19.01.2008., subota
Jakov Mikalja (Peschici, 1601.- Loreto, 1654.) Blago jezika slovinskoga (1651.)
Uvećajte sliku klikom na ikone.
Jakov Mikalja bio je molički Hrvat, rođen 31. ožujka 1601. u mjestu Peschici, hrvatski Pještica.U isusovački red stupio je 1628. g. Za vrijeme trogodišnjega boravka u Dubrovniku (od 1630. do 1633.) bio je učitelj gramatike u isusovačkoj gimnaziji. Kao isusovački misionar djelovao je u Temišvaru (1637.- 1645.), a 1645. nalazimo ga u slovačkoj Trnavi. Jedno kratko vrijeme, nakon povratka iz Temišvara, Mikalja je proveo u Rimu, a onda je 1647/48. poslan u Loreto za ispovjednika hrvatskih hodočasnika, gdje je i umro 1.XII 1654.
Autor je trojezičnoga rječnika Blago jezika slovinskoga (1649/51.) i naboćnoga teksta Bogoljubno razmišljanje o Očenašu.
Blago jezika slovinskoga
Jakov Mikalja je iz Temišvara donio gotov tekst rječnika Blago jezika slovinskoga, na kojem je, prema vlastitom priznanju, radio 9 godina. Po tom bi se podatku dalo zaključiti da je izradu rječnika započeo još 1636.g. u Rimu. Analiza rječnika, međutim, pomiče tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633.godinu.
Vjerojatno ni sam Mikalja ne uračunava u pisanje rječnika neke pripremne radnje, a koje je očito, sudeći po građi rječnika, morao obaviti mnogo prije 1636.
Blago je tiskano u 1000 primjeraka, tiskanje su započela braća Giovani i Paolo Serafini u Loretu 1649., a dovršio Ottavio Beltrano u Anconi 1651.g.
Rječnički je dio smješten na 864 stranice u maloj osmini. Ukupan broj natuknica je 25 000. Osim uobičajenih dodataka, kao što su imprimatur i tekst cenzure, prije rječnika nalazimo kratko razmatranje o ortografiji i talijansku gramatiku, na ukupno 62 stranice.
Blago je trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima. Iako je po koncepciji opći rječnik, bilježi različito nazivlje: glazbeno, jezikoslovno, medicinsko, kulinarsko, pravno, pomorsko, nazive s područja likovne umjetnosti i poezije, fitonime i zoonime. Mjestimično Blago prelazi okvire općega rječnika, prvenstveno zbog obilja enciklopedijsko-leksikonskih natuknica, te posebno bogate onomastičke građe.
Upravo je raščlamba posebnoga leksika omogućila utvrđivanje Mikaljinih izvora, udio leksika organskih idioma (dubrovačkoga, bosanskoga, dalmatinskoga) i stranih jezika u rječničkom fondu, te dovela do spoznaja o načinu na koji je Mikalja skupljao građu, što su sve podaci koji su, u nedostatku izravnih obavijesti, moraju i mogu iščitati jedino iz teksta rječnika. Blago pripada korpusu štokavskih rječnika, premda osim štokavskoga bilježi i čakavski i, ograničeno, kajkavski leksik kao natuknicu ili kao sinonim.
Mikaljino je Blago opisni rječnik, a prema tzv. desnoj strani, predstavlja kombinaciju objasnidbenog i prijevodnoga rječnika.
Kako se radi o autorskom rječniku, u kojem sastavljač neovisno od korpusa odabire natuknice, opseg rječnika uvjetovan je namjenom i mogućim načinom nastanka.
Rječnik je, sudeći po jednoj Mikaljinoj spomenici upućenoj Zboru za širenje vjere, trebao pomoći svečeničkom podmlatku koji se školovao u loretskom Ilirskom kolegiju u učenju hrvatskoga jezika prije misijskih poslanstava u južnoslavenske krajeve pod turskom vlašću, ali i učenju talijanskoga prije odlaska na školovanje u Italiju.
Za ostvarenje te namjene Mikalja je morao imati neki osnovni model prema kojem će sastavljati svoj rječnik. Ima indicija, a one se lako iščitavaju iz samoga rječničkoga izbora, da je Mikalja svoj rječnik radio obratom nekoga latinskoga rječnika.
Odnos hrvatskoga i latinskoga stupca pokazuje da je u nizu slučajeva hrvatska natuknica nastala prevođenjem latinske riječi, što je najuočljivije u slučajevima kad latinski ima jednu riječ za neki pojam, a Mikalja donosi sintagmu ili definiciju umjesto leksema, što se događa redovito kad ne može u hrvatskom pronaći univerbni ekvivalent. Takve lakune Mikalja popunjava prevedenicama ili novotvorenicama, a nerijetko prilagodbom tuđice.
Rječnički skup, koji odgovara rječničkomu članku suvremenoga rječnika, Mikalja organizira elementima tipičnim za moderne rječnike, pa ima djelomično gramatičku obradbu natuknice, razrađen sustav uputnica, instrumentarij za opis značenja, kamo spadaju definicija i sinonimi, specifičnim sredstvima razlikuje homonimiju i polisemiju, daje primjere uporabe, bilježi kolokacije, frazeme i komentare. Definicije su vrlo često koncipirane kao u suvremenom rječniku, posebno kod opisnih pridjeva i nomina agentis. Jedan broj natuknica obrađen je kao u leksikonima, npr. zemljopisni nazivi, imena znamenitih građevina, znanstveni termini, uz koje dolaze komentari enciklopedijskoga tipa.
Mikaljin rječnik prezentira građu koja nije samo jezikoslovna činjenica, nego istodobno izvor za poznavanje kulturne povijesti, socijalnih navika i odnosa, opće kulture jednoga vremena, stupnja razvoja i percepcije pojedinih znanosti u hrvatskim relacijama toga doba.
Gramatika talijanska ukratko prva je gramatika jednoga romanskoga jezika rastumačena hrvatski.
Gramatika (48 stranica) pridodana rječniku trebala je poslužiti hrvatskim đacima pri svladavanju talijanskoga jezika prije odlaska na školovanje u Italiju. Zanimljivo je da Mikalja kao metajezik uzima hrvatski, a primjere daje naporedo talijanske i hrvatske. U rasporedu građe slijedi klasični ustroj latinskih gramatika. Vjerojatno je radio prema nekoj talijanskoj prilagodbi gramatike Emanuela Alvareza. Nastojao je uspostaviti sustav hrvatskoga gramatičkoga nazivlja, uglavnom prevodeći latinske termine. Na primjer: latinsko nomen fixum prevodi kao ime stojeće u značenju imenica, pronomina primitiva postaje namisnik imena prvorodni i znači ličnu zamjenicu, casus prilagođava kao kas = padež, itd.
Njegova je gramatika bila uzor i predložak za gramatiku franjevca Tome Babića (1712.; 1745.).
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
