella imao velik udio u oblikovanju hrvatskoga književnoga jezika, posebice svojim propisom o jednosložnoj jekavskoj zamjeni i dugoga i kratkoga jata.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

Jakov Mikalja (Peschici, 1601.- Loreto, 1654.) Blago jezika slovinskoga (1651.)

Image Hosted by ImageShack.us


Uvećajte sliku klikom na ikone.


Jakov Mikalja bio je molički Hrvat, rođen 31. ožujka 1601. u mjestu Peschici, hrvatski Pještica.U isusovački red stupio je 1628. g. Za vrijeme trogodišnjega boravka u Dubrovniku (od 1630. do 1633.) bio je učitelj gramatike u isusovačkoj gimnaziji. Kao isusovački misionar djelovao je u Temišvaru (1637.- 1645.), a 1645. nalazimo ga u slovačkoj Trnavi. Jedno kratko vrijeme, nakon povratka iz Temišvara, Mikalja je proveo u Rimu, a onda je 1647/48. poslan u Loreto za ispovjednika hrvatskih hodočasnika, gdje je i umro 1.XII 1654.
Autor je trojezičnoga rječnika Blago jezika slovinskoga (1649/51.) i naboćnoga teksta Bogoljubno razmišljanje o Očenašu.

Blago jezika slovinskoga

Jakov Mikalja je iz Temišvara donio gotov tekst rječnika Blago jezika slovinskoga, na kojem je, prema vlastitom priznanju, radio 9 godina. Po tom bi se podatku dalo zaključiti da je izradu rječnika započeo još 1636.g. u Rimu. Analiza rječnika, međutim, pomiče tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633.godinu.
Vjerojatno ni sam Mikalja ne uračunava u pisanje rječnika neke pripremne radnje, a koje je očito, sudeći po građi rječnika, morao obaviti mnogo prije 1636.

Blago je tiskano u 1000 primjeraka, tiskanje su započela braća Giovani i Paolo Serafini u Loretu 1649., a dovršio Ottavio Beltrano u Anconi 1651.g.
Rječnički je dio smješten na 864 stranice u maloj osmini. Ukupan broj natuknica je 25 000. Osim uobičajenih dodataka, kao što su imprimatur i tekst cenzure, prije rječnika nalazimo kratko razmatranje o ortografiji i talijansku gramatiku, na ukupno 62 stranice.

Blago je trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima. Iako je po koncepciji opći rječnik, bilježi različito nazivlje: glazbeno, jezikoslovno, medicinsko, kulinarsko, pravno, pomorsko, nazive s područja likovne umjetnosti i poezije, fitonime i zoonime. Mjestimično Blago prelazi okvire općega rječnika, prvenstveno zbog obilja enciklopedijsko-leksikonskih natuknica, te posebno bogate onomastičke građe.

Upravo je raščlamba posebnoga leksika omogućila utvrđivanje Mikaljinih izvora, udio leksika organskih idioma (dubrovačkoga, bosanskoga, dalmatinskoga) i stranih jezika u rječničkom fondu, te dovela do spoznaja o načinu na koji je Mikalja skupljao građu, što su sve podaci koji su, u nedostatku izravnih obavijesti, moraju i mogu iščitati jedino iz teksta rječnika. Blago pripada korpusu štokavskih rječnika, premda osim štokavskoga bilježi i čakavski i, ograničeno, kajkavski leksik kao natuknicu ili kao sinonim.
Mikaljino je Blago opisni rječnik, a prema tzv. desnoj strani, predstavlja kombinaciju objasnidbenog i prijevodnoga rječnika.
Kako se radi o autorskom rječniku, u kojem sastavljač neovisno od korpusa odabire natuknice, opseg rječnika uvjetovan je namjenom i mogućim načinom nastanka.
Rječnik je, sudeći po jednoj Mikaljinoj spomenici upućenoj Zboru za širenje vjere, trebao pomoći svečeničkom podmlatku koji se školovao u loretskom Ilirskom kolegiju u učenju hrvatskoga jezika prije misijskih poslanstava u južnoslavenske krajeve pod turskom vlašću, ali i učenju talijanskoga prije odlaska na školovanje u Italiju.
Za ostvarenje te namjene Mikalja je morao imati neki osnovni model prema kojem će sastavljati svoj rječnik. Ima indicija, a one se lako iščitavaju iz samoga rječničkoga izbora, da je Mikalja svoj rječnik radio obratom nekoga latinskoga rječnika.
Odnos hrvatskoga i latinskoga stupca pokazuje da je u nizu slučajeva hrvatska natuknica nastala prevođenjem latinske riječi, što je najuočljivije u slučajevima kad latinski ima jednu riječ za neki pojam, a Mikalja donosi sintagmu ili definiciju umjesto leksema, što se događa redovito kad ne može u hrvatskom pronaći univerbni ekvivalent. Takve lakune Mikalja popunjava prevedenicama ili novotvorenicama, a nerijetko prilagodbom tuđice.

Rječnički skup, koji odgovara rječničkomu članku suvremenoga rječnika, Mikalja organizira elementima tipičnim za moderne rječnike, pa ima djelomično gramatičku obradbu natuknice, razrađen sustav uputnica, instrumentarij za opis značenja, kamo spadaju definicija i sinonimi, specifičnim sredstvima razlikuje homonimiju i polisemiju, daje primjere uporabe, bilježi kolokacije, frazeme i komentare. Definicije su vrlo često koncipirane kao u suvremenom rječniku, posebno kod opisnih pridjeva i nomina agentis. Jedan broj natuknica obrađen je kao u leksikonima, npr. zemljopisni nazivi, imena znamenitih građevina, znanstveni termini, uz koje dolaze komentari enciklopedijskoga tipa.
Mikaljin rječnik prezentira građu koja nije samo jezikoslovna činjenica, nego istodobno izvor za poznavanje kulturne povijesti, socijalnih navika i odnosa, opće kulture jednoga vremena, stupnja razvoja i percepcije pojedinih znanosti u hrvatskim relacijama toga doba.

Gramatika talijanska ukratko prva je gramatika jednoga romanskoga jezika rastumačena hrvatski.
Gramatika (48 stranica) pridodana rječniku trebala je poslužiti hrvatskim đacima pri svladavanju talijanskoga jezika prije odlaska na školovanje u Italiju. Zanimljivo je da Mikalja kao metajezik uzima hrvatski, a primjere daje naporedo talijanske i hrvatske. U rasporedu građe slijedi klasični ustroj latinskih gramatika. Vjerojatno je radio prema nekoj talijanskoj prilagodbi gramatike Emanuela Alvareza. Nastojao je uspostaviti sustav hrvatskoga gramatičkoga nazivlja, uglavnom prevodeći latinske termine. Na primjer: latinsko nomen fixum prevodi kao ime stojeće u značenju imenica, pronomina primitiva postaje namisnik imena prvorodni i znači ličnu zamjenicu, casus prilagođava kao kas = padež, itd.
Njegova je gramatika bila uzor i predložak za gramatiku franjevca Tome Babića (1712.; 1745.).

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2008., petak

Bartol KAŠIĆ (Pag, 15. VIII. 1575. - Rim, 28. XII.1650.),


Institutiones linguae lllyricae (1604)


Image Hosted by ImageShack.us



Uvećajte sliku klikom na ikone.


Životopis
Bartol Kašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Mladu misu rekao 12. ožujka. 1609. g. polazi u prvu dubrovačku misiju, u kojoj ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu počecima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u kajeve pod truskom vlašću ( Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. g. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635.g. U Rimu i umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.

Djelovanje
Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše "neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan".

Pisac prve hrvatske gramatike
Gramatiku Institutiones linguae Illyricae napisao je Kašić kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Tom je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.), te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij "ilirskoga" jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjima. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan - kako čitamo u predgovoru Institucijama - da u tom poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.
Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.
Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604.g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Ime jezika -ilirski, koje figurira u naslovu, uobičajeno u ono vrijeme, a preuzeto iz antičke tradicije, činilo se Kašićevim poglavarima preciznim kad je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i ime slovinski, također istoznačno s hrvatskim.
Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao pomoću klasične strukture, što je bio jedini mogući i jedini opravdani izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja - a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem-grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.

Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom vezanih za problem sročnosti. Sasvim je razvidno da Kašić nije radio opis ni jedogan konkretnoga govora, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnom stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne "preslikava" jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o "najboljem govorenju" predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici neko određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji - to je preslik pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku.

S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta nekih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvještava, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnom književnom jeziku.

Ako mu je namjera bila da normira, osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se kreće prema štokavskom, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski.Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti Predgovor Ritualu rimskom (1640), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakom slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tom predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam "bosanski jezik", iz koje definicije zaključujemo da se iza imena krije štokavsko narječje.

Književna djela
Budući da Kašić u svom opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je tretirati kao pisca djela nabožne tematike, prevoditelja glavnih crkvenih knjiga i priređivača različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Preradbama pripada po brojnosti prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo "priobratio i istomačio" (Život sv. Ignacija), "skupio i složio u malo razgovora" (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten'ja), ili da je njegov tekst "od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren" (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto "pokupio ukratko iz libarca " (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni, ili nešto stariji, vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O' Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz neka djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr.

Popis Kašićevih preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.).
Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkom statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tom smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma - utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski je primjer do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj "općeni tip jezika" za koji Kašić vjeruje da je najbolji. Ritual rimski B. Kašića tiskan je u 2.500 primjeraka i doživio je niz ponovljenih izdanja, prema dostupnim podacima korišten je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnom hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na formiranje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tom svjetlu - prvenstveno- treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao

Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Kašić je najčešće prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja "bogoljubnoj i propagandnoj svrsi".
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da se radi o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljene također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su Kašićeva stihotvornoga umijeća.
Jezik Kašićevih djela
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak

Faust VRANČIĆ, (Šibenik, 1551. - Venecija, 1617.)

Image Hosted by ImageShack.us


Uvećajte sliku klikom na ikone.



Faust Vrančić rođen je u Šibeniku, školovan u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao čanadskim biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanjuje se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Pokazivao je interes za tehniku kao i za humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima.

Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae(1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije.

Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika. Prema Putančevu izračunu, hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravo Marije.

Taj se rječnik može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtom mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga leksika Vrančićeva doba.
Narječna podloga rječnika je čakavska s ikavskom zamjenom jata, na koju se naslojavaju elementi štokavskoga. Obično se ističu kao štokavski elementi ograničeni primjeri s ijekavizmom, refleks prasl. d' kao đ/j, te naporedna uporaba zamjenica što/ča. Izrazitije je unošenje štokavskih, prvenstveno dubrovačkih leksema u hrvatski niz. Jedan broj leksema potječe iz kajkavskoga narječja ( oblok, prikliti, špot…). Najizrazitiji utjecaj kajkavskoga nalazimo u nazivima mjeseci, gdje sičen, traven dolaze s kajkavskom vokalizacijom i kajkavskim značenjem: sičen je jednako veljača, a traven odgovara štokavskom svibanj. Sve to govori da Vrančić ima pred očima narječno neujednačen hrvatski teren i da leksičko blago crpe iz svih narječja. Izvjestan broj riječi dolazi iz crkvenoslavenske tradicije (težati, sobstvo, slovo, dreseliti se). Rječnik je zabilježio i talijanske posuđenice, što je očekivano s obzirom na Vrančićevo podrijetlo.

Klasificirane po značenjskim skupinama, hrvatske se riječi vežu za pojmove religije, crkvene hijerarhije, pomorstvo, život u gradskoj sredini, poljoprivredu, stočarstvo.
Zanimljivo je da Vrančić nije u svoj rječnik unosio leksik književnih djela, posebno je nesklon bio petrarkističkom poetskom repertoaru.
U rječniku nalazimo i prijedlog reforme latinice. Vrančić je prihvatio grafijsku praksu temeljenu na mađarskim grafijskim rješenjima (cz = /c/, cs = /č/, sz = /s/, te ju kombinirao s tzv. južnim (talijanskim) uzusima, na primjer x=/ž/. Cilj mu je bio ustanoviti grafijski nacrt koji omogućuje jasan i jednoznačan izgovor, odnosno ukloniti iz hrvatske latinice sve grafijsko-pravopisne nedosljednosti i dvomislenosti.

Najozbiljnijim nedostatkom smatra se to što riječi nisu leksikografski obrađene, nego su nanizane u temeljnim oblicima, i to u svim jezicima.
Vrančićev Dikcionar podloga je rječniku praškoga benediktinca Petera Lodereckera (1605.), koji je Vrančićevu nizu od 5 jezika dodao još poljski i češki stupac. Vrančićev je rječnik posebno popularan bio u Mađarskoj, gdje je u 19. st. doživio novo izdanje. Na temelju Vrančićeva rječnika napravio je mađarsko-talijanski rječnik Hedvig Sulyok i objavio ga u Szegedu 2001.g.
Vrančićev je rječnik poslužio za nastanak mnogih obrata. Tako je npr. rukopisni rječnik koji se atribuira Kašiću, premda autorstvo Kašićevo nije dokazano, hrvatsko-talijanski obrat Vrančićeva rječnika uz dodatak jednoga broja (oko 800) posebnih leksema. Iz Vrančića je crpio i Jakov Mikalja za svoj rječnik Blago jezika slovinskoga (1649/51).
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Talijansko-hrvatski rječnik Petra Lupisa Valentiana (Ancona, 1527.)



Talijansko-hrvatski rječnik s konverzacijskim priručnikom Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi, alli picoli et alle donne Petra Lupisa Velentiana tiskan je u Anconi 1527. godine u tiskari Bernardina Guerraldyja.

Riječ je o jezičnom priručniku maloga formata - o knjižici od samo osam stranica koja je od izuzetne važnosti za povijest hrvatske leksikografije jer početak hrvatske leksikografije pomiče u prva desetljeća 16. stoljeća (68 godina prije Vrančićeva rječnika iz 1595. godine).
To je leksikografsko djelo s abecednim popisom talijanskih riječi. Ima 196 talijanskih natuknica prevedenih na hrvatski jezik, s malim konverzacijskim priručnikom i obrascem za pisanje pisma. Talijanskih je riječi ukupno 412, a hrvatskih 328.
Rječnik je u münchenskoj Državnoj bavarskoj knjižnici pronašao češki slavist Jan Petr i prvi ga opisao u časopisu Slavia 42 (1973: 44-67).
Na naslovnoj stranici donosi se podatak o godini izdanja (1527.), ali se ne navodi ime autora, kao ni podatak o mjestu tiskanja. Do tih je podataka došao Jan Petr na temelju iscrpnoga istraživanja. Autor je Petar Lupis Valentiano (Pietro Lupis Valentiano), trgovac španjolskoga podrijetla, koji je boravio u Anconi i za potrebe trgovaca (uglavnom onih na obalnom dijelu ondašnje Hrvatske) sastavio rječnik i dao ga tiskati.

Jezično, djelo je dijalektno mješovito, i s obzirom na talijanski i s obzirom na hrvatski jezik. Talijanski jezik ima obilježje mletačkih i furlanskih govora, s ponešto firentinizama, dok hrvatski upućuje na čakavsko-ikavske govore sjeverno od Zadra (Senj), sa sporadičnim utjecajem štokavsko-jekavskoga dubrovačkoga govora. Refleks jata stoga je uglavnom ikavski, odnosno ikavsko-ekavski (s ekavizmima prema Jakubinskij-Meyerovu zakonu) te, sporadično, jekavski.

Rječnik Petra Lupisa Valentiana značajno je djelo hrvatske leksikografije. Osim što je to prvi leksikografski rad u povijesti hrvatske leksikografije, u njemu se potvrđuju riječi koje se ne nalaze u Akademijinu Rječniku, kao i riječi koje Akademijin Rječnik navodi s kasnijim datumom. Valja istaknuti da rječnik donosi neke poslovice, uglavnom talijanske prevedene na hrvatski jezik. Djelo je bitno za usporedno proučavanje onodobnih hrvatskih i talijanskih jezičnih dodira.



- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.01.2008., utorak

Istarski razvod


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us




Istarski je razvod pravni spomenik srednjovjekovne Istre, isprava kojom se uređuju granice između istarskih feudalnih gospodara (akvilejskoga patrijarha, pazinskoga kneza i mletačke vlasti). Međe su se utvrđivale ophodom po terenu, što je stari slavenski pravni običaj. U činu razvođenja (razvodu) sudjelovale su ne samo zainteresirane strane nego i narod.

Osim izvorne latinske i njemačke inačice Istarskoga razvoda postojala je i izvorna hrvatska inačica, što je naglašeno u tekstu toga pravnoga akta. Stari izvornici na trima jezicima nisu sačuvani do danas, a tekst razvoda poznajemo po mlađim prijepisima hrvatske redakcije (Kršanskom i Momjanskom prijepisu), koji potječu iz XVI. stoljeća te mlađim prijevodima (latinskim i talijanskim). Važna je najstarija sačuvana hrvatska redakcija Kršanski prijepis Levca Križanića iz 1546. (35 fol., 32 x 22 cm), koji je prepisan s danas izgubljenoga, nekoliko desetljeća starijega hrvatskoga prijepisa Jakova Križanića (1502). Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (signatura: R 3677) u Zagrebu. Sačuvani mlađi prijepisi ispisani su kurzivnom glagoljicom.

Iz Istarskoga razvoda mogu se nazrijeti obrisi društvenoga ustrojstva i gospodarske prilike te život seoske zajednice u srednjovjekovnoj Istri. Nekoć mu se osporavala, uglavnom iz političkih razloga, autentičnost i historiografska vrijednost. I datiranje te javne isprave bilo je prijeporno: u uvodnoj formuli Kršanskoga prijepisa iz XVI. stoljeća spominje se 1325. godina (stariji istraživači datirali su 1275), ali "dokumenat je nastao kao 'svod', skup dokumenata od 1275. do 1395., na temelju starijih isprava" (J. Bratulić). Istarski razvod prvi je objavio A. Starčević u Arkivu za pověstnicu jugoslavensku (1852), a novije kritičko čitanje J. Bratulić (11978, 31992).

Istarski razvod danas možemo promatrati ne samo kao pravno-povijesni spomenik nego i kao književni tekst. Bogato je vrelo hrvatske onomastičke građe. Jezikom se ne izdvaja iz niza hrvatskih srednjovjekovnih pravnih tekstova, dakle neliturgijskih tekstova pisanih čakavskim književnim jezikom s niskim stupnjem crkvenoslavenske jezične infiltracije. No, i mlađi prijepisi čuvaju neke starije hrvatske jezične značajke (npr. oblike dvojine, oblike iz "starih" imeničkih paradigmi) i crkvenoslavenske natruhe (npr. Gjd. svetago, upotreba dativa apsolutnoga).
Razvod je znamenit i po tome što se hrvatski jezik naziva "hrvackim":

(...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...)

NAPOMENA:
Ulomak naveden prema transkripciji J. Bratulića, objavljenoj u knjizi: Istarski razvod, Studija i tekst, Čakavski sabor, Pula, 1978, str. 223.
Važniju literaturu o Istarskom razvodu v. u navedenoj knjizi.







- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.01.2008., ponedjeljak

ŠIBENSKA MOLITVA (polovicom 14. st.)



Šibenska molitva jedan je od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika, a godinama je smatrana i najstarijim. Prvenstvo je, međutim, pripalo zadarskom Redu i zakonu iz 1345. godine, ali kao tekst nadahnute pjesničke inspiracije, koji ulazi u sve antologije starijega hrvatskog pjesništva, Šibenska molitva i dalje među tim najstarijim latiničkim spomenicima drži prvenstvo. Pronađena je u rukopisnoj knjižnici latinaškoga šibenskoga Samostana sv. Frane, a poznata je od 1911. godine, kada su je opat samostana Joso Milošević i poznati jezikoslovac Ivan Milčetić objavili u 33. knjizi "Starina" JAZU.

Po svom sadržaju Šibenska molitva spada u red hvalospjeva Majci Božjoj. U njezinoj su formi mnogi istraživači vidjeli utjecaj javno izvođenih talijanskih predlauretanskih litanijskih lauda, tražeći joj uporno talijanski ili latinski izvor, koji nikad nije pronađen. Kao molitveni tekst duboke lirske emotivnosti, iskrene vjerske nadahnutosti i poetske obojenosti ona je prije individualni ostvaraj namijenjen osobnoj upotrebi negoli javnom izvođenju. Tome se, uostalom, protivi čitav drugi dio molitve, koji se svojim sadržajem naslanja na vjerovanja (i Nicejsko-carigradsko i Apostolsko) i zapravo je njihov refleksivni teološki komentar, utkan u molitvu Djevi Mariji, kao majci Božjega Sina, i u izravno obraćanje Božjemu Sinu, a svojom izrazito proznom formom nikako nije pogodan za javno izvođenje.

Premda nije datirana, Šibenska molitva nesumnjivo pripada spomenicima 14. stoljeća. Bilo je pokušaja da je se smjesti u prvu polovinu ili sredinu stoljeća, ali novije spoznaje opovrgavaju tu mogućnost. Već je opat Joso Milošević na temelju jedne latinske bilješke iz 1387. godine po rukopisu zaključio da je zapisivač molitve fra Paulus de Sibinico (zapravo Sibenico), odnosno Pavao Šibenčanac (u novije doba poznatiji kao Pavao Šibenčanin), onodobni kustos jadranske franjevačke provincije. Milošević je pretpostavio da je molitva zapisana znatno prije spomenute bilješke, kada se još upotrebljavao konzervativniji tip gotičke latinice. U međuvremenu su otkrivena još dva hrvatska teksta zapisana/prepisana rukom Pavla Šibenčanina i istim tipom pisma kao Šibenska molitva: Cantilena pro sabatho, pučki plač Gospin, zapisan 1385. godine (u latinskom kodeksu u vlasništvu Mađarske nacionalne knjižnice), te nepotpun teološki tumač Božjih zapovijedi (ostale su sačuvane prve tri i početak četvrte) u jednom od kodeksa navedenoga šibenskog samostana, uz mnogobrojne Šibenčaninove latinske teološke i homiletske tekstove i razmatranja, te osobne bilješke, razasute u više samostanskih rukopisnih kodeksa.

Iz tih tekstova doznajemo da je Pavao Šibenčanin desetljećima bio aktivni žitelj navedenoga samostana i da je između godine 1364., kada se spominje kao lektor, tj. (na)učitelj, i 1399., kada se spominje kao samostanski opat, obnašao niz odgovornih funkcija u samostanu i u franjevačkom redu, te da je bio izuzetno obrazovan intelektualac svoga doba. I premda mu je latinski jezik bio temeljno izražajno sredstvo, imao je interesa i za domaću književnu produkciju raznih žanrova. Njegovi tri sačuvana zapisa obuhvaćaju individualan molitveno-pjesnički ostvaraj, pučko osmeračko pjesništvo i teološko razmatranje. Iz rečenoga izlazi da zapis Šibenske molitve nikako ne možemo datirati u prvu polovinu ili sredinu stoljeća, nego da je vjerojatno nastao, kao i zapis Cantilene, u jeku Šibenčaninove najaktivnije djelatnosti, dakle potkraj 14. stoljeća.

Po jezičnim se odlikama (srednjodalmatinska čakavština ikavsko-ekavskoga tipa s prevagom ikavizama, uz određenu književnojezičnu nadgradnju) postanak Šibenske molitve može locirati u grad Šibenik ili njegovu najbližu okolicu.


Literatura:
Milčetić, I. i Milošević, J. 1911. Šibenska molitva. (14. vijek.). Starine 33, JAZU, Zagreb, 572-592.
Malić, D. 1973. Šibenska molitva (Filološka monografija). Rasprave Instituta za jezik 2, Zagreb, 81-190, i ponešto izmijenjeno u knjizi: Malić, D. 2002. Na izvorima hrvatskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 127-267, tekst: 644-646.
Mladenović, A. 1969. O grafiji i jeziku "Šibenske molitve". Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 1/XII, Novi Sad, 161-182.
Vončina, J. 1975. Zagonetka "Šibenske molitve". Croatica - Prinosi proučavanju hrvatske književnosti 6, Zagreb, 7-38.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2008., nedjelja

RED I ZAKON O PRIMLENJA NA DIL DOBROGA ČIŃENJA SESTAR NAŠIH REDA SVETOGA OTCA NAŠEGA DOMINIKA


Po današnjim našim spoznajama na početku hrvatske latiničke književnosti stoji jedini izravno datiran spomenik toga prvog latiničkog razdoblja - "Red i zakon" zadarskih dominikanki iz 1345. g. s originalnim naslovom Red i zakon od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika. Sadrži pravila primanja redovnica u dominikanski red, a sastoji se od 62 retka obrednih pravila na hrvatskom i latinskih obrednih uputa i molitava. Na kraju je obilježen latinskim brojem CCCXXXXV, za koji se pretpostavlja da se odnosi na godinu [1]345., kada je zapisan.
Nalazi se na početku pergamenske rukopisne latinske knjižice pisane gotičkom minuskulom, koja je nekad pripadala zadarskim dominikankama. Iza hrvatskog teksta slijedi latinski tekst istih pravila i neki drugi prilozi na latinskom, od kojih su najznačajnije konstitucije redovnica sv. Dominika, što završavaju napomenom: "Expliciunt constituc(i)ones soror(um) b(ea)ti Dominici De Jad'ra", po kojoj doznajemo da je rukopis napisan za zadarske dominikanke. Slijede neke napomene, od kojih prva naglašava da se konstitucije reda moraju najmanje jednom na godinu redovnicama protumačiti pučkim jezikom. Kako i ovaj spomenik ima tragova starijega predloška, to je dokaz o znatno starijem obitavanju dominikanskih koludrica u Zadru od godine kojom je spomenik datiran. U samom naslovu teksta nalazi se jedna od onih pisarskih pogrešaka koje lako nastaju pri prijepisu s glagoljice na latinicu: zamjena slova t slovom d u riječi odza (= otca sa z = c), a kasnije u tekstu još jedna - zamjena h s k u duka straka umjesto duha straha, što upućuje na neki glagoljički (pred/među)predložak navedenih pravila, a time navodi na pomisao da je koludrički dominikanski samostan možda u početku bio glagoljaški.

Tekst Reda i zakona prvi je objavio Vatroslav Jagić 1869. godine u 1. knjizi "Starina" u prilogu Ogledi stare hrvatske proze, ali kao spomenik 15. stoljeća, i to na temelju lošeg prijepisa što ga je vjerojatno napravio netko iz glagoljaške sredine tko nije dobro znao goticu, pa je tako došlo do niza pogrešaka. Jagić je, ne znajući komu je rukopis pripadao, tekst objavio kao "crticu o životu manastirskom starih dalmatinsko-hrvatskih koludrica", a uz Život svete Katarine i Život svetog Jerolima iz II. polovine 15. stoljeća u istom prilogu to je zapravo prva objava hrvatskih latiničkih srednjovjekovnih tekstova, koja je u našoj filologiji prošla posve nezapaženo. Originalni je tekst 1916. pronašao u knjižnici glagoljaša trećoredaca u Glavotoku na otoku Krku Vinko Premuda, i - uz fotokopije - 1928. godine objavio u transliteraciji i transkripciji u 36. knjizi "Nastavnog vjesnika" pod naslovom Najstariji datovani spomenik hrvatske gotice.

Iako zapravo tekst namijenjen administrativnoj samostanskoj upotrebi, "Red i zakon" odlikuje se nizom jezičnih elemenata i postupaka koji ga izdižu na višu književnojezičnu razinu. Među takve može se, vjerojatno, ubrojiti gotovo dosljedan ikavizam, kakav ne bismo očekivali u srednjovjekovnoj zadarskoj ikavsko-ekavskoj čakavštini, kao posljedica svjesnog izbora zapisivača teksta između raznih mogućnosti što su ih u to doba pružali govori na širem zadarskom području. Tekst molitve što je izgovaraju redovnice prigodom primanja nove sestre u red odlikuje se i visokom stilskom dotjeranošću.

Literatura:
Premuda, V. 1928. Najstariji datovani spomenik hrvatske gotice. Prilog grafici i historiji naše književnosti. Nastavni vjesnik 36, Zagreb, 81-97.
Malić, D. 1977. "Red i zakon" zadarskig dominikanki iz 1345. godine. Rasprave Instituta za jezik 3, Zagreb, 59-128, i nešto izmijenjeno u knjizi: Malić, D. 2002. Na izvorima hrvatskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 298-381, tekst: 642-643.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota

Povaljska listina



Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga Samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom) 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnom uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću. To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturnopovijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem, posredno, pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena gdje je nastala, te je nezaobilazan izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti. Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi "Starina" i otad je u znanosti poticala brojne raspre, prvenstveno s obzirom na svoj diplomatički sastav i sadržaj. Naime, u uvodnoj datacijskoj rečenici isprava sadrži godinu 1184., kada su navedenom samostanu vraćeni neki njegovi bivši posjedi, a zatim se nižu opisi daljih samostanskih zemljišnih stečevina, sve uz navođenje svjedoka, do završne ovjere egzaminatora Blaža i izjave zaprisegnutoga hvarskog pisara Ivana da je vjerno zapisao što je vidio "u staru knjigu", uz spomenuti datum i pisarev službeni potpis.

To je potaklo razna mišljenja o predlošku listine, koji većina istraživača smatra kartularom (posjedovnom knjigom), kojemu je na početku imala stajati tzv. "isprava kneza Brečka" iz 1184. godine. Međutim, pomnija raščlamba diplomatičkoga sastava listine i konkretnoga iskaza sadržaja njezinih susljednih dijelova, kao i noviji uvidi u srednjovjekovno posjedovno pravo, koje se stoljećima zadovoljavalo usmenim sklapanjem posjedovnih poslova uz prisutnost svjedoka "javne vjere", ukazuju na to da je postojanje povaljskoga kartulara, koji da je prepisan, odnosno prepričan, u listini, više nego upitno. Uvodna datacijska formula imala je vjerojatno zamagliti nepostojanje ranijih isprava u doba kad su se posjedovne isprave počele tražiti kao pravni dokaz o posjedu (prva polovina 13. st.) i kad je vjerojatno nastao konkretan predložak Povaljske listine, ona "stara knjiga" što je spominje pisar Ivan.

S jezičnoga je i grafijskoga stajališta Povaljska listina zanimljiva kao konkretan jezični spomenik napisan/zapisan 1250. godine. Samim svojim postojanjem Povaljska listina i nešto stariji Povaljski prag, koji se također odnosi na događaj iz 1184. godine, svjedoci su žive prisutnosti ćirilice kao jednoga od hrvatskih povijesnih pisama (i slavenskoga bogoslužja kojemu je ona prvenstveno služila) na području srednjovjekovne Dalmacije. Njezina neizdiferencirana grafija ukazuje na poznavanje raznih onodobnih ćiriličkih pisarskih "škola" s jedne i na utjecaje latinske grafije s druge strane, ali ta nam neizdiferenciranost otkriva i jedan značajan jezični podatak. Naime, nesustavnost (ispremiješanost) upotrebe grafema u grafijskom nizu e (jat) - y (jery) - i - e ukazuje na to da je u danom prostoru i vremenu već bio utvrđen ikavski refleks jata (uz mogućnost postojanja i nekih riječi s ekavskim refleksom).

U tekstu listine na prvi su pogled uočljiva tri jezična sloja: u osnovi joj je narodni jezik - čakavski dijalekt otoka Brača prve polovine 13. stoljeća, jezičnu joj nadgradnju pruža onaj jezični medij koji je je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslavenski hrvatske redakcije, dovoljno blizak da bude razumljiv i dovoljno dalek da tekstu u koji se interpolira dade obilježja visokoga stila.
Kao pravni dokument namijenjen konkretnoj potrebi i upotrebi s jedne i budućnosti s druge strane listina je morala zadovoljiti kriterij opće razumljivosti i kriterij trajnosti u prostoru i vremenu. Prvi od tih kriterija osigurava narodni jezik u osnovi, a drugi crkvenoslavenski elementi, upotrijebljeni na način da jezik stvarnoga, konkretnog iskaza dignu na razinu književnoga jezika, primjenjivoga na širem prostoru i u drugom vremenu. Na taj način Povaljska listina stoji u začecima onoga razvojnog toka hrvatskoga književnog jezika u prošlosti koji se zasniva na narodnoj osnovi i crkvenoslavenskoj jezičnoj nadgradnji i koji je poznatiji iz nešto mlađih hrvatskih glagoljičkih neliturgijskih spomenika, a ostavio je značajan trag i u kasnijim hrvatskim latiničkim spomenicima. I na kraju, treći je jezični sloj što ga sadrži Povaljska listina - romanski, kao nezaobilazna posljedica višestoljetne slavensko-romanske simbioze na tom prostoru, što se ogleda kako u pojedinim supstratskim elementima što su se utkali u narodni jezik koji je u osnovi teksta, tako i u nekim odrazima latinaške obrazovanosti sastavljača i prepisivača listine. Prema tome, jezik je Povaljske listine rezultat triju silnica: narodnoga (čakavskoga) govora kraja i vremena u kojem je nastala, pisarske tradicije u okviru koje se ostvarila kao pisani tekst (ćirilička hrvatskocrkvenoslavenska) i romansko-latinske tradicije prisutne na danom prostoru u vrijeme njezina nastanka.

Najvažnija literatura:
Rački, F. 1881. Najstarija hrvatska cirilicom pisana listina. Starine 13, JAZU, Zagreb, 197-210.
Ostojić, I. 1934. Benediktinska opatija u Povljima na otoku Braču, Split.
Hraste, M. 1940. Čakavski dijalekat ostrva Brača. Srpski dijalekstološki zbornik 10, Beograd, 1-64.
Zelić-Bučan, B. 1961. Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Izdanja Historijskog arhiva - Split, sv. 3, Split.
Putanec, V. 1964. Tekstološki i jezični problemi u Povaljskom kartularu (1184-1250). Slovo 14, Zagreb, 101-109.
Ostojić, I. 1966. Još o sadržaju i pismu Povaljskog kartulara. Slovo 17, Zagreb, 125-135.
Ostojić, I. 1968. Povlja, povijesni prikaz. Split.
Nedeljković, O. 1971. O ispravi kneza Brečka kao spomeniku jezične prošlosti na Braču. Poljički zbornik 2, Zagreb, 199-212.
Šimunović, P. 1972. Toponimija otoka Brača. Brački zbornik 10, Supetar.
Šimunović, P. 1984. Povaljska listina i Povaljski prag. Brač u ranom srednjem vijeku, Povlja, 21-30.
Hercigonja, E. 1987. Povaljska listina i Povaljski prag u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti. Brački zbornik 15, Supetar, 60-77.
Šimunović, P. 1987. Antroponimijski sustav Povaljske listine i Povaljskog praga. Brački zbornik 15, Supetar, 134-149.
Malić, D. 1988. Povaljska listina kao jezični spomenik. Znanstvena biblioteka Hrvatskoga filološkog društva 17, Zagreb.


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.01.2008., petak

Pismo pape Inocenta IV senjskom biskupu Filipu (1248)



"(Venerabili fratri) Episcopo Sceniensi (etc.). Por-recta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre clerici se habe-re a beato Jeronimo asserentes, eam observant in di-vinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consi-stis episcopus immiteris, celebrandi divinia secun-dum dictam litteram a nobis suppliciter licentiam postulasti. Nos igitur, attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate lit-tere non ledatur, auctoritate presentium concedimus postulatam. Nulli ergo etc. Nostre concessionis etc. Datum Lugduni IV Kalendas Aprilis (Pontificatus Nostri) anno quinto" (Archivio Segreto Vaticano, Reg. vat, br. 21, f. 522rv

prijevod:

"Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja. Zbog toga da bi se s njime poistovjetio i prilagodio se običaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno si od nas zatražio dopuštenje da možeš bogoslužje slaviti prema rečenom pismu. Mi, dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje, i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao. Dano u Lyonu 29. ožujka 1248. pete godine (našeg pontifikata)".


Prenosimo:Institut za hrvatski jezik
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak

VINODOLSKI ZAKON (1288)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us






Godine 1288. u Vinodolu je povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo popis običajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tom kraju u drugoj polovini XIII. stoljeća. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi sastavljači su "stare prokušane zakone" zapisali u 75 članaka, "od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svojih otac i ded".

Vinodolski zakon ubrajamo među najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeća, a na južnoslavenskom i hrvatskom prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali čovječnost i demokratičnost (npr. ograničen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moć feudalne vlasti i kneza ograničena, u nekim je člancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviđene situacije u kojima mora biti nazočan knežev čovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturječe njegove završne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i životom ljudi).

Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadrži nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080).
Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu "Kolo" latiničkom transliteracijom ("kako je u rukopisu") i transkripcijom ("kako se čita"). U tom je izdanju A. Mažuranić komentirao glavne značajke vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo počecima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika.

Zakon je napisan čakavskim književnim jezikom. U uvodnim rečenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obilježja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se očituje ikavsko-ekavski refleks jata, što nije bila značajka samo vremena prijepisa (XVI. st.) nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeća. To se može zaključiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda između Novogradaca i Ledeničana i Pravda između Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je završen proces defonemizacije jata, a mjestimično zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu može se tumačiti pisarskom tradicijom (Lukežić, 1988). S jedne strane ne može se tvrditi da mlađi prijepis odražava baš sve jezične značajke izvornika (izmjena je i prilagodbi vjerojatno bilo), ali s druge strane i mlađi prijepis odražava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, ličba, zagovor, naprava, osud, svar, pritča, odvetnik, svedok) i nazive za službenike u društvenom ustrojstvu (npr. satnik, grašćik, busović, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima značenje 'općinski čelnik'. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naći i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katičić, 1993).
Članci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kažnjavanju za nasilno skidanje ženskoga pokrivala za glavu i kažnjavanju za uvredu (psovku), a u člancima 61. i 62. određuje se pred kim se može izvršiti prijava te koja je kazna za palež:

Ošće: ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi muži vola ženami, plati libar 50 ako je tužba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vašćina učińena 40 i 8 libar. Da ako žena ženi sverže pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to učinil, budi prost.
I ošće: ako ki muž ili žena nepodobno reče ili stvar bude govoriti nikomu mužu vola nikoj ženi ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili mužem ili ženom, ako ni onde veće svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (...)
I ošće: ličba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ńega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ńega ženu, ako bi satnik onde ne bil.
I ošće: ako bi ki položil v kuću ogań ili v hram vola v ničji osik, za požganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter škodu platiti onomu komu ju učini vola budi osujen na život ako nima odkud platiti. I ako to veće učini, osudi se na život i na smert. Ako bude ondeje požgano od nikoga č[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vražba za vsako ono požganje kako zgora od vražbi je izrečeno.


NAPOMENA:
Ulomci transkribirani prema transliteraciji L. Margetića, objavljenoj u knjizi: Vinodolski zakon, Adamić - Vitagraf, Rijeka, 1998, str. 20, 22, 36, 38.
Literaturu o Vinodolskom zakonu v. u navedenoj knjizi L. Margetića i J. Bratulića (Vinodolski zakon 1288, Globus - Nacionalna i sveučilišna biblioteka - JAZU - Pravni fakultet, Zagreb, 1988). Osim toga, v. priloge: Iva Lukežić: Refleks jata u tekstu Vinodolskoga zakona, Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, br. 9-10, Rijeka, 1988, str. 151-170; Radoslav Katičić: Praslavenski pravni termini i formule u Vinodolskom zakonu, Uz početke hrvatskih početaka, Književni krug, Split, 1993, str. 161-170.

Prenosimo:Institut za hrvatski jezik
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.01.2008., srijeda

BAŠĆANSKA PLOČA (o. 1100)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Bašćanska ploča jedan je od najvrjednijih spomenika rane hrvatske pismenosti, datira se u doba oko 1100. godine. Izvorno je bila natpis na pregradnoj ploči (pluteus) pregrade što je dijelila redovnički kor od crkvene lađe u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru (Baška draga na otoku Krku).
Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


prijevod:

(Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir kralj hrvatski u
dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci:
župan Desimir u Krbavi, Mratin u
Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u
otoku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4
evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi
neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit
zidah crkvu ovu i sa svoje braće
devetoricom u dane kneza Kosmata koji je vlad-
ao svom krajinom. I bješe u te dane Nikola
u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.

O sadržaju teksta Bašćanske ploče

Tekst Bašćanske ploče sadrži:

1. invokaciju
2. zapis opata Držihe pisan u prvome licu, koji bilježi da je hrvatski kralj Zvonimir "v dni svoje" darovao svetoj Luciji zemlju ("ledinu"), te nabraja svjedoke darovanja
3. formulu minacije protiv onih koji bi zanijekali darovanje
4. obvezu da redovnici Sv. Lucije mole za darovatelja (i svjedoke)
5. zapis opata Dobrovita, također pisan u prvome licu, koji bilježi da je taj opat s devetero svoje samostanske braće (redovnika) sagradio tu crkvu, pa tu gradnju personalno datira vremenom kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom
6. zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otočcu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni.
Iz sadržaja se može zaključiti da je tekst sastavljen od dijelova koji nisu svi nastali u istom vremenskom razdoblju, nego u rasponu upravljanja barem dvaju opata, Držihe i Dobrovita. Nije zamislivo postupno klesanje tih sastavnih dijelova teksta u dovršen i postavljen plutej septuma. Stoga B. Fučić pretpostavlja postojanje samostanskoga kartulara koji je poslužio kao sadržajni predložak sastavljaču Bašćanske ploče.

Bašćanska ploča kao arheološki spomenik

Bašćanska je ploča kameni spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, širok 199 cm, debeo od 7.5–9 cm i težak oko 800 kg.
Izvorno je ploča bila lijevi plutej (pregradna ploča) na kamenoj crkvenoj pregradi (septum, canceli). Ta je pregrada prostorno dijelila kor pred oltarom, određen za redovnike, od crkvene lađe određene za vjernike. Oblikom i proporcijama ploča odgovara plutejima predromaničkoga i romaničkoga razdoblja na našem obalnom pojasu (Istra, otoci, Dalmacija). Ornamentalni motiv lozice što teče duž istaknute bordure gornjim rubom ploče javlja se u jednakoj stilizaciji na ukrašenim dijelovima crkvene arhitekture na našoj obali u kasnom 11. i u 12. stoljeću.

Datiranje

Iz podataka teksta B. ploče zaključujemo da je ona bila klesana poslije smrti kralja Zvonimira (1089. g.) jer opat Držiha o Zvonimirovoj donaciji izvještava kao o događaju koji se zbio u prošlosti (v dni svoje). Doznajemo da je crkva zidana u vrijeme uprave drugog opata, Dobrovita, u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao svom Krajinom. To upućuje na vrijeme prije mletačke dominacije Krkom, godine 1116. ili prije serije poznatih krčkih knezova, mletačkih vazala (poslije zvanih Frankopani), od kojih prvi počinje vladati između 1118. i 1130. godine.
I sama crkva Svete Lucije tipološki pripada razdoblju naše rane romanike.
Sve to navodi na datiranje Bašćanske ploče pod sam kraj 11. ili na početak 12. stoljeća, dakle oko 1100. godine.

Bašćanska ploča kao jezični spomenik

Pismo kojim je klesana Bašćanska ploča pripada prijelaznomu stupnju iz starije, oble glagoljice u uglatu. Usporedo s glagoljičkima, javlja se i nekoliko latiničkih i ćiriličkih slova (I, M, N, O, T, V), a jednaka je pojava zabilježena i na drugim spomenicima hrvatske glagoljice 11. i 12. stoljeća. Na jednome mjestu bilježi se znak za prednji nazal ę (svoję), koji u to doba ima još samo grafijsku vrijednost.
U tekstu Bašćanske ploče zrcali se čakavski fonološki sustav, a u gramatici i leksiku razvidno je miješanje i preklapanje čakavskoga i crkvenoslavenskog idioma.

Tekst Bašćanske ploče kao književno djelo

E. Hercigonja najviše je pridonio u proučavanju teksta Bašćanske ploče kao književno vrijedna djela. On književnu vrijednost ovoga teksta iščitava u ritmičkome pulsiranju, tempu i fluidnosti njegove strukture. "Ova proza otkriva se kao osebujna ritmička struktura zasnovana na različitoj dispoziciji članaka: susljednosti i alterniranju specifičnih prozodijskih konstrukcija, sekvenci komponiranih od članaka s istim ili različitim brojem jedinica."

Istraživači

I. Kukuljević (1857., 1873.), P. Šafařik (1853.), F. Rački (1858., 1875., 1877.), I. Črnčić (1865., 1875., 1888.), V. Jagić (1911., 1913.), R. Strohal (1912.), V. Štefanić (1925., 1934., 1936., 1940., 1955., 1966., 1969.), F. Barbalić (1934.), D. Kniewald (1934.), S. Ivšić (1934., 1940.), J. Vajs (1934.), M. Deželić (1943.), B. Fučić (1951., 1957., 1971., 1978.), M. Moguš (1967.), N. Klaić (1969.), N. Bonifačić-Rožin (1970., 1971.), J. Bratulić (1971., 1978., 1993.), E. Hercigonja (1976., 1994.), A. Stamać (1987.), A. Mohorovičić-Strčić (1988.), S. Damjanović (1994., 1995.), M. Žagar (1997.), L. Margetić (2000.), I. Frangeš (2000.), I. Čubranić (2000.), V. Fugošić (2001.)


BAŠĆANSKA PLOČA (o. 1100)
Transliteracija B. Fučića

a[zJ vJime o]tca i s(i)na [i s](ve)tago duha azJ
opat[J] držiha pisahJse o ledi[n]ě juže
da zJvJnimirJkralJhrJvatJskJď [vJ]
dni svoj ę vJsvetuju luciju i sv[edo]-
mi županJdesim(i)ra krJ[ba]vě mra[tin]J vJ l(i)-
cě pr(i)bJnebža [s] Jposl[J] vin[od](o)lě [ěk](o)vJv(J)o-
tocě da iže to poreče klJni i bo(g) i bď ap(osto)la i g e-
van(je)listi i s(ve)taě luciě am(e)nJ da iže sdě žive-
tJmoli za ne boga azJ opatJ d(o)brovitJ zJ-
dah crěkJvJ siju i svoeju bratiju sJ dev-
etiju vJdni kJneza kosJmJta oblad-
ajućago vJsu kJrainu i běše vJ tJ dni m-
ikula vJtočJci [sJ s]vetuju luciju vJ edino

prijevod:

(Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir kralj hrvatski u
dane svoje Svetoj Luciji. I svjedo-
ci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Li-
ci, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u o-
toku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi
neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu i sa svoje braće dev-
etoricom u dane kneza Kosmata koji je vlad-
ao svom krajinom. I bješe u te dane N-
ikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.

Transkripcija prema transliteraciji B. Fučića


Prenašamo:Institut za hrvatski jezik.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

Razdoblje "hrvatskog proljeća"

U godinama 1968. i 1969, dakle u doba kada je slomljeno "praško proljeće", počinje cvasti "hrvatsko proljeće".
God. 1970. i jedanaest mjeseci 1971, sve do 1. prosinca, predstavljaju zaista drugi hrvatski narodni preporod. Nadnevak 1. prosinca uopće je nesretan u hrvatskoj povijesti. God. 1918. na taj je dan nad Hrvatskom zavladala srpska dinastija Karađorđevića, god. 1971. na taj je dan u mjestu zvanome Karađorđevo održana zloglasna 21. sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kada je praktički smijenjeno partijsko i republičko rukovodstvo SR Hrvatske. No dok je trajalo hrvatsko proljeće, mnogi su se pozitivni procesi počeli odvijati, naravno, i na književnome i filološkom polju također. Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

Kultura općenito, a u njezinu okviru književnost i filologija, bili su u prvome redu progonjenih. Matica hrvatska, tradicionalna kulturna i književna ustanova hrvatskoga naroda, bila je ukinuta. Nije mi poznato da je matica kojega drugog slavenskog naroda zabranjena za bilo kakva režima, izuzev samo lužičku Maćicu serbsku u doba nacizma (tako se jugoslavenski režim našao u društvu hitlerovskoga). Spaljen je već otiskan Hrvatski pravopis, koji je bio zapravo samo modernizirana verzija Broz-Boranićeva, upravo Brozova pravopisa, pravopis kakav je danas na snazi u Hrvatskoj. Bilo je u svijetu raznih spaljivanja knjiga, ali spaljivanje jednoga pravopisa zaista je povijesni unikum. No nisu se samo spaljivale knjige. Uništeni su još nedistribuirani brojevi zabranjenih časopisa, a pojedini su autori bili sudski progonjeni zbog tekstova koje su u njima bili proteklih godina objavljivali. Kuriozum je primjer profesorice Smiljane Rendić, koja je bila osuđena zbog članka "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljenoga u lipnju 1971. u časopisu Kritika (jednome od zabranjenih). U tome se prilogu govorilo o uklanjanju atributa "hrvatski" u nazivima raznih društva i ustanova, koji je bio zamjenjivan genitivom "Hrvatske" (tako je, među ostalima, god. 1945. i "Društvo hrvatskih književnika" postalo "Društvo književnika Hrvatske"). Proces Smiljani Rendić usjekao se u kolektivno pamćenje hrvatske inteligencije i sintagma "izlazak iz genitiva" gotovo se terminologizirala kao oznaka za hrvatsko jezično i ne samo jezično oslobađanje i osamostaljivanje.

Jezični progoni nakon Deklaracije i nakon hrvatskoga proljeća nisu bili, naravno, jedinim nevoljama hrvatskoga jezikoslovlja nakon II. svjetskog rata. Od pedesetih godina svim se sredstvima nametala iskrivljena predodžba o razvoju jezičnoga standarda i pismenoga jezika uopće u hrvatskoj povijesti. Osobito se nastojala prikazati, s jedne strane, Gajeva uloga kao jedini bitan proces u toj povijesti, s time da se Gaj zapravo oslanjao na Karadžića, i s druge strane, da je takozvani Bečki dogovor iz 1850. odlučio cio daljnji razvoj za više od sto godina. Što su činjenice bile protiv takvih tvrdnja, ništa nije značilo, dapače, pobijanje takvih tvrdnja smatralo se djelatnošću protiv bratstva jugoslavenskih naroda i zato protudržavnom rabotom. Ništa nije značilo što je preporod naravan nastavak prethodnih hrvatskih procesa, što je "Bečki dogovor" zapravo plod jednoga slučajnog neformalnog sastanka pa ga se onda i nisu držali ni Srbi ni Hrvati i što je bio gotovo pol stoljeća zaboravljen, što je Gajeva grafija po koncepciji posve različita od Karadžićeve, a naslanja se na prethodne hrvatske pokušaje ugledanja na češku granju i osobito na Završnikovu grafiju s početka XIX. stoljeća (dakle prije Karadžića), pa Završnik ima poljske uzore slično kao Gaj češke, s time da je Završnik također imao dvojno rješenje kao Gaj sa d i g za fonem /3/, što je bitno različito od Karadžićeva rješenja.

Cijelo je razdoblje od pedesetih godina XX. stoljeća nadalje obilježeno potiskivanjem riječi koje su bile smatrane tipično hrvatskima. Ti su napori katkada dobivali i smiješne oblike - na zagrebačkome su radiju bili sumnjivi oni koji su upotrebljavali riječ tisuća umjesto hiljada (u Srba je hiljada danas jedina riječ, u Hrvata stilem uz tisuća), a jedno je vrijeme vrijedila interna naredba da se ne smiju upotrebljavati hrvatski nazivi mjeseci, jer da su tobože "ustaške kovanice", pa kada se saznalo da su to stari slavenski nazivi, cijela je stvar zataškana. No od komičnoga do tragikomičnoga samo je jedan korak. Mnogi su hrvatski profesori i lektori bili proganjani, mnogi su ostali bez posla samo zato što su se služili hrvatskom terminologijom.
Hrvatski su lingvisti bili izloženi raznim neugodnostima, zastrašivani i ometani u radu. Nije vjerojatno da je gdje u Europi postojao pandan tekstu "Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije u SR Hrvatskoj", što je potkraj 1980. i početkom 1981. izrađen pod oznakom "strogo povjerljivo" u Republičkome komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, u kojem su tijelu unitaristi imali jake pozicije. Tu su podrobno i krajnje tendenciozno "obrađeni" sljedeći hrvatski filolozi (poredak iz teksta): Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, Božidar Finka, Zlatko Vince, Milan Moguš i Tomislav Ladan.

Ta je prošlost nešto što je prosječnu Europejcu teško shvatiti, a lingvistika u svijetu nije učinila ništa što bi olakšalo da shvati o čem se radi. Čini se nevjerojatnim da su se izdavali terminološki rječnici u kojima je hrvatska verzija bila potpuno ignorirana, pa su uz slovenske i makedonske donošeni srpski sinonimi pod srpskohrvatskom etiketom, a da se nije smatralo potrebnim čak ni napomenuti negdje u predgovoru ili pogovoru da su hrvatski izostavljeni i objasniti zašto. Teško je razumjeti i da srpski lingvisti nisu nikada kolegijalno reagirali - možda neki slavisti iz daljih zemalja zaista i nisu znali pravoga stanja, ali srpski nisu mogli ne znati. O samim su pritiscima šutjeli kada nisu u njima i sudjelovali, a o prirodi hrvatskoga jezika i njegovoj povijesti polemizirali su s hrvatskim lingvistima i najistaknutiji predstavnici srpske lingvistike.
Sve je to utjecalo na stanje duha u hrvatskome javnom mnijenju. Nastalo je nekakvo neodređeno neraspoloženje prema lingvistici uopće i slavistici posebno, kao da su te discipline apriorno protuhrvatski raspoložene. Razvila se i odbojnost prema nekim objektivnima i inače u načelu neutralnim terminima kao što su genetski i tipološki lingvistički termin dijasistem i sociolingvistički termin varijanta, jer su ti termini bili zloupotrebljavani protiv prava hrvatskoga jezika, a šira ih javnost i nije razumijevala (kao što nigdje u svijetu šira javnost općenito ne razumije stručnih termina). Naravno, za stanovito protujezikoslovno raspoloženje u Hrvatskoj ima i opravdanja - mnogo je krivnje u prošlosti lingvistike i slavenske filologije.
Kada se radi o jeziku, onda su osjećaji hrvatske javnosti vrlo snažni - morao je s njima računati i režim pa je u posljednjem ustavu SR Hrvatske hrvatski književni jezik bio priznat službenim (doduše u jednoj zapetljanoj kompromisnoj formulaciji) i svi unitaristički pokušaji da se to izmijeni ostali su bez uspjeha. Morali su i sami hrvatski unitaristi računati s tim osjećajima - važno je da su i oni sami, istupajući protiv posebnosti hrvatskoga jezika, pisali i govorili uglavnom ispravno hrvatski, što je samo po sebi svojevrstan apsurd. I danas, kada je Republika Hrvatska samostalnom državom, ti su osjećaji jaki. Javnost je osamostaljivanje Hrvatske doživjela i kao oslobađanje hrvatskoga jezika. I rat je podržao silinu osjećaja, jer su srpski lingvisti, pa i oni najistaknutiji, i u tijeku rata istupali na neprihvatljiv način.
Pred hrvatskim je jezikoslovljem sada osnovnom zadaćom kultiviranje i dograđivanje hrvatske jezične norme u uvjetima slobode i napor za afirmaciju hrvatskoga jezika u znanstvenome svijetu. Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda.



Prenosimo:Institut za hrvatski jezik.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

STANDARDNA RAZDOBLJA III.

Djela iz starijih razdoblja izdavana su beziznimno s originalnim jezikom kako bi đacima i drugim čitateljima bila nerazumljiva, nezanimljiva i odbojna, a djela iz druge polovice XIX. stoljeća izdavana su i opet beziznimno samo u obliku jezično (dakle ne samo pravopisno, što bi bilo u redu) posve prilagođenome službenomu obliku suvremenoga jezika. Hrvatska čitateljska publika nije dakle uopće imala prilike upoznati prozu hrvatskih romantičara i realista pa dijelom i pisaca hrvatske moderne kakva je u stvarnosti zaista bila u jezičnom pogledu. I glavni pisci, kao Šenoa, Ante Kovačić, Gjalski, poznati su samo u jezično krivotvorenome izrazu. Strancu je teško razumjeti kako je nešto takvo uopće bilo moguće, i kakav je cilj moglo imati takvo krivotvorenje. A taj je cilj veoma jasan. Trebalo je Hrvatima već u školi usaditi u glavu kako je hrvatska renesansna i barokna književnost nezanimljiva, nerazumljiva, dosadna (iako je najvrjednija među slavenskima, i istaknuta među europskima), kako prije preporoda ništa nije važno ni vrijedno, a od preporoda je odmah sve jezično u skladu s Maretićevim shvaćanjima, gotovo u karadžićevskoj verziji. Drugim riječima, sugerirano je kako je "ilirski preporod" potpun jaz i kako nema nikakve veze između onoga prije i nakon njega. No istini za volju, treba priznati da s hrvatske filološke strane gotovo da nije bilo ozbiljna otpora tomu literarnom falsifikatu.

Pol stoljeća 1945-1995. započelo je u Hrvatskoj prilično nepovoljno u jezičnome pogledu. Prethodnih pol stoljeća ostavilo je duboke tragove, a kratkotrajna banovinska epizoda, sa svojom isto tako kratkotrajnom kontinuacijom na partizanskim teritorijima, nije imala prilike da ozbiljnije popravi posljedice prethodnih polstoljetnih procesa. Komunistička vladavina prvih godina bila je inače oštra i nemilosrdna na društvenome polju, neumoljiva prema "nacionalizmima", bar deklarativno prema "svim nacionalizmima", ali velikosrpski elementi i jugoslavenski unitaristi (nasljednici predratnih jugoslavenskih integralaca), nisu se još bili oporavili od ratnih poraza i do pedesetih godina nisu još bili uspjeli steći ključne pozicije u novim vladajućim strukturama, pa borba protiv "nacionalizama" nije još bar prvih godina imala isključivo protuhrvatski karakter. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. čitan je primjerice na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. U bitnim se crtama nastavljala banovinska (i partizanska) jezična politika, u Hrvatskoj su izlazili rječnici kao hrvatsko-inojezični, ponovno se izdavao Boranićev pravopis, osnovano je Hrvatsko filološko društvo i ono je 1952. počelo izdavati Jezik, "časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika". To je društvo počelo izrađivati i novi pravopis hrvatskoga jezika, koji bi bio osuvremenjen i lingvistički moderan, ali uz neka vraćanja prvotnim Brozovim rješenjima, blago popravljenima u nekim Brozovim nedosljednostima. Razumije se, uza sve to nije bila moguća kakva otvoreno hrvatska jezična djelatnost, jezično krivotvorenje hrvatske književnosti i dalje je nastavljano, ali stanje je ipak bilo donekle podnošljivo i činilo se da će se moći i polako popravljati. No u pedesetim su se godinama stvari počele oštro mijenjati. Velikosrpski elementi i hrvatski i drugi jugoslavenski unitaristi, koji su svi uglavnom usklađeno djelovali (s time da su i velikosrbi nastupali s unitarističkim geslima), postupno su zauzimali odlučujuća mjesta u komunističkoj partijskoj a onda i državnoj hijerarhiji, i to prvenstveno u ideološkim tijelima, u periodičnom tisku i nakladničkim poduzećima, u školstvu i u državnim ustanovama i tijelima što vode obrazovnu politiku. Marksistički ideolozi nisu se svemu tomu ozbiljnije odupirali, oni su te djelatnosti (izuzev ideologiju) smatrali nebitnima, jer su bili preokupirani svojim megalomanskim gospodarskim i društvenim planovima. No tu je bila i jedna oportunistička partijska računica - nije bila poželjna politička borba na dvjema frontama, protiv unitarizma i protiv raznih nacionalizama, a unitarističke vizije jedne jugoslavenske nacije i jednoga jugoslavenskog jezika bile su i mnogim komunistima privlačne, obećavale su pojednostavljeno društvo oslobođeno od suvišnih natezanja s međusobno suprotstavljenim nacionalizmima. Plodovi su se ubrzo pokazali. Naziv "hrvatski jezik" postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom "hrvatskosrpski jezik" ili pak "hrvatski ili srpski jezik"; izvan Hrvatske posve dominira naziv "srpskohrvatski jezik". Podnaslov zagrebačkoga časopisa Jezik dugo vrijeme ostaje osamljenim ostatkom, ali god. 1960. i tu biva uklonjen. Rad Hrvatskoga filološkog društva na novome hrvatskom pravopisu biva obustavljen, no glavni se događaj zbiva godine 1954. u Novome Sadu.
Te je godine održan u organizaciji Matice srpske sastanak pojedinih lingvista i književnika uglavnom iz Srbije i Hrvatske i nekolicine iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na kojem je trebalo donijeti zaključke o potrebi jedinstvenog pravopisa i ujednačivanja prvo hrvatskoga i srpskog nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku služeći se pri tome socijalističkom frazeologijom i geslima, i tu je ponudu pod postojećim režimom teško bilo odbiti, ali "predstavnike" iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru

Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i literati trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva. Pokazalo se kako velikosrpske snage nikada i nikako ne odustaju. Ta je anketa bila kopijom ankete koju je još god. 1912. organizirao Jovan Skerlić, istaknuti srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavljen jezik. Ta je Skerlićeva anketa uglavnom propala, a ni u novosadskoj ideja o žrtvovanju ijekavice i ćirilice nije prošla, iako su inače hrvatski sudionici u anketi morali biti oprezni i suzdržani u izjašnjavanju. Isto tako, ideja o ujednačivanju pravopisa i stručnoga nazivlja bila je očitom kopijom već opisanih oktroiranih rješenja za šestojanuarske diktature početkom tridesetih godina (a kako će se vidjeti, i propala je na sličan način i opet nakon sedam godina!).
Nakon Novoga Sada nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik. Jednoj komisiji Matice srpske i Matice hrvatske povjerena je izradba zajedničkoga pravopisa koji je trebao izići u dva sadržajno i terminološki posve identična izdanja, ali ipak u nakladi Matice srpske u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu latinicom i ijekavski. Pravopisi su zaista i izašli tako, pojavili su se god. 1960. i odmah su ozakonjeni, a ubrzo su izašla i manja školska izdanja. Kako su taj pravopis radili zajedno srpski i hrvatski lingvisti, teško je bilo provoditi jednostran potpuni diktat. Srpski su članovi Komisije bili ipak zainteresirani prvenstveno za zajedništvo kao takvo, da se ne zna što je hrvatsko i što srpsko, i popuštali su hrvatskima prihvaćajući znatan broj dvostrukosti, to jest da su se neke srpske i hrvatske tradicionalne osobine prihvaćale kao "zajedničke dublete". Za ironiju valja reći daje taj pravopis iz 1960, u širim krugovima zvan novosadskim, prvi put nakon Maretića prihvatio bar kao dublete i neke hrvatske jezične osobine, osobito u naglašivanju pojedinih glagola i zamjeničkih riječi, a Maretić i njegovi nasljednici bili su priznavali u tim oblicima kao normativne samo naglaske što su bili zapravo isključivo srpski. Sam taj pravopis bio je inače u čisto profesionalnome smislu prilično dobro sastavljen, primjerice, rečenična je interpunkcija bila riješena načelno bolje nego i u jednom dotadanjem i hrvatskome i srpskom pravopisu, možda bolje nego i u drugim slavenskima, ali hrvatska je javnost vidjela u njemu u prvom redu plod nasilja i sredstvo za nametanje srpskih jezičnih osobina i srpske terminologije, a to je taj pravopis u stvarnosti i bio. Zajedničkomu je pravopisu trebao slijediti zajednički rječnik, izdavan na isti način: u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u Zagrebu latinicom i ijekavski, ali identična sadržaja, s time da se hrvatske i srpske riječi donose usporedno kao zajedničke dublete. No izradba rječnika se oduljila, a u međuvremenu se zbio jedan važan politički događaj. Velikosrpske snage u okviru Komunističke partije toliko su ojačale da su počele ugrožavati i samu središnju partijsku liniju pa su god. 1965. poražene na plenumu komunističkoga Centralnog komiteta održanome na Brijunima. Nakon toga nešto je popustio pritisak na Hrvate pa onda i na hrvatski jezik. No hrvatsko je nezadovoljstvo raslo i doseglo vrhunac u proljeću 1967, kada su predstavnici osamnaest filoloških društava, katedara i drugih ustanova i tijela donijeli "DEKLARACIJU O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA" koja je tiskana u tjedniku Telegram 17. ožujka. Taj je tekst vrlo umjeren, proviđen socijalističkom frazeologijom, defenzivan a ne ofenzivan, no ipak ostaje trajan dokument vremena:

Po izlasku Deklaracije nastupila je neviđena i nečuvena hajka na "hrvatski nacionalizam". Novine i elektronski mediji bili su puni bjesomučnih i veoma oštrih napadaja, mnogi književnici i filolozi, koji su bili članovi kompartije, isključeni su ili strogo kažnjeni, mnogi su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, drugi su se privremeno sklonili u inozemstvo bojeći se uhićenja, ili su jednostavno emigrirali, vodeći i najvažniji hrvatski književnik te epohe, Miroslav Krleža, inače prijatelj Titov, bio je prisiljen dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu, održavani su masovni prisilni "prosvjedni" sastanci radi osude Deklaracije, vršen je strahovit pritisak na istaknute pojedince da se Deklaracije odreknu, ali gotovo nitko nije pokleknuo. Ukratko, provodio se za to doba neshvatljiv pritisak, ali europska je književna, kulturna i znanstvena javnost ostala ravnodušna.

Cijela protudeklaracijska buka bila je zapravo velikosrpski i unitaristički protuudar, s time da su i velikosrbi istupali u obranu jugoslavenskoga "bratstva i jedinstva". Komunisti su u toj histeriji sudjelovali, ali su je ujedno i stišavali tako da je sama kampanja razmjerno brzo utihnula, ali ostavila je s jedne strane neke razorne posljedice za hrvatsku filologiju i kulturu, no s druge je strane silno podigla nacionalni duh - ako je tko tada i imao kakve jugoslavenske iluzije, kampanja nakon Deklaracije definitivno ga je otrijeznila. Deklaracijom je odbačen novosadski pravopis, a vlasti ga doduše nisu službeno ukinule, no tolerirale su nepridržavanje njegovih odredaba, osobito što se tiče ujednačene terminologije, koja je u stvarnosti nestala iz uporabe. Ukratko, hrvatska se filološka svijest počela oporavljati. To se osobito osjetilo već koncem 1967, kada su se pojavila dva prva sveska zajedničkoga rječnika (A do K) u nakladi Matice srpske i Matice hrvatske što su bili izrađivani na temelju takozvanih novosadskih zaključaka, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, ćirilicom) i Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb, latinicom). U tijeku 1968. hrvatski su lingvisti i književnici vrlo negativno ocjenjivali ta izdanja u nizu kritičkih priloga, koji su poslije sabrani i izdani 1969. u dvjema knjigama kao dva posebna izdanja časopisa Kritika. Taj je rječnik zaista davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskog jezika i nametao privid njihova jedinstva. Nakon svih polemika Matica hrvatska odustala je od izdavanja daljnjih svezaka, a Matica srpska objavila je preostale sveske do konca azbuke.





Prenosimo:Institut za hrvatski jezik.
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja

STANDARDNA RAZDOBLJA II.

Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------





U tridesetim godinama počela se i hrvatska filologija osvješćivati i pomalo oslobađati mladogramatičarskoga slavističkog naslijeđa i raznih jezičnih mitova, romantičarskih zabluda i iluzija. No ta nova nastojanja nisu još bila osvijetljena odgovarajućom lingvističkom teorijom - ustanovljavale su se činjenice, no nedostajalo je kvalificirano objašnjenje i slavistička znanost izvan Hrvatske jednostavno je ignorirala nove pojave u Hrvatskoj. Julije Benešić, istaknuti književnik i filolog i veliki promicatelj hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza, izdaje 1937. u Warszawi Gramatyku języka chorwackiego czyli serbskiego, u kojoj su u posebnome poglavlju iznesene i neke uglavnom leksičke razlike između hrvatskoga i srpskog standardnog jezika. Takva novost u hrvatskoj filologiji mogla se tada pojaviti samo u inozemstvu, no kako je taj prilog bio slabo teorijski utemeljen i s priličnim brojem činjeničnih pogrješaka, na stranu javnost nije ostavio osobit dojam, a u Hrvatskoj je bio slabo poznat. U Beogradu je pak, naravno, doživio oštre napadaje. No koncem tridesetih godina događaju se u jugoslavenskoj državi neke bitne promjene. Hrvatski otpor postao je previše jak, a ostali narodi i nacionalne manjine solidarizirali su se više ili manje otvoreno s Hrvatima ili su vršili vlastiti pritisak na Beograd. S obzirom na teške vanjskopolitičke prilike za kasnoga ljeta 1939. beogradska je vlada bila prisiljena na popuštanje pa se sporazumjela s hrvatskom oporbom te je 26. VIII. 1939, uoči samog izbijanja II. svjetskog rata, proglašena Banovina Hrvatska s priličnom autonomijom.

Koliko je u Hrvatskoj bila omražena velikosrpska jezična politika i takozvani zajednički pravopis, vidi se i iz činjenice da je jednom od prvih odluka banovinskih vlasti taj pravopis ukinut i vraćen na snagu Boranićev. Vodeći hrvatski lingvist Stjepan Ivšić pokreće časopis Hrvatski jezik, a mladim znanstvenicima Petru Guberini i Kruni Krstiću objavljuje Matica hrvatska god. 1940. knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz teške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove. Stanje duha u hrvatskoj filologiji jednostavno je sazrelo za neke spoznaje za koje prije nije bilo pravoga razumijevanja. Jer još godine 1935. crnogorsko-srpski lingvist Radosav Bošković objavio je jednu manju korektno napisanu studiju o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, uglavnom rječničkima, koja je u Srbiji bila uglavnom ignorirana, ali ni u Hrvatskoj još nije bila pravo shvaćena niti iskorištena za argumentaciju. No u banovinsko doba prave jezične činjenice počele su se uočavati i privlačiti pozornost. Ono što je nedostajalo, bila je teorijska neizgrađenost hrvatskoga jezikoslovlja. Učenje Praške škole o normama i jezičnome standardu, tada već svjetski priznato, nije na nas još imalo nikakva utjecaja.

Jezične razvojne tendencije u Banovini prekinula je god. 1941. njemačka invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. U novoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedene su drastične jezične promjene. Obnovljen je leksički purizam austroslavenskoga tipa, karakterističan na hrvatske jezične prilike u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ubrzo je obnovljen i morfonološki pravopis, koji je u Hrvatskoj prevladavao od hrvatskoga narodnog preporoda do devedesetih godina prošloga stoljeća. Takav pravopis, pogrješno zvan etimološkim (korijenskim), uveli su bili hrvatski ilirci želeći se približiti drugim slavenskim jezicima, osobito češkomu i ruskomu, no morfonološko načelo ne odgovara glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, koja je izrazito prozirna, pa je do narodnoga preporoda (bez obzira na grafijsku neadekvatnost) u hrvatskome pisanju uglavnom prevladavalo fonološko načelo, kao i u drugim prozirnim jezicima. Tako je za hrvatski prirodno rješenje vrapca prema vrabac kao što je u isto tako prozirnom latinskome prirodno scripsi, scriptum prema scribo, scribere, ili kao što Talijani (bez obzira na nesavršenu grafiju) pišu Giambattista sa m, a ne sa n (prema Gianni). Naravno, u glasovno neprozirnim jezicima bilo bi fonološko pravopisno načelo krajnje nepoželjno, primjerice u ruskome, engleskome ili francuskome, ali za hrvatski jezik ono je, uz sitna odstupanja, ipak prikladnije od morfonološkoga (ili pak povijesnoga). To znači da su jezične reforme u doba II. svjetskog rata značile zapravo nazadak u organskome razvitku hrvatskoga jezičnog standarda. Na područjima pod kontrolom hrvatskih narodnooslobodilačkih snaga ostao je bio na snazi banovinski Boranićev pravopis i jezična praksa iz doba Banovine, a takvo je stanje ostalo i nakon god. 1945. u Federalnoj Državi Hrvatskoj, odnosno poslije u Narodnoj Republici Hrvatskoj u okviru nove jugoslavenske federacije. Tada počinje polstoljetno razdoblje krivudava jezičnog razvoja s mnogo reskih zaokreta.

U tome je kontekstu neobično zanimljiv jedan izniman događaj hrvatske jezične povijesti. Već je rečeno da je na hrvatskome partizanskom teritoriju vrijedio banovinski Boranićev pravopis. No nije bio samo spontan mehanički nastavak banovinske jezične prakse. Izbor nije jednostavno bio samo između banovinskoga i endehaškog pravopisa, teorijski je dolazio u obzir i onaj "zajednički srpskohrvatski" do 1939., koji je u Srbiji ostao na snazi. No izbor je izvršen svjesno i potvrđen posebnom odlukom ZAVNOH-a (hrvatskoga partizanskog parlamenta) na III. zasjedanju svibnja 1944. u Topuskome. To je jedinstven slučaj u cijelome europskom pokretu antihitlerovskoga otpora.

Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko je društvo zbunjeno i ta činjenica nije nimalo neobična. U posljednjih nešto više od pol stoljeća situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. U devedesetim godinama XIX. stoljeća i na početku XX. službena filologija, u kojoj su na ključnim položajima filolozi što su ujedno bili predstavnici jedne čudne vladajuće koalicije između hrvatskih madžarona (pristaša peštanske politike) i nacionalista iz srpske manjine, takozvani hrvatski vukovci (najvažniji Tomo Maretić i Fran Iveković), izdaje osnovne rječničke priručnike u kojima uvodi bitne gramatičke, rječničke i pravopisne promjene. Toj je struji djelomično pripadao i Ivan Broz, koji je god. 1892. izdao razmjerno dobar fonološki Hrvatski pravopis (II. izdanje 1893) i pripremao veliki Rječnik hrvatskoga jezika. No Broz umire 1893. i njegov rječnik nastavlja madžaron njegov ujak kanonik Fran Iveković, a njegov pravopis nastavlja izdavati Dragutin Boranić, do 1915. četiri izdanja kao Broz-Boranićev, a od 1921. samo pod svojim imenom, i to kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do 1951. deset (upravo 11) izdanja, postepeno ga prilagođujući Maretićevu učenju, to jest, približavajući ga srpskomu pravopisu. Ni Brozov rječnik nije bio bolje sreće. Nakon Brozove smrti rukopis prerađuje Iveković u smislu Maretićeve škole i izdaje ga god. 1901. kao Broz-Ivekovićev. Promjene koje uvode hrvatski "vukovci" uz pomoć madžaronskih vlasti hrvatska javnost nije prihvaćala, ali škole su imale odsudan utjecaj. Nakon Prvoga svjetskog rata kraljevski režimi nastavljaju u novim prilikama sličnu jezičnu politiku kao nekadanji madžaronski, a sami hrvatski madžaroni postaju korifejima integralnoga jugoslavenstva. Do konca tridesetih godina, usprkos hrvatskomu otporu, ponavlja se opet nasilje nad hrvatskim jezikom, a godina 1939. donosi samo predah, s time da za trajanja II. svjetskog rata hrvatski jezik doživljava i opet novi potres, samo druge vrste. Takva je situacija zatečena godine 1945.

Potpuna dominacija maretićevskih shvaćanja u službenoj hrvatskoj filologiji pol stoljeća prije 1945, što u madžaronskoj što u jugoslavenskointegralističkoj inačici, ostavila je za sobom i jednu izvanredno važnu i dalekosežnu posljedicu. Kada se u Europi izdaju književna djela iz prošlosti, onda se književnost iz daljih starijih razdoblja, s teško razumljivim ili posve nerazumljivim jezikom jezično modernizira, ili najčešće zapravo prevodi na suvremeni jezik, ili se pak donosi bar kao usporedni tekstovi (lijeva stranica izvornik, desna današnji prijevod), a originalni se jezik donosi samo u kritičkim i osobito u znanstvenim izdanjima (književnopovijesnima, jezičnopovijesnim, tekstološkima i sl.). Književna pak djela iz vremenski bližih razdoblja, s nesuvremenim ali posve razumljivim jezikom, izdaju se izvorno (uz eventualne bilješke, ili glosar na koncu knjige). U Hrvatskoj, i to jedino u Hrvatskoj, postupano je upravo obratno.




- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2008., subota

STANDARDNA RAZDOBLJA I.

Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------






Umjesto da se na temelju višestoljetnoga razvoja i izgrađivanja izraznih mogućnosti prijeđe na viši stupanj jezičnih procesa, usporedivih (i opet mutatis mutandis) s onima u drugim sredozemnim zemljama, u Hrvatskoj se počinje iznova, i to u nekoliko međusobno slabo povezanih središta. To je prava kulturna tragedija - propada šest stoljeća razvoja i počinje se iznova.

Ta je tragedija ipak manja nego što se to čini na prvi pogled jer plodovi onih šest stoljeća nisu potpuno propali, nisu posve poništeni. Napuštena je fonetika i morfologija amalgama, uglavnom i običan leksik, i sve je to zamijenjeno elementima raznih dijalekata triju hrvatskih narječja. No svi ti dijalektni izrazi nasljeđuju kao zajedničko vezivno tkivo upravo iz amalgama ono čega nema ni u kakvu organskome dijalektu, to jest intelektualni rječnik, apstraktne pojmove, višu sintaksu, složeniju frazeologiju i slično. Jer jedan Zoranić, Marulić, Hektorović ili Držić ne nastaju odjednom, bez neke duhovno-jezične podloge svojoj dijalektnoj sirovini. A literatura hrvatskoga šesnaestog stoljeća pokazuje kvalitetu koja opravdava da ga smatramo zlatnim vijekom hrvatske književnosti, iako je zaista bilo crnim vijekom hrvatskoga jezika. Nevolja je prvenstveno u tome što se hrvatska jezično-književna rascjepkanost šesnaestoga i sljedećih dvaju stoljeća lako uočava, a međusobne veze i zajednička podloga ne vide se tako lako. I zaista, dobar dio slavističke filologije i nije ih uviđao.

Cio daljnji razvoj nakon napuštanja amalgama i glagoljice kao podloge za budući jezični standard predstavlja postupno uklanjanje šarenila u hrvatskome jezičnom i književnom mozaiku. Kao što se vidjelo, prvo otpada zapadna ćirilica, zatim književnost na dijalektima čakavskog narječja, onda se napušta dvojstvo dvaju usporednih standardizacijskih procesa (kajkavskoga i novoštokavskoga), pa ijekavsko-ikavsko dvojstvo u hrvatskoj standardnoj novoštokavštini i na koncu se uklanjaju neusklađenosti u pravopisu, grafiji i općoj fizionomiji hrvatskoga standardnog jezika. Očita je usmjerenost svih tih procesa i njihova unutarnja autonomija, bez obzira na to koliko su izvanredno nepogodne poteškoće stajale tim procesima na putu. No prava priroda toga krivudava i pomalo zagonetnoga zapravo tisućljetnog razvoja, krajnje složena i netipična, nije se dugo shvaćala u slavenskoj filologiji, ili ju se često i nije željelo shvatiti, a i sama se hrvatska filologija teško probila do pravoga i punog razumijevanja, i to tek u posljednjim desetljećima XX. stoljeća.

Bit svih nerazumijevanja i svih sporova sastojala se zapravo u tome da se na hrvatski jezični razvoj do takozvanoga ilirskog pokreta i narodnoga preporoda gledalo ne kao na sustavni slijed s vlastitim smislom nego kao mehanički zbroj slučajnih i nepovezanih zbivanja, a sam preporod (inače još prilično mistificiran, ne samo u romantičnom smislu) vidio se više-manje kao hrvatski odraz Karadžićeve djelatnosti u Srbiji, što se činilo naravnim prije svega u svjetlu genetskolingvističkoga statusa srednjojužnoslavenskoga dijasistema. Naravno, nitko ozbiljan ne dovodi u sumnju činjenicu da je Karadžić velik i izvanredno zaslužan srpski reformator jezika i pisma i ujedno važan predstavnik narodne književnosti u europskom i slavenskom romantizmu, niti se može nijekati stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezični razvoj nakon preporoda, no Karadžićeva je uloga u hrvatskim jezičnim zbivanjima bila ipak daleko precjenjivana. Cjelokupna je hrvatska jezična povijest, bar u svojim glavnim crtama, usmjerena upravo onomu stvarnom rješenju jezičnoga standarda koje je dobiveno u 4. razdoblju kao većinski hrvatski standardni jezik (u procesu izgradnje), u 5. razdoblju postalo općehrvatsko (još uvijek u procesu izgradnje), i u 6. razdoblju dovršeno (uz neke nametnute nanose, kojih se hrvatski jezik upravo oslobađa). Tu nema mjesta za kakav iole bitan utjecaj sa strane, opisanomu je rješenju zametak još u 3. razdoblju u djelovanju Bartola Kašića (1575-1650), koji je zacrtao budući razvitak hrvatskoga jezika, no njegovo djelovanje nije još moglo biti ostvarenjem standarda zbog raznih ograničenja koja je nametala njegova epoha. Zablude (ali i podmetanja) o odlučujućoj ulozi Karadžićevoj u hrvatskome razvoju 5. razdoblja i o tome kako su rješenja toga doba bila motivirana prije svega željom za hrvatsko-srpskim standardnojezičnim jedinstvom, koliko god bile proširene, ipak su prozirne iz veoma jednostavna razloga. Činjenica jest da su hrvatske unutarjezične prilike nametale Hrvatima novoštokavsko rješenje. Što su i srpske unutarjezične prilike nametale Srbima slično rješenje, to je zapravo slučajna podudarnost, tipološki krajnje neobična, zapravo jedinstvena u Europi, ali zato ne manje stvarna. Radi se o situaciji koja se, kada se razmatraju genetskolingvistički, to jest dijalektni uvjeti za razvitak pismenoga i standardnog jezika, može opisati ovako:

a) štokavsko narječje zauzima apsolutno najveći dio etničkoga teritorija N naroda;
b) štokavskim narječjem (i dapače novoštokavskim dijalektima) govori apsolutno najveći broj pripadnika N naroda;
c) novoštokavski dijalekti nisu smješteni samo na jednome sektoru etničkoga teritorija N naroda;
d) od svih dijalekata kojima govore pripadnici N naroda novoštokavski pokazuju najveću ujednačenost i unutarnju i međusobno;
e) stupanj međudijalekatske razumljivosti u svim kontaktnim kombinacijama među pripadnicima N naroda veći je u parovima novoštokavski / nenovoštokavski nego u bilo kojem paru nenovoštokavski-x / nenovoštokavski-y, bez obzira znači li tu oznaka nenovoštokavski "štokavski nenovoštokavski" ili naprosto "neštokavski";
f) štokavština, i to osobito novoštokavština, reprezentativan je jezični tip za cio dijasistem dijalekata kojima govore svi pripadnici N naroda.

Neosporna je činjenica da sve formulacije a - f vrijede podjednako zamijenimo li oznaku N pridjevom "hrvatski" ili pridjevom "srpski". To je bitna značajka srednjojužnoslavenske jezične stvarnosti što se tiče organske, genetskolingvističke prirode uvjeta za pokretanje i razvoj standardizacijskih jezičnih procesa i ta je značajka utjecala na razvoj i kod jednoga i kod drugoga naroda odvojeno, neovisno, a sve je drugo samo određena promidžba i(li) sekundarna, aposteriorna romantično-filološka magla. Već sama najobičnija kronologija standardizacijskih procesa kod Hrvata i Srba kaže zapravo sve - hrvatski zametci u XVII. stoljeću, konkretni procesi u XVIII. stoljeću, konačni u XIX. stoljeću. A mladi Karadžić istupa tek god. 1818. sa svojim Rječnikom, to jest prvim otvorenim izlaganjem i pokušajem ostvarivanja svojih ideja.

Donekle je razumljivo da je slavistička znanost od XIX. stoljeća pa praktički sve do naših dana imala uglavnom krive predodžbe i netočna shvaćanja o jezičnoj povijesti hrvatske pismenosti i književnosti, osobito o karakteru i značenju hrvatskoga narodnog preporoda. To je sve hrvatskomu jeziku i hrvatskoj filologiji mnogostruko škodilo - to više što su se iskrivljeni filološki pogledi prenosili i na opća shvaćanja o hrvatskoj naciji, njezinoj prirodi i povijesti, njezinu mjestu u Europi i u slavenskome svijetu. No prava je šteta dolazila tek od činjenice da su i sami hrvatski filolozi, pa i oni u čiju se rodoljubnost inače ne može sumnjati, uglavnom prihvaćali vladajuća slavistička shvaćanja. To je omogućilo da se na razmeđu XIX. i XX. stoljeća uz samo slabe i rijetke više književne nego filološke otpore provedu ne samo neke zakonite i opravdane jezične i pravopisne reforme, za koje je objektivna jezična situacija bila već zaista sazrela (i koje su bile na općoj hrvatskoj razvojnoj crti), nego i neke koje nisu imale uporišta u hrvatskoj tradiciji i stvarnome jezičnom stanju. Posljedice je poslije bilo teško ispravljati, neke se više i nisu ispravljale, a osim toga, novostvorena situacija omogućivala je nakon 1918. sedam desetljeća sustavnih manipulacija s hrvatskim jezikom. Višenacionalna jugoslavenska državna formacija nastala je u prosincu god. 1918. spajanjem kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (koja je bila nastala po slomu Austro-Ugarske) s Kraljevinom Srbijom (koja je već prije bila pripojila Kraljevinu Crnu Goru) u Kraljevinu (isprva Kraljevstvo) Srba, Hrvata i Slovenaca. U novoj se državi odmah počela provoditi jezična politika u duhu takozvanoga nacionalnog integralstva, što je praktički trebalo dovesti do nacionalne asimilacije hrvatskoga naroda, uključujući onda i jezičnu asimilaciju. U toj se državi narodi i nisu priznavali. Makedonci uopće ne, a Slovenci i Hrvati, kao i sami Srbi, smatrani su za "plemena" troimenoga naroda. God. 1928. poubijani su hrvatski vođe u beogradskom parlamentu, pa kralj Aleksandar uvodi diktaturu. Nakon uvođenja te takozvane šestojanuarske diktature god. 1929. dvije su posljedice bile osobito važne. Država se preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju (pa je i "troimeni narod" dobio jugoslavensko ime), što je već samo po sebi bilo obmanom - ta država nije obuhvaćala sve Južne Slavene da bi imala pravo na takvo ime (Bugarska nije bila uključena!). A druga se promjena ticala upravo jezika. On se službeno naziva srpskohrvatskim, a ponekad i "srpskohrvatskoslovenačkim", osobito u dokumentima, primjerice u školskim svjedodžbama (slovenački je srpski naziv za "slovenski", jer u srpskome jeziku slovenski znači "slavenski"), što je očita lingvistička nakaza, no slavistička se znanost pravila da to ne primjećuje. Ubrzo po uvođenju diktature Hrvatima je nametnut pravopis zajednički sa Srbima, zasnovan uglavnom na srpskome pravopisu koji je Aleksandar Belić početkom dvadesetih godina reformirao, udaljujući ga od nekih slavenskih tradicija, do tada zajedničkih i hrvatskomu i srpskom pravopisu. Započelo je i izdavanje službenih knjižica sa zajedničkom školskom terminologijom pojedinih struka. Tu u oba slučaja "zajednički" valja razumjeti kao "uglavnom srpski". No u Hrvatskoj se sada ipak razvija odlučniji otpor velikosrpskim presezanjima. Književnici ne prihvaćaju "zajednički" pravopis, nakladnici također (izuzev naklade u državnom vlasništvu), nerežimske novine isto tako. Novi pravopis poštuju samo škole i državna uprava, a razumije se, i režimski tisak. No hrvatsko društvo drži se i dalje prethodnoga hrvatskoga pravopisa (Broz-Boranićeva, u kasnijim izdanjima samo pod Boranićevim imenom).



- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2008., petak

PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------






1. razdoblje - srednjovjekovna pismenost, razvoj od prihvaćanja glagoljice koncem IX. stoljeća pa sve do konca XV. stoljeća; postupna izgradnja hrvatskocrkvenoslavenskog jezika u crkvenoj uporabi i hrvatskocrkvenoslavensko-čakavskoga amalgama u građanskoj (pretežno pravnoj) uporabi, sporadično prodiranje kajkavskih i štokavskih crta u taj amalgam, pri koncu prvoga razdoblja; sukcesivno pojavljivanje ćirilice sredinom XII. i latinice u XIV. stoljeću; reduciranje neleksičkih crkvenoslavenskih elemenata, osobito u latiničnoj pismenosti; u posljednjim dvama desetljećima XV. stoljeća tiskaju se već glagoljske inkunabule; pismenost se zasniva na crkvenoslavenskome duhovnom naslijeđu i na utjecajima srednjovjekovnoga latinizma.

2. razdoblje - nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti u XVI. stoljeću i njihovih jezičnih izraza (zasnivanih na raznim dijalektima svih triju narječja); ravnoteža čakavskoga, štokavskog i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici; veze među piscima, ali odijeljene čitalačke publike; nastanak dvaju hrvatskih teritorijalnih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjevernočakavsko-kajkavskog) i jugoistočnoga (južnočakavsko-štokavskog); nazadovanje glagoljice (žanrovsko i teritorijalno); zapadni utjecaji (latinska poezija, petrarkizam, renesansa).

3. razdoblje - evolucija i umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika (štokavskih, kajkavskih, čakavskih) u XVII. stoljeću i u prvoj polovici XVIII. stoljeća; jačanje međusobnih veza unutar obaju kompleksa i među njima; prevlast štokavštine u jugoistočnome hrvatskom kompleksu; nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice u drugoj fazi 3. razdoblja (1. polovica XVIII. stoljeća); konsolidacija hrvatskoga kajkavskog pismenog jezika; novoštokavsko napredovanje u jugoistočnome kompleksu; razmišljanja o hrvatskome jezičnom zajedništvu i o reformi grafije; slabljenje literarnosti i jačanje polifunkcionalnosti.


RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA

4. razdoblje - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici XVIII. stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, početci standardizacije u tome jeziku i jačanje njegova utjecaja na sjeverozapadni kompleks; relativno brz iako nedovoljno širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika i njegova (orto)grafijska stabilizacija; nestanak čakavske pismenosti; pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu, uz svjesne napore za pojednostavljenje i izjednačenje grafije u novoštokavskome jeziku; jačanje veza među kompleksima; širenje funkcionalnog potencijala i polivalentnosti obaju hrvatskih iznadregionalnih pismenih jezika u procesu standardizacije, uz slabljenje ili stagnaciju čisto beletrističkih funkcija i uz jačanje napora za uklanjanje jezično kritičnih točaka (razmjerno bogata gramatičarska i leksikografska djelatnost, iznadregionalno usmjerena).

5. razdoblje - hrvatski narodni preporod u tridesetim godinama XIX. stoljeća i razvoj do konca stoljeća; priključenje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu; općehrvatska grafijska reforma; krivudav razvoj, ali i bitan napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnoga jezika; postupno uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom 5. razdoblja; borba raznih koncepcija o optimalnome tipu hrvatske standardne novoštokavštine; borba s duhovnim ostatcima jezičnoga regionalizma; natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu; pomak u fizionomiji standardne novoštokavštine i pobjeda fonološkoga pravopisa na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, uz stabilizaciju grafije.

6. razdoblje - razvoj u XX. stoljeću: konsolidacija standarda u glavnim pitanjima; prividno pravopisne oscilacije kao odraz otpora prema pokušajima jezične unifikacije (upravo: asimilacije); shvaćanje o potrebi posebne stabilne hrvatske novoštokavske norme prevladava sredinom šezdesetih godina; žestoki sukobi na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina i od tada tih stalan napredak hrvatskoga standardnog jezika usprkos pritiscima vlasti; grozničav razvoj u oslobođenoj hrvatskoj državi devedesetih godina. Osim toga, još početkom stoljeća rađaju se novočakavska i novokajkavska dijalektalna beletristika, pretežno poezija, obje regionalno neujednačena dijalektnog izraza. Iz sažeto izložene povijesti hrvatskoga jezika i njezine periodizacije izdvaja se nekoliko problema. U prvome se redu uočava izvanredno oštar kontrast između prvoga i drugog razdoblja. Prvo je trajalo šest stotina godina (X-XV. st.), drugo samo jedno (XVI.) stoljeće. Prvo je izgradilo čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam, koji se već počeo otvarati prema kajkavštini i štokavštini te širiti svoje funkcionalne potencijale pa je već na koncu XV. stoljeća, dakle na pragu novoga vijeka, mogao (mutatis mutandis) preuzeti ulogu kakvu je odigrao sličan srednjorusko-ruskocrkvenoslavenski amalgam tek pri koncu XVIII. stoljeća - to jest da postane materijalnom osnovicom jezičnoga standarda. No to se nije dogodilo - naprotiv, djelokrug opisanoga hrvatskog jezičnog amalgama drastično se teritorijalno suzuje (otprilike na trokut zadarsko područje - šira kvarnerska area - Pokuplje), veze među hrvatskim krajevima slabe zbog rascjepkanosti na razne državne formacije (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Mletci, Austrija) i osobito zbog prijetnje otomanskih osvajanja, a na raznim se područjima počinje razvijati nova pismenost na nekoliko čakavskih, štokavskih i kajkavskih dijalekata.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.01.2008., četvrtak

ORGANSKA PODLOGA HRVATSKOGA JEZIKA

Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------




(Sastavljeno prema tekstu akademika Dalibora Brozovića objavljeno u monografiji Hrvatski jezik, pripremljenoj u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Opole 1998)

S genetskolingvističkoga stanovištva hrvatsku jezičnu situaciju karakteriziraju dvije vrlo specifične činjenice. Prvo, dijalekti kojima govore Hrvati (ili, u današnjoj nomenklaturi, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani) tvore tri narječja, to jest tri skupine dijalekata: kajkavsku, čakavsku i štokavsku (u početku zapadnoštokavsku), a ta se narječja međusobno razlikuju osjetno više nego što je prosjek dijalektne diferencijacije u slavenskom svijetu (s time da su glavne izoglose iznimno stare). I drugo, narječja koja obuhvaćaju hrvatske dijalekte, tvore u slavističkom povijesnoporedbenom smislu jedan dijasistem zajedno sa skupinama dijalekata kojima govore Srbi i Crnogorci, to jest sa štokavskim (u početku istočnoštokavskim) i torlačkim narječjem. Taj se dijasistem u proteklih stotinjak godina, osobito u posljednjim desetljećima, najčešće nazivao "srpskohrvatskim jezikom" (ili, sinonimno, "hrvatskosrpskim", "srpsko-hrvatskim", "hrvatsko-srpskim", "hrvatskim ili srpskim", "srpskim ili hrvatskim"), no taj je naziv (kao i njegovi sinonimi) nepovratno kompromitiran manipulacijama i teškim zloupotrebama, tako da je danas neupotrebljiv i u onim uskokabinetnim indoeuropeističkim i slavističkim komparativističkim funkcijama za koje je potreban nekakav nomenklaturni naziv takva sadržaja. Kada je dakle zaista potreban takav termin, možemo govoriti o srednjojužnoslavenskom dijasistemu (jeziku dijasistemu). Taj je naziv istinit, radi se o dijasistemu dijalekata koji na zapadu graniče sa slovenskim dijalektima, na
istoku s makedonskim i bugarskima. U svim ostalim kontekstima valja govoriti o hrvatskome jeziku (ili, naravno, o srpskome), osobito kada se radi o standardu.

Navedene dvije genetskolingvističke činjenice nisu u svim razvojnim razdobljima imale nepovoljnih posljedica, ali u nekim su te posljedice bile zaista tragične. Karakter dijalektne diferencijacije nije na hrvatsku pismenost negativno djelovao do XIV. ili XV. stoljeća, jer je do tada u pismenosti posve vladao hrvatskocrkvenoslavenski jezik s većim ili manjim (ovisno o žanru) udjelom uglavnom samo čakavskih elemenata, ali od XVI. stoljeća ta se diferencijacija veoma negativno odražavala na hrvatsku književnost i općenito pismenost, jer se nekoliko stoljeća pisalo na raznim dijalektima svih triju narječja, tako da su se stvorile posebne tradicije, koje je u XVIII. i osobito na početku XIX. stoljeća bilo već teško nadvladati.

Ni specifično zajedništvo prvotnih pet narječja, to jest kajkavskoga, čakavskog, zapadnoštokavskog, istočnoštokavskog i torlačkoga, nije u starojezičnom razdoblju (znači do XII. stoljeća) nepovoljno utjecalo na kulturnojezični razvoj u Hrvatskoj. U prvom redu, tada su podudarnosti između zapadnoštokavskog narječja i kajkavskog i čakavskoga (kao i istočnoštokavskog i torlačkoga) bile bar tolike kolike i između dvaju štokavskih narječja starojezičnoga razdoblja, tako da je onda u načelu postojala mogućnost da se tri zapadna i dva istočna narječja odvoje u posebne dijasisteme, mogućnost kakva se u slavenskome svijetu znala ostvarivati i kasnije od toga doba. Osim toga, dodiri zapada i istoka bili su tada općenito slabi i sporadični.

Počevši od XII. stoljeća organski je razvoj srednjojužnoslavenskoga dijalektnog kontinuuma pošao novim smjerovima - zapadna i istočna štokavština postupno ali konvergentno dobivaju nove crte, pretežno zajedničke, s time da se prva pri tome udaljuje od kajkavskoga i čakavskog narječja, a druga od torlačkoga. Tada i pojedinačni dijalekti svih pet skupina počinju dobivati svoje osnovne jasne osobine. No razvoj se tu ne zaustavlja - u XV. stoljeću počinju dva neizmjerno važna procesa. S jedne se strane pojavljuju takozvane novoštokavske crte, koje zahvaćaju velike prostore i zapadne i istočne štokavštine, a s druge strane započinju velike seobe izazvane otomanskim osvajanjem, koje rezultiraju takvim migracijskim miješanjem raznih stanovništva (a naravno, i dijalekata) kakvo je inače nepoznato u Europi (izuzev možda unekoliko Rusiju, no i tamo se radilo više o širenju nego o miješanju).

Slika koja je dobivena krajnje je neobična. Čakavske i kajkavske dijalekte (slično kao na istoku torlačke) potisnuli su u seobama štokavski, uglavnom novoštokavizirani dijalekti (uz masovno iseljavanje čakavaca i kajkavaca na druge kajkavske ili čakavske terene, ili u Italiju, Sloveniju, Austriju, Češku, Slovačku, Madžarsku), a same su dvije prvotne štokavštine bitno promijenile svoju prirodu i fizionomiju - dio zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih govora novoštokavizirao se i toliko ujednačio da ih samo profesionalni lingvist može razlikovati po podrijetlu (jer ni sam refleks jata nije uvijek siguran pokazatelj). Kao plod svih navedenih neorganskih procesa nastala je nova slika sekundarno homogeniziranoga općeštokavskog narječja. Danas imamo nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskog podrijetla (što je i danas prepoznatljivo), novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskoga, istočnoštokavskog ili miješanog podrijetla (što je na prvi pogled teško prepoznati) i nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte istočnoštokavskog podrijetla (što je opet lako prepoznatljivo).

Drugim riječima, danas je više nemoguće štokavštinu kao cjelinu dijeliti na zapadne i istočne dijalekte, danas je to jedno narječje, makar bilo dobiveno pretežno neorganskim razvojem. Osim toga, i kajkavski i čakavski dijalekti imaju danas govore koji su bili izloženi jakomu (novo)štokavskom utjecaju, i govore koji su ostali izvan takva utjecaja. Sve te okolnosti zajedno dovele su do jednoga izvanredno neobičnog i zapravo neprirodnog stanja. Takvu netipičnu i neobično čudno složenu dijalektnu sliku jezična je znanost slabo razabirala i još slabije tumačila, što je u XIX. i u najvećem dijelu XX. stoljeća omogućivalo i nehotične i svjesne krive interpretacije, koje su onda obično bile ne samo na štetu jezične znanosti općenito nego (i prije svega) na štetu razumijevanja hrvatske jezične problematike.

Historijat hrvatske pismenosti i književnosti i hrvatska standardnojezična pretpovijest i povijest predstavljaju jednu od najoriginalnijih europskih kulturnojezičnih pojava, u ponečem apsolutno jedinstvenu, tako da se ne može usporediti ni s kojim drugim razvojem, slavenskim ili neslavenskim. Tako je primjerice uloga crkvenoslavenskoga jezika bila bitno drugačija i od one na slavenskom zapadu (zapadnoslavenski jezici i slovenski) i od one na slavenskome istoku (istočnoslavenski jezici i bugarski, makedonski i srpski). Kod prvih je crkvenoslavenski utjecaj završavao u najboljem slučaju već u 10. stoljeću, kod drugih praktički u 19. st. Ili pak pitanje pisma: ni u jednome europskom jeziku nisu se u tijeku njegove povijesti upotrebljavala tri različita pisma osim u hrvatskome - hrvatska (uglasta) glagoljica, zapadna (hrvatska, bosanska) ćirilica i latinica. To su samostalna pisma, a ne inačice istoga pisma kao što su fraktura i irsko pismo inačicama latinice, a građanska je ćirilica inačicom crkvene.

Povijest hrvatske pismenosti može se podijeliti na šest razdoblja, to jest tri predstandardna i tri standardnojezična:




- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2008., srijeda

O hrvatskom jeziku

Namjeravao sa današnjim danom započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga započinjem danas seriju tekstova o hrvatskom jeziku koje prenosim: Institut za hrvatski jezik.
--------------------------------------------------------------------







Hrvatski je slavenski jezik, zapadnojužnoslavenske podskupine u slavenskoj grani indoeuropske jezične porodice koji se kao i ostali slavenski jezici razvio iz praslavenskoga. Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi. Službenim je jezikom u Republici Hrvatskoj i jednim od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, a njime se služe i pripadnici hrvatske etničke i jezične manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Madžarskoj, Austriji, Slovačkoj, Italiji te u drugim državama u kojima žive pripadnici hrvatske jezične zajednice.

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim Hrvati na više terena i na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi. Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka) služe se uglavnom dijalektima čakavskoga, rjeđe štokavskoga i kajkavskog narječja, Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise štokavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasistemu slavenske jezične grane.

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski tekstovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma koja se najčešće naziva bosančicom, a od XIV. stoljeća sve se češće počinju koristiti i latiničkim pismom. Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. st. hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.

Početci standardizacije današnjega hrvatskog jezika sežu u XVIII. stoljeće. Međutim, i prije toga razdoblja na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija se kajkavski standardni jezik, dok se na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba Hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju dijakritički znakovi. Grafija se ustaljuje tek krajem XIX. st. (s pravopisom I. Broza), a pokušaj hrvatskih vukovaca i madžarona na čelu s T. Maretićem da hrvatski jezični standard približi ili prilagodi srpskomu (koji je više-manje istodobno standardizirao srpski jezikoslovac V. Karadžić) polučio je samo djelomičan uspjeh.

Temelji standardizacije današnjega hrvatskoga jezika uglavnom su učvršćeni krajem XIX. stoljeća. Snažna nastojanja na unifikaciji hrvatskoga i srpskog jezika koja su slijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz god. 1954. nisu stoga imala presudnoga utjecaja na razvoj hrvatskoga standardnog jezika. Osim toga, posljedice toga "dogovora" poništene su god. 1967. donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima. Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovnom zadaćom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.



- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

2008.

Sretna vam Nova godina 2008!!


Image Hosted by ImageShack.us
Neka vam svaki dan sviraju violine!! Glazba je radost za dušu i tijelo!! Uživajte u njoj!!


Image Hosted by ImageShack.us
Da sve probleme možete riješiti violinskim ključem!! Jer to su onda mali problemi koje se lako riješava!!





Free Image Hosting at www.ImageShack.usSvaki dan vam sjala duga!! Jer iza kiše dolazi sunce!! A na suncu sve izgleda lijepše i radosnije!!


Želim vam to iskreno i od svega srca !!


Image Hosted by ImageShack.us
U tijeku godine, pritisnut svakodnevnim brigama, teretima pa i bolestima nažalost sam svojim pisanjem ponekog uvrijedio. To mi je od srca žao i ovim putem bih želio zamoliti svakog pojedinačno za oprost. Ako sam koga uvrijedio bilo je to bez namjere, u nepažnji i brzini svakodnevnice. Ako sam koga uvrijedio molim ga da mi oprosti. U Novoj 2008. trudit ću se da se nešto takvo više ne ponovi.
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #